Dok su napetosti između SAD i Rusije uzavrele nakon što je Rusija ušla u ukrajinski 8-godišnji građanski rat i u nedjelju stavila svoj nuklearni arsenal u pripravnost, ponovno objavljujemo ovo strašno upozorenje Roberta Parryja iz ožujka 2015.
(Ujedinjeni narodi)
Prva verzija ovog članka pojavio u ožujku 2, 2015.
By Robert Parry
Posebno za Vijesti o konzorciju
TSjedinjene Države i Rusija još uvijek imaju ogromne nuklearne arsenale za uzajamno sigurno uništenje, dovodeći budućnost čovječanstva u opasnost svakog trenutka. Ali uznemirujuća nonšalantnost zahvatila je američku stranu koja je postala toliko ležerna u pogledu rizika od kataklizmičkog rata da zapadna propaganda i strasti sada ignoriraju ruske strahove i osjetljivost.
Razmetljiva glupost počela je dominirati načinom na koji Sjedinjene Države reagiraju na Rusiju, s američkim političarima i novinarima koji žure s tweetovima i komentarima, žureći s osudama o perfidnosti moskovskih čelnika, okrivljujući ih za gotovo sve i svašta.
Danas se igranje nuklearnom vatrom smatra znakom ozbiljnosti i hrabrosti. Svatko tko poziva na oprez i sugerira da bi mogle postojati dvije strane američko-ruske priče odbacuje se kao slabić ili marioneta. Što-me-brineš "grupno mišljenje" zavladalo je diljem američkog ideološkog spektra. Briga o nuklearnom uništenju je tako 1960-ih.
Tijekom vikenda sudjelovao sam na konferenciji o nuklearnim opasnostima koju je sponzorirala Zaklada Helen Caldicott u New Yorku. Na mom subotnjem poslijepodnevnom panelu bio je Seth Baum iz Instituta za globalni katastrofalni rizik koji je ponudio otrežnjujući pogled na to kako se postotak šanse za nuklearni rat, iako možda nizak u bilo kojem trenutku, s vremenom povećava do vrlo vjerojatnog, ako ne i neizbježnog. Dodatno je primijetio da ti izgledi za sudnji dan rastu u vrijeme velikih napetosti između Sjedinjenih Država i Rusije.
Kao što je primijetio Baum, u takvim kriznim trenucima, ljudi odgovorni za američko i rusko nuklearno oružje vjerojatnije će mogući računalni kvar ili neki drugi lažni alarm protumačiti kao pravo lansiranje i stoga je vjerojatnije da će pritisnuti vlastito nuklearno dugme.
Drugim riječima, ima smisla izbjegavati ponavljanje Kubanska raketna kriza u suprotnom smjeru usmjeravanjem američkog nuklearnog oružja prema ruskim granicama, posebno kada američki političari i komentatori sudjeluju u hladnoratovskom stilu napada na Rusiju. Mamljenje ruskog medvjeda može se činiti sjajnom zabavom tvrdoglavim političarima u Washingtonu ili urednicima The New York Times i The Washington Post ali ovu bi neprijateljsku retoriku u Moskvi mogli shvatiti ozbiljnije.
Kad sam govorio na nuklearnoj konferenciji, primijetio sam kako je američki medijski/politički sustav pomogao stvoriti upravo tu vrstu krize u Ukrajini, sa svakom "važnom" osobom koja je skočila na stranu kijevskih pučista u veljači 2014. svrgnuo izabranog predsjednika Viktora Janukoviča.
Od tada se gotovo svaki detalj tog sukoba promatrao kroz prizmu “naša strana dobra/njihova strana loša”. Činjenice koje “našu stranu” stavljaju u negativno svjetlo, poput ključne uloge neonacista i brutalne “antiterorističke operacije” kijevskog režima, umanjuju se ili ignoriraju.
Suprotno tome, sve zbog čega Ukrajinci koji se opiru kijevskoj vlasti izgledaju loše biva razvikano, pa čak i izmišljeno, kao npr. New York Times' glavna priča koja navodi fotografije koje su navodno dokazivale umiješanost ruske vojske, ali se brzo pokazalo da su lažne. [Vidjeti Vijesti konzorcija"NYT povlači ruske fotografije„.]
U ključnim trenucima krize, kao što je snajperska vatra 20. veljače 2014. koja je ubila i policiju i prosvjednike i obaranje leta 17 Malaysia Airlinesa 2014. srpnja 17. kada je poginulo 298 putnika i članova posade, američki politički/medijski establišment je odmah je krivnju pripisao Janukoviču, etničkim ruskim pobunjenicima koji se opiru njegovom svrgavanju ili Putinu.
Zatim, kada su se pojavili dokazi koji idu u suprotnom smjeru - prema "našoj strani" - uslijedila je proučavana tišina, dopuštajući ranijoj propagandi da ostane na mjestu kao dio željene priče. [Vidi, na primjer, Vijesti konzorcijas'Dragocjene' tajne predsjednika Golluma„.]
Spor s pješacima
Sukobi u Kijevu tijekom državnog udara u veljači 2014. (Mstyslav Chernov/Unframe/http://www.unframe.com/Wikimedia Commons)
Jedna od točaka mog govora bila je da je ukrajinska kriza proizašla iz prilično pješačke rasprave, odnosno planova za širenje gospodarskih veza s Europskom unijom, a da se pritom ne uništi povijesni poslovni odnos s Rusijom. U studenom 2013. Janukovič je odustao od potpisivanja sporazuma o pridruživanju s EU-om kada su stručnjaci u Kijevu najavili da će to propuhati rupu od 160 milijardi dolara u ukrajinskom gospodarstvu. Tražio je još vremena.
No Janukovičeva odluka razočarala je mnoge zapadne Ukrajince koji su bili za sporazum s EU-om. Deseci tisuća ljudi okupili su se na kijevskom trgu Maidan kako bi prosvjedovali. Demonstracije su zatim iskoristile krajnje desne ukrajinske političke snage koje su dugo mrzile etničke Ruse na istoku te su počele slati organizirane "sotine" od po 100 boraca da počnu bombardirati policiju i zauzeti vladine zgrade.
Kako se nasilje pogoršavalo, američki neokonzervativci također su vidjeli priliku, uključujući senatora Johna McCaina, R-Arizona, koji je rekao prosvjednicima da su Sjedinjene Države na njihovoj strani, i pomoćnicu državnog tajnika za europska pitanja Victoriju Nuland, koja je dijelila kolačiće prosvjednicima i s američkim veleposlanikom Geoffreyjem Pyattom dogovarao tko će postati novi čelnici Ukrajine. [Vidjeti Vijesti konzorcijasNYT se i dalje pretvara da nema puča u Ukrajini.„]
Stoga je politički problem u Ukrajini koji se vrlo lako mogao proširiti u proxy rat između nuklearno naoružanih Sjedinjenih Država i Rusije. Tome su pridodane intenzivne strasti i opsežna propaganda. Na Zapadu je ukrajinska kriza predstavljena kao moralna igra ljudi koji "dijele naše vrijednosti" protiv pokornih Rusa i njihovog predsjednika Putina poput Hitlera.
U službenom Washingtonu, svatko tko se usudio predložiti kompromis bio je odbačen kao moderni Neville Chamberlain koji prakticira "umirivanje". Svi "ozbiljni" bili su spremni sada zaustaviti Putina isporukom sofisticiranog oružja ukrajinskoj vladi kako bi se mogla boriti protiv "ruske agresije".
Ratna groznica je bila takva da nitko nije podigao obrvu kada je zamjenik ukrajinskog ministra vanjskih poslova Vadym Prystaiko rekao Kanadski CBC Radio prošlog mjeseca da se Zapad više ne treba bojati borbe s nuklearno naoružanom Rusijom i da Ukrajina želi oružje za "rat punog opsega" protiv Moskve.
“Svi se boje borbe s nuklearnom državom. Nismo više, u Ukrajini", rekao je Pristaiko. “Koliko god opasno zvučalo, moramo nekako zaustaviti [Putina]. I zbog ruskog naroda, a ne samo zbog Ukrajinaca i Europe. Ono što očekujemo od svijeta je da se svijet malo ukoči u kralježnici.” [Vidjeti Vijesti o konzorciju's “Spremni za nuklearni rat oko Ukrajine?„]
Umjesto da osude Prystaikovu nesmotrenost, više američkih dužnosnika počelo se okupljati u potporu slanju smrtonosne vojne opreme Ukrajini kako bi se mogla boriti protiv Rusije, uključujući direktora Nacionalne obavještajne službe Jamesa Clappera koji je rekao da favorizirao ideju iako bi to moglo izazvati "negativnu reakciju" Moskve.
