Što dalje nakon 20 godina rata u Afganistanu?

James W. Carden intervjuira znanstvenika i novinara Anatola Lievena o američkom nasljeđu i usponu talibana.

By James W. Carden
Globetrotter

On ponedjeljak, 30. kolovoza, u 3:29 po istočnom vremenu, transportni avion C-17 poletio iz međunarodne zračne luke Hamid Karzai u Kabulu, Afganistan, označavajući kraj najdužeg američkog rata.

Bio je to rat koji je odnio najmanje živote 48,000 Afganistanski civili, 2,461 američki vojnik, 66,000 Afganistanska nacionalna vojna policija i 1,144 pripadnika savezničkih snaga NATO-a.

Projekt Cost of War na Sveučilištu Brown procjenjuje da su ratovi nakon 9. rujna koje su pokrenule Sjedinjene Države rezultirali gotovo 1 milijuna ubijeno i više od 38 milijuna ljudi raseljenih, a američka vlada je potrošila $ 6.4 trilijuna i dižući se.

Za naučeno gledište o tome što se događa u Afganistanu, okrenuo sam se intervjuu s Anatolom Lievenom. Lieven je viši znanstveni suradnik za Rusiju i Europu na Quincyjev institut za odgovorno stanje. Ranije je bio profesor na Sveučilištu Georgetown u Kataru i na Odsjeku za ratne studije na King's Collegeu u Londonu.

Od 1985. do 1998. Lieven je radio kao britanski novinar u južnoj Aziji, bivšem Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi te je pratio ratove u Afganistanu, Čečeniji i južnom Kavkazu.

James W. Carden: Počnimo s ljudima koji su pokrenuli samoubojstvo napasti na aerodromu 26. kolovoza. Tko su Islamska država u provinciji Khorasan ili ISKP?

Anatol Lieven: Oni su prilično šarolika skupina. Prvo što treba napomenuti je da oni nisu Arapi. ISKP nije osnovao i njihovo vodstvo nije sastavljeno od Arapa koji su se u Afganistan doselili s Bliskog istoka. Dakle, oni nisu, u tom smislu, izdanak ISIS-a. Umjesto toga, oni su jedan od tih lokalnih pokreta koji je uzeo ime ISIS.

Sastoje se od tri glavna elementa. Prvi su pakistanski, uglavnom paštunski militanti koji pripadaju pakistanskim talibanima koje je pakistanska vojska otjerala preko granice natrag u Afganistan kada je pokrenula svoju ofenzivu za slamanje pobune u Pakistanu posljednjih godina. Drugi glavni element su međunarodni borci u Afganistanu, često iz bivšeg Sovjetskog Saveza: Čečeni, Dagestanci, Uzbeci, zajedno s nekim arapskim borcima koji su pobjegli iz Iraka i Sirije. Treći element su prebjegli afganistanski talibani koji su prebjegli iz ovog ili onog razloga, ponekad zato što su bili ljuti talibanskim pregovorima sa Zapadom ili talibanskim obećanjima da neće podržavati međunarodni džihad.

Ali glavna stvar koju biste trebali znati o ISKP-u je da su predani nastavku međunarodnog džihada. Uvijek su to jasno davali do znanja, i doista moraju, jer se njihovo članstvo sastoji od ljudi koji su iz očitih razloga predani nastavku terorističkih kampanja u bivšem Sovjetskom Savezu i Pakistanu.

ISKP je također žestoko sektaški i antišiitski nastrojen i posljednjih je godina pokrenuo niz strašnih napada na šiitske bolnice, škole i tržnice u Afganistanu i Pakistanu. Usko su povezani sa sektaškim terorističkim skupinama u Pakistanu, za koje se tvrdi da ih podupire Saudijska Arabija. Dakle, oni su razni tvrdi ljudi, ako želite, koji stvarno žele koristiti Afganistan kao bazu za međunarodni džihad. Došlo je do vrlo žestokog rivalstva između ISKP-a i afganistanskih talibana za moć i velikih borbi između njih. I, zapravo, kad sam posljednji put bio u Afganistanu, rečeno mi je da je postojala de facto suradnja između talibana, snaga afganistanske vlade i američkih zračnih snaga protiv ISIS-a.

Dakle, otuda ISIS dolazi u Afganistan.

JWC: Godine 2011. napisali ste vrlo zapaženu knjigu o regiji tzv Pakistan: Teška zemlja, pa pretpostavljam da bih volio razumjeti više o ulozi koju je Pakistan odigrao u američkom porazu, o njihovom odnosu s ISKP-om i njihovoj kontinuiranoj ulozi u podržavanju međunarodnog terorizma.

AL: Pa, pakistanska je uloga iznimno, iznimno komplicirana. Ljudi me stalno pitaju: Zašto je Pakistan igrao dvostruku igru ​​oko Afganistana? A moj odgovor je da nisu igrali dvostruku igru. Igrali su jednu utakmicu, koja je bila pakistanska. Oni su slijedili ono što su smatrali pakistanskim nacionalnim interesima, koji su nažalost bili u sukobu s našim vlastitim ili onim što smo mislili da je naše u Afganistanu. Ono što je Pakistan činio prilično dosljedno svih ovih godina je pružanje utočišta afganistanskim talibanima. Afganistanske talibane čine Afganistanci, uglavnom Paštuni blisko povezani s Paštunima u Pakistanu, koji čine oko petinu stanovništva i žive u pograničnim područjima.

I Pakistan ih je stalno štitio. A razlog za to je zapravo dvojak. Prvo je da je Pakistan želio snage u Afganistanu koje bi odgovarale pakistanskim interesima i željama, a prije svega nikada se ne bi priklonile Indiji protiv Pakistana kao što su to činili prethodni afganistanski režimi. To se također temeljilo na analizi, za koju se moram reći da se pokazala točnom, da [SAD] neće uspjeti u Afganistanu — da Zapad neće ostati na kursu i da ćemo mi prije ili kasnije otići.

Dakle, to je prvi razlog. Drugi razlog, a to je većina zapadnih medija potpuno zamaglila. Ono što su mi ljudi tamo [u Pakistanu] stalno govorili jest: “Gledajte, 1980-ih, vanjska zapadna imperijalna sila, Sovjetski Savez, okupirala je Afganistan. I svi od naše vlade do Amerike, Saudijske Arabije, posvuda, rekli su nam da je naša dužnost podržati afganistanski otpor protiv ovoga, u ime islama. Pa smo ih podržali. Sada imamo još jednu vanjsku, bijelu imperijalnu silu koja okupira Afganistan. I kažete nam da je naša dužnost boriti se protiv afganistanskog otpora i podržati marionetsku vladu u Kabulu? Pa, iskreno, kvragu s tim, radit ćemo ono što smo uvijek radili. Podržat ćemo našu afganistansku braću u borbi protiv vanzemaljske, imperijalne okupacije njihove zemlje.”

Dakle, ono što treba shvatiti jest da je pakistanska vlada, uključujući neke unutar svojih redova i u dijelovima vojske, upravljala stanovništvom - barem u sjevernom Pakistanu - koje je strahovito podržavalo afganistanske talibane. I kada je [Pervez] Musharraf, tadašnji vojni diktator, 2003.-2004. pod američkim pritiskom poduzeo vrlo ograničen pokušaj da se obračuna, ne s afganistanskim talibanima kao takvima, već s međunarodnim borcima, poput Arapa, Čečena i drugih povezan s talibanima u pakistanskim graničnim područjima, to je pokrenulo pobunu koja je trajala 15 godina.

I dalje se nastavlja u obliku ISIS-a u Afganistanu, i košta više od 60,000 Životi pakistanskih civila, 5,000 mrtvih vojnika, tisuće policajaca, pet generala, i tako dalje. Zbog toga je 2007. godine ubijena Benazir Bhutto, dvostruka pakistanska premijerka. A ovo ilustrira stupanj podrške afganistanskim talibanima koju također imate u dijelovima društva. Ali tada postaje još kompliciranije jer je na kraju, i nakon dosta oklijevanja, pakistanska vojska doista oštro udarila pakistanske pobunjenike koji sebe nazivaju pakistanskim talibanima, dok je nastavila pružati utočište afganistanskim talibanima.

A jedan od razloga zašto sada imate ovu gorku podjelu između ISIS-a u Afganistanu i afganistanskih talibana je to što su afganistanski talibani stali na stranu Pakistana protiv pakistanskih talibana. I dok se nisu baš borili protiv njih, učinili su mnogo da utišaju određena područja Pakistana i spriječe ih da se pridruže islamističkoj pobuni.

Dakle, Pakistan je u biti jako sretan što su talibani pobijedili u Afganistanu, ali očekuje da će nastaviti žestoku borbu protiv ISIS-a jer su ISIS smrtni neprijatelji sadašnje pakistanske države. I sve što mogu reći je da ako to zvuči komplicirano, jest is komplicirano.

Mislim da je dio problema s američkom i zapravo britanskom politikom u tom dijelu svijeta taj da ako niste spremni proučavati i nositi se s ekstremnom složenošću i stalnim promjenama odanosti - ako niste spremni nositi se s tim — Pa, onda ne biste trebali djelovati u Afganistanu jer je to komplicirano mjesto.

JWC: Postoji li razlika između talibana iz 2001. i talibana iz 2021.?

AL: Mislim da s obzirom na njihovo međunarodno ponašanje možemo vjerovati njihovim jamstvima iz dva razloga. Prvo je da nisu budale. I oni su mi to sami rekli — ne najviše vodstvo, očito, ali niži talibani su mi rekli, “mi nismo idioti; znamo što nam se dogodilo kao posljedica 9. rujna. Vodili smo Afganistan, osvojili smo veći dio zemlje, osnovali našu državu, a onda nam je 11. rujna sve to uništio. Nećemo to ponoviti, ne brinite.”

Ali druga i važnija stvar je da su to obećali, ne samo Americi i Zapadu; također su stigli do Rusije, Kine, Pakistana, Irana. I sve te zemlje imaju veliki interes u suprotstavljanju međunarodnom terorizmu.

Međunarodni sunitski islamski terorizam prijeti svim tim zemljama na različite načine. Talibani si ne mogu priuštiti da otuđe cijelo svoje susjedstvo. Ako to učine, njihov režim stvarno neće potrajati i bit će totalno izolirani i ne samo ekonomski. Zapamtite, oni nemaju izlaz na more. Ali isto tako, tada ćete imati povratak u 1990-e u kojima će Rusija i Iran podržati oporbene pokrete unutar Pakistana i Afganistana, protiv njih. Pa mislim da im možete vjerovati u tome.

Također im možete vjerovati da će razbiti trgovinu heroinom, što su također obećali učiniti, jer su to već radili: 2000. i 2001. učinili su to s nadom da će dobiti međunarodno priznanje.

Dakle, po tim pitanjima, možete im vjerovati. Međutim, na domaćem planu to je puno otvorenije pitanje, jer tamo imate stvarno tvrdokorne ideologe koji su odlučni ponovno uvesti onu vrstu Islamskog Emirata koja je postojala prije 11. rujna.

JWC: Okrenimo se ulozi američke vlade u porazu. U nedavni komad za Quincy Institute for Responsible Statecraft, napisali ste da su američki generali poput HR McMastera, koji je bio prvi savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Donalda Trumpa: “sustavno dezinformirali više administracija, Kongres i američki narod o stvarnom stanju afganistanskih snaga koje su stvorio... Najvažnije pitanje koje Amerikanci trebaju postaviti nakon pada Kabula je... što je to u američkom sustavu koji je dopustio da te laži prođu s premalo izazova."

Volio bih vaše vlastito mišljenje o tome. Što mislite kako su se izvukli s, kako kažete, sustavnim lažima dva desetljeća?

AL: Pa, ovo nije samo pitanje mog mišljenja. Doista, ovo je temeljito dokumentirano u izvješća posebnog generalnog inspektora za obnovu Afganistana a kako je otkriveno u "Afganistanski dokumenti", u Washington Post. Dakle, sve je ovo sada stvar zapisa. Mislim da su to zapravo dvije stvari. Prvo, pretpostavljam da bismo mogli imati razumijevanja za vojsku u tome što vojske ne vole gubiti i ne žele nužno ići u rat. A prema njima, valjda milosrđu, moglo bi se reći da su lagali i sami sebi i nama ostalima, što je moguće.

Mislim da je također važno razumjeti strukture vojnog promaknuća. Ovo je bila kampanja koju su na duboko, gotovo diletantski način proveli ljudi čiji je instinkt bio da se vrate u Washington, da se popnu još jednu stepenicu na ljestvici vojnog napredovanja, a da biste to učinili, morate raditi na ogromnim programima naoružanja usmjerenim u Kini ili Rusiji, koje su potpuno nebitne za Irak ili Afganistan, ali su itekako relevantne za američki vojno-industrijski kompleks i Kongres.

Afganistan je tretiran s dubokim nedostatkom stvarnog interesa i profesionalizma.

Nikako se ne smije opravdavati američka i britanska javnost, mediji i Kongres, jer kao što je jedan moj kolega istaknuo, ako pogledate glavne američke kanale vijesti, u cijeloj 2020. godini, između njih, spominjali su Afganistan u prosjeku pet puta u njihovim glavnim informativnim programima te godine. Dakle, ako javnost, mediji i Kongres neće ozbiljno ispitati što se događa, onda će se generali izvući govoreći ljudima ono što misle da će pokriti vlastita leđa.

James W. Carden je pisac na Globetrotter i bivši savjetnik američkog State Departmenta. Prethodno je bio autor priloga o vanjskim poslovima na Korištenje električnih romobila ističe Nacija, a njegov se rad također pojavio u Quincy Institutu Odgovorna državna letjelica, Korištenje električnih romobila ističe američki konzervativac, Asia Times i više.

Ovaj članak je proizveo Globetrotter u suradnji s Američki odbor za američko-ruski sporazum; intervju s Anatolom Lievenom je uređen radi jasnoće i dužine.

Izraženi stavovi isključivo su stavovi ispitanika i mogu, ali ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.