LJUTI ARAP: Uspon i pad Aljazeere

Došlo je do neizbježnog sukoba uloga arapske televizijske mreže koji je neumoljivo vodio njenom propadanju, piše As'ad AbuKhalil.

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

Ton lansiranje Al Jazeera televizijska mreža prije 25 godina, ovaj mjesec 1996. bio je monumentalan događaj u suvremenoj povijesti arapskih medija. Može se lako usporediti s usponom Glas Arapa, egipatski radio koji je osnovao Gamal Abdel Nasser u Egiptu 1953. godine.

Glas Arapa bio dostupan na kratkovalnom radiju diljem arapskog svijeta, šireći Naserovu poruku. Nijedna knjiga o tom razdoblju nije potpuna bez reference na tu radio službu. Imao je ogroman utjecaj na formiranje arapskog javnog mnijenja desetljećima sve do njegove propasti nakon 1967., kada su egipatski mediji uhvaćeni kako lažu arapskom narodu o realnosti poraza tijekom prvih dana arapsko-izraelskog rata.

Radio postaja koja je artikulirala nade arapske nacije odjednom je postala simbol njezine nesposobnosti i prijevare. Nijedan medij nije zamijenio Glas Arapa na pan-arapskoj razini do uspona god Al Jazeera 1996. Sličnost između dviju usluga tu prestaje.

Al Jazeera nastao u vrijeme regionalne političke nestabilnosti na Arapskom poluotoku. Tadašnji katarski emir Hamad bin Khalifa Al-Thani došao je na vlast 1995. godine nakon što je svrgnuo svog oca. Taj je obiteljski udar toliko uznemirio saudijsku kraljevsku obitelj da su godinu dana kasnije pokušali svrgnuti al-Thanija. Rijad je smatrao da bi svako odstupanje od utvrđene linije nasljeđivanja predstavljalo izdaju stoljetnih tradicija koje su bile ključne za stabilno političko nasljeđe.

(Naravno, saudijski prijestolonasljednik Muhammad bin Salman prekršio je te norme i linije nasljeđivanja kako bi sebe učinio jedinim nasljednikom svog oca, kralja Salmana).

Hamad bin Khalifa al-Thani okrivio je Saudijsku Arabiju za pokušaj protudržavnog udara 1996. i počeo zacrtavati nove vanjske i obrambene politike koje su bile usmjerene na saudijsku prijetnju (opravdao je svoj poziv da primi američke trupe kao zaštitu od svog moćnog susjeda).

Aljazeera, koji je u vlasništvu katarske vlade, bio je pokrenula sa širokim parametrom izražavanja koji prije nije viđen u arapskim medijima. Doduše, postojale su crvene linije: nije se puno govorilo o politici nafte i plina, niti o monopolima kraljevskih obitelji i unutarnjoj politici Katara.

Kao gost na Al Jazeera mnogo puta mogu potvrditi da mreža ne prihvaća stajališta koja su kritična prema katarskoj kraljevskoj obitelji. (Moje zadnje pojavljivanje prije deset godina bilo je nakon što sam na TV-u uživo izazvao mrežu zbog povlaštenog tretmana američkih dužnosnika i pokušaja suzbijanja kritika vanjske politike Katara.)

Nema natjecatelja

Al Jazeera je bio veliki uspjeh i nije imao konkurenciju u to vrijeme. Postojalo je medijsko carstvo u saudijskom vlasništvu, MBC, koje je 1991. godine u Londonu pokrenuo šogor kralja Fahda kao prvi arapski satelitski kanal. Cilj mu je bio privući arapsku publiku blesavim zabavnim i sportskim emisijama i s manje naglaska na politici: koje god vijesti bile dopuštene bile su strogo unutar parametara saudijske vanjske politike.

Čak i TV serije na MBC-ju nose očigledne političke programe: ili antišiitsku poruku (Al-Faruq, o kalifu `Umar Ibn Al-Khattabu, na primjer) ili očiglednu cionističku poruku u seriji Um Harun, na primjer. Posljednja je bila prva TV zabavna emisija koja je širila cionistički program u arapskim domovima.

