Javno financiranje industrije protiv Castra u Sjedinjenim Državama čini se neiscrpnim, piše Rosa Miriam Elizalde.
Uljana slika Fidela Castra u Muzeju revolucije u Havani. (Nacionalni arhiv SAD-a)
By Rosa Miriam Elizalde
Globetrotter
Tponovno je zazveckala kasica prasica. U rujnu je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) dao 6,669,000 dolara bespovratnih sredstava za projekte usmjerene na "promjenu režima" na Kubi, eufemizam kojim se izbjegava reći "izravna intervencija strane sile".
Trenutna demokratska administracija Sjedinjenih Država posebno je favorizirala Međunarodni republikanski institut (IRI) dvostranačkom velikodušnošću koju Donald Trump nikada nije imao. Druge skupine u Miamiju, Washingtonu i Madridu koje su također primile velikodušne iznose bile su među onima koji su pozivali na invaziju na otok. Ove skupine slikaju apokaliptičnu panoramu u Havani kako bi osigurale veća sredstva sljedeće godine.
Čini se da je javno financiranje industrije protiv Castra u Sjedinjenim Državama neiscrpno. U posljednjih godinu dana najmanje 54 organizacije su koristi iz State Departmenta, Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) i programa USAID-a za Kubu.
U posljednjih 20 godina ova agencija je s obzirom Creative Associates International, paravan CIA-e, više od 1.8 milijardi dolara za špijunažu, propagandu i regrutiranje agenata "promjena", uključujući i na otoku. Jedan od njegovih najpoznatijih projekata, takozvani kubanski Twitter ili ZunZuneo, rezultirao je vrhunskim neuspjehom koji je razotkrio zavjeru korupcije i flagrantnog kršenja američkog zakona. ZunZuneo je direktora USAID-a koštao posla, ali Creative Associates International nastavlja s radom, samo sada tajno.
'Poslovne tajne' State Departmenta
Američka istraživačica Tracey Eaton, koja je godinama pratila rutu tih sredstava, komentirao u nedavnom intervjuu da su mnogi programi financiranja "promjene režima" na Kubi toliko prikriveni da vjerojatno nikada nećemo saznati tko su sve primatelji ili koliki je ukupni iznos, a sudeći po poznatim milijunima, subvencija mora doseći još veću brojku.
Prema pismima State Departmenta i USAID-a koja je Eaton primio, strategije "izgradnje demokracije" su smatra “poslovne tajne” i izuzeti su od otkrivanja prema Zakonu o slobodi informacija SAD-a.
Administratorica USAID-a Samantha Power obraća se članovima osoblja 13. listopada. Američki državni tajnik Antony Blinken sjedi iza nje. (State Department, Ron Przysucha)
Sjedinjene Države poludjele zbog navodnih nagovještaja ruskog, kineskog ili islamskog uplitanja u lokalnu politiku i online platforme. Međutim, ne oklijeva ni minute grubo intervenirati na Kubi, kao izložen od strane digitalnog dnevnika MintPress vijesti, koji je dokumentirao kako su privatne Facebook grupe potaknule nerede 11. srpnja u nekoliko kubanskih gradova. “Uključenost stranih državljana u unutarnje poslove Kube na razini je koja se teško može zamisliti u Sjedinjenim Državama,” kaže publikacija, dodajući: “ljudi koji su izazvali prosvjede 11. srpnja na Kubi planiraju slične akcije za listopada i studenog.”
Sjedinjene Države su vojna velesila čiji su planovi za političku subverziju sramota i skandal i nema naznaka da će Washington sada postići ono što nije uspio u 60 godina. Zapravo, opsjednutost američke vlade Kubom stara je dva stoljeća, kao što je Louis A. Pérez, povjesničar sa Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu, rekao prikazan u briljantnom eseju pod naslovom “Kuba kao opsesivno kompulzivni poremećaj”.
“Tema Kube rijetko je bila tema argumentiranih rasprava. Prkosi lakom objašnjenju i sigurno se ne može razumjeti isključivo — ili čak uglavnom — unutar logike računice politike koja inače služi za informiranje američkih vanjskih odnosa, uglavnom zato što nije logična,” piše povjesničar.
