Nakon što je ruska vlada odlučila da integracija s Europom i SAD-om nije moguća, Zapad je Putina počeo prikazivati kao đavolskog, piše Vijay Prashad.
Ever Fonseca, Kuba, “Homenaje a la Paz” ili “Homage to Peace”, 1970.
By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
WDok su Sjedinjene Države započele svoj ilegalni rat protiv Iraka 2003., kubanski predsjednik Fidel Castro govorio u Buenos Airesu. “Naša zemlja ne baca bombe na druge narode,” rekao je, “niti šalje tisuće zrakoplova da bombardiraju gradove... Deseci tisuća znanstvenika i liječnika naše zemlje educirani su o ideji spašavanja života.”
Kuba je imala vojsku, da, ali ne vojsku za rat; Castro je to nazvao "vojskom bijelih kuta". Nedavno je kubanska brigada liječnika Henry Reeve nesebično radila oko svijet pomoći u zaustavljanju plime pandemije Covid-19.
Castro nas podsjeća da postoje dva načina da se živi na ovom svijetu. Možemo živjeti u svijetu punom rata, preplavljenom oružjem i zbunjenom zastrašivanjem, svijetu koji se neprekidno priprema za borbu. Ili, možemo živjeti u svijetu učitelja i liječnika, znanstvenika i socijalnih radnika, pripovjedača i pjevača. Možemo se pouzdati u ljude koji nam pomažu stvoriti bolji svijet od ovoga u kojem danas živimo, ovaj jadni svijet rata i profita, gdje nas ružnoća prijeti nadvladati.
Koža nam bije od straha da će se spustiti nova željezna zavjesa, da postoji pritisak da se boksa u Kini i Rusiji, da se svijet podijeli na tabore. Ali to je nemoguće, jer – kao što je navedeno u prošlotjednom newsletter – živimo u čvoru kontradikcija, a ne u čistom svijetu izvjesnosti.
Čak ni bliski saveznici SAD-a, poput Australije, Njemačke, Japana i Indije, ne mogu prekinuti svoje ekonomske i političke veze s Rusijom i Kinom. To bi ih gurnulo u recesiju, donoseći vrstu gospodarskog kaosa koji su rat i sankcije već donijeli Hondurasu, Pakistanu, Peruu i Šri Lanki. U tim zemljama – već pogođenim Međunarodnim monetarnim fondom zbog pohlepe elita i stranih veleposlanstava – rastuće cijene goriva transformirale su ekonomsku krizu u političku krizu.
Sergey Grinevich, Bjelorusija, “Tenk”, 2013.
Ratovi ili završavaju uništenjem političkih institucija i društvenog kapaciteta zemlje ili završavaju primirjima i pregovorima. Rat Sjevernoatlantskog saveza protiv Libije 2011. završio je posrtanjem zemlje uz miris kordita u zraku i srušeni društveni poredak.
Sudbina Libije ne smije se ponoviti nigdje, a pogotovo ne u Ukrajini. Ipak, to je sudbina određena za narod Afganistana, Somalije i Jemena, koji su ugušeni ratovima koje je poticao Zapad – ratovima koje je naoružao Zapad i koji su bili profitabilni za Zapad.
Kad se suvremena Rusija pojavila nakon raspada SSSR-a, Boris Jeljcin je predvodio državni udar protiv ruskog parlamenta, tenkovi su pucali. Oni koji su trenutno na vlasti u Rusiji djeluju u svjetlu ovih nasilnih početaka i iskustava drugih ratom pogođenih nacija. Neće dopustiti da dožive sudbinu Libije ili Jemena ili Afganistana.
Pregovori između Rusije i Ukrajine u tijeku su u bjeloruskoj oblasti Homyel (ili regiji Gomel), ali povjerenje mora biti ojačano prije nego što prekid vatre postane stvarna mogućnost. Svaki prekid vatre ne bi se trebao odnositi samo na rat unutar Ukrajine – što je imperativ – već bi trebao uključivati i zaustavljanje šire kampanje pritiska koju su SAD nametnule na cijelu Euroaziju.
Svetlana Rumak, Rusija, “Beskrajna zelena polja”, 2017.
Kakva je to kampanja pritiska i zašto se sada o tome mučiti? Zar ne bismo trebali samo reći "Rusija iz Ukrajine?" Takav slogan, iako točan, ne bavi se dubljim problemima koji su i izazvali ovaj rat.
Kada se SSSR raspao, zapadne su zemlje raspolagale svojim resursima i moći preko Borisa Jeljcina (1991.–1999.), a zatim Vladimira Putina (od 1999.).
