Umjesto da dopustimo da ovaj rat eskalira i da pozicije očvrsnu, važno je da oružje utihne i da se rasprave ponovno počnu. piše Vijay Prashad.

Konstantin Yuon, SSSR, “Ljudi budućnosti,” 1929.
By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
INemoguće je ne biti dirnut nečuvenim ratovanjem, ružnoćom zračnog bombardiranja, jezivim strahovima civila koji su zarobljeni između izbora koji nisu njihovi. Ako čitate ovaj redak i pretpostavite da govorim o Ukrajini, onda ste u pravu, ali naravno, ne radi se samo o Ukrajini. Istog tjedna kada su ruske snage ušle u Ukrajinu, Sjedinjene Države pokrenule su zračne napade u Somaliji, Saudijska Arabija je bombardirala Jemen, a Izrael je napao Siriju i Palestince u Gazi.
Rat je otvorena rana na duši čovječanstva. Odvlači dragocjeno društveno bogatstvo u uništenje: “Utjecaj rata je očit sam po sebi”, napisao je Karl Marx u Floorplans (1857–58), “jer je, ekonomski gledano, to potpuno isto kao kad bi nacija ispustila dio svog kapitala u ocean.” To narušava društveno jedinstvo i šteti mogućnosti međunarodne solidarnosti: “radnici svijeta ujedinjuju se u mirnodopsko vrijeme”, napisala je Rosa Luxemburg u Ili Ili (1916), “ali u ratu jedni drugima rezali grkljane.”
Rat nikad nije dobar za siromašne. Rat nikada nije dobar za radnike. Sam rat je zločin. Rat proizvodi zločine. Mir je prioritet.

Anton Kandinski, Ukrajina, Granata, 2012.
Rat u Ukrajini nije počeo ruskom intervencijom. Postoji niz autora za ovaj rat, od kojih je svaki važan za razumijevanje onoga što se danas događa.
Plurinacionalizam protiv etničkog šovinizma
Ukrajina, oblikovana od litvanskog, poljskog i carskog carstva, višenacionalna je država s velikim manjinama govornika ruskog, mađarskog, moldavskog i rumunjskog. Kad je Ukrajina bila dio Sovjetskog Saveza, pitanje etničke pripadnosti bilo je kontrolirano činjenicom da su svi Ukrajinci bili sovjetski državljani i da je sovjetsko državljanstvo bilo nad-etničko. Godine 1990., kada je Ukrajina izašla iz Sovjetskog Saveza, pitanje etničke pripadnosti pojavilo se kao prepreka punom sudjelovanju u društvu za sve Ukrajince. Društveno-politički problem s kojim se Ukrajina suočila nije bio jedinstven; etnički nacionalizam pojavio se u gotovo svim zemljama na postkomunističkom istoku, od užasnog raspada Jugoslavije koji je pokrenut hrvatskom neovisnošću 1991. do vojnog sukoba između Gruzije i Rusije 2008. Etničko čišćenje tretirano je kao potpuno normalno, kao kada je zapad navijali o prisilnom uklanjanju pola milijuna Srba iz Krajine u Hrvatskoj 1995. Nasuprot tome, Čehoslovačka, jedna od zemalja na komunističkom istoku, raspala se duž etničkih linija mirno 1993. na Češku Republiku i Slovačku.
Regionalni mir protiv imperijalizma NATO-a, I. dio
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i raspuštanja Varšavskog pakta (1991.), Sjedinjene Države nastojale su pripojiti cijelu istočnu Europu Sjevernoatlantskom savezu (NATO). To je bilo unatoč sporazumu sklopljenom 1990. s posljednjom vladom Sovjetskog Saveza koja je u riječi tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera, NATO se ne bi pomaknuo "ni jedan inč prema istoku".
