To sada označava komore za mučenje i automobile bombe, piše As`ad AbuKhalil. Ali postojalo je vrijeme kada su Ba'athisti mogli naslijediti Nasserov plašt i cilj arapskog jedinstva.

Gamal Nasser obraća se okupljenima u Damasku 1960., tijekom razdoblja Ujedinjene Arapske Republike. (Bibliotheca Alexandrina, Wikimedia Commons)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Tbilo je to vrijeme u arapskoj politici kada je arapska socijalistička Ba'ath stranka (Ba'ath na arapskom znači renesansa ili preporod) bila dominantna sila u poslovima u regiji.
Čak i kada je Egipćanin Gamal Abdul-Nasser bio najistaknutiji vođa arapskog naroda od 1950-ih do svoje smrti 1970., Ba`th je bio sila s kojom se trebalo boriti.
Stranku su 1947., dvije godine nakon sirijske neovisnosti, osnovala dvojica sirijskih intelektualaca, Salah Al-Bitar i Michel `Aflaq. Na obojicu su utjecale ideje i spisi sirijskog intelektualca Zakija Arsuzija, koji je umro ogorčen jer je smatrao, s pravom, da je njegov doprinos ideologiji Ba'atha zaboravljen ili namjerno zanemaren. (Jedno je vrijeme vodio vlastitu stranku Ba'ath.) Ideologija Ba'atha bila je mješavina arapskog nacionalizma, socijalizma, nesvrstanosti i antikolonijalizma.

Sirijski intelektualac Zaki al-Arsuzi kasnih 1930-ih. (Mrežni muzej sirijske povijesti, Wikimedia Commons)
Godine 1952. Arapska stranka Ba'ath spojila se s Arapskim socijalističkim pokretom i postala Arapska socijalistička stranka Ba'ath. Zabava je prošla kroz škole i fakultete u Siriji, Iraku i drugim arapskim zemljama. U svakoj arapskoj zemlji postojao je stranački ogranak i njegova je retorika ostavila traga na politici regije.
Izazovi
Stranka se, međutim, suočila s dva velika izazova. Prvo, `Aflaq i Bitar živjeli su u eri Nassera, koji je zasjenio i marginalizirao prijatelje i neprijatelje. Ovdje su bila dva opskurna damaščanska učitelja koji su se natjecali s najpopularnijim arapskim vođom od vremena Saladina (neće biti pretjerano reći da su Nasser, Saladin i Muhammad bili najpopularniji Arapi ikada).
Nasser je propovijedao arapski nacionalizam, kao i Ba'ath stranka. Ali Nasser je imao jedinstvenu karizmu i sposobnost da se dopadne prosječnim ljudima i intelektualcima. Privlačnost `Aflaqa i Bitara bila je daleko ograničenija, uglavnom na studente i studente. „Aflaq je bio ekscentričan čovjek koji se nije osjećao ugodno u velikim gužvama i činilo se da više uživa u svijetu književnosti nego u političkoj areni. Bio je skroman čovjek koji nije patio od velikih političkih ambicija ili želje za moći. Bilo mu je ugodnije propovijedati poruku arapskog nacionalizma na malim skupovima.
Nasser nije volio Ba'ath stranku i imao je loše mišljenje o njezinim vođama, koje se s godinama samo pogoršavalo. Stranka je bila vrlo utjecajna posebno u Siriji i Iraku (te u Libanonu i zaljevskim zemljama, ali nije mnogo putovala među palestinskim narodom).
U kasnim 1950-ima, sirijski čelnici pristupili su Nasseru da spoji Egipat sa Sirijom i stvori prvo ujedinjenje dviju nacija u modernoj arapskoj povijesti. Nasser je bio neodlučan i nije vjerovao baathističkim vođama koje je optuživao za izdaju i prijevaru. Ali nakon niza sastanaka, Nasser je pristao i Ujedinjena Arapska Republika (UAR) osnovana je 1958.
Arapski narodni odgovor na jedinstvo bio je ogroman i stotine tisuća ljudi putovalo je iz Libanona u Damask pozivajući Nasera da uključi Libanon u novu republiku. (Nasser je odbio jer se bojao fragmentacije i podjela u Libanonu i vjerovao je da Libanon ima "posebnu situaciju" u odnosu na njegov sektaški sukob). Nasser je bio predsjednik UAR-a dok je Baathistički vođa Akram Hourani bio njegov zamjenik koji nije bio na vlasti.