Prvo, Zapad je osiromašio ruski narod uništavajući mrežu socijalne sigurnosti zemlje i dopuštajući elitnim Rusima da proždiru društveno bogatstvo zemlje. Zatim su navukli nove ruske milijardere da ulažu u globalizaciju koju vodi Zapad (uključujući engleske nogometne momčadi).
Zapad je podržao Jeljcinov krvavi rat u Čečeniji (1994. – 1996.), a potom i Putinov rat u Čečeniji (1999. – 2000.). Bivši britanski premijer Tony Blair (1997.–2007.) potpisao je dopuštenja Rusiji da kupuje britansko oružje dok ga ruka ne zaboli i poželio Putinu dobrodošlicu u London 2000. izreka, “Želim da Rusija i Zapad rade zajedno na promicanju stabilnosti i mira.”
Godine 2001. bivši američki predsjednik George W. Bush opisao je kako je gledao u Putinove oči i vidio njegovu dušu, nazivajući njega "direktnog i pouzdanog". Iste godine, The New York Times' Thomas Friedman poticao čitatelje da "nastave navijati za Putina". Zapad je bio taj koji je pomogao klasi ruskih milijardera da osvoji državu i jaše na ruskom društvu.
Nakon što je ruska vlada odlučila da integracija s Europom i SAD-om nije moguća, Zapad je Putina počeo prikazivati kao đavolskog. Ovaj film se stalno ponavlja: Saddam Hussein iz Iraka bio je veliki heroj SAD-a, a potom i njihov negativac, isto kao i bivši vojni vođa Manuel Antonio Noriega iz Paname. Sada su ulozi neoprostivo veći, opasnosti veće.
Shakir Hassan al-Said, Irak, "Žrtve", 1957.
Ispod površine trenutnog trenutka krije se dinamika koju smo stavili u prvi plan u našem 10 newsletter ove godine. SAD je jednostrano oštetio međunarodnu arhitekturu kontrole naoružanja, povukavši se iz Ugovora o protubalističkim projektilima (2001.) i Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) (2018.) i time uništio politiku odvraćanja. U prosincu 2018. SAD je natjerao svoje saveznike da spriječiti, s malom razlikom, Opća skupština Ujedinjenih naroda od donošenja rezolucije za obranu INF-a.
Putin je počeo govoriti o potrebi sigurnosnih jamstava, ne od Ukrajine ili čak od NATO-a, koji je napuhani trojanski konj ambicija Washingtona: Rusiji su trebala sigurnosna jamstva izravno od SAD-a
Zašto? Budući da je 2018. američka vlada najavio promjena u vanjskoj politici koja je signalizirala da će povećati svoje natjecanje s Kinom i Rusijom.
Pomorske vježbe pod vodstvom NATO-a u blizini obiju zemalja također su Rusiji dale razlog za zabrinutost za njezinu sigurnost. Ratobornost SAD-a je sadržan u svojoj Nacionalnoj obrambenoj strategiji za 2022., gdje tvrdi da su Sjedinjene Države "spremne prevladati u sukobu kada je to potrebno, dajući prioritet [kineskom] izazovu u Indo-Pacifiku, a zatim ruskom izazovu u Europi."
Ključna fraza je da su SAD spremni prevladati u sukobu. Cijeli stav dominacije i poraza je mačo stav protiv čovječanstva. Kampanja pritiska koju su nametnule SAD oko Euroazije mora prestati.
Abel Rodríguez, Kolumbija, "Territorio de Mito" ili "Teritorij mita", 2017.
Ne želimo podijeljeni svijet. Želimo realan svijet: svijet čovječanstva koji se adekvatno nosi s klimatskom katastrofom. Svijet koji želi iskorijeniti glad i nepismenost. Svijet koji nas želi dići iz očaja u nadu. Svijet s više armija bijelih kuta i umjesto armija s oružjem.
U Tricontinentalu: Institut za društvena istraživanja pojačavamo živote i glasove ljudi koji grade svijet nade protiv straha, svijet ljubavi protiv mržnje. Jedna takva osoba je Nela Martínez Espinosa (1912.–2004.), u središtu treći učiti u našem “Žene borbe, žene u borbi” Serija.
Nela, kako je zovemo, bila je vodeća figura Komunističke partije Ekvadora i graditeljica institucija koje su ulijevale povjerenje masama. Te su organizacije uključivale antifašističke fronte i ženske federacije, podršku pravima autohtonih Ekvadoraca i platforme za obranu kubanske revolucije. Godine 1944., za vrijeme Slavne svibanjske revolucije, Nela je kratko vodila vladu. Tijekom svog života neumorno je radila na izgradnji temelja za bolji svijet.
