Nakon pada Sovjetskog Saveza, postojalo je gotovo univerzalno razumijevanje među političkim vođama da bi širenje NATO-a bilo glupa provokacija protiv Rusije. Vojno-industrijski kompleks bi ne dopustiti da prevlada takav razum.
26. studenog 2014.: Oštećena zgrada u Kurakhovu, Donjeck, Ukrajina. (VO Svoboda, CC BY 3.0, Wikimedia Commons)
By Chris Hedges
ScheerPost.com
I bio je u istočnoj Europi 1989., izvještavajući o revolucijama koje su svrgnule okoštale komunističke diktature koje su dovele do raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je to vrijeme nade.
NATO je, s raspadom sovjetskog imperija, postao zastario. Predsjednik Mihail Gorbačov obratio se Washingtonu i Europi kako bi izgradili novi sigurnosni pakt koji bi uključivao Rusiju. Državni tajnik James Baker u Reaganovoj administraciji, zajedno sa zapadnonjemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom, uvjeravali su sovjetskog vođu da se NATO neće proširiti izvan novih granica ako Njemačka bude ujedinjena.
Obveza da se neće širiti NATO, koju su također preuzele Velika Britanija i Francuska, čini se kao najava novog globalnog poretka. Vidjeli smo dividendu mira kako visi pred nama, obećanje da će se golemi izdaci za oružje koji su karakterizirali Hladni rat pretvoriti u izdatke za socijalne programe i infrastrukturu koji su dugo bili zanemarivani kako bi se zadovoljio nezasitan apetit vojske.
Postojalo je gotovo univerzalno razumijevanje među diplomatima i političkim vođama u to vrijeme da je svaki pokušaj proširenja NATO-a bio glup, neopravdana provokacija protiv Rusije koja bi izbrisala veze i spone koje su sretno nastale na kraju Hladnog rata.
Kako smo samo bili naivni. Ratna industrija nije namjeravala smanjiti svoju moć ili profit. Gotovo odmah krenulo je regrutirati zemlje bivšeg komunističkog bloka u Europsku uniju i NATO. Zemlje koje su se pridružile NATO-u, a koje sada uključuju Poljsku, Mađarsku, Češku, Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju, Albaniju, Hrvatsku, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, bile su prisiljene rekonfigurirati svoje vojske, često putem pozamašnih zajmova , kako bi postao kompatibilan s vojnom opremom NATO-a.
Bez dividende mira
19. studenoga 1985.: američki predsjednik Ronald Reagan i sovjetski glavni tajnik Gorbačov u Ženevi na svom prvom sastanku na vrhu. (Reaganova Bijela kuća, Wikimedia Commons)
Mirne dividende ne bi bilo. Širenje NATO-a brzo je postalo bogatstvo vrijedno više milijardi dolara za korporacije koje su profitirale od Hladnog rata. (Poljska je, na primjer, upravo pristala potrošiti 6 milijardi dolara na tenkove M1 Abrams i drugu američku vojnu opremu.)
Ako Rusija ne bi pristala ponovno biti neprijatelj, tada bi Rusija bila pod pritiskom da postane neprijatelj. I evo nas. Na rubu još jednog Hladnog rata, onog od kojeg će profitirati samo ratna industrija dok, kako je napisao WH Auden, mala djeca umiru na ulicama.
Posljedice guranja NATO-a do granica s Rusijom - sada je NATO-ova raketna baza u Poljskoj 100 milja od ruske granice - bile su dobro poznate kreatorima politike. Ipak su to ipak učinili. Nije imalo geopolitičkog smisla. Ali imalo je komercijalnog smisla. Rat je ipak posao, i to vrlo unosan. To je razlog zašto smo proveli dva desetljeća u Afganistanu, iako je postojao gotovo univerzalni konsenzus nakon nekoliko godina uzaludnih borbi da smo zagazili u močvaru koju nikada nismo mogli pobijediti.
9. ožujka 2014.: Ruske trupe nakon zauzimanja vojne baze Perevalne tijekom okupacije Krima i grada Sevastopolja. (Anton Holoborodko, CC BY-SA 3.0, Wikimedia Commons)
U povjerljivoj diplomatskoj depeši koju je dobio i objavio Wikileaks od 1. veljače 2008., napisano iz Moskve i upućeno Združenim načelnikima stožera, Kooperativi NATO-a i Europske unije, Vijeću nacionalne sigurnosti, Moskovskom političkom kolektivu Rusije, ministru obrane i državnom tajniku, postojalo je nedvosmisleno razumijevanje da širenje NATO je riskirao eventualni sukob s Rusijom, posebno oko Ukrajine.
“Ne samo da Rusija vidi okruženje [od strane NATO-a] i napore da potkopa ruski utjecaj u regiji, već se također boji nepredvidivih i nekontroliranih posljedica koje bi ozbiljno utjecale na ruske sigurnosne interese”, stoji u depeši i nastavlja:
“Stručnjaci nam kažu da je Rusija posebno zabrinuta da bi jake podjele u Ukrajini oko članstva u NATO-u, s velikim dijelom etničke ruske zajednice protiv članstva, mogle dovesti do velikog raskola, uključujući nasilje ili, u najgorem slučaju, građanski rat. U tom bi slučaju Rusija morala odlučiti hoće li intervenirati; odluka s kojom se Rusija ne želi suočiti. . . . Dmitri Trenin, zamjenik ravnatelja moskovskog centra Carnegie, izrazio je zabrinutost da je Ukrajina, dugoročno gledano, potencijalno najdestabilizirajući čimbenik u američko-ruskim odnosima, s obzirom na razinu emocija i neuralgije izazvanu njezinom težnjom za članstvom u NATO-u. . . Budući da je članstvo i dalje izazivalo podjele u ukrajinskoj unutarnjoj politici, stvorilo je prostor za rusku intervenciju. Trenin je izrazio zabrinutost da će elementi unutar ruskog establišmenta biti potaknuti na miješanje, stimulirajući američko otvoreno ohrabrivanje suprotstavljenih političkih snaga i ostavljajući SAD i Rusiju u klasičnom položaju sukoba.”
Obamina administracija, ne želeći dodatno raspirivati napetosti s Rusijom, blokirala je prodaju oružja Kijevu. No ovaj čin razboritosti napustile su Trumpova i Bidenova administracija. Oružje iz SAD-a i Velike Britanije slijeva se u Ukrajinu, dio obećane vojne pomoći od 1.5 milijardi dolara. Oprema uključuje stotine sofisticiranih Javelina i NLAW protutenkovskog oružja unatoč opetovanim prosvjedima Moskve.
Sjedinjene Američke Države i njihovi NATO saveznici nemaju namjeru slati trupe u Ukrajinu. Dapače, zemlju će preplaviti oružjem, što su učinili u sukobu između Rusije i Gruzije 2008. godine.
'Pitao sam 27 europskih čelnika hoće li Ukrajina biti u NATO-u... Svi se boje, nitko ne odgovara', rekao je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy u kasnom noćnom govoru https://t.co/Tco566qKpI pic.twitter.com/LZFRh6WM7f
- Reuters (@ Reuters) Veljače 25, 2022
Sukob u Ukrajini odjekuje romanom Kronika najavljene smrti Gabriela Garcie Marqueza. U romanu pripovjedač priznaje da "nikada nije bilo prorečenije smrti", a ipak je nitko nije mogao ili želio zaustaviti.
Svi mi koji smo 1989. izvještavali iz istočne Europe znali smo kakve će biti posljedice provociranja Rusije, a ipak je malo tko digao glas da zaustavi ludilo. Metodični koraci prema ratu zaživjeli su vlastitim životom, vodeći nas poput mjesečara prema katastrofi.
Nakon što se NATO proširio na istočnu Europu, Clintonova administracija obećala je Moskvi da NATO-ove borbene trupe neće biti stacionirane u istočnoj Europi, što je bilo ključno pitanje 1997. Temeljni akt NATO-a i Rusije o međusobnim odnosima. Ovo obećanje se opet pokazalo lažnim.
