Vijay Prashad se prisjeća brisanja od Američki intervencionizam, uključujući bilo kakvo sjećanje na čelnice za prava žena koje su bile aktivne u Afghanistan prijeponovno 2001.
Shamsia Hassani, Afganistan, “Kabus” ili “Noćna mora”, 2021.
By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
OU nedjelju, 15. kolovoza, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani pobjegao je iz svoje zemlje u Uzbekistan. Iza sebe je ostavio glavni grad, Kabul, koji je već pao u ruke nadirućih talibanskih snaga.
Bivši predsjednik Hamid Karzai najavio da je formirao koordinacijsko vijeće s Abdullahom Abdullahom, čelnikom Odbora za nacionalno pomirenje, i vođom džihadista Gulbuddinom Hekmatyarom. Karzai zvan na talibane da budu razboriti dok su ulazili u predsjedničku palaču u Kabulu i preuzimali državu.
Karzai, Abdullah Abdullah i Hekmatyar zatražili su formiranje nacionalne vlade. To će odgovarati talibanima, jer bi im omogućilo da tvrde da su afganistanska vlada, a ne talibanska vlada. Ali talibani i njihov vođa Mullah Baradar zapravo će biti zaduženi za državu, s Karzai-Abdullahom Abdullah-Hekmatyarom kao ukrasom osmišljenim da umiri oportunističke vanjske sile.
Malina Suliman, Afganistan, “Girl in the Ice Box”, 2013.
Ulazak talibana u Kabul veliki je poraz za SAD. Nekoliko mjeseci nakon što je SAD započeo rat protiv talibana 2001., američki predsjednik George W. Bush najavio da se “talibanski režim bliži kraju”. Dvadeset godina kasnije, sada je očito obrnuto. Ali ovaj poraz Sjedinjenih Država — nakon trošenje 2.261 trilijuna dolara i uzrok najmanje 241,000 smrti — hladna je utjeha za ljude u Afganistanu, koji će se sada morati boriti sa surovom stvarnošću talibanske vladavine.
Od svog formiranja u Pakistanu 1994. godine, ništa napredno se ne može naći u riječima i djelima talibana tijekom njihove gotovo 30-godišnje povijesti. Niti se može pronaći bilo što progresivno u 20-godišnjem ratu koji su Sjedinjene Države vodile protiv afganistanskog naroda.
M. Mahdi Hamed, Afganistan, “Kabus” ili “Noćna mora”, 2015.
16. travnja 1967. kubanski časopis trokontinentalni objavio je članak Che Guevare pod nazivom “Stvorite dva, tri, mnogo Vijetnama: to je naša parola”. Guevara je tvrdio da se pritisak na vijetnamski narod mora ublažiti gerilskim borbama negdje drugdje. Osam godina kasnije, Sjedinjene Države su pobjegle iz Vijetnama dok su se američki dužnosnici i njihovi vijetnamski saveznici ukrcavali u helikoptere s krova zgrade CIA-e u Saigonu.
Gubitak SAD-a u Vijetnamu dogodio se tijekom niza poraza imperijalizma: Portugal je poražen godinu prije u Angoli, Gvineji Bisau i Mozambiku; radnici i studenti izbacili su tajlandsku diktaturu, otvorivši trogodišnji proces koji je kulminirao porastom studenata 1976.; komunisti su preuzeli vlast u Afganistanu tijekom Saur revolucije u travnju 1978.; iranski narod otvorio je jednogodišnji proces protiv diktatora kojeg podupiru SAD, iranskog šaha, što je dovelo do revolucije u siječnju 1979.; socijalistički New Jewel Movement proveo je revoluciju na maloj otočnoj državi Grenadi; u lipnju 1979. sandinisti su krenuli u Managuu (Nikaragva) i svrgnuli režim Anastasia Somoze koji je podržavao SAD. To su bili među mnogim Saigonima, mnogim porazima imperijalizma i mnogim pobjedama - na ovaj ili onaj način - nacionalnog oslobođenja.
Svaki od ovih napredaka došao je s drugačijom političkom tradicijom i drugačijim tempom. Najsnažniji masovni bunt bio je u Iranu, iako nije rezultirao socijalističkom dinamikom nego klerodemokratijom. Svaki od njih suočio se s gnjevom Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, koji nisu dopustili da ti eksperimenti - većina njih socijalističke prirode - proklijaju.