Salah al-Din al-Bitar, suosnivač stranke Ba'ath, dok je služio kao premijer Sirije, ožujak 1963. (Sirijski povijesni arhiv, Wikimedia Commons)
Projekt UAR izazvao je veliko zaprepaštenje i uzbunu u Izraelu, zaljevskim monarhijama i Zapadu. Službeni ili neslužbeni savez između tripartitnih strana seže u pedesete godine prošlog stoljeća. Oni su surađivali kako bi srušili UAR nakon samo tri godine i ponizili Nasera uz pomoć bogatih trgovaca i zemljoposjednika Sirije koji su se protivili socijalističkim mjerama novog režima.
Egipatska vlada također je teškom rukom vladala Sirijom putem svoje tajne policije. Mnogi su Sirijci vidjeli kako njihov politički profil preuzimaju časnici egipatske vojske. Uslijedile su zapadnjačke i zaljevske intrige i osujećeni su razni pokušaji svrgavanja režima. Libanonski desničarski predsjednik u to vrijeme, Kamil Sham`un (marioneta SAD-a i UK-a), surađivao je sa Zapadom, zaljevskim zemljama, Jordanom i Izraelom kako bi potkopao novu Republiku.
Uslijedio je građanski rat u Libanonu, a pristaše Nasera sukobile su se s njegovim neprijateljima, koji su dobili potporu Zapada, Zaljeva, Jordana i Izraela. Sham`un nije uspio produljiti svoj predsjednički mandat, a Nasser i SAD postigli su dogovor oko kandidature Fu'ada Shihaba, koji je postao libanonski predsjednik.
Drugi izazov za stranku Ba'ath bio je taj što se, iako je propovijedala arapsko jedinstvo, sama stranka od početka podijelila na frakcije, ogranke i skupine koje su se odvojile. Kako bi stranka koja nije mogla ujediniti vlastite redove uspjela uvjeriti arapski narod da je ona najkvalificiranija stranka za okončanje stanja fragmentacije i podijeljenosti arapskog svijeta?
Stranka je dodatno propatila 1961. kada je reakcionarni državni udar konačno odvojio Siriju od Ujedinjene Arapske Republike, čime je zapravo okončana nakon samo tri godine postojanja. Naser je odbio vojne planove da silom zadrži Siriju. Bitar i Hurani također su podržali odcjepljenje (al-infisal, arapski naziv za raskol UAR 1961.). Iako je unija bila gotova, Egipat je zadržao naziv Ujedinjena Arapska Republika sve do Naserove smrti.
U moći

Michel 'Aflaq, suosnivač stranke Ba'ath, 1963. (Basch, Fritz; Nizozemski nacionalni arhiv, CC BY-SA 3.0, Wikimedia Commons)
U Siriji je Ba'ath stranka preuzela kontrolu državnim udarom 1963. Stranka je bila u usponu u Iraku do 1968., kada je čvrsto preuzela vlast u zemlji. Nakon 1963. Baathisti su ponovno molili Nassera da se ujedini sa Sirijom i Irakom. Nasser je održao duge sastanke s baathističkim vođama (uključujući `Aflaq) i zapisnici s tih sesija objavljeni su u egipatskim novinama (i kasnije objavljeni u obliku knjige). Objava zapisnika "razgovora o jedinstvu" zadala je ozbiljan udarac `Aflaqu i Ba'athu. Rasprave su iznijele `Aflaq u loše svjetlo. Zapisnik je pokazao da je Nasser dominirao razgovorima i da su prisutni Baathisti bili zastrašeni njime. Nasser je vrlo jasno izrazio svoje nepovjerenje prema Ba'athu i pregovori nisu doveli do rezultata.
Sa strankom koja preuzima vlast u Siriji i Iraku, čovjek bi pomislio da će dominirati arapskom politikom. To se nije dogodilo, ne samo zato što je Nasser dominirao arapskom politikom sve do svoje smrti 1970., već zato što su dvije stranke imale jednu od najdužih, najogorčenijih i nasilnijih svađa u suvremenoj povijesti regije.
I sirijski i irački režim (kojima su vladali različiti ogranci stranke Ba'ath) poslali su udarne timove protiv dužnosnika suparničkog tabora. Vladimir Lenjin je pisao o svađama između različitih komunističkih partija, ali svađa između dva ogranka Ba'atha legendarna je u povijesti regije. Konstruirali su jezive represivne vlade koje su bile poznatije po tehnikama mučenja i suzbijanju tiska nego po kampanjama arapskog jedinstva.
Stranka Ba'ath u Iraku je zbačena s vlasti američkom invazijom 2003. godine, iako u Iraku još uvijek postoje ljudi koji govore u ime njene ideologije. Još uvijek postoje ba'athističke ličnosti i organizacije diljem arapskog svijeta, ali njihov je utjecaj prilično zanemariv.
Stranka koja je nekoć simbolizirala iskrene napore za arapsko jedinstvo sada predstavlja komore za mučenje i automobile bombe.
U Siriji je ime stranke ukaljano do te mjere da čak i vladajući režim umanjuje njenu ulogu - iako je formalno i dalje vladajuća stranka. Postojalo je vrijeme kada je Ba'ath stranka mogla naslijediti Nasserov plašt, ali već je bila oštećena 1970.
Unutar Sirije i Iraka bilo je podjela i raskola unutar stranke, ali ništa što atentat ovdje ili auto-bomba tamo ne bi riješili. Za sve namjere i svrhe, Ba'ath stranka je relikt povijesti. Zaslužila je taj status, a imala je malo zasluga za preuzimanje vlasti u bilo kojoj arapskoj zemlji.
Stranka koja je promovirala arapsko jedinstvo ostat će zapamćena po tome što je još više udaljila Arape.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Prema Wikipediji, Saladin je bio "sunitski muslimanski Kurd" - koji je vladao i Sirijom i Egiptom u 12. stoljeću. To se slaže s mojim prethodnim dojmom.
Vođa Arapa, ali ne Arap.
U većem dijelu svog postojanja, ideali i vrline Ba'atha nadmašivali su njegove pogreške, ali "pobjednici pišu povijest", tako da će samo znanstvenici primijetiti progresivnu politiku stranke. Šteta, kako naša sitničavost tako često briše naše najbolje namjere.
Naučio sam više o povijesti Bliskog istoka čitajući CN, posebno profesora Abu Khalila, nego iz svih drugih izvora zajedno. Hvala vam na ovom vrlo promišljenom eseju.
yep
Je li pokušaj kombiniranja nacionalizma sa socijalizmom mogao biti Ba'athova otrovna pilula od početka?