Zatim su 2014. godine SAD podržale državni udar protiv ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča koji je nastojao izgraditi ekonomski savez s Rusijom, a ne s Europskom unijom. Naravno, nakon integracije u Europsku uniju, kao što se vidi u ostatku istočne Europe, sljedeći korak je integracija u NATO. Rusija, prestrašena državnim udarom, uznemirena zbog pokušaja EU-a i NATO-a, potom je anektirala Krim, koji je uglavnom naseljen ruskim govornikom. A spirala smrti koja nas je dovela do sukoba koji je trenutno u tijeku u Ukrajini postala je nezaustavljiva.
Ratna država treba neprijatelje da bi se održala. Kada se neprijatelj ne može pronaći, neprijatelj je proizveden. Ruski predsjednik Vladimir Putin postao je, prema riječima senatora Angusa Kinga, novi Hitler, koji želi zgrabiti Ukrajinu i ostatak istočne Europe. Ratni pokliči punim grlom, koje besramno ponavlja tisak, opravdani su isušivanjem sukoba povijesnog konteksta, uzdizanjem sebe kao spasitelja i onoga kome se protivimo, od Saddama Husseina do Putina, kao novog nacističkog vođe.
Ne znam gdje će ovo završiti. Moramo zapamtiti, kao što nas je Putin podsjetio, da je Rusija nuklearna sila. Moramo zapamtiti da kada jednom otvorite Pandorinu kutiju rata oslobađa mračne i ubojite sile koje nitko ne može kontrolirati. Znam to iz osobnog iskustva. Šibica je upaljena. Tragedija je u tome što nikada nije bilo spora oko toga kako će požar početi.
Chris Hedges novinar je dobitnik Pulitzerove nagrade koji je 15 godina bio strani dopisnik za The New York Times, gdje je služio kao šef ureda za Bliski istok i šef ureda za Balkan. Prethodno je radio u inozemstvu za Dallas Morning News, Kršćanski znanstveni monitor i NPR. Voditelj je emisije RT America nominirane za nagradu Emmy “On Contact”.
Ovaj kolumna je iz Scheerposta, za koju piše Chris Hedges redovita kolona. Kliknite ovdje da se prijavite za upozorenja e-poštom.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Hvala Chrisu Hedgesu na ovom pronicljivom članku. Unutar njega nalazimo još jedan primjer koliko su vrijedan doprinos WikiLeaksa i Juliana Assangea našem razumijevanju američkih geopolitičkih makinacija.
Hvala vam i na vašem jučerašnjem pojavljivanju na Tribunalu u Belmarshu. Link je ispod. Primjedbe gospodina Hedgesa počinju na 1:38:12 u videu.
hxxps://www.youtube.com/watch?v=Tp8b6U3Pvlk
Vrlo dobar komad, a još i kratak. Rusija i SSSR bili su meta zapadne agresije stoljećima, počevši ako se dobro sjećam u dvanaestom stoljeću kada su Rusiju napali njemački Teutonski vitezovi. Ruski trijumf u tom sukobu proizveo je, među ostalim, Prokofjevu prekrasnu kantatu, napisanu tijekom Drugog svjetskog rata dok se Sovjetski Savez borio protiv nacista. Napoleonov neuspjeh u predgrađu Moskve naveo je Čajkovskog da napiše svoju poznatu Uvertiru iz 1812. godine. U 18. stoljeću došlo je do invazije Poljsko-litavskog kraljevstva na Rusiju, u 19. do bitke na Krimu između tursko-britanskog saveza i Rusije. U 1990-ima postojao je Clintonov pokušaj da Rusiju učini podružnicom SAD-a, što je dovelo do stope siromaštva u Rusiji od 70 posto. Nuland je otišla u Moskvu reći Lavrovu da nas nije briga za vašu sigurnost. Bow red je na Putina da spasi Rusiju. Neka uspije!!
r
Hvala Chris, čini se da ste ti i Joe Lauria među rijetkima koji to žele
suočiti se sa “zvijeri” (Otkrivenje 13.4), američkom ratnom industrijom. Ostali njihovi tzv
Pro-mir, anti-rasizam i anti-Trump fašizam su prešli na
propaganda medija vojno-industrijskog kompleksa, pronalaženje ugodnog
konsenzus u laži.