U novom su razdoblju istočnoeuropske zemlje i Rusija težile integraciji u europski projekt kroz ulazak u Europsku uniju (iz političkih i gospodarskih razloga) i u NATO (iz vojnih razloga). Za vrijeme predsjedništva Borisa Jeljcina (1991. – 1999.), Rusija je postala partner NATO-a i pridružila se G-7 (koji je neko vrijeme postao G-8). Čak iu ranim godinama predsjednika Vladimira Putina, Rusija je nastavila misliti da će biti dobrodošla u europski projekt.
Godine 2004. NATO je pripojio sedam istočnoeuropskih zemalja (Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju); U to vrijeme, glavni tajnik NATO-a, Jaap de Hoop Scheffer, , rekao je da je Rusija shvatila da NATO "nema skrivenih motiva". Međutim, Moskva je na kraju dovela u pitanje NATO-ov uporni marš prema istoku, a Putin je 2007. optuženik NATO "pokretanja mišića" u istočnoj Europi. Od tada je širenje NATO-a postalo sve spornije pitanje.
Iako su ulazak Ukrajine u NATO 2008. blokirale Francuska i Njemačka, pitanje uvlačenja Ukrajine u NATO projekt počelo je definirati rusko-ukrajinsku politiku. Ova zadnja točka naglašava kako je rasprava o "sigurnosnim jamstvima" za Rusiju nepotpuna; ne radi se samo o sigurnosnim strahovima Rusije – budući da je Rusija velika nuklearna sila – radi se io odnosu Europe s Rusijom. Naime, bi li Europa bila u stanju uspostaviti odnos s Rusijom koji se ne temelji na diktatu SAD-a za podređivanje Rusije?
Demokracija protiv državnog udara
U 2014., ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič je tražio zajam od Rusije, za koji je Putin rekao da će ga dati ako Janukovič stane na stranu financijskih mreža koje kontroliraju oligarhije u zemlji. Umjesto toga, Janukovič se obratio Europskoj uniji (EU), koja je ponudila slične savjete, ali čije su zabrinutosti Sjedinjene Države ostavile po strani, što je dinamika koja je bila vidljiva kada je pomoćnica američke državne tajnice Victoria Nuland rekao Američki veleposlanik u Ukrajini Geoffrey Pyatt, “Jebeš EU.”
Ranije je Nulandova hvalio o milijardama dolara koje je SAD potrošio na “promicanje demokracije” u Ukrajini, što je zapravo značilo jačanje prozapadnih i antiruskih snaga. Janukovič je smijenjen i zamijenjen u parlamentarnom udaru od strane niza čelnika koje podržava SAD (Arseniy Yatsenyuk i Petro Poroshenko).
Predsjednik Porošenko (2014. – 2019.) vodio je ukrajinski nacionalistički program oko slogana armiia, mova, vira (“vojska, jezik, vjera”), što je postalo stvarnost prekidom vojne suradnje s Rusijom (2014.), donošenjem zakonodavstvo kojim je ukrajinski postao “jedini službeni državni jezik” i ograničena uporaba ruskog i drugih manjinskih jezika (2019.), a ukrajinska crkva je raskinula veze s moskovskim patrijarhom Kirilom (2018.). Ove mjere, zajedno s osnaživanjem neonacističkih elemenata, razbile su plurinacionalni kompakt zemlje i proizvele ozbiljan oružani sukob u regiji Donbass u istočnoj Ukrajini, koja je dom značajnoj etničkoj manjini koja govori ruski. Ugrožena državnom politikom i neonacističkim milicijama, ova manjinska populacija tražila je zaštitu od Rusije. Kako bi se ublažilo opasno etničko čišćenje i okončao rat u regiji Donbas, sve su strane pristale na niz mjera deeskalacije, uključujući prekid vatre, poznate kao sporazumi iz Minska (2014.–15.).

Vasiliy Tsagolov, Ukrajina, “Bez naziva,” 2008.
Regionalni mir protiv NATO imperijalizma, II. dio.
Ohrabreni od strane Zapada, ukrajinski ultranacionalisti su ojačali svoju moć, a mogućnost pregovora za rješavanje sukoba je nestala. Kršenje sporazuma iz Minska od strane svih strana potkopalo je proces. Osam godina narod Donbasa živio je u stalnom ratnom stanju, koje je prema Ujedinjeni narodi, uzrokovali su više od 14,000 50,000 smrti i više od 2014 2021 žrtava između XNUMX. i XNUMX.
Činilo se da iz te situacije nema izlaza. Ono što se počelo događati bilo je u biti etničko čišćenje, s velikim dijelovima govornika ruskog koji su bježali preko granice u regiju Rostov u Rusiji, a govornici ukrajinskog jezika kretali su se prema zapadu. Malo je međunarodne pažnje posvećeno ovoj krizi i usponu neonacističkih elemenata.
Sile NATO-a odbile su ozbiljno shvatiti ova pitanja ili dati Moskvi sigurnosna jamstva; posebice jamčiti da Ukrajina neće dobiti nuklearno oružje i da neće postati članica NATO-a. Nadalje, Rusija je intervenirala kako bi zauzela Krim, gdje njena mornarica ima toplu luku. Ti su potezi dodatno destabilizirali situaciju, prijeteći sigurnosti regije. Odbijanje NATO-a da pregovara o sigurnosti Rusije poticaj je koji je doveo do intervencije.

Otto Dix, Njemačka, “Schaadel” ili “Lubanja”, 1924.
Ratovi čine vrlo komplicirane povijesne procese jednostavnima. Rat u Ukrajini nije samo oko NATO-a ili etničke pripadnosti; radi se o svim tim stvarima i više. Svaki rat kad-tad mora završiti i diplomacija se mora ponovno pokrenuti. Umjesto da se dopusti da ovaj rat eskalira i da se pozicije prebrzo očvrsnu, važno je da oružje utihne i da se rasprave ponovno počnu. Ako se barem sljedeća tri pitanja ne stave na stol, ništa neće napredovati:
- Pridržavanje sporazuma iz Minska.
- Sigurnosna jamstva za Rusiju i Ukrajinu, koja bi zahtijevala da Europa razvije neovisan odnos s Rusijom koji nije oblikovan interesima SAD-a.
- Poništavanje ukrajinskih ultranacionalističkih zakona i povratak plurinacionalnom dogovoru.
Ako se značajni pregovori i dogovori u vezi s ovim bitnim pitanjima ne materijaliziraju tijekom sljedećih nekoliko tjedana, vjerojatno je da će se opasna oružja suočiti jedno s drugim preko slabih podjela i da će dodatne zemlje biti uvučene u sukob s potencijalom da izmaknu kontroli.
Sovjetski ukrajinski pisac Mykola Bazhan napisao je moćnu pjesma Elegija za cirkuske atrakcije (1927) o napetostima cirkusa. Može li postojati bolja metafora za naše vrijeme?
Dama će prodorno vrisnuti...
Onda panika nacilja i poleti
u njihove srceparajuće urlike,
gužvajući svoja gola usta!
Samljeti pljuvačku i suze,
razmutiti usne u grimase!
Ljuljaju se kao leševi na nitima,
glasovi.
Vijay Prashad, indijski povjesničar, novinar i komentator, izvršni je direktor Tricontinental: Institut za društvena istraživanja i glavni urednik Left Word Books.
Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Koliko sam pročitao, Rand Corporation je odigrala ulogu u nastojanju da se destabilizira Rusija. Drugim riječima, SAD je tražio sukob s Rusijom putem proxy rata u Ukrajini. Stoga nema poticaja za prekid neprijateljstava budući da je željeni ishod nastavak držanja Rusije zaglavljene u Ukrajini kako bi se oslabilo njezino vodstvo. SAD ne brinu za ljude koji će patiti od dugotrajnog sukoba. Ako smo išta naučili iz američke vanjske politike u ovom trenutku, to bi trebalo biti to.
“Nemoguće je ne biti dirnut nečuvenošću ratovanja...”
Razorili su nas (prije svega američki) ratovi do te mjere da smo sada otupjeli na njih. Odaberite kontinent. Odaberite državu. Uz vrlo, vrlo nekoliko iznimaka, naći ćete SAD kako agitira, miješa se i baca bombe slobode posvuda.
Bio bih daleko više zaprepašten da prođe godinu dana bez širenja 'slobode i demokracije' (na nišanu) SAD-a.
“Nakon raspada Sovjetskog Saveza i raspuštanja Varšavskog pakta (1991.), Sjedinjene Države nastojale su apsorbirati cijelu istočnu Europu u Organizaciju Sjevernoatlantskog saveza (NATO). To je bilo usprkos sporazumu sklopljenom 1990. s posljednjom vladom Sovjetskog Saveza da se, prema riječima tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera, NATO neće pomaknuti "ni inča istočno".
Tehnički to nije bio sporazum, to je bilo obećanje ili jamstvo koje su Gorbačovu dali najviši diplomati iz brojnih zemalja NATO-a, uključujući SAD i Njemačku. U međunarodnom pravu to nema nikakvu vrijednost, baš kao što je Budimpeštanski memorandum koji jamči suverenitet Ukrajine “memorandum”, a ne pravno obvezujući međunarodni ugovor.
To je upravo srž stvari. Danas zapadni diplomati kažu da jamstva dana Gorbačovu nemaju nikakvu vrijednost i da su ta jamstva ionako postala ništavna zbog naknadnih događaja.
Čujte sad ovo: danas, 2022. godine, Zapad ponovno traži od Rusije da vjeruje njezinim uvjeravanjima da Ukrajina neće postati članica NATO-a – zasad, dok u isto vrijeme odbija preuzeti bilo kakve pravno obvezujuće obveze. Zar misle da Rusi imaju tako kratko pamćenje?
Zapadni slobodni mediji nisu voljni dopustiti da se vidi ili čuje bilo kakva riječ o "invaziji zlog Putina" prije 24. veljače 2022. Samo posebna informativna dijeta divnih, demokratskih, bijelih ukrajinskih savršenih građana, predvođenih hrabrim mladim herojskim glumcem protiv potpuno neopravdanog i, naravno, potpuno ničim izazvanog napada da se ubiju milijuni nevinih Ukie mirotvoraca u njihovim domovima, dopuštena je pod prijetnjom sankcija od strane pakao.
Evo što sam napisao na tu temu
Postalo je nepodnošljivo promatrati zapadne medije, u šaci korumpiranih vojnih izvođača, kako koriste svoj nedopušteni utjecaj na nesvjesne žrtve medijskih "vijesti" dok javno i besramno slave svoje enormne ovogodišnje profite od milijardi dolara u oružje koje prodaju za održavanje rata u Ukrajini. Nesavjesno je demoniziranje i vrijeđanje Putina od strane zapadnih medija, kao jedinog provokativnog uzroka sveg sadašnjeg haosa i zla, uz gotovo ijednu riječ posvećenu povijesnom kontekstu koji nas je doveo do ovog tragičnog obrata. U zapadnom tisku jedva da ima ikakvih izvješća o događajima koji su doveli do ovog nasilja, proizašlog iz korumpiranog puta koji su zapadni neoliberalni korporativni korumpirani slijedili, još od blagoslovljenog završetka Hladnog rata kada je Gorbačov okončao sovjetsku okupaciju, raspustivši Varšavski pakt , bez metka. SAD mu je obećao, u mnoštvu dokumenata i svjedočanstava koja su nedavno isplivala, uključujući i Reaganova veleposlanika Jacka Matlocka, da se Rusija, ako se ne protivi ujedinjenoj Njemačkoj koja se pridruži NATO-u, neće proširiti ni inča na istok. Budući da je Rusija izgubila 27 milijuna ljudi u nacističkim napadima, imali su dobar razlog za strah od proširenog zapadnog vojnog saveza.
