E. Ahmet Tonak i Vijay Prashad kažu da je povlačenje nekih područja svijeta od globalizacije koju je dizajnirao Zapad počelo prije pandemije i prije ruskog rata protiv Ukrajine.
Stanica Transsibirske željeznice u Moskvi – Ulan Bator ili Ulaanbaatar. (Goran Hoglund (Kartläsarn, Flickr, CC BY-ND 2.0)
By E. Ahmet Tonak i Vijay Prashad
Narodna depeša
AČlanak Johna Micklethwaita i Adriana Wooldridgea za Bloomberg od 24. ožujka oglasio je uzbunu najaviti kraj “drugog velikog doba globalizacije”.
Zapadnom trgovinskom ratu i sankcijama protiv Kine koje su prethodile pandemiji sada su pridružene oštre zapadne sankcije uvedene protiv Rusije nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu. Ove sankcije su poput željezne zavjese koju grade Sjedinjene Države i njihovi saveznici oko Euroazije.
Ali prema Micklethwaitu i Wooldridgeu, ova željezna zavjesa neće se spustiti samo oko Kine i Rusije, već će imati i dalekosežne posljedice u cijelom svijetu.
Australija i mnoge zemlje u Aziji, uključujući Indiju i Japan — koje su inače pouzdani saveznici Sjedinjenih Država — nisu voljne prekinuti svoje gospodarske i političke veze s Kinom i Rusijom.
38 zemalja koje nisu glasati na sastanku Opće skupštine Ujedinjenih naroda 24. ožujka radi osude ruskog rata u Ukrajini uključene su Kina i Indija; obje ove zemlje "čine većinu svjetske populacije", Micklethwait i Wooldridge promatrati u svom članku na Bloombergu. Ako se svijet račva, "drugo veliko doba globalizacije... [će doći] do katastrofalnog završetka", pišu oni.
Godine 2000. Micklethwait i Wooldridge objavili su priručnik o ovom valu globalizacije tzv Savršena budućnost: izazov i obećanje globalizacije. Ta je knjiga navijala za liberalizaciju trgovine i financija, iako su njezini autori priznali da su u ovom društvu slobodnog tržišta za koje su se zalagali "poslovni ljudi najočitiji korisnici".
Nejednakosti izazvane globalizacijom bile bi smanjene, sugerirali su, većim izborom koji se nudi potrošačima (iako, kako se društvena nejednakost povećavala tijekom 2000-ih, potrošači jednostavno nisu imali novca za korištenje svojih izbora).
Kad su Micklethwait i Wooldridge napisali Budućnost savršena, oboje su radili za The Economist, koja je bila jedna od navijačica globalizacije u zapadnom obliku. I Micklethwait i Wooldridge sada su u Bloombergu, još jednom značajnom glasu poslovne elite.
U članku za Međunarodni monetarni fond, Kenneth Rogoff, profesor na Sveučilištu Harvard, upozorava rizika od deglobalizacije. Takav bi rasplet, napominje on, "sigurno bio veliki negativan šok za svjetsko gospodarstvo."
Rogoff, poput Micklethwaita i Wooldridgea, koristi riječ "katastrofalan" da bi opisao učinak deglobalizacije. Međutim, za razliku od Micklethwaita i Wooldridgea, Rogoffov članak kao da implicira da je deglobalizacija proizvod ruskog rata protiv Ukrajine i da bi mogla biti "privremena". Rusija, navodi on, "izgleda da će biti izolirana na dulje razdoblje."
Rogoff se u svom članku ne upušta mnogo u brige o tome što to znači za ljude u mnogim dijelovima svijeta (kao što su središnja Azija i Europa). "Pravi udarac globalizaciji", brine se, "dogodit će se ako trgovina između naprednih gospodarstava i Kine također padne." Ako se to dogodi, deglobalizacija ne bi bila privremena jer će zemlje poput Kine i Rusije tražiti druge putove za trgovinu i razvoj.
Dulje povijesti
Prosvjed u New Yorku protiv spašavanja Wall Streeta, 25. rujna 2008. (Alane Golden, Flickr, (CC BY-NC-ND 2.0)
Niti jedan od ovih pisaca u ovim nedavnim člancima ne priznaje da deglobalizacija, koja je povlačenje od globalizacije koju je dizajnirao Zapad, nije započela tijekom pandemije ili tijekom ruskog rata protiv Ukrajine.
Ovaj proces vuče korijene iz Velike recesije 2007.-2009. S posrtanjem zapadnih gospodarstava, i Kina i Rusija, kao i druge velike gospodarske sile, počele su tražiti alternativne načine globalizacije.