Godine 2000., kao predsjednica Ženske kontinentalne fronte za mir i protiv intervencije, Nela se borila protiv stvaranja američke vojne baze u gradu Manta. “Kolonizacija se vraća”, rekla je Nela. 'Kako ćemo pobjeći od ove kolonizacije? Kako se možemo opravdati pred našim kukavičlukom?'
To posljednje pitanje visi nad nama. Ne želimo živjeti u podijeljenom svijetu. Moramo djelovati kako bismo spriječili da se željezna zavjesa spusti. Moramo se boriti protiv svog straha. Moramo se boriti za svijet bez zidova.
Vijay Prashad, indijski povjesničar, novinar i komentator, izvršni je direktor Tricontinental: Institut za društvena istraživanja i glavni urednik Left Word Books.
Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
To je jedan od razloga zašto američka vlada mrzi komunizam: oni su antifašisti. SAD je profašistički, unatoč svim izjavama i postupcima koji _izgleda_ suprotno. Ali, takva je priroda Wall Streeta s kojom se, 'izgradi ih, da ih sruši.' To je sama priroda kapitalizma i njihove profitne marže. Gdje se može zaraditi novac, na bilo koji način, tamo je kapitalizam Sjedinjenih Država.
Borba protiv veličanja nacizma, neonacizma i drugih praksi koje pridonose raspirivanju suvremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i povezane nesnošljivosti : rezolucija / usvojila Opća skupština
Sažetak glasovanja Da: 130 | Broj: 2 | Suzdržano: 49 | Bez glasanja: 12 | Ukupno članstvo s pravom glasa: 193
Datum glasovanja 2021
Bez glasova: SAD, Ukrajina
Suzdržani: američki saveznici bez Izraela
Dakle, ne SVE izjave i radnje.
Ne promiče li US No Vote ono s čime oni 'kažu' da su u oporbi? Dat ću SAD-u ovo: barem su konačne radnje, u suprotnosti s riječima, — 'pošteno do dobrote'! — sasvim istinito i jasno.
Volim ovo! Ti lukavi Rusi, maskiraju projektile kao "Mitski teritorij": Drveće, koje izgleda baš kao projektili, zapravo je 'CunRu raketni sustav.'
Izvrstan uvid, hvala.
“Ne želimo podijeljeni svijet. Želimo realan svijet: svijet čovječanstva koji se adekvatno nosi s klimatskom katastrofom. Svijet koji želi iskorijeniti glad i nepismenost. Svijet koji nas želi dići iz očaja u nadu. Svijet s više armija bijelih kuta i umjesto armija s oružjem.”
Središnje pitanje je da SAD to uopće ne želi i da će se boriti da to spriječi. Nakon otprilike 30 godina uni-pole pozicije, SAD je svakako imao priliku pokazati da može voditi svijet u pravednu i održivu budućnost, i potpuno ga uništio čistom proždrljivošću. Status quo koji Bidenov administrator prihvaća i koji SAD nastoji učvrstiti zapravo je samoubojstvo, za Ameriku, za svijet i za našu budućnost kao vrste na ovom planetu. Imajte na umu da je američki vodič za vanjsku politiku za ovo razdoblje napisao Paul Wolfowitz koji je također idiotski neokonzervativac invazije na Irak. Kako je to ispalo? Pa ipak, evo i njih, i nas, opet. Ovo je status quo za koji se Amerika bori s Bidenom na čelu. Razgovarajte o prosječnosti koja se penje na vrh.
Ideja demokratiziranog UN-a, koji funkcionira u multipolarnom svijetu odgovornih vršnjaka, bori se da se rodi dok SAD čini sve što može da je zadavi u rođenju. Ako ne uspije, svi gubimo.
Svijet nikada neće imati mira sve dok se režim u Washingtonu konačno ne sruši. Ovaj rat "u Ukrajini" (zapravo globalni američki napad na Rusiju i sve njezine interese, sve njezine radnje, čak i najbezazlenije financijske i gospodarske transakcije, pa čak i protiv njezinih najpromišljenijih saveznika, poput islamskih premijera koje je udario manijaci u DC-u, i strogo nevini promatrači, poput bolesne ili ozlijeđene djece kojoj je potrebna liječnička pomoć–koje rasistička Amerika i rasistička Europa uskraćuju jednostavno zato što su ruskog podrijetla) što metodično eskalira i neumoljivo to dokazuje.