“Najboljima nedostaje svako uvjerenje, dok su najgori/puni strastvenog intenziteta”
(WB Yeats, “Drugi dolazak”).
“Teorija pravednog rata” svetog Augustina jasno stavlja Putina na stranu pravde: Amerike
trideset godina nepravde (komad J. Lauria), dati Rusiji pravo na zaštitu nevinih života,
korištenje nasilja za postizanje mira. Putin je već rekao da je spreman za razgovore dok je predsjednik Ukrajine
obožava svoje "heroje" i traži više NATO (SAD) oružja.
Neki od onih "najboljih" podupirući američki ratni stroj podmazuju
osovine za Trumpa 2024. i kongres Republikanske stranke 2022.
Do sada je Rusija držala minimalne žrtve, ispod 200 žrtava prema zadnjem izvještaju Ukrajine u uništavanju vojne opreme cijele jedne nacije! To mora biti rekordno nisko, manje od jedan posto tipičnih američkih intervencija. Jasno je da će izbjeći močvaru poput Afganistana i povući se u neovisne pokrajine kao što su učinili u Gruziji.
Malo je vjerojatno da će Rusija ići dalje od šire zaštite Donbasa:
1. Uništavanje vojne opreme, zapovjednih i kontrolnih centara;
2. Poraz kijevske vlade bez okupacije Kijeva ili drugih većih gradova;
3. Opkoljavanje i poraz ili zarobljavanje ukrajinskih snaga koje napadaju Donbas;
4. Postavljanje baza i strukture za zaštitu novonastalih neovisnih pokrajina.
Pitanje je koje pokrajine žele biti neovisne i kako to odrediti:
1. Odessa vjerojatno želi neovisnost, ali južne pokrajine između njih i Luhansk/Donetsk manje su ruske;
2. Rusija bi možda željela kontrolirati obalne pokrajine koje povezuju Donjeck s Odesom (Mikolaiv, Herson, Zaporožje);
3. Dakle, zadržavanje snaga tamo ograničava oružje i uvoz/izvoz Ukrajine tijekom referenduma o neovisnosti;
4. Ali ako Rusija zna da južne obalne pokrajine ne žele neovisnost, možda će se morati odreći Odese.
Najstrašnije je to što jednom kada stvari krenu putem rata više nema povratka. Washington tjednima povlači crte u pijesku, izazivajući Ruse da napadnu. Napadi koji zapravo i nisu napadi ipak se kao takvi puštaju u medijima. Čovjek pomisli na djecu koja se igraju na igralištu i to se na kraju pretvori u to. Zapad (Sjedinjene Američke Države) kao što roditelj djetetu kaže, "radi ili ne radi to ili ću te kazniti!" Ovo je izazov. Ovaj pristup uvijek daje suprotan rezultat: "Ne, neću." Ono što ovo čini je oslobađanje druge strane od udice, rezultat, na kraju, koji se ionako očekuje. Dakle, zli Rusi su krivi što ne slušaju svoje bolje. Dijalog, istinski dijalog i rasprava s drugom stranom mora započeti uvažavanjem stava ili gledišta druge strane. Toga je, nažalost, sve vrijeme izostalo.
Putin nema izbora. Nema se kamo drugdje povući.