Kineska inicijativa Pojas i put (BRI), koja je najavljena 2013., signal je ovog postupnog pomaka, pri čemu Kina razvija vlastite veze prvo u središnjoj i južnoj Aziji, a potom i izvan Azije te prema Africi, Europi i Latinskoj Americi.
Indikativno je da je Peterburški međunarodni ekonomski forum, zabačeni događaj utemeljen 1997. godine, postao je mjesto susreta azijskih i europskih poslovnih i političkih lidera koji ovaj sastanak vide kao puno značajniji od Svjetski gospodarski forum (WEF) godišnji sastanak održan u Davosu, Švicarska.
Sankt Peterburg. (A.Savin, Wikimedia Commons)
Nakon Velike recesije, zemlje poput Kine počele su dedolarizirati svoje devizne rezerve. Prešli su s rezerve koja se uglavnom temelji na dolarima na onu koja je bila raznolikija. Upravo je taj pomak prema diverzifikaciji doveo do ispustiti u udjelu dolara u globalnim deviznim rezervama sa 70 posto u 2000. na 59 posto u 2020.
Prema autoru Tonyju Norfieldu, udio dolara u ruskim deviznim rezervama iznosio je 23.6 posto 2019. i pao je na 10.9 posto do 2021.
Lišena dolara zbog sankcija koje je nametnuo Zapad, Središnja banka Rusije pokušala je raznim manevrima dedolarizirati i svoje devizne rezerve, uključujući vezivanje rublje za zlato, sprječavanje odljeva dolara i zahtijevajući da njegovi kupci goriva i hrane plaćaju u rubljama, a ne u dolarima.
Kako Sjedinjene Države šire svoju mrežu sankcioniranja sve više i više zemalja, te zemlje — poput Kine i Rusije — nastoje izgraditi trgovinske mehanizme koji se više ne oslanjaju na zapadne institucije.
Drugačija globalizacija
Dana 1. siječnja, Regionalna Sveobuhvatna gospodarsko partnerstvo (RCEP) — najveći svjetski pakt o slobodnoj trgovini — stupio je na snagu. Prije dvije godine, 15 zemalja sastalo se virtualno u Hanoju, u Vijetnamu, kako bi potpisale ovaj ugovor. Te zemlje uključuju bliske saveznike Sjedinjenih Država, poput Australije, Japana i Južne Koreje, kao i zemlje koje se suočavaju s američkim sankcijama, poput Kine i Mianmar. Trećina čovječanstva je uključen u RCEP-u, što predstavlja a treći globalnog bruto domaćeg proizvoda.
Članovi Regionalnog sveobuhvatnog gospodarskog partnerstva. (Tiger 7253, CC BY-SA 4.0, Wikimedia Commons)
Azijska razvojna banka je pun nade da će RCEP pružiti pomoć zemljama koje se bore izvući iz negativnog gospodarskog utjecaja pandemije.
Blokovi poput RCEP-a i projekti poput BRI-ja nisu suprotni internacionalizaciji trgovine i razvoja. Ekonomisti na HKUST Business School u Hong Kongu predstava da BRI "značajno povećava bilateralne trgovinske tokove između BRI zemalja."
Kineska kupnja iz BRI zemalja je porasla, iako je velik dio toga u području energije i minerala, a ne u robi visoke vrijednosti; izvoz iz Kine u zemlje BRI, s druge strane, ostaje stabilan.
Azijska razvojna banka procjene da bi projekt BRI zahtijevao 1.7 trilijuna dolara godišnje za infrastrukturni razvoj u Aziji, uključujući ulaganja povezana s klimom.
Pandemija svakako jest zastoju napredak BRI projekta, sa dužnički problemi utječu na niz zemalja zbog nižeg korištenja kapaciteta njihove infrastrukture koju financira BRI. Ekonomska i politička kriza u Pakistan i Šri Lanka dijelom su povezani s globalnim usporavanjem trgovine. Ove zemlje sastavni su dio BRI projekta. Rast cijena hrane i goriva zbog rata u Ukrajini nastavit će se otežavati pitanja za zemlje na globalnom jugu.
Apetit za alternativom zapadnjačkoj globalizaciji već je porastao u mnogim dijelovima svijeta, ali to ne mora nužno značiti deglobalizaciju. To bi moglo značiti globalizacijsku platformu koja više nema svoj epicentar u Washingtonu ili Bruxellesu.
Ahmet Tonakis, ekonomist koji radi u Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. Suurednik je ili autor nekoliko knjiga, uključujući Marksizam i klase, Od prava na grad do ustankai Turska u tranziciji.
Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik u Globetrotter. Glavni je urednik LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi, Njegova najnovija knjiga je Washington Bullets, s uvodom Evo Moralesa Ayme.