Al Jazeera dao je arapskoj publici ono što je čekala desetljećima: arapski chat i politički kanal s vijestima. Debatna emisija koja je donijela dva suprotna politička stajališta (Al-Ittijah Al-Mu'akis) odmah je postala hit. Predstava je trajala 90 minuta (arapska publika ne pati od američke kratke pozornosti). Voditelji su odmah postali slavne osobe.

Većina arapskih domova bila je uključena Al Jazeera pogotovo kad je bila prijelomna priča; jedina alternativa Al Jazeera bile režimske TV postaje koje su bile dogmatski propagandističke. Nije to Al Jazeera nije služio propagandnim interesima katarskog režima; ali također je pružio široku marginu izražavanja kakvu arapska publika dosad nije vidjela.

Tih ranih godina bio je veliki naglasak na Saudijskoj Arabiji i kanal je isticao kršenja ljudskih prava tamo. Nisu sve zemlje bile jednako tretirane jer su saveznici Katara imali bolju pokrivenost. Ali prvi upravitelji i urednici mreže bili su sekularni arapski nacionalisti i to se svidjelo mnogim Arapima diljem svijeta. Čak su se i arapsko-amerikanci pretplatili na Dish Network kako bi primali Al Jazeera emisije.

Moje prvo pojavljivanje na mreži 2001. bilo je govorenje o Saudijskoj Arabiji. Kanal je miješao političke talk showove i vrlo ozbiljne preglede vijesti. Angažirani su iskusni i talentirani dopisnici i otvorili su se uredi diljem svijeta. Arapska medijska scena nikada nije doživjela nešto slično, a teme o arapskom jedinstvu i nacionalizmu pobudile su publiku.

Ali mnogi Arapi imali su pritužbi na pokrivenost:

• mreža je ugostila tjednu vjersku emisiju s Yusufom Qardawijem, bivšim propovjednikom Muslimanskog bratstva s vrlo konzervativnim stavovima. Njegova verzija islama bila je privlačna konzervativnim arapskim režimima koji su se suprotstavljali Naseru — čovjeku koji je uspješno marginalizirao Muslimansko bratstvo u arapskom svijetu;
• mreža je prva ugostila izraelske goste; dužnosnici izraelske vlade i vojske bili su redoviti posjetitelji političkih emisija (oni su doista bili oštro tretirani - za razliku od zapadnih emisija - ali presedan je bio užasan za mnoge Arape čija je osjetljivost bila krajnje povrijeđena);
• mreža je sve više postajala defanzivna u odnosu na vladu SAD-a i dala je dovoljno platformi američkim dužnosnicima za izbacivanje svoje propagande. Ali zalaganje mreže za palestinsku stvar i njezino kritičko izvještavanje o američkoj invaziji Iraka 2003. obradovalo je arapsku publiku (iako je američka vojska odgovorila jednostavno bombardovnje Al Jazeeraureda u Bagdadu, koji je ubio njihovog glavnog dopisnika).

Američka vlada i arapski režimi zabrinuli su se zbog sve važnije uloge Al Jazeera. Uredi su bili zabranjeni, ali je emitiranje kanala bilo teško cenzurirati. Saudijska Arabija je bila najviše zabrinuta jer bi se saudijski disidenti (kao Sa`d Al-Faqih) pojavljivali na kanalu i pozivali na prosvjede određenim danima (iznenađujuće, bilo je ljudi koji su se odazivali na takve pozive pod represivnim režimom).

SAD (u Kongresu i medijima) je postao glasniji u svojim napadima na Al Jazeera s novinarima i političarima koji traže njegovu zabranu od američkih kabelskih operatera (američka vlada rutinski zabranjuje "nepoželjne" kanale iz SAD-a bez većeg protivljenja američkih medija).