U Tajlandu je 1976. poticana vojna diktatura, u Afganistanu i Nikaragvi pokrenuti su posrednički ratovi, a Iraku je plaćeno da izvrši invaziju na Iran u rujnu 1980. Vlada SAD-a pokušala je na bilo koji način uskratiti suverenitet tim zemljama i vratiti se podčiniti ih u punoj mjeri.
Uslijedio je kaos. Došlo je uz dvije osovine: dužničku krizu i proxy ratove. Nakon što su nesvrstane zemlje usvojile rezoluciju o Novom međunarodnom ekonomskom poretku (NIEO) u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1974. godine, našle su se pritisnute financijskim institucijama kojima dominira zapad, uključujući Međunarodni monetarni fond i Ministarstvo financija SAD-a.
Te su institucije dovele nesvrstane države u duboku dužničku krizu; Meksiko nije platio svoj dug 1982. godine i inaugurirao dužničku krizu Trećeg svijeta koja je u tijeku. Osim toga, nakon pobjede nacionalno-oslobodilačkih snaga 1970-ih, pokrenut je novi niz proxy ratova i operacija promjene režima kako bi se destabilizirala politika Afrike, Azije i Latinske Amerike za dvije generacije.
Još nismo izašli iz destrukcije koju je prouzročila zapadna politika 1970-ih.
Bezosjećajnost Zapada prema Afganistanu definira prirodu kontrarevolucije i liberalnog intervencionizma. Američki predsjednik Jimmy Carter odlučio je staviti ogromne resurse iza najgorih elemenata u afganistanskoj politici i raditi s Pakistanom i Saudijskom Arabijom na uništenju Demokratske Republike Afganistan (DRA), koja je trajala od 1978. do 1992. (preimenovana u Republiku Afganistan 1987.).
Godinama nakon pada Republike Afganistan susreo sam se s Anahitom Ratebzad, koja je bila ministrica u prvoj vladi DRA-e, kako bih je pitao o tim ranim godinama. "Suočili smo se s ozbiljnim izazovima kako unutar zemlje - od onih koji su imali reakcionarne društvene poglede - tako i izvan zemlje - od naših protivnika u Sjedinjenim Državama i Pakistanu", rekla je. “Mjesecima nakon što smo došli na dužnost 1978., znali smo da su se naši neprijatelji okupili kako bi nas potkopali i spriječili dolazak demokracije i socijalizma u Afganistan.”
Ratebzad su se pridružile druge važne ženske vođe kao što su sultanija Umayd, Suraya, Ruhafza Kamyar, Firouza, Dilara Mark, profesorica RS Siddiqui, Fawjiyah Shahsawari, dr. Aziza, Shirin Afzal i Alamat Tolqun — imena koja su davno zaboravljena.
Upisao je Ratebzad Kabul New Times (1978.) da su „privilegije koje žene po pravu moraju imati jednako obrazovanje, sigurnost posla, zdravstvene usluge i slobodno vrijeme za odgoj zdrave generacije za izgradnju budućnosti zemlje... Obrazovanje i prosvjećivanje žena sada je predmet bliskih istraživanja pozornost vlade.” Nada iz 1978. sada je izgubljena.
Pesimizam se ne smije polagati pred noge samo talibanima, već i onima - poput SAD-a, Saudijske Arabije, Njemačke i Pakistana - koji su financirali i podržavali teokratske fašiste slične talibanima. U prašini američkog rata koji je započeo 2001. žene poput Anahite Ratebzad gurnute su pod tepih; SAD-u je odgovaralo vidjeti afganistanske žene kao nesposobne pomoći same sebi, i stoga im je potrebno američko zračno bombardiranje i američka, izvanredna predaja u Guantánamo.
SAD-u je također odgovaralo zanijekati svoje aktivne veze s najgorim teokratima i ženomrzcima (ljudima poput Hekmatyara, koji se ne razlikuju od talibana).
Latif Eshraq, Afganistan, “Farkhunda,” 2017.
SAD je financirao mudžahedine, potkopao DRA, uvukao ih protiv volje Sovjetska intervencija preko Amu Darje, a zatim je pojačao pritisak i na Sovjete i na DRA učinivši kontrarevolucionarne afganistanske snage i pakistansku vojnu diktaturu pijunima u borbi protiv SSSR-a
Sovjetsko povlačenje i raspad DRA doveli su do još goreg scenarija s krvavim građanskim ratom iz kojeg su izašli talibani. Američki rat protiv talibana trajao je 20 godina, ali je - unatoč nadmoćnoj vojnoj tehnologiji Sjedinjenih Država - doveo do poraza SAD-a.
