Kako bi se preokrenuo dugoročni pad sindikalnog članstva, John Logan kaže da će sindikalnim radnicima trebati jača zaštita.

(AP/Eduardo Munoz Alvarez)
Državno sveučilište u San Franciscu
A1. travnja 2022. mogao bi ostati zapisan kao ključni dan u povijesti američkih sindikata.
U rezultatu koji bi mogao odjeknuti na radnim mjestima diljem SAD-a, nezavisni Sindikat rada Amazona - prvo koju je 2020. osnovao Chris Smalls, Radnik Amazona dobio otkaz zbog prosvjeda protiv onoga što je smatrao neadekvatnim sigurnosnim mjerama za COVID-19 – nadjačao je prethodno uspješne antisindikalne napore internetske trgovine. To znači da će Smallsovo skladište na Staten Islandu u New Yorku biti prvi koji će imati sindikalno organiziranu radnu snagu.
Na isti dan, Starbucks Workers United – organizacija pridružena Međunarodnom sindikatu uslužnih zaposlenika – pobijedila je na još jednim izborima, čime je uspjela 10 od 11 pobjeda za sindikat od prvi uspjevši u Buffalu u prosincu 2021. Ovaj put je to bio vodeća pržionica lanca u New Yorku koja se odlučila sindikalno udružiti. Organizacijska kampanja sada se proširio u više od 170 Starbucks trgovina diljem zemlje. Još nekoliko izbora za Starbucks održat će se sljedećih tjedana.
U međuvremenu će se održati ponovljeni izbori u Amazonovoj tvornici u Bessemeru, Alabama ovise o ishodu nekoliko stotina spornih glasačkih listića. Čak i ako Amazon pobijedi, Sindikat maloprodaje, veleprodaje i robnih kuća je – u najmanju ruku – došao primamljivo blizu u onome što se smatralo dugotrajnim glasovanjem sindikata.
Nešto se definitivno događa u radničkom pokretu.
Drugačija vrsta organiziranja
Kao učenjak radničkog pokreta koji je dva desetljeća promatrao sindikalne akcije, ono što smatram gotovo jednako upečatljivim kao i pobjede je nekonvencionalna priroda organiziranja kampanja. I Starbucks i Amazon-Staten Island kampanje su vođene od strane odlučni mladi radnici.
Nadahnut prosindikalnim raspoloženjem u političkim pokretima, kao na pr Predsjedničke kandidature Bernieja Sandersa, Crni životi su važni a Demokratski socijalisti Amerike, ti pojedinci predvode napore za reformu radnih mjesta, a ne profesionalni sindikalni organizatori. Doista, teško bi se među nedavnim uspješnim kampanjama moglo pronaći puno iskusnih organizatora.
Umjesto toga, kampanje su uključivale značajan stupanj "samoorganizacije" - to jest, radnici "sindikalno razgovaraju" jedni s drugima u skladištu i kafićima i dopiru do kolega u drugim trgovinama u istom gradu i diljem zemlje. Ovo označava veliku promjenu od načina na koji je radnički pokret tradicionalno djelovao, koji je bio više centraliziran i vođen od strane iskusnih sindikalnih dužnosnika.
Radnički preporod
Možda je važniji od samih pobjeda u Starbucksu i Amazonu njihov potencijal za stvaranje osjećaja optimizma i entuzijazma oko sindikalnog organiziranja, posebno među mlađim radnicima.
Slijede izbori godina opadanja sindikata u SAD-u – i po članstvu i po utjecaju.
Prije pandemije Covid-19, ove nedavne radne pobjede vjerojatno bi se činile nezamislivim. Moćan, bogat korporacije poput Amazona i Starbucksa tada se činilo nepobjedivim, barem u kontekstu Nacionalni odbor Radni odnosi pravila, koja su naslagana jako protiv prosindikalnih radnika. Prema pravilima NLRB-a, Amazon i Starbucks mogu – i to i čine – prisiljavati radnike, pod prijetnjom otkazom, da prisustvuju antisindikalne sjednice, često predvođeni visoko plaćeni vanjski konzultanti.
Starbucks je rekao da je bilo “dosljedan u poricanju bilo kakvih tvrdnji o protusindikalnom djelovanju. Oni su kategorički lažni.” No u ožujku 2022. NLRB je tvrdio da je lanac kafića prisiljavao radnike, stavljao sindikalne pristaše pod nadzor i osvetio im se. Slično Amazon – koji je u prošlosti reklamirao za analitičare da prate “prijetnje organiziranja rada” je to rekao poštuje prava radnika da se učlane ili ne učlane u sindikat.
Značaj nedavnih pobjeda nije prvenstveno u tome 8,000 novih članova sindikata u Amazonu ili postupni protok novih članova sindikata u Starbucksu. Radi se o tome da se radnicima usadi uvjerenje da ako prosindikalni radnici mogu pobijediti u Amazonu i Starbucksu, mogu pobijediti bilo gdje.
Povijesni presedani pokazuju da mobilizacija radne snage može biti zarazna.
Godine 1936. i 1937. radnici u tvornici Flint tvrtke General Motors bacio moćni auto-marker na koljena u sjedećem štrajku koji brzo inspirirao sličnu akciju drugdje. Prema objavljenim riječima čikaškog liječnika, kada je objašnjavao naknadni sjedeći štrajk dojilja u gradu, “To je samo jedna od onih smiješnih stvari. Žele štrajkati jer svi drugi to rade.”
Iskoristivši trenutak
The pandemija je stvorila priliku za sindikate.
Nakon što su više od dvije godine radili na prvim linijama, mnogi ključni radnici poput onih u Amazonu i Starbucksu smatraju da nisu adekvatno nagrađeni za njihovu službu tijekom pandemije i prema njima se njihovi poslodavci nisu odnosili s poštovanjem.
Čini se da je to pomoglo u poticanju popularnost Amazon Labor Union i Starbucks Workers United.
Domaća priroda ovih kampanja lišava Amazon i Starbucks korištenja desetljećima starog stila u srcu korporativnih kampanja protiv sindikata: sindikat je vanjska „treća strana” koji ne razumije i ne mari za brige zaposlenika i više ga zanima naplata članarine.

Pokušaji omalovažavanja vanjskih sindikalaca otupljuju se kada akcije vode radnici poduzeća. (Toby Scott/SOPA Images/LightRocket preko Getty Images)
Ali ti argumenti uglavnom zvuče šuplje kad se ljudi sindikalno okupljaju su kolege s kojima rade iz dana u dan.
Ima učinak poništavanja tog središnjeg argumenta antisindikalnih kampanja unatoč mnogo milijuna dolara koje su tvrtke često upumpavale u njih.
Nepovoljno pravno okruženje
Ova "samoorganizacija" u Starbucksu i Amazonu u skladu je s onim što su zamislili autori Wagnerov zakon iz 1935, statut na kojem se temelje današnji postupci sindikalne reprezentativnosti.
Prvi predsjednik Nacionalnog odbora za radne odnose, J. Warren Madden, shvatio je da bi samoorganizacija mogla biti fatalno potkopana ako se korporacijama dopusti da se uključe u taktiku pritiska protiv sindikata:
“Na tom temeljnom načelu – da poslodavac drži ruke podalje od samoorganiziranja zaposlenika – počiva cjelokupna struktura zakona,” napisao je.“ Svaki kompromis ili slabljenje tog načela pogađa korijen zakona.”
Tijekom proteklih pola stoljeća, antisindikalne korporacije i njihovi konzultanti i odvjetnička društva – uz pomoć NLRB-ovi pod kontrolom republikanaca a desni suci – imaju potkopao taj proces radničkog samoorganiziranja omogućujući da sindikalnim izborima dominiraju poslodavci.
Ali da bi se dugoročni pad sindikalnog članstva preokrenuo, vjerujem da će prosindikalni radnici trebati jaču zaštitu. Reforma zakona o radu neophodna je ako gotovo 50% američkih radnika koji nisu članovi sindikata koji kažu da žele sindikalnu zastupljenost trebaju imati ikakve šanse to dobiti.
Raspršivanje straha, uzaludnosti i apatije
Nedostatak javnog interesa dugo je bila prepreka na reformu radnog prava.
Malo je vjerojatno da će se smislena reforma zakona o radu dogoditi ako ljudi nisu uključeni u probleme, razumiju ih i vjeruju da imaju udjela u ishodu.
Ali medijski interes za kampanje u Starbucksu i Amazonu sugerira da američka javnost konačno obraća pozornost.
Ne zna se kamo će ovaj posljednji radnički pokret – ili trenutak – odvesti. Mogao bi nestati ili bi mogao samo potaknuti val organiziranja u uslužnom sektoru s niskim plaćama, potičući pritom nacionalnu raspravu o radničkim pravima.