Saudijci odgovaraju

Saudijska vlada brzo se potrudila proizvesti vlastiti politički propagandni kanal s vijestima iu ožujku 2003. – upravo na vrijeme da omogući povoljno izvještavanje o američkoj invaziji na Irak – Al-Arabija TV kanal je pokrenut da služi saudijskim i američkim interesima. Mreža je imala mnogo uži opseg pokrivenosti i ugostila je samo oporbene ličnosti iz zemalja koje nisu bile usklađene sa SAD-om i Saudijskom Arabijom.

Al Jazeera ostao vodeći kanal iako Al-Arabija stekao teren. Američka vlada bila je vrlo zadovoljna novim saudijskim kanalom i viši američki dužnosnici (uključujući predsjednika Georgea W. Busha) bili su dostupni za intervjue, dok su mnogi američki dužnosnici bojkotirali Al Jazeera namah.

Upravo je 2011. počela priča o propadanju Al Jazeera počeo. Prije toga, 2008. godine, katarska i saudijska vlada su se pomirile i to je rezultiralo znatno slabijom pokrivenošću mreže Saudijskom Arabijom. Saudijska vlada zatražila je da se saudijskim oporbenicima ne dopusti pristup mreži (katarski emir me 2010. obavijestio da ga je saudijski kralj zamolio da mi zabrani pristup mreži).

Ali najveća promjena u pokrivenosti mreže dogodila se 2011. godine, kada je kanal pao pod kontrolu Muslimanskog bratstva i njihovih podružnica. Svi sekularni arapski nacionalisti izbačeni su iz postaje i dovedeno je novo vjerski orijentirano osoblje. S početkom arapskog ustanka te godine mreža je odustala od svih profesionalnih pretvaranja i usvojila otvoreniju propagandnu liniju u pozivanju na rušenje vlada gdje promjena je bila povoljna za Muslimansko bratstvo (kao u Egiptu i Tunisu).

Kanal je strastveno zagovarao svrgavanje egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, ali se suzdržao od zagovaranja svrgavanja susjednog kralja Bahreina. Ako ništa drugo, mreža je podržala saudijsku invaziju na Bahrein kako bi slomila njegovu pobunu.

Razlozi za odbijanje

Otprilike u to vrijeme Arapi su masovno počeli napuštati kanal.

Nema pouzdanih brojki koje bi dokumentirale pad Al Jazeera a kanal i dalje tvrdi da ima vodeću poziciju među arapskim medijima. Ali mnogi čimbenici doveli su do pada Al Jazeera:

• kontrola mreže od strane Muslimanskog bratstva drastično je potkopala njen profesionalizam;
• Pritisak SAD-a na Katar ublažio je izvještavanje o SAD-u Glavni direktor Al Jazeera rekao mi je kako je američko veleposlanstvo u Dohi podnosilo redovita kritička izvješća o izvještavanju o Al Jazeera zahtijevajući da se izvrše promjene. Godine 2009. Haim Saban, izraelsko-američki medijski mogul, Pokušao za kupnju kanala.
• korištenje Al Jazeera bilo prvo uvrijediti, a zatim umiriti Saudijska Arabija okrenula je mrežu od novinarstva prema propagandi.
• uspon lokalnih kanala u arapskim zemljama oštetio je gledanost svih pan-arapskih kanala, npr Al-Arabiya, Al Jazeera i MBC.
• pribjegavanje sektaškoj agitaciji nekih ličnosti na Al Jazeera, i pro-talibanske, pro-al-Qa`idine simpatije nekih Al Jazeera dopisnici (kao što je Ahmad Zaidan), naštetili su imidžu mreže kod šire arapske publike i suzili privlačnost i udio gledanosti kanala.

Al Jazeera bio je jedan od najzanimljivijih slučajeva novih arapskih medija u 21^st stoljeća; obećavalo je odmak od tradicionalnog ustajalog i krutog arapskog emitiranja vijesti, ali na kraju nije uspjelo u svojoj misiji. Rane godine mreže pokazale su više profesionalizma u vijestima nego što se to vidi na američkim TV mrežama.

Ali kontrola kanala od strane katarske vlade neizbježno bi izazvala sukob između njegove profesionalne misije i njegove propagandne uloge. Propaganda je pobijedila, a arapska javnost je tim gora.

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). On tweeta kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.