Ponovno osmišljavanje američke vojske za stvarnu nacionalnu obranu

Kolektivno, Amerikanci trebaju zamisliti svijet u kojem više nisu glavni trgovci smrