Otvaranje i zatvaranje američkih veleposlanstava — od Sierra Leonea do Afganistana

Dijeljenja

Ann Wright kaže da su sjećanja u Afganistanu duga i da se odmazda podrazumijeva.

Kabul noću, 2016. (CC BY-SA 4.0, Wikimedia Commons)

By Ann Wright

WDok su ljudi u Afganistanu u stanju straha od talibana koji sada kontroliraju glavni grad, velike gradove i sela nakon 20-godišnje okupacije od strane SAD-a i NATO-a, molim vas oprostite na mojim osobnim zapažanjima nekih mojih iskustava tijekom 16 godina u SAD-u diplomatski zbor i otvaranje i zatvaranje veleposlanstava SAD-a u Sierra Leoneu i Afganistanu te učinke na civilno stanovništvo uključenih zemalja.

U prosincu 2001. bio sam dio vrlo malog tima iz Ministarstva vanjskih poslova SAD-a koji je poslan u Kabul da ponovno otvori američko veleposlanstvo. Bio je zatvoren 12 godina nakon egzodusa Sovjetskog Saveza iz Afganistana i kasnijeg građanskog rata između milicija gospodara rata koje su se borile za osvajanje zemlje i utjecaja. SAD je poslao paravojsku CIA-e i neke specijalne snage američke vojske u Afganistan u listopadu 2001. da progone Osamu bin Ladena i Al Qaidu nakon događaja 9. rujna.

Sada, 20 godina kasnije, smrt stotina tisuća Afganistanaca i nekoliko tisuća međunarodne vojske, uključujući SAD, SAD i njegovi partneri u NATO-u izlaze iz Afganistana prema jadnom sporazumu koji je za vrijeme Trumpove administracije posredovao Zalmay Khalizad, bivši američki veleposlanik u Afganistan i sada posebni predstavnik za pomirenje u Afganistanu, i sam Afganistanac koji je u SAD došao kao tinejdžer. 

Dogovor s talibanima prodao je afganistansku vladu i završio s oslobađanjem 6,000 talibanskih zatvorenika zbog dogovora da talibani neće pucati na američku vojsku tijekom njenog odlaska iz Afganistana. Nije postignut nikakav dogovor o podjeli vlasti ili bilo kojem drugom aspektu koji bi vladu Afganistana mogao postaviti na čvrstu pregovaračku osnovu.

Nakon potkopavanja afganistanske vlade, SAD je sada ostao bez ikakve poluge utjecaja na talibane i suočava se s brzim preuzimanjem zemlje jer se mnogi od 300,000 XNUMX afganistanskog osoblja obučenog od strane vojske SAD-a i NATO-a predaju talibanima ili se vraćaju milicijama gospodara rata iz koje su došli.  

Zalmay Khalilzad, lijevo, američki izaslanik, potpisuje mirovni sporazum s Mullahom Abdulom Ghanijem Baradarom, talibanskim vođom, u Dohi, Katar, 29. veljače 2020. (State Department)

Kad sam stigao u Afganistan, rečeno mi je da postoji tradicija mijenjanja strana ovisno o tome tko ima više ljudstva i vatrene moći, te da se živi za borbu još jedan dan. Sada to definitivno vidimo. Danas vidimo da je predsjednik države Ashraf Ghani pobjegao u susjednu državu. [Talibani su preuzeli zemlju i proglasili pobjedu.] Upoznao sam Ghanija kad je stigao u Afganistan kao privatni građanin u siječnju 2002., tek nakon dugotrajnog rada u Svjetskoj banci. Bio je ministar financija jedno razdoblje za vrijeme administracije Hamida Karzaija.

Pet tisuća američkih vojnika stiže u Kabul kako bi zaštitili međunarodnu zračnu luku dok više od 4,000 američkih vladinih i ugovornih zaposlenika odlazi. Glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price je 12. kolovoza rekao da to "nije napuštanje, nije evakuacija, nije masovno povlačenje, već smanjenje veličine našeg civilnog traga." Okosnica osoblja mogla bi ostati u Kabulu kako bi američko veleposlanstvo nominalno ostalo "otvoreno". Unatoč tome kako to State Department naziva, afganistanski veleposlanik u SAD-u 13. kolovoza akcije SAD nazvao "napuštanjem".