Zamislite da SAD nije podržao mudžahedine i da je Afganistancima bilo dopušteno razmišljati o mogućnosti socijalističke budućnosti. Ovo bi bila borba sa svojim vlastitim trzajima, ali bi sigurno rezultirala nečim boljim od onoga što imamo sada: povratkom talibana, bičevanjem žena u javnosti i provođenjem najgorih društvenih kodeksa. Zamisli to.
Hamed Hassanzada, Afganistan, “Genocid,” 2012.
Poraz američke moći ovih dana ne mora nužno doći s mogućnošću naprezanja suvereniteta i napredovanja socijalističkog programa. Umjesto toga, dolazi kroz kaos i patnju.
Haiti je, kao i Afganistan, dio detritusa američkog intervencionizma, mučen dvama američkim državnim udarima, okupacijom političkog i gospodarskog života, a sada još jednim potresom. Gubitak u Afganistanu podsjeća nas i na američki poraz u Iraku (2011.); ove su se dvije zemlje suočile s žestokom američkom vojnom moći, ali nisu bile podređene.
Sve ovo razjašnjava i bijes američkog ratnog stroja, koji je u stanju uništiti zemlje, ali i slabost američke moći, koja nije u stanju oblikovati svijet po svojoj slici. Afganistan i Irak su stotine godina gradili državne projekte. SAD su uništile njihove države u jedno poslijepodne.
Posljednji afganistanski ljevičarski predsjednik, Mohammed Najibullah, pokušao je izgraditi Politiku nacionalnog pomirenja 1980-ih.
U 1995-u, on napisao svojoj obitelji, “Afganistan sada ima više vlada, svaku su stvorile različite regionalne sile. Čak je i Kabul podijeljen na mala kraljevstva ... osim ako i dok se svi akteri [regionalne i globalne sile] ne slože sjesti za jedan stol, ostave svoje razlike po strani kako bi postigli istinski konsenzus o nemiješanju u Afganistan i pridržavali se svog dogovora, sukob nastavit će se.”
Kada su talibani zauzeli Kabul 1996. godine, uhvatili su Najibullaha i ubili ga ispred baze UN-a. Njegova kći, Heela, rekao nekoliko dana prije nego što su talibani zauzeli Kabul o njezinim nadama da će sada biti prihvaćena politika njezina oca.
Karzaijeva molba je uz ovo zrno. Malo je vjerojatno da će ga Talibani istinski usvojiti.
Mahwish Chishty, Pakistan, “Reaper”, 2015.
Što će ublažiti talibane? Možda pritisak od svojih susjeda — uključujući Kinu — koji imaju interese u stabilnom Afganistanu. Krajem srpnja, kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi sastao se s talibanskim Baradarom u Tianjinu.
Složili su se da je američka politika propala. Ali Kinezi su pozvali Baradara da bude pragmatičan: da više ne podržava terorizam i da integrira Afganistan u inicijativu Pojas i put. Trenutno je to jedina nada, ali i to je krhka nit.
U srpnju 2020. pjesnik Sulaiman Layeq, bivši ministar vlade DRA-e, preminuo je od rana zadobijenih od talibanskog bombaškog napada u Kabulu prethodne godine. Layeqova pjesma “Eternal Passions” (1959.) opisuje čežnju za tim drugačijim svijetom na čijem su izgradnji on i mnogi drugi radili, projektom koji je izbrisan američkim intervencijama:
zvuk ljubavi
prelio se iz srca
vulkanski, pijani
...
godine prošle
ipak još uvijek ove želje
kao vjetrovi po snijegu
ili kao valovi na vodi
krikovi žena, naricatelji
Afganistancima je uglavnom drago što vide leđa američkoj okupaciji, što su još jedan Saigon u dugom nizu. Ali ovo nije pobjeda čovječanstva. Afganistanu neće biti lako izaći iz ovih strašnih desetljeća, ali želja da se to učini i dalje se čuje.
Vijay Prashad, indijski povjesničar, novinar i komentator, izvršni je direktor Tricontinental: Institut za društvena istraživanja i glavni urednik Left Word Books.
Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Od Drugog svjetskog rata SAD su ili izgubile ili su bile u zastoju u svom ratu. Ipak, može tvrditi da je pobijedio u svim tim naporima. Dobili smo rat prebrojavanja tijela.
Imao sam prijatelja Afganistanca 90-ih čija je obitelj emigrirala u SAD, ironično, kako bi pobjegla od kaosa koji je omogućila i njegovala njihova posvojena država. Duboko je tužno – i razbješnjelo – zamisliti što bi Afganistan, Iran ili tolike druge zemlje mogle biti danas da američki imperijalni buldožer nije sravnio s zemljom njihove rastuće socijaldemokracije. (Hvala Vijayu Prashadu što si svoje izvrsne članke popratio tako snažnim umjetničkim djelima – njihove su slike i potresne i inspirativne.)
Ovo je najpromišljenije i najinformativnije razmišljanje o događajima u Afganistanu koje sam igdje vidio u medijima. Hvala Vishay Prashad i hvala Consortium News
Vidio sam slike afganistanskih žena u suknjama 60-ih. Zar vi ljudi ne razumijete da ne možete prisilno hraniti društveni napredak kada je jedini način da se modernost održi evolucija?
U mojoj zemlji seoska ulema je spriječila djevojčice da idu u školu i žene da započnu posao uz pomoć mikrokredita, ali su onda marginalizirani kada su okolna sela počela ubirati plodove i sada više djevojčica polaže ispite na razini škole i fakulteta nego dječaka.
Ljudi poput najibullaha gledali su s prezirom na osjetljivost svojih seoskih kolega i pokušavali su brutalno slomiti otpor umjesto da razgovaraju o stvarima. Čak su i pozdravili sovjete u njihovom ratu.
Sve ovo govori o uplitanju Zapada, a vi ne priznajete da su to kolaboracionisti koji su pozvali na intervenciju umjesto da vode vlastitu bitku.
Zapad ih nije bockao dok se Sovjeti nisu umiješali. Da su ti ljudi imali, bilo kakvu okosnicu, sami bi se borili koristeći sovjetsko oružje protiv mudžahedina koje podržava SAD.
Dobro da su ga talibi kastrirali prije nego su ga objesili o stup. Izdajnik ne zaslužuje ništa manje
"brutalno slomiti otpor umjesto da razgovaramo o stvarima." […]
“Dobro je da su ga talibi kastrirali prije nego su ga objesili o stup. Izdajnik ne zaslužuje ništa manje"
Nema govora o tome da mu talibi dopuštaju da razgovara o stvarima, pretpostavljam...
“Zapad ih nije gađao dok se Sovjeti nisu uključili.”
'Zapad' je zapravo učinio sve što je mogao da uvuče Sovjete u to:
--------------
Brzezinski je 1998. francuskom listu Le Nouvel Observateur otkrio istinu: “Prema službenoj verziji povijesti, pomoć CIA-e mudžahedinima počela je tijekom 1980. godine, odnosno nakon što je sovjetska vojska izvršila invaziju na Afganistan 24. prosinca 1979. godine. No stvarnost, do sada tajno čuvana, potpuno je drugačija. Doista, 3. srpnja 1979. predsjednik Carter potpisao je prvu direktivu za tajnu pomoć protivnicima prosovjetskog režima u Kabulu. I istog sam dana napisao pismo predsjedniku u kojem sam mu objasnio da će po mom mišljenju ova pomoć potaknuti sovjetsku vojnu intervenciju.” (hXXps://iacenter.org/2017/06/06/zbigniew-brzezinski-the-lies-about-afghanistan/)
Da, igrali su se sa Sovjetima i znali su da bi mogli intervenirati kad sovjetski saveznici počnu ginuti. Komunisti unutar Afganistana imali bi priliku reći ne, pustite nas da sami rješavamo svoje probleme. Opet se moglo lako usporiti stvari na selu da se sve ohladi
O čemu se imalo razgovarati s najibullahom? Bio je istrošena sila koja je, dok je imao vlast, brutalizirala stanovništvo, pa su mu, kad su se uvalili talibani, samo dali ono što je zaslužio.
Da je bio netko kao dostum ili hekmatyr, da, neka živi kako bi zaustavio daljnje krvoproliće
Kakav užasan osjećaj, nekoherentan i zbunjen. Najibullah nije bio neprijatelj afganistanskog naroda, niti izdajnik, i nije zaslužio svoju užasnu sudbinu.
Snage kapitalizma još su jednom zakazale