Promjena ruskog režima
Čak i predsjednik Barack Obama i drugi američki čelnici koji tek trebaju javno podržati naoružavanje pučista u Kijevu uživaju hvalisati se koliko boli nanose ruskom gospodarstvu i njegovoj vladi. Zapravo, postoji američka strategija da rusko gospodarstvo natjera da "vrišti", što je prvi korak prema većem neokonzervativnom cilju postizanja "promjene režima" u Moskvi.
Još jedna točka koju sam iznio u svom govoru u subotu bila je kako su neokonzervativci dobri u izradi planova za "promjenu režima" koji zvuče sjajno kada se o njima raspravlja u think tanku ili se ocrtaju na stranici s komentarima, ali često ne uspijevaju preživjeti u stvarnom svijetu, npr. kao njihov plan iz 2003. za glatku tranziciju u Iraku kako bi zamijenili Sadama Husseina s nekim po vlastitom izboru, ali nije tako ispalo.
Možda je najveća opasnost od novog neokonzervativnog sna o "promjeni režima" u Moskvi ta da onaj tko slijedi Putina možda neće biti povodljivi pristalica kakvog neokonzervativci zamišljaju, već žestoki ruski nacionalist koji će odjednom imati kontrolu nad njihovim kodovima za nuklearno lansiranje i moći odlučiti da je vrijeme da Sjedinjene Države učine ustupke ili se suoče s uništenjem.
3 ožujka, Washington PostUrednici neokonzervativaca naglasili su potrebu svrgavanja Putina kao antiputinovskih aktivista koji su pozvali na eskalaciju pritiska Zapada na Rusiju. The pošta napisao: “Kažu da se on [Putin] može zaustaviti samo koracima koji odlučujuće povećavaju cijenu njegove vojne agresije i osakaćuju financijski sustav koji održava njegov režim.”
Ipak, ono što smatram doista nevjerojatnim u vezi s ukrajinskom krizom je to što ju je uvijek bilo relativno jednostavno riješiti: prije puča, Janukovič je pristao na smanjenje ovlasti i prijevremene izbore kako bi ga se moglo izglasati s vlasti. Tada su ili on ili neko novo vodstvo mogli napraviti gospodarski aranžman koji je proširio veze s EU-om, a da ih pritom ne prekine s Rusijom.
Čak i nakon državnog udara, novi je režim mogao pregovarati o federaliziranom sustavu koji je obespravljenim etničkim Rusima u istočnoj Ukrajini dao veću neovisnost, umjesto da pokrene brutalnu "antiterorističku operaciju" protiv onih koji se opiru novim vlastima. Ali “grupno mišljenje” službenog Washingtona bilo je jednoumno: dopušteni su samo ratoborni proturuski osjećaji i nikakvi prijedlozi prilagodbe nisu dopušteni.
Ipak, provođenje vremena ovog vikenda s ljudima poput Helen Caldicott, australske liječnice koja je velik dio svog života posvetila kampanji protiv nuklearnog oružja, podsjetilo me da je ovaj bezobzirni stav prema obračunu s Rusijom, koji je zahvatio američku političku scenu /medijski establišment, nije univerzalan. Ne slažu se svi s nonšalantnošću službenog Washingtona o igranju žestoke igre nuklearne kokoši.
Kao dio konferencije, Caldicott je zamolio prisutne da ostanu na kasnom poslijepodnevnom prikazivanju filma iz 1959. Na plaži, koja govori o posljednjim preživjelima iz nuklearnog rata dok se pripremaju umrijeti kada radioaktivni oblak koji je eliminirao život posvuda drugdje konačno stigne do Australije. Misterij u filmu je kako je počeo posljednji rat, tko ga je započeo i zašto, a najbolje je pretpostaviti da se nekom radaru negdje učinilo da je nešto vidio i netko je žurno reagirao.
Gledanje filma podsjetilo me da je bilo vrijeme kada su Amerikanci ozbiljno razmišljali o egzistencijalnoj prijetnji američko-ruskog nuklearnog oružja, kada su postojali filmovi poput Dr. Strangelove, Fail Safe, i Na plaži. Sada postoji kavalirska nezainteresiranost za te rizike, samopouzdanje da netko može staviti svoju političku ili novinarsku karijeru na prvo mjesto i jednostavno pretpostaviti da će neka odrasla osoba uskočiti prije nego što se dogodi najgore.