Osoblje američkog veleposlanstva uništilo je osjetljive dokumente dok se spremalo napustiti Afganistan. Američki izaslanik Zalmay Khalilzad pokušava od talibana iznuditi obvezu da neće pokušati preuzeti veliko američko veleposlanstvo složenica "ako ikada želi primiti stranu pomoć."

Evakuacija Sierra Leonea 1997

30. svibnja 1997.: Evakuirani iz Freetowna, Sierra Leone, praćeni su preko pilotske palube USS Kearsarge. (DoD)

Budući da je osoblje veleposlanstva u Kabulu u režimu povlačenja/evakuacije, to me podsjeća na ono kroz što je prošlo osoblje našeg veleposlanstva prije 25 godina, 1997. kada je državni udar militanata i dijela vojske Sierra Leonea svrgnuo izabranu vladu zapadnoafričke zemlje . Nasilje na ulicama glavnog grada Freetowna, uključujući privremenu otmicu američkog marinca i vozača lokalnog zaposlenika veleposlanstva, uzrokovalo je evakuaciju cijele međunarodne zajednice, veleposlanstava, ureda UN-a i međunarodnih nevladinih organizacija, te većine vlade Sijera Leonea koja osjećali da su u životnoj opasnosti.  

Iako nije bilo američkog vojnog angažmana u građanskom ratu u Sierra Leoneu, američko veleposlanstvo je bilo podrška pucnjavi kada su pobunjenici zauzeli obližnju Državnu zgradu. Devedeset prozora je razneseno na veleposlanstvu, a pobunjenici su pokušali ući u nekoliko posjeda veleposlanstva, ali su ih naši hrabri lokalni zaposlenici odgovorili da uđu.  

Izaslanik UN-a, britanski visoki povjerenik i ja, as otpravnik poslova veleposlanstva SAD-a, imali su razgovore s vodstvom državnog udara o njihovom odustajanju od državnog udara u zamjenu za ispunjavanje nekoliko zahtjeva od strane vlade. Ali naši viši službenici rekli su nam da prekinemo razgovore i pripremimo se za evakuaciju jer su primili naznake da bismo mogli biti oteli ako nastavimo razgovore.

Time je započela ubrzana organizacija priprema za zatvaranje veleposlanstva u samo nekoliko dana. Američka vojska poslala je veliki amfibijski jurišni brod USS Kearsarge za glavnu evakuaciju. 

24. svibnja 2017.: USS Kearsarge u luci New York. (Marinci SAD-a, Gabby Petticrew)

Korištenje električnih romobila ističe KEARSARGE bio offshore Zaire za moguću evakuaciju Amerikanaca iz te zemlje pa smo morali čekati glavnu evakuaciju za KEARSARGE stići. Stavili smo neke članove obitelji iz veleposlanstva na unajmljeni let koji je organiziralo britansko veleposlanstvo. Ali tijekom sljedeća tri dana evakuirali smo više od 2,500 osoba, uključujući mnoge lokalne zaposlenike američkog veleposlanstva, helikopterom iz hotela koji je osiguravala američka vojska u KEARSARGE, do tada nekoliko milja od obale. 

Tisuće građana Sierra Leonea okupilo se u hotelu nadajući se da će moći biti evakuirani, ali je odluka u Washingtonu bila da ih SAD ne može sve evakuirati. Mogli su sami doći do susjednih zemalja ako su htjeli pobjeći od nasilnih pučista. 

Veleposlanstvo je ostalo zatvoreno godinu dana sve dok nigerijske vojne snage nisu potisnule pučiste s poluotoka na kojem se nalazio glavni grad. Američko veleposlanstvo zatvoreno je šest mjeseci kasnije kada su pobunjeničke skupine ponovno ušle u grad. Mir u Sierra Leoneu konačno je postignut uvođenjem 18,000 vojnih jedinica pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda koje su ostale u zemlji nekoliko godina.

Povratak u Afganistan

30. svibnja 2011.: Dan sjećanja u američkoj ambasadi u Kabulu. (SK Vemmer, State Department, Wikimedia Commons)

Povratak u Afganistan. Bio sam u Kabulu u prosincu 2001. u malom timu koji je ponovno otvorio američko veleposlanstvo. Ostao sam oko šest mjeseci. Nismo ni sanjali da će SAD ostati u Afganistanu 20 godina. Zapravo, naše početne depeše Washingtonu predviđale su da bismo trebali učiniti ono što su SAD namjeravale učiniti u kratkom vremenu jer su strane vojske u Afganistanu, bez obzira na razloge njihove prisutnosti, na kraju potisnute od strane Afganistanaca.

Moguća odmazda

Američki dužnosnici vrlo su svjesni da lokalni građani koji rade s američkom vojskom ugrožavaju sebe i svoje obitelji kada SAD ode. U američkim ratovima u Vijetnamu, Iraku, Somaliji došlo je do odmazde protiv osoba koje su radile s američkim snagama, ali zaštita tih osoba nikada nije razmatrana pri donošenju odluke o slanju američke vojske u situaciju, a još manje tijekom brzog povlačenja snaga. . Nakon 20 godina u Afganistanu, procjenjuje se da 50,000 osoba ispunjava uvjete za neku vrstu američke vize.

Odmazda talibana protiv afganistanske nacionalne vojske i nacionalne policije obučene od strane SAD-a i NATO-a bila je očekivana i dogodila se. Afganistanske vojne postrojbe predaju se talibanima u nadi da neće biti ubijeni u skladu s prastarom tradicijom prepoznavanja da protivničke snage imaju više ljudstva i oružja te se predaju kako bi spasili vaš život. 

Vladine snage na granicama Afganistana u gomilama su se predale. Od 1. do 27. svibnja najmanje 26 predstraža i baza u četiri pokrajine - Laghman, Baghlan, Wardak i Ghazni - predali su se nakon što su talibani upotrijebili seoske starješine da isporuče predstražama poruke da se predaju ili će biti ubijeni.

Međutim, predaja ne funkcionira za sve jedinice. Talibani su u srpnju pogubili 22 komandosa afganistanskih specijalnih snaga, uključujući sina afganistanskog generala, dok su se predavali.  

Pogubljenja od strane talibana podsjećaju me na 2001. godinu kada su general Abdul Rashid i američke snage odveli talibanske zatvorenike iz zatvora Sheberghan i pogubili ih u pustinji kao što je dokumentirano u filmu iz 2002.:  Afganistanski masakr: Konvoj smrti. Sjećanja u Afganistanu su duga, a odmazda se podrazumijeva.

Ne mislim da će talibani preuzeti kompleks američkog veleposlanstva jer talibani žele međunarodnu pomoć. Pretpostavljam da će SAD imati značajnu vojnu silu unutar veleposlanstva da je zaštiti. Unutra je već bilo 90 marinaca i mislim da će mnogi od njih 5,000 otići u kompleks kako bi zaštitili postrojenje, jer napad na postrojenje ne bi bilo ono što bilo koja uprava želi vidjeti.

Gospodari rata i njihove milicije: Ista priča 20 godina kasnije

Atta Mohammad, desno, u ožujku 2010. na sastanku s njemačkim ministrom unutarnjih poslova Thomasom de Maizièreom. (DoD, Daniel Stevenson)

Dok sam bio u Kabulu 2001./2002. također sam susreo regionalne gospodare rata koji su izazvali pustoš u glavnom gradu nakon što su istisnuli Sovjete. S američkim izaslanikom Khalizadom sastao sam se s generalom Dostumom i vojskovođom Attom Mohammadom u Mazar-i-Sharfu u siječnju 2002. kako bih ih pokušao natjerati da se prestanu međusobno svađati (i na kraju dobiti trovanje hranom od ručka u Dostumovoj kući).

Dostum je bio vojskovođa čije su milicije ubile više od 3,000 talibana i drugih zatvorenika iz zatvora Sheberghan pucajući u kontejnere u kojima su bili zatvorenici, a zatim su njihova tijela zakopali u pustinji.  Afganistanski masakr: Konvoj smrti dokumentira ta ubojstva, što će biti temelj za odmazdu talibana protiv Dostuma i njegove milicije 20 godina kasnije. 