Izraženi stavovi isključivo su stavovi autora i mogu, ali ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.
Realist je u pravu Europa i SAD grade zid ... oko sebe. S vremenom će nacije odlučiti je li trava zelenija na strani SAD-a ili Rusije/Kine. Ako Rusija/Kina doista dopuste više autonomije (to će se vidjeti) to bi bila dobra prodajna točka.
Mislim da se mnogi ljudi raduju okončanju napora globalizacije predvođenih zapadom koji su doveli do siromaštva tolikih ljudi koji nisu dijelili želje oligarha koji žele dominirati, poput Billa Gatesa i tehnološkog robota Marka Zuckerberga. Pitam se je li Richard Nixon ikada pomislio da bi američko napuštanje zlatnog standarda i oslanjanje na Kinu za jeftinu robu dovelo do vodećeg položaja Kine u 21. stoljeću i gubitka američke hegemonije jer SAD nije mogao kontrolirati svoju pohlepu i nastavio tiskati sve više napuhan novac ? Ako se Kina i Rusija ponašaju odgovornije prema siromašnijim nacijama kako bi im pomogle u razvoju od pohlepnog MMF-a, zemlje BRICS-a trebale bi u konačnici uspjeti. Sjetio sam se knjige Johna Perkinsa "Confessions of an Economic Plasman", kako je MMF korišten da veže nacije lihvarskim zajmovima.
Washington se neće naći u stanju svojim sankcijama zatvoriti trgovinu između Euroazije i cijelog svijeta izvan SAD-a i EU-a. Ono što će učiniti jest izolirati se jer ne proizvodi ništa pristupačno ili kvalitetnije od onoga što se može nabaviti u Kini ili šačici europskih industrijskih moćnika. Washington je očito sabotirao vrhunsku kinesku tehnologiju mobitela poput mafije. Rusija ima nadmoćne rakete protuzračne obrane koje bi ostatak svijeta kupio da je ne uznemiruju američki ekonomski ubojice. Turska i Indija upravo vode paradu u kupnji ruskih S-300 nad američkim Patriotima.
Victoria Nuland je rekla "jebeš EU", što je upravo ono što je Washington pokušao učiniti kako bi naštetio Rusiji. Čim Europa shvati da će ostati stagnirana u depresiji koju je stvorila Amerika, vratit će se slobodnoj trgovini, čak i s Rusijom nakon što vidi koliko je bolje Ukrajini neopterećenoj nacistima iz Drugog svjetskog rata i njihovim standardima. Njihova će ih gospodarstva na kraju prisiliti da zaključe kako su napravili pogrešan izbor u obrani američke agresije zbog ruskih sigurnosnih pitanja. Možda će Amerika čak postati posljednji bastion banderovaca. Možda će se na kraju sankcionirati većom produktivnošću i pristupačnošću ako bude prisiljena na ponovnu industrijalizaciju jer više nemaju s kime trgovati. Naša pauperizirana radnička i srednja klasa tada bi si mogla priuštiti jeftino američko smeće za prodaju u Walmartu. Ne nudim vremensku liniju za ovaj scenarij jer je Amerikancima općenito potrebno mnogo vremena da istina i zdrav razum proniknu.
Mislim da je razbijanje onoga što je u biti monopol na temelju trgovine diljem svijeta vrlo dobra ideja.
Kao razbijanje trustova i drugih monopola u SAD-u.
EU je fiksirana na ideju "konkurencije" (bič koji je pokušala upotrijebiti protiv Rusije u vezi s opskrbom plinom). Vidimo gdje je to završilo!
Međutim, paradoksalno, SAD, UK i EU žele zadržati svoj smrtonosni stisak nad parametrima međunarodne trgovine i razvoja. Što se prije ovaj smrtonosni stisak prekine, to bolje. To nije ništa više od monopola uobičajenih vrtnih sorti odjevenih u . . . nekakva vjerska dogma.
Što se više globalne financijske organizacije budu koristile kao imperijalno oružje, to će postajati slabije jer sve više i više nacija nastoji izbjeći suvereni rizik da im pripadaju.
Temeljni problem globalizacije je taj što će, bez globalne vlade, globalne korporacije zamijeniti suverene vlade u vladanju svijetom. Nacionalistički stavovi među ljudima diljem svijeta spriječit će formiranje globalne vlade, ali neće ni trepnuti dok korporacije nastavljaju uzurpirati moć na globalnoj razini.
Bifurkacija bi mogla donijeti katastrofalan kraj drugom velikom dobu globalizacije, ali nisam uvjeren da je to loše za većinu nas.