Pokojni istraživački novinar Robert Parry otkrio je mnoge priče Iran-Contraša za The Associated Press i Newsweek u 1980-ima. Osnovao je Vijesti konzorcija 1995. kao prva online, neovisna stranica s vijestima u Sjedinjenim Državama.
Robert Parry, nevjerojatni uvidi kao i obično. Jedini čovjek, vjerujem, čiju riječ možete vjerovati s malo strepnje.
Robert nam govori da je vrag kojeg poznajemo često mnogo bolja alternativa od “novog” vraga kojeg ne poznajemo.
Pogotovo kada su oboje u konačnici naoružani nuklearnim oružjem. Osobito važno kada uzmemo u obzir da vanjska politika nije oko dobrih ili loših momaka (vidi Beaua u Petoj koloni), već je umjesto toga sve oko moći.
Savjet. Dolaskom na ovu stranicu naučio sam da je sve što sam pročitao od gospodina Parryja vrijedno truda potrebnog za čitanje.
Bio je nevjerojatan čovjek, nemojmo to zaboraviti.
Hvala CN
Nevjerojatno mi je koliko su Amerikanci izvan dodira sa stvarnošću kada misle da bi, da Putin nije tamo, mogli jednostavno postići svoje s Rusijom, moćno naoružanom nuklearnom nacijom. Jeljcin neće ustati iz groba. Naša jedina opcija bila bi nekako uvjeriti ruski narod da nemamo loše namjere prema njihovom narodu. Ne bi svatko vjerovao našim lažima.
Mislim da bih, da sam na mjestu Rusije – i da vidim kako me SAD okružuje, mogao učiniti ono što Rusija radi. Reagan i Gorbačov su imali dogovor da se NATO drži podalje od ruske granice - ali Clinton je ignorirao taj sporazum. I također, tako što Amerika okružuje Rusiju i opskrbljuje druge nacije koje su blizu Rusije ratnim materijalima—čini se da se Americi ne može vjerovati.
Biden i Blinken — niti jedan od njih koji su ikada bili u ratu ne čine se toliko usredotočenim na početak rata. Pretpostavljam da kada političari gube tlo pod nogama, pronalaze prilike za smetnju - ali oprostite, Bidene i Blinken - nemate pravo započeti još jedan rat. Upamtite, čini se da Amerika ne pobjeđuje u ratovima—ali moja vlastita tužna nacija odlično radi produžujući smrt za tolike Amerikance i tolike druge nacije.
Hvala, Joe — VRLO potreban podsjetnik. Zraka
Washington u 21. stoljeću nema nikakav odnos s objektivnom stvarnošću. To je neprobojna odjeka oholosti i trijumfalizma i egzistencijalna prijetnja životu na Zemlji. S obzirom na to, kako je moguće da ljudi u svijetu ne zahtijevaju sankcije i bojkot? Odavno je prošlo. Koliko god to grubo zvučalo, to bi moglo biti jedino što bi američko stanovništvo moglo trgnuti iz ravnodušnosti prema opasnosti koju njihova zemlja predstavlja za svijet.
Kako je zastrašujuće pomisliti da se nakon svih ovih godina sukob nastavio i pogoršao i sada se širi kako se NATO i "EU" okupljaju za potporu Kijevu, budući da se njegov predsjednik ("velike sile" tvrdi Zelenski) želi vojno boriti protiv Rusije umjesto da uloži bilo kakav napor u pregovore s Donbasom.
Hvala Vam što ste nas podsjetili na riječi ovog mudrog komentatora. Po mom mišljenju, ratoborni stav Sjedinjenih Država u odnosu na Rusiju i posebno Vladimira Putina vođen je interesima koji nisu proamerički. Mislim da je primjereno pitati koja bi treća strana imala koristi od stalnih trvenja između istoka i zapada?
Američka vladajuća klasa je poludjela od svoje mržnje prema Rusiji i Putinu.
Činjenica da u Americi još ima ljudi poput pokojnog Roberta Parryja daje nadu, koliko god, nažalost, slabu, svim miroljubivim ljudima svijeta da do nuklearnog rata ipak neće doći zbog potpuno izmišljenih lažnih razloga.