Sličnu talibansku odmazdu talibani bi trebali očekivati ​​protiv gospodara rata Ismaila Khana koji više od 20 godina vlada regijom Herat na granici s Iranom. Khan je zarobljen u Heratu prije nekoliko dana.

Predsjednička palača u Kabulu

Predsjednička palača u Kabulu gdje je 29. veljače 2020. održana ceremonija objave američke i afganistanske zajedničke deklaracije. (DoD, Nicole Mejia)

Danas znamo da su talibani ušli u predsjedničku palaču iz koje je Ghani nedavno pobjegao. TV slike talibana u palači podsjećaju me na moj prvi put u palaču 2001. kada nas je Hamid Karzai pozvao da ostanemo na ručku - pilavu. (Bio je to prvi topli obrok koji smo imali u Afganistanu. Prije nego što smo pokrenuli naš mali štednjak u bunkeru, i jeli smo hranu za van iz restorana koji je bio u vlasništvu brata jednog od zaposlenika našeg veleposlanstva.)

Slike u palači bile su retuširane nakon zaštitnog sloja boje na slike koje bi talibani uništili.  

Nekoliko tjedana kasnije, bio sam u Nacionalnom muzeju kada su kipove i figure vratili zaposlenici muzeja koji su ih odnijeli svojim domovima ili su ih zakopali kako bi ih zaštitili od uništenja - kao što su talibani digli u zrak legendarne masivne kipove Bude u Bamijanu Kada su došli na vlast 1996.

Utjecaj na žene u Afganistanu

Kabul, 16. srpnja 2002. (Nacionalni arhiv SAD-a)

Svi smo jako zabrinuti zbog položaja žena pod još jednom talibanskom vladavinom. Dok su deseci tisuća Afganistanaca ubijeni, a stotine tisuća ranjene u nasilju vojnih operacija SAD-a/NATO-a nakon što je Al Qaeda protjerana iz Afganistana, okupacija je ipak pružila neke pozitivne aspekte uloge žene:

- Do 2018. stvoreno je 3,135 funkcionalnih zdravstvenih ustanova, što je za 87 posto Afganistana omogućilo pristup medicinskoj ustanovi unutar dva sata udaljenosti.

-Do 2017. 33 posto djevojčica bilo je u osnovnoj školi, dok je 10. bilo 2003 posto.

-Do 2017. godine 39 posto mladih žena imalo je srednjoškolsko obrazovanje, u odnosu na 6 posto 2003. godine.

-Do 2017. 3.5 milijuna afganistanskih djevojčica pohađalo je školu, a 100,000 ih je studiralo na sveučilištima

-Do 2017. očekivani životni vijek žena porastao je na 66 sa 56 godina 2001.

-U 2015. smrtnost pri porodu iznosila je 396 na 100,000 živorođenih, što je pad u odnosu na 1,100 na 100,000 živorođenih u 2000. godini.

- Do 2020. 21 posto afganistanskih državnih službenika bile su žene (u usporedbi s gotovo nijednom tijekom godina talibana), 16 posto njih na višim razinama upravljanja; 27 posto članova afganistanskog parlamenta bile su žene.

Ali prema a Brookingsov izvještaj, dobici su bili nejednaki, više se odnose na urbane djevojke i žene. U ruralnim područjima u kojima živi 76 posto afganistanskih žena, posebno u paštunskim područjima, ali i među drugim ruralnim manjinskim etničkim skupinama, stvarni se život nije mnogo promijenio u odnosu na talibansko doba. Žene još uvijek ovise o muškarcima u svojim obiteljima koji im daju dozvolu za pristup zdravstvenoj skrbi, pohađanje škole i posao. 

Što je najvažnije, mnogi afganistanski muškarci ostaju duboko konzervativni. Studija pokazalo je da samo 15 posto afganistanskih muškaraca smatra da bi ženama trebalo dopustiti da rade izvan svoje kuće nakon vjenčanja, a 66 posto muškaraca žali se da afganistanske žene sada imaju previše prava. Obitelji dopuštaju djevojčicama osnovno ili srednje obrazovanje - do puberteta - a zatim će nastaviti s dogovorenim brakovima. Čak i ako mladoj ženi njezin muški skrbnik odobri pohađanje sveučilišta, njezin otac ili budući suprug možda joj neće dopustiti da radi nakon diplome. Seoske žene rekle su da su talibani smanjili seksualnu grabežljivost i pljačke koje su oslabile njihove živote, a većina afganistanskih žena u ruralnim područjima i dalje nosi burku.  

