Lekcije za evakuaciju iz Afganistana

Američki osvetnički napad dronovima u Kabulu protiv ISIS-K podsjeća Ann Wright na njezino osobno iskustvo u pomaganju premjeĹĄtaj veliki broj ljudi u kratkom roku iz Freetowna, Sierra Leone, prije 25 godina.

By Ann Wright
Posebno za Vijesti o konzorciju

Eevakuacija američkih građana iz kriznih zemalja uvijek je teška i opasna, što je pokazala nedavna evakuacija preko 124,000 ljudi iz Afganistana.

Prije dvadeset pet godina, krajem svibnja 1997., sudjelovao sam u evakuaciji 2,500 ljudi nakon nasilnog državnog udara u zapadnoafričkoj državi Sierra Leone. Pišem ovaj detaljan opis onoga što se tada dogodilo kako bih pružio određeni kontekst i usporedbu s masovnom evakuacijom provedenom u Afganistanu, tijekom koje je 26. kolovoza bombaš samoubojica ISIS-K na Abby gateu međunarodne zračne luke u Kabulu detonirao ogromna količina eksploziva na njegovom tijelu koja je ubila preko 170 Afganistanaca i 13 pripadnika američke vojske.

Naknadni osvetnički napad američkih bespilotnih letjelica u Kabulu na ISIS-K podsjetio me na incident tijekom naše evakuacije iz Freetowna u Sierra Leoneu 1997. i nasilja - potencijalnog ili stvarnog - koje se može dogoditi tijekom tih vojnih operacija.

Puč u Freetownu

Prvo, malo pozadine državnog udara u Freetownu: 25. svibnja 1997. stotine članova brutalne Revolucionarne ujedinjene fronte (RUF) ušle su u glavni grad pod okriljem mraka dok su dijelovi vojske Sierra Leonea odlučili udružiti snage kako bi svrgnuli vlast izabrana vlada.

RUF je nekoliko godina terorizirao sela u prirodi. Palili su kuće, tjerali djecu da gledaju kako njihove roditelje, braću i sestre siluju i ubijaju pred njima. Neka su djeca bila prisiljena držati mačete kojima su ubijali članove vlastite obitelji. Ako članovi obitelji nisu ubijeni, bili su teško ozlijeđeni mačetama kojima su odsječene šake, ruke, noge, uši ili nos. Žrtve su pitane: "Želite li duge rukave ili kratke rukave?" I sukladno tome, teroristi RUF-a bi odsjekli ruku u zglobu ili iznad lakta.

RUF je oteo mnogu djecu, prisilio ih da se drogiraju i da postanu vojnici. Mnoga su djeca nosila/vukla puške koliko su visoki bili. Droge su se uzimale oralno ili utrljavale u otvorene posjekotine s dodatkom baruta "kako bi se povećala" učinkovitost droga. Ova metoda bila je oblik trovanja koji je imao daljnje negativne psihičke posljedice za djecu. 

Nakon pada pučističke vlade godinu dana kasnije, ovim mentalnim problemima morale su se pozabaviti organizacije koje su pokušale deprogramirati brigadu djece vojnika koja je uzeta iz RUF-a.

Kao iu Sierra Leoneu, uporaba droga je veliki problem u Afganistanu. Postoje izvještaji da se čini da su neki od talibana pod utjecajem droga na kontrolnim točkama, a afganistanska nacionalna vojska imala je problema s korištenjem droga u svojim redovima.

Unatoč tome što je američka vlada potrošila gotovo 9 milijardi dolara na iskorjenjivanje droga u 19 godina od 2002. godine, proizvodnja maka se povećavala svake godine američke okupacije. Afganistan je najveći svjetski proizvođač opijuma s godišnjim izvozom između 1.5 i 3 milijarde dolara, prema izvješću posebnog glavnog inspektora za obnovu Afganistana za 2018.

Diplomatski napor

Tijekom puča u Sierra Leoneu bio sam vršitelj dužnosti šefa veleposlanstva SAD-a jer je naš veleposlanik upravo otišao na zasluženi odmor u SAD-u. Kao otpravnik poslova bio sam odgovoran za koordiniranje našeg malog tima kako bi Washington bio informiran događaja i zaštititi osoblje našeg veleposlanstva i građane SAD-a u najvećoj mogućoj mjeri.