Volio bih da ljudi koji gledaju MSNBC u SAD-u čitaju vaše članke (druga grana je možda previše nacionalistička da bi bila objektivna). Bio je zanimljiv intervju na DemocracyNow s veleposlanikom Jackom Matlockom koji se slaže s vama (lakše ga je ponovno distribuirati, jer mogu samo gledati umjesto "nepremostivog" čina čitanja;) . Gledajući "progresivna" YouTube izdanja, mnogi od njih slijede liniju Rusija loša, Ukrajina dobra. Analiza ne ide dalje od toga, oni propituju ljude govoreći da je NATO kriv i odgovoran za ubojstva u Ukrajini. Kao što ste rekli, ovaj narativ ide u skladu s ciljevima trgovaca oružjem. Mnogi ljudi koji su odrasli 80-ih i 90-ih zaboravili su na katastrofu koja je bila neoliberalna politika u Rusiji, smanjenje očekivanog životnog vijeka, poteškoće u pronalaženju poslova ili dobivanju plaće (mnoge vojne tajne bile su na prodaju , opasno razdoblje) i uspon ruske mafije (plavih i bijelih ovratnika). Ne zaboravimo da su, kao u Kini, mnogi od novih kapitalista bili bivši visoki i srednji dužnosnici. Iz ove zbrke proizašle su dvije skupine, jedna koja je svoje interese najbolje zadovoljila udruživanjem sa zapadnim neoliberalima i druga koja je željela "lokalniju" vrstu tržišne korupcije. Jeljcin se odlučio za potonje izabravši Putina za svog nasljednika. To je značilo instituciju meke diktature za Rusa (s korupcijom koja ide uz to), gubitak zapadnog utjecaja u ruskim unutarnjim poslovima (gledajte Amazonove dokumentarce s kritičkim umom), ali s popratnim podizanjem kvalitete života Puno manje ljudi su se opijali do smrti i pojavio se domoljubni (do nacionalistički, ovisno o osobi) pokret. Ukratko, Zapad je, umjesto da prihvati Rusiju kao punopravnog partnera — kako je potonji očekivao — želio podređenog subjekta, s punim i otvorenim pristupom svojim resursima, bez obzira na društvenu cijenu (Irak!?!). Sličan pristup dogodio se s Kinom, koja je trebala biti i ostati proizvodna kuća zapadnih neoliberalnih korporacija. To je neslavno propalo. Kina je na putu da postane neovisna financijska i proizvodna sila, dok Rusija slijedi vlastiti put. Rusija, Kina, Afganistan, Irak, Libija, Sirija,… toliko su dugoročnih neuspjeha i ovi ljudi ne dovode sebe u pitanje. Kina je zlo koje se mora obuzdati (nuklearna supersila), kao što je to i Rusija (nuklearna supersila). Jedini izlaz je njihov put i to će se dogoditi silom (tu trgovci oružjem i ostali trgovci nalaze zajednički jezik). Ima toga naravno još, mišljenje analitičara poput Raya McGoverna bilo bi dobrodošlo.
Hvala vam. To je istina.
Hvala Chrisu Hedgesu na ovom sjajnom djelu. Citat iz diplomatske depeše iz veljače 2008. neprocjenjiv je. Svakome tko želi razmišljati o Rusiji kao o legitimnoj nacionalnoj državi očito je da je širenje NATO-a bilo opasno i varljivo. Mala ispravka: ne vjerujem da postoji bilo koja točka Poljske unutar 100 milja od ruske granice. Tristo je bolje.
Hvala ti, Chris Hedges, glas u divljini. . . jasno objašnjavajući povijest koja je dovela do sadašnje situacije između Rusije i Zapada (tj. širenja NATO-a). . . podsjetnik na kubansku raketnu krizu tj. sukob SAD-a sa Sovjetima. . . ni na koji način mi (Zapad) ne bismo dopustili oružju i trupama u blizini naše zemlje. . . dupli standardi sigurno . . . Vi objašnjavate ovu povijest na tako vitalan način. Kad bi samo masovni mediji dopustili vaš glas.
Do sada je Rusija držala minimalna izvješća o žrtvama, ispod 200 ukrajinskih žrtava u posljednjem izvješću u uništavanju vojne opreme cijele nacije! To mora biti rekordno nisko, manje od jedan posto tipičnih američkih intervencija. Jasno je da će izbjeći močvaru poput Afganistana i povući se u neovisne pokrajine kao što su učinili u Gruziji.