Ono što ima smisla je trajnost kubanske "nepopustljivosti". Ernesto Che Guevara je u svojim govorima u prvim godinama revolucije 1959. ponavljao da “Kuba neće biti još jedna Gvatemala”. Drugim riječima, njezina neovisnost od američkog imperija nije se mogla bojkotirati prvo medijskim bombardiranjem, induciranom mobilizacijom i vojnim napadima kasnije.
Običaj svrgavanja neovisnih alternativaca je toliko dug, a arogancija nadmoćne vojne i medijske sile toliko je slijepa da američka vlada nije bila u stanju predvidjeti svoje kontinuirane poraze niti je prevladala traumu posjedovanja buntovničkog otoka "gotovo nadohvat ruke naših obala”, kako je rekao John Quincy Adams, i povrh svega, bez imalo interesa da budemo “država koja nam nedostaje između ulaza u Zaljev i izlaza iz goleme doline Mississippija”.
Velika je istina svega ovoga, kako mudro komentira Louis A. Pérez, da su Kubanci naučili iz povijesti, ali Washington nije.
Rosa Miriam Elizalde je kubanska novinarka i osnivačica stranice Cubadebate. Potpredsjednica je i Unije kubanskih novinara (UPEC) i Latinoameričke federacije novinara (FELAP). Napisala je i koautor nekoliko knjiga, uključujući Jineteros en la Habana i Naš Chavez. Dobila je Nacionalnu nagradu za novinarstvo Juan Gualberto Gómez u više navrata za svoj izvanredan rad. Trenutno je tjedna kolumnistica za La Jornada iz Mexico Cityja.
Ovaj članak je proizveo Globetrotter.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti konzorcija.
Ono što prolazi kao "politika" "stručnjaka" u državnoj službi prema Kubi je tragedija.
Pokreće ga politički dizajn u Floridi ili bilo gdje drugdje. S R2P bezumnim napadima na razum i logiku od strane Samanthe Power, neće se poboljšati, vrlo nesretna situacija.
Želim kubanske cigare, a oni mi ne daju da ih kupim, dag nab it!
Sada..to je neka šala, ali nije.
Evo jedne istinite priče, blizu kuće: Moja sestra je hortikulturni dizajner krajobraza. Kupila je paket sjemenki kumkvata (citrusa) iz Malezije? s ebaya. Jednog dana na njezinim se vratima pojave dva kriminalca iz domovinske sigurnosti i postavljaju pitanja. Ako to nije bilo dovoljno blesavo, ista dva stasi tipa su se OPET pojavila. Očigledno, mi-ljudi ne volimo tu zemlju — valjda?
Moje prvo pitanje je bilo: Zar nemaju ništa pametnije za raditi?
Ali... kakvo pravo oni imaju određivati s kim ili gdje privatni građanin može komunicirati? Nemam ništa ni protiv Kubanaca, ni Patagonaca, ni Mongolaca, niti bilo koga drugoga. Trebao bih moći kupiti njihove cigare ili njihove sjemenke bez uplitanja vlade koja se miješa. Nije njihova stvar hoću li i ja otputovati tamo.
Drugim riječima; samo se vlade i njihovi sociopatski vođe ne slažu.
Tajni dodatak: (nemoj nikome reći) Sada jedno od onih zlih stabala kumkvata raste u mom stakleniku i daje plodove veličine zalogaja. Ako siledžije pokucaju, jednostavno ću im reći, "molim vas... iskopajte to i ponesite sa sobom." (ima trnje od 2 inča)
Ima li sumnje da je SAD najveća sila zla u svijetu? SAD je fašistička kapitalistička država, najveća prijetnja ostatku svijeta i sebi. SAD je na dnu svih dobrih popisa, a na vrhu loših, barem u odnosu na druge razvijene zemlje. Treba nam intervencija.
Režim u Washingtonu je bio toliko uporno u krivu o tome što će se vjerojatno dogoditi ili što se dogodilo ili oboje u posljednjih 60 godina da se čovjek pita zašto ih itko više sluša. Sljedeće pitanje. Kada će, ako će ikada, SAD platiti cijenu za naše neprekidno uplitanje i poremećaje širom svijeta?
Trump je cijena s jedne strane, naš gubitak moći u svijetu je s druge strane. Obje ruke tek počinju osjećati trnje. Uskoro će postati puno gore.