Naš diplomatski službenik za sigurnost držao me u toku s onim što je čuo od lokalne policije. Naši konzularni i administrativni službenici pratili su američke državljane, prijatelje i kontakte u zajednici Sijera Leonea. Naše lokalno osoblje bilo je ključno za razumijevanje širine državnog udara budući da su bili u kontaktu s prijateljima i članovima obitelji u cijelom glavnom gradu iu provincijama.

Dva dana nakon početka puča, sudjelovao sam u pokušaju uvjeravanja vojnog čelnika Revolucionarnog vijeća oružanih snaga (AFRC), koji je bio javno lice puča, da odustane. Pridružio sam se britanskom visokom povjereniku Peteru Penfoldu i Berhanuu Dinki, voditelju misije Ujedinjenih naroda u Sierra Leoneu.

Održali smo jedan sastanak izvan doma britanskog visokog povjerenika. S nama je bio tim američkih specijalnih snaga od 13 ljudi koji je provodio program obuke male jedinice s jednim bataljunom vojske Sierra Leonea. (Ni američki vojni tim, ni britanski ni nigerijski vojni timovi koji su došli u zemlju kako bi pružili razne aspekte vojne obuke nisu bili uključeni u puč.)

Rekli smo pučistima da međunarodna zajednica neće priznati puč i da, uz suglasnost izabrane vlade, možemo pomoći pučistima u posredovanju u dogovoru za amnestiju ako odustanu. Slična strategija bila je uspješna tijekom prethodnog puča u Sierra Leoneu, tijekom kojeg je a stariji pučisti pristali su na fakultetsko obrazovanje izvan zemlje.

Na našem sam sastanku također rekao pučistima da je vrlo veliki brod američke mornarice nekoliko milja od obale i da ćemo avionom poslati evakuirane osobe na brod. Američka vojska također je imala borbene zrakoplove i naoružane helikoptere koji bi se koristili za odvraćanje bilo kakvih pokušaja zaustavljanja evakuacije.

Također smo rekli da očekujemo da će AFRC dopustiti prolaz evakuiranih osoba na poluotok gdje smo provodili evakuaciju iz hotela koji je imao helikoptersku platformu i koristio ga je komercijalni helikopterski servis za prelazak pet milja široke rijeke do međunarodnog zračna luka. Ulaz na poluotok bio je jedan od dva ključna mjesta koje je AFRC mogao kontrolirati.

Ali naš pokušaj nije uspio. Nakon našeg sastanka, Washington i London su odlučili da bismo se trebali prekinuti sastajati s izaslanstvom AFRC-a jer su obavještajni izvori ukazivali da bismo mogli postati visoke mete otmica AFRC/RUF pučista.

Početak evakuacije 

Usred nasilja puča - s RUF-ovim huliganima koji su tukli, silovali i ubijali Freetown i gradsku policiju, a lojalni elementi vojske Sierra Leonea nisu ih mogli zaustaviti - američki State Department i ministri vanjskih poslova mnogih zemalja odlučili su evakuirati svoje građane i diplomatske misije.

Prvog dana evakuacije nekoliko tisuća ljudi stiglo je na posjed evakuacijskog hotela. Bilo je američkih građana, vladinih dužnosnika, članova međunarodne zajednice i tisuća građana Sierra Leonea koji su se bojali užasne reputacije RUF-a zbog svojih zločina. Zapadnoafrička služba američke vlade Glas Amerike a BBC radio je dva dana emitirao mjesto evakuacije.

Taj prvi dan bio je prilično uredan s vremenom za obradu preko 900 putnika. Potpisali su papire koji su uključivali brojeve putovnica, adrese u Sierra Leoneu i njihova odredišta. Papirologija je također uključivala izjavu u kojoj se kaže da će američkoj vladi nadoknaditi troškove njihova putovanja do mjesta evakuacije za iskrcaj, za koje se ispostavilo da je susjedna država Gvineja.

Pedeset putnika, koji su nosili kacige dok su se ukrcavali, stavljeno je u svaki helikopter koji ih je prevozio do broda američke mornarice USS Kearsarge.

Nakon evakuacije svih američkih građana, diplomata, bivših vladinih dužnosnika i američkog diplomatskog i lokalnog osoblja koji su stigli u hotel - preko 900 iz gomile od nekoliko tisuća - ja sam bio zadnji helikopter koji je napustio hotel.