Ipak, arogancija Sjedinjenih Država oduzima dah ovih godina. Ne samo da su SAD proširile NATO zauzevši 14 zemalja od Poljske do Crne Gore, već su bombardirale Kosovo zbog prigovora ruskog Vijeća sigurnosti, prekršivši svoju ugovornu obvezu s UN-om da nikada ne počine agresijski rat bez odobrenja Vijeća sigurnosti osim ako nije pod neposrednom prijetnjom napada, što svakako nije bio slučaj s Kosovom. Nadalje, izašao je iz Ugovora o protubalističkim projektilima iz 1972., napustio Ugovor o srednjim nuklearnim snagama kao i pomno ispregovarani dogovor s Iranom kako bi se spriječilo njihovo obogaćivanje urana za bombardiranje. Šokantno, SAD drži nuklearno oružje u pet država NATO-a: Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Italiji i Turskoj. Trenutni medijski bubanj za rat, veselje koje izražavaju novinari i komentatori zbog mogućnosti svih razornih ekonomskih sankcija koje namećemo ruskom narodu, kao odmazdu za ono što oni opisuju kao Putinovu provokativnu invaziju na Ukrajinu, i neprestano bubnjanje o tome kako zao i ludi Putin, možda nas doista dovodi na put svjetskog rata i to nuklearnog rata.
Kao da svi živimo u nekom scenariju noćne more, poput filma Ne gledaj gore, s pohlepom vođenim vojnim ugovornicima koji kontroliraju naše jadne medije i raspiruju vatru rata! Pogledajte ljudi! Kako bismo se osjećali da Rusija u svoj vojni savez uzme Kanadu ili Meksiko? SAD su poludjele kada je SSSR stavio oružje na Kubu! Pa zašto ne potaknemo Ukrajinu da se povuče i prestane im slati čak i jedan metak više da potaknu besmisleni rat? Neka Ukrajina pristane biti neutralna poput Finske i Austrije umjesto da inzistira na tome da ima pravo biti dio našeg vojnog saveza za koji nas je Putin godinama molio da prestanemo širiti. Bilo je savršeno razumno za Putina zahtijevati da Ukrajina ne postane članica NATO-a i mi bismo ga trebali prihvatiti i spasiti svijet od pošasti rata novim programima suradnje za okončanje kuge, ukidanje nuklearnog oružja i spas naše Majka Zemlja od prijetećeg katastrofalnog uništenja klime. Uđimo u novu eru suradnje kako bismo se nosili sa stvarnim prijetnjama
Nisam siguran da ova analiza dodaje ono što je već poznato.
Mir je poželjan, ali ratovi obično završavaju kada jedna strana izgubi sposobnost borbe.
Možda ono što je vama poznato. Ne zna svaki čitatelj priču. Imamo mnogo novih čitatelja naše stranice i ovo bi mogao biti prvi ili jedini članak koji su pročitali.
Hvala za ovo. Ići će u moju mapu 'Materijal za čitanje za propagandizirane lutke' za daljnju upotrebu.
Hvala Consortium News na vašem odgovoru Larryju. Naučio sam davno od mudrog učitelja koji nas je učio da "nikad ništa ne pretpostavljamo", jer ono što mislite da drugi znaju, možda ne znaju.
Mogao bih čitati i slušati Vijaya Prashada cijeli dan, kao što sam čitao njegove članke i slušao njegove obrazovane, znanstvene prezentacije o temama koje dobro poznaje, na kpfa.org, prvoj američkoj javno podržanoj radio postaji, tijekom godina.
Njegov gornji članak svakako je lekcija iz povijesti za ljude otvorenog uma koji žele naučiti kako je započela ova američka orkestrirana "kriza" u Ukrajini.
Osim što je Vijay preokrenuo vremensku liniju događaja koji uključuju takozvanu revoluciju 2013. 2014. Janucovich se prvo obratio EU-u za novac i dobio je prijedlog, ali je imao razne uvjete, a zatim je otišao u Rusiju po pomoć. Svi znamo što se zatim dogodilo.
Joe Biden je bio neistinit o svemu tome u svom govoru o stanju nacije.
Ne samo tamo, naravno... I svaki put kada Anthony Blinken izgovori riječi osude bilo koje druge zemlje, to je uvijek nešto što smo mi učinili i nastavljamo činiti u velikim količinama – umanjujući njihove prijestupe.