Najveće oružje koje protusindikalne korporacije imaju u suzbijanju radničkog zamaha su strah od odmazde i osjećaj da je sindikalno organiziranje uzaludno. Nedavni uspjesi pokazuju da se sindikalno udruživanje više ne čini tako zastrašujućim ili tako uzaludnim.
John Logan je profesor i ravnatelj studija rada i zapošljavanja, Državno sveučilište San Francisco.
Ovaj je članak ponovo objavljen Razgovor pod licencom Creative Commons. Čitati originalni članak.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Rad i proces rađanja koncepta organizacije rada?
Nemojmo se previše zanositi, prerano! Stvarne povijesne činjenice na terenu govore sasvim drugu, brutalnu i sramotnu priču.
Ako su radnici, kojima su elite slomile leđa tijekom ovog vremena, ikakav pokazatelj, onda je tvrditi da smo civilizirani još jedna besmislena društvena samoobmana.
Suočimo se s tim, najmoćnija unija u zemlji je, zapravo, američki Kongres, sa strogo ograničenim članstvom od 535 odabranih, koji, prema nekadašnjim običajima, čim polože prisegu, počinju vide sebe samo kao jednu od odabranih elita, koja okreće ploču protiv radnika čije su interese izabrani da zastupaju; prilično pokorno priznajući s koje strane im je kruh namazan maslacem; služeći interesima klasa vlasnika kapitala koji ih subvencioniraju.
Pristup najboljoj zdravstvenoj skrbi samo je jedna od njihovih povlastica, uskraćena nama ostalima u zemlji, iako mi, ljudi, njihovi poslodavci, subvencioniramo tu povlasticu.
Sen. Bernard Sanders (BS), kao retorički navijačica Team Middle Class, možda nije u prvih 1% najbogatijih, ali je definitivno u prvih 1% u klasi prevaranata s račvastim jezikom. Od časnog demokratskog socijalista do još jedne rasprodaje potencijalnih kooperativnih nastojanja mnogih, kako bi nastavio svoju dugogodišnju karijeru, prednjačeći za jednu organizaciju – režim isplate moći.
U ovoj prijelomnoj točki, treba li stanovništvo nekoga poput njega da nas stalno podsjeća na statistiku pustošenja i pljačke 'javne blagajne' koja se odvija, s takvim nesramežljivim guštom i izdajom ovih dana, umjesto da aktivno mijenja sustav iz svoje osnove, na gore? Odozdo prema gore, demokratski, a ne odozgo prema dolje, hijerarhijski.
Sen. B*** S*** (ili bait and switch, ako više volite) imao je priliku pokazati svoje pravo lice u četverogodišnjem izbornom cirkusu 2016.; i sasvim sigurno jest! Dalje se učvrstio u 'demokratskoj' stranci, kao aparatčik, s kojim se sada moramo boriti kao s jednim od naših zastupnika u Kongresu. Jesu li stvari doista mogle postati nešto više od uobičajenog poslovanja, s obzirom na ne baš superstrukturu sustava?
Da je ovaj čovjek osvojio predsjedničku dužnost, 2016. godine, bi li išta bilo drugačije u današnjoj financijskoj statistici nego što je bilo tada, kada je sindikalno članstvo radničkih klasa bilo na svom vrhuncu; očigledne razlike koje postoje danas, a koje on tako voli navoditi?
Zakonodavni procesi Kongresa nisu ništa drugo nego mikrokozmos makrokozmičke plutokratske, kapitalističke korporativne strukture društva.
“I to je tako”! A kakav je to Cro(n)kite S*** još!
Govoreći, neželjeno, u ime svih bezglasnih: o... ali mi ljudi volimo svoju zemlju! Gadimo se iznimno pohlepnih “prezrenih” iz “Unipartyja” koji nam ga kradu ispod nosa.
Umirovljeni britanski električar. Pozvan sam da se pridružim IBEW-u prije trideset godina, u Seattleu. Prethodno nisam radio niti u jednom sindikatu. Niže plaće i beneficije Pet mirovina kasnije zaraditi više novca nego raditi, to je bio najbolji potez u mom životu. Živio sindikalni pokret braćo i sestre. Ujedinjeni stojimo, podijeljeni padamo.
Čestitke radnicima! Ostani jak! Sada ćete imati glas za stolom. Sindikat je jak onoliko koliko ga čine članovi.