Znali smo da postoji nekoliko američkih državljana koji su odlučili ne otići, uključujući upravitelja hotela iz kojeg smo provodili evakuaciju i članove nekoliko diplomatskih misija koji su rekli da će ostati otvoreni i izjahati puč, koji je bio treći u prethodnih pet godina.

Nakon što smo ukrcali tih 900 osoba, USS Kearsarge napustio je vode Sierra Leonea i krenuo na noćno putovanje u Conakry, Gvineja.

Nekoliko konzularnih službenika iz američkih veleposlanstava u okolnim zemljama prebačeno je na USS Kearsarge kako bi pomogli u daljnjoj obradi evakuiranih osoba. Kad smo stigli do Conakryja helikopterom, počeli smo letjeti grupama s broda. Prvo je odletjelo naše konzularno i administrativno osoblje veleposlanstva – i američko i lokalno – kako bi pomoglo veleposlanstvu SAD-a u Conakryju s rezervacijom leta komercijalnim ili unajmljenim zrakoplovom iz Gvineje do obitelji ili prijatelja u zapadnoj Africi ili Europi.

Dok smo započinjali taj pokret, nazvali su me iz State Departmenta u Washingtonu i rekli da je nekoliko američkih državljana stiglo u hotel nakon napornih i riskantnih putovanja sa sela nakon što je naš zadnji helikopter odletio.

State Department i Ministarstvo obrane odlučili su da će se USS Kearsarge vratiti u Freetown kako bi pokupio još evakuiranih osoba, uključujući malu djecu iz Sierra Leonea iz sirotišta kojim upravlja američki građanin. Rečeno nam je da su svi koji su htjeli evakuaciju već u hotelu.

Kapetan USS Kearsarge i ja razgovarali smo o kapacitetu broda da primi više evakuiranih osoba i broju helikopterskih letova koji su nam potrebni da iskrcamo dovoljno ljudi u Conakry, Gvineja, kako bismo napravili mjesta za sljedeću skupinu evakuiranih. Nastavili smo letjeti prema Conakryju kako bismo doveli helikoptere u domet i počeli slati helikoptere pune evakuiranih osoba u Conakry. Zatim smo se okrenuli i vratili u Freetown.

Siročad je stigla u hotel za evakuaciju sa svojim sponzorom američkim državljaninom i nekoliko osoblja. Siročad nisu imala rodni list, nikakvu identifikaciju osim imena koja su zvali jer je sponzor rekao da nema vremena za prikupljanje bilo kakve papirologije.

Bilo mi je vrlo nelagodno zbog toga što sam ih odveo u drugu zemlju, pogotovo jer se činilo da je nekoliko njih bolesno i da će možda imati problema sa stresom i nedostatkom medicinske skrbi danima nakon dolaska u Gvineju, ali pomoćnik tajnika konzularnih poslova osobno je uvjeravao rekao sam da će američka vlada raditi s vladom Gvineje kako bi pustila siročad bez dokumentacije.

Tog drugog dana evakuacije brzo smo obradili i prevezli više od 300 ljudi na USS Kearsarge. Osim siročadi, to su bili građani SAD-a i određeni dužnosnici lokalnih vlasti koji su osjećali da su im životi u opasnosti i uspjeli su proći kroz kontrolne točke AFRC-a/RUF-a.

Za svaki dan evakuacije, ja sam, zajedno sa sigurnosnom zaštitom, ulazio u veliku gužvu izvan perimetra hotela i tražio ima li preostalih državljana SAD-a.

Kad smo drugi put otišli, ponovno sam razgovarao s američkim građaninom, upraviteljem hotela, nekim članovima međunarodne zajednice i nigerijskom vojskom koji su bili u hotelu. Svi su rekli da im je ugodno ostati u Sierra Leoneu.

Kao i prvog dana evakuacije, nismo mogli primiti tisuće Sierra Leoneaca koji su se također nadali otići.

S našim novim putnicima, USS Kearsarge se okrenuo i ponovno krenuo na putovanje prema Gvineji. Nekoliko beba siročadi moralo je imati liječničku intervenciju na putovanju, kao i kasnije u Gvineji.

Zatim je, tijekom kasne večeri, upravitelj hotela nazvao operativni centar State Departmenta i rekao da je vojska AFRC-a svojim topovskim helikopterom doletjela do hotela i pucala na hotel.

Dio hotela je bio u plamenu, a nekoliko osoba, uključujući britanskog vojnika i nekoliko nigerijskih vojnika, ranjeno je vatrenim oružjem pučista koji su dolazili na hotel. U ime više od 300 ljudi u podrumu hotela zatražio je evakuaciju.

Odmah smo počeli helikopterom slati putnike u Conakry kako bismo napravili mjesta za sljedeću grupu evakuiranih osoba dok smo vraćali brod natrag u Sierra Leone. Tijekom noći, kontingent marinaca na brodu napravio je planove kako ćemo se nositi s evakuacijom za koju smo predviđali da bi mogla biti pod vatrenim oružjem.

U zoru smo stigli u pučinu Freetowna. Iz helikoptera iznad USS Kearsarge promatrao sam kako se nekoliko golemih lebdjelica s golemim pijetlovim repovima vode koja struji iza njih kreće prema plaži u blizini hotela. Lebdjelica se dovezla do plaže, marinci su se iskrcali s oružjem i brzo izgradili veliki sigurni perimetar sa žicom koja okružuje cestu koja je bila paralelna s plažom.

Vrlo brzo su me helikopterom dovezli da odlučim tko će biti evakuiran. Bio sam jedini američki diplomat koji je ostao na brodu. Prije nego što nam je Washington rekao da se vratimo u Freetown, poslao sam ostatak diplomatskog osoblja u Conakry da pomogne u procesu evakuacije tamo. 

Nakon što je područje plaže bilo osigurano, rekli smo osobama u hotelu da dođu u jednom nizu do otvora napravljenog u žici. Nadali smo se da ih AFRC/RUF snage neće upucati dok su napuštali hotel. Osobno sam vrlo brzo provjerio dokumente svake osobe i proslijedio ih marincima koji su ukrcavali ljude u helikoptere.

Sada više nije bilo vremena za kacige, prsluke za spašavanje ili letačke karte. I nema mjesta za prtljagu. Uputili smo sve da iz prtljage izvade putne isprave i lijekove, a sve ostalo ostave. Na plaži su se počele gomilati putne torbe, kao i automobili koje je vozilo nekoliko preostalih članova diplomatskog zbora u Freetownu koji su vidjeli helikoptere kako se vraćaju i odlučili da je vrijeme za odlazak nakon napada AFRC-a na hotel.

Trenutačno donošenje odluka

U jednom su mi trenutku prišli potpukovnik, zemaljski koordinator marinaca i njegov radist i rekli da će možda morati obustaviti letove. “Naše zračne snage borbenih zrakoplova uočile su grupu u vojnom stožeru kako hoda prema topovnjači koja je pucala na hotel”, rekao mi je. "Želimo vaš pristanak da, ako pilot uđe u helikopter, 'onesposobimo' letjelicu jer je AFRC možda odlučio zaustaviti evakuaciju pucajući na nas."

Morali smo donijeti odluku koja će zaštititi one koji žele biti evakuirani, kao i one koji su provodili akciju evakuacije.

Usporedbe radi, u Kabulu je američka vojska morala pokušati spriječiti još jedan samoubilački bombaški napad nakon onog 26. kolovoza. Postoje izvješća da su neki Afganistanci možda ubijeni dok su američki vojnici pucali iz oružja odmah nakon masivne eksplozije koja dan.

U oba slučaja od kritične je važnosti bila lokacija na kojoj bi se dogodila moguća vojna akcija kako bi se osigurala zaštita evakuacije.

U Sierra Leoneu koristili smo vojne rakete ispaljene iz zrakoplova s ​​posadom na vojnu bazu na helikopter u kojem nije bilo civila.

Ta je situacija bila u oštrom kontrastu s korištenjem bespilotne letjelice, ili drona, koji je pucao na automobil navodno napunjen eksplozivom i krenuo prema zračnoj luci u Kabulu kako bi izvršio još jednu samoubilačku misiju dok se kretao cestom punom civila.

Kako sada doznajemo, automobil na koji je pucano iz drona nije bio na cesti već se zabio u obiteljsko imanje. Automobil je bio okružen s 10 ljudi, uključujući sedmero djece, koji su trebali biti vidljivi pilotu drona i obavještajnim stručnjacima koji su daljinski gledali kroz kameru na dronu u stvarnom vremenu u nekoliko američkih vojnih baza: u sjedištu Središnjeg zapovjedništva (Naprijed ) u Kataru; Središnje zapovjedništvo u Tampi, Florida; Pentagona, a možda čak i iz Bijele kuće.