Iako će se nadolazeći ekonomski kolaps pokazati katastrofalnim za američke građane, bit će bitno izgladnjivati zvijer u Washingtonu, Arlingtonu i Langleyu sve dok više ne bude trenutna i nesavladiva prijetnja svakoj drugoj naciji na planetu. Oprostite, ljudi, ali ovaj horor show neće završiti dok se to ne dogodi. Manijaci ubojice koji obitavaju u spomenutim jazbinama razbojništva znaju samo beskonačno udvostručavati prijetnje, razaranje i druge sumanute radnje na koje su se čvrsto opredijelili i fanatično uvjeravali javnost koja ispisuje čekove da su sva ta ubojstva, destruktivna i ludilo je nekako važno obilježje "slobode i demokracije".
Ali čekaj, postaje još gore. Proklete budale misle da krajnju točku svojih zlih spletki vide kao potpuno uništenje (barem) Rusije i Kine. Oni misle da to mogu postići sa ili bez uporabe nuklearnog oružja. Ono što ne vide, ili ne žele priznati u svojim grozničavim umovima, jest njihova vlastita propast uzrokovana ili recipročnim udarom s druge strane, ili možda preventivnim udarom njihovih progonjenih žrtava koje odbijaju suočiti se s egzistencijalnim uništenjem sami bez društva svojih mučitelja, ili možda čak i s pobunom vlastitih građana koji se napokon probude i shvate značenje svih ludih prijetnji koje su u stvarnom svijetu utjelovili ljudi poput Clintona, Georgea W. Busha , Barack Obama, Joe Biden i sve manje budale koje zauzimaju visoka mjesta u američkoj vladi, takozvanim "obavještajnim" agencijama i/ili vojnim službama, republikanci, demokrati, libertarijanci i neovisni podjednako, jer ludilo ne poznaje političke granice u takvo potpuno psihotično i poremećeno društvo. Mislim da je posljednji scenarij (narodna pobuna) najmanje vjerojatan jer je domaće stanovništvo podjednako ugroženo i ograničeno američkim vojnim i policijskim snagama kao i svako strano društvo na meti naših dragih vođa.
Amerika kakva je poznata ostatku svijeta u svom svom grandioznom užasu morat će prestati ako planet preživi i da njegovi ljudi upoznaju mir i sigurnost. Nema povratka u prethodnu fazu iz koje bi se sve ovo moglo preokrenuti. Kao i aktivacijska energija za bilo koju egzotermnu kemijsku reakciju, kad jednom premaši prasak, mora se neizbježno dogoditi pad i prasak. Prešli smo tu točku. Amerika će ili uništiti planet ili će sama biti uništena bez potpunog globalnog uništenja. Nažalost, mislim da izgledi jako idu u prilog prvom scenariju. Daj mi razloga da mislim drugačije u svjetlu takve tvrdoglave nepopustljivosti manijaka koji su nekako oteli kontrolu nad ovom zemljom i njezinim gotovo svemoćnim strojem za ubijanje. Počnite razmišljati o načinima kako sačuvati veći dio ostatka svijeta kada dođe vrijeme neizbježnog, ali nužnog, potpunog iskorijenjenja Amerike. Kako bi se mogao izbjeći vrlo vjerojatan refleksivni termonuklearni odgovor na potpunu financijsku i društvenu dezintegraciju (dobro poznata ljudska kontra "ako ja ne mogu, ne možeš ni ti"), zabrinutost koja bi se također mogla realno primijeniti na Rusiju i Kinu također, ako očekujemo da će prihvatiti ulizivanje koje su naši vođe planirali za njih! Vidite koliko je ludo za manijake u Washingtonu da ne ostave ni trunku fleksibilnosti bez bezuvjetnog poraza i sramote za drugu stranu, uvijek. Ljudska stvarnost mora završiti jer je američki gangsteri ne stignu diktirati u cijelosti?
Iskreno govoreći, sve se to može pripisati ludoj želji SAD-a za globalnom hegemonijom. Ako se SAD i njihovi europski vazali mogu natjerati da igraju lijepo, vjerojatno možemo imati mir, ali dok oni ne budu voljni prihvatiti što god se dogodi što bi moglo značiti da neće biti na vrhu, mi ga nećemo imati.
Zapad je napravio zid, jer smo ga mi zapravo izgradili. Zid će odvojiti globalni jug od zapada i oni će sasvim dobro koegzistirati. Zapad će biti izvana i gledati unutra, osim ako ne želite nuklearni rat.
Svijet koji je Fidel prikazao nema nikakve veze sa Zapadom. To je nada globalnog Juga. Ne trebaju se prijaviti kriminalci.