Malo je vjerojatno da će Rusija ići dalje od šire zaštite Donbasa:
1. Uništavanje vojne opreme, zapovjednih i kontrolnih centara;
2. Poraz kijevske vlade bez okupacije Kijeva ili drugih većih gradova;
3. Opkoljavanje i poraz ili zarobljavanje ukrajinskih snaga koje napadaju Donbas;
4. Postavljanje baza i strukture za zaštitu novonastalih neovisnih pokrajina.
Pitanje je koje pokrajine žele biti neovisne i kako to odrediti:
1. Odessa vjerojatno želi neovisnost, ali južne pokrajine između njih i Luhansk/Donetsk manje su ruske;
2. Rusija bi možda željela kontrolirati obalne pokrajine koje povezuju Donjeck s Odesom (Mikolaiv, Herson, Zaporožje);
3. Dakle, zadržavanje snaga tamo ograničava oružje i uvoz/izvoz Ukrajine tijekom referenduma o neovisnosti;
4. Ali ako Rusija zna da južne obalne pokrajine ne žele neovisnost, možda će se morati odreći Odese.
Napokon je netko napisao nešto o današnjem ludilu što mogu razumjeti. Nisam iznenađen što ste to bili vi, g. Hedges, i zahvaljujem vam.
Kao što sam prije primijetio u vezi s Venezuelom, koordinacija našeg američkog korporativnog tiska je nevjerojatna:
Wurlitzer je moćniji nego ikad.
Obično postoji obrazac za ludilo, ali u ovom slučaju to je ludilo koje pokušava sustići obrazac. Drugim riječima, Putin dokazuje svoju racionalnost odlaskom u konstruktivnu skitnicu!
Živjeli!
SAD su postigle sve svoje glavne ciljeve.
1. Zaustavljanje ruske integracije unutar EU. EU bi s Rusijom bila ne samo najveća gospodarska sila na planetu nego i vojno ravnopravna SAD-u.
2. Vraćanje EU u red. Nakon što su izgubili svoju EU Lapdog “Britanu”, sada se mogu osloniti na uplašene istočnoeuropske zemlje da izvrše svoje ponude, i time usmjeravaju politički proces donošenja odluka u Bruxellesu. (Jer samo ih SAD može zaštititi od zlih Rusa)
3. Prodajte puno oružja istočnoj Europi. Žrtvovanje Ukrajine čini prodajni korak još jačim, govoreći da se možete osloniti samo na sebe, pa vam je potrebno ovo oružje.
Rekavši ovo, mislim da se može reći da SAD ima strategiju. Nakon osam godina priprema siguran sam da i Rusija ima strategiju.
Želi li se netko kladiti ima li Europska unija strategiju?
Cijenim ovu dobro napisanu, dobro obrazloženu povijest krize. Čini se da mediji i internet i politički oportunisti i ratni profiteri čine sve što mogu kako bi potpalili sve veći požar, čini se kao da nas neka zlokobna struja uvlači u ovaj pakleni sukob na drugoj strani planeta u sve više i više uključenost u rat. Neka nam je Bog na pomoći ako se Putin previše pokoleba i isprovocira.
Čini se da u Washingtonu nema zdrave glave - osobno sankcioniranje Putina i Lavrova očito prekida diplomatske odnose. Prekinuti diplomatski odnosi povijesno su bili uvod u rat. Washington zna da bi bio uništen u kopnenom ratu protiv Rusije, ergo bi bitke vrlo brzo prerasle u nuklearni rat.__
U cijelom političkom spektru u SAD-u - od liberala do ludih neokonzervativaca - sve su to rusofobne kritike po cijele dane, po cijele noći iz svakog glavnog izvora medija. Svi inteligentni racionalni analitičari koji pokušaju predstaviti razumnu rusku poziciju odmah se smatraju propagandistima Kremlja i odbacuju se.
Ovo je opasno grupno mišljenje koje se na neki način apsolutno mora prevladati!
Očito se trenutno Shoigu suzdržava od ciljanja neonacista i milicija koje su se utabale među civilnim stanovništvom u urbanim područjima jer bi civilne žrtve bile vrlo velike. Ako NATO/Washington-Zio-militarističko carstvo nastavi napadati te desničarske fašiste i milicije, sve oklade padaju u vodu i Rusija će možda morati ući i riješiti problem.
Rusofobno brbljanje je mučno. Reakcija trzanja koljena na svim frontama. Za ratom najglasnije vape takozvani “naprednjaci”.