Ann Wright služila je 29 godina u američkoj vojsci/vojnim rezervama i umirovljena je kao pukovnica. Bila je američki diplomat 16 godina i služila je u američkim veleposlanstvima u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Sierra Leoneu, Mikroneziji i Mongoliji. Bila je u timu koji je ponovno otvorio američko veleposlanstvo u Afganistanu u prosincu 2001. Dala je ostavku u američkoj vladi u ožujku 2003. protiveći se američkom ratu protiv Iraka.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

 

3 komentara za “Otvaranje i zatvaranje američkih veleposlanstava — od Sierra Leonea do Afganistana"

  1. Tim S.
    Kolovoz 19, 2021 na 11: 23

    Međutim, statistike o ženama i zdravlju trebale bi biti usporedbe sa situacijom iz 1970-ih, prije nego što je počela intervencija SAD-a, Pakistana i Saudijske Arabije. Pogled na neke od fotografija iz tog razdoblja, posebno u Kabulu, prilično je prosvjetljujući!

  2. Ames Gilbert
    Kolovoz 17, 2021 na 13: 06

    Wow, da postoji jedna ambasada koju bih želio zatvoriti, to bi bila ambasada SAD-a u Kabulu. Pomislite na sve užasne planove koji su iskovani u toj zgradi, na svu korupciju koja je tamo potaknuta, na sav oholost, iznimnost, aroganciju koja je harala tim dvoranama. Razmislite o psihopatskim nalozima koji su se mijenjali kroz desetljeća, bezbrižnom i neprestanom nasilju odobravanom iz godine u godinu. I naravno, ulazi i izlazi MIC-a, uvijek tražeći dobitak i prednost.

    Ja bih naredio da se veleposlanstvo dijelom pretvori u muzej užasa, obilježavajući holokaust koji su SAD pokrenule (da ga nikad ne zaboravimo), a dijelom u stožer za obnovu i distribuciju pomoći. Siguran sam da će SAD dovraga sankcionirati Afganistance, kakva god obećanja dali i prekršiti iz hira, i sankcionirati sve 'zapadne' lakeje koji bi također željeli pružiti pomoć, baš kao što rade u Siriji. Neka bude tako, Afganistan će se morati osloniti na svoje susjede, posebice Rusiju i Kinu, koje će umjesto toga pojačati. Njihova će pomoć doći s puno manje obaveza, to je sigurno.

    Nikada, nikada ne vjerujte SAD-u, ili NATO-u, ili Australiji, ili bilo kojim zapadnim nevladinim organizacijama, nikada više ne dopustite bilo kojim građanima “koalicije” da uđu u Afganistan, osim kao pojedinačni posjetitelji i turisti, možda za dvadeset godina…

  3. Kolovoz 16, 2021 na 16: 39

    Puno je nagađanja u ovom članku.
    ~
    Kako bi bilo da pustimo neko vrijeme da vidimo što će se dogoditi.
    ~
    Kako bi bilo da oni koji žive lokalno odluče u kojem smjeru žele ići.
    ~
    Afganistan, ako proučavate povijest i njezinu povijest, naravno, nikada nije imao koristi od vanjskog utjecaja. Zapravo je ironično, ali uvijek je bilo suprotno od toga. Dakle, to mi govori, ako dođete u zemlju mještana, mještana koji tako dobro poznaju zemlju, onda bez obzira na vašu tehnološku prednost i svu valutu koju imate pri ruci, to neće napraviti razliku jer ne stojite prilika protiv “domaćih” i njihova prednost domaćeg terena.
    ~
    Pretpostavljam da je ovo poruka koju bi također trebalo šapnuti u uši nekim tehnokratima i birokratima.
    ~
    Sve najbolje svima i neka najbolje ideje pobijede!
    BK

Komentari su zatvoreni.