U eksploziji je poginulo deset osoba, uključujući tri muškarca koji su radili za međunarodne organizacije i sedmero djece.

Američka vojska isprva je tvrdila da je automobil uništen u sekundarnoj eksploziji koja se dogodila nakon što je ciljani automobil napunjen eksplozivom pogođen raketama iz drona. Američka vojska sugerirala je da je vozač automobila možda bio pristaša ISIS-a, iako članovi obitelji oštro osporavaju tu tvrdnju.

Znamo iz našeg rada na osporavanju američkog programa bespilotnih letjelica ubojica od 2001. nadalje u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Jemenu, Somaliji, Siriji i drugim zemljama, da su mnogi civili koji nisu imali veze ni s jednom terorističkom skupinom ubijeni ovim bespilotnim letjelicama - okupljeni ljudi za vjenčanja, sprovode, pomoć preživjelima u napadima dronovima ili jednostavno obavljanje svakodnevnog života u njihovim kućama.

Nakon što sam pomogao ponovno otvoriti veleposlanstvo SAD-a u Kabulu u prosincu 2001., promatrao sam razvoj događaja evakuacije više od 124,000 XNUMX ljudi iz zračne luke u Kabulu i znao sam, općenito govoreći, neke od odluka iza kulisa koje su morale vrlo brzo napraviti diplomati i vojnici iz mnogih zemalja kako bi izvukli svoje građane i afganistanske kolege.

Godine 1997. završili smo evakuacijom preko 1,200 ljudi u četiri sata u zadnjem danu trodnevne evakuacije. Tada je to bila najveća evakuacija od američkog povlačenja iz Saigona.

I mi smo bili suočeni s relativno iznenadnom promjenom okolnosti koja bi se mogla klasificirati kao "obavještajni neuspjeh". 

Znali smo da RUF preuzima sve više sela u ruralnim područjima i pitali smo se zašto vojska Sierra Leonea ne reagira bolje kako bi spriječila kretanje RUF-a. Nismo imali konkretne informacije o elementima unutar vojske koji su se udružili s pobunjeničkom skupinom.

U Afganistanu je bilo vrlo očito da talibani zauzimaju sve više i više pokrajina uz slab otpor afganistanske vojske i nacionalne policije te da će talibanske snage biti u području Kabula mnogo prije predviđanja za tri do šest mjeseci američke obavještajne agencije.

Odluka o povlačenju preostalih 2,500 američkih vojnika prije dramatičnog povećanja broja američkih građana i posjednika posebne useljeničke vize te prijatelja SAD-a bila je pogreška.

Pogreška, kao što je pogreška razmišljanja da je vojna akcija u Afganistanu usmjerena na Al Qaidu način da se nosimo s terorističkim akcijama. Također kao i pogreška mišljenja da je 20 godina okupacije zemlje bilo u američkom ili afganistanskom nacionalnom interesu. Ovo je, naposljetku, zemlja čije su autohtone snage s vremenom porazile druga militarizirana carstva u proteklih 500 godina.

To je bila lekcija koju su američki političari znali, ali nisu poštovali, a koji su poslušali korporacije koje su sudjelovale u njihovoj kampanji i koji znaju da je rat isplativ. Na temelju te lekcije podržavaju ratove umjesto diplomacije za rješavanje političkih pitanja.

Ti isti pogrešni vođe sada pokušavaju uvjeriti američku javnost da se s Kinom i Rusijom treba pozabaviti jer dramatično povećavaju broj opasnih vojnih pomorskih, zračnih i kopnenih ratnih manevara koji bi mogli dovesti do svjetske nuklearne katastrofe. Moramo nastaviti izazivati ​​ove pogrešne političke vođe naše zemlje i zahtijevati kraj ratnog mentaliteta.

Ann Wright služila je 29 godina u američkoj vojsci/vojnim rezervama i umirovljena je kao pukovnica.   Bila je američki diplomat 16 godina i služila je u američkim veleposlanstvima u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Mikroneziji, Afganistanu i Mongoliji. Podnijela je ostavku u američkoj vladi u ožujku 2003. protiveći se ratu predsjednika Georgea W. Busha protiv Iraka. Koautorica je Neslaganje: Glasovi savjesti.

Izraženi stavovi isključivo su stavovi autora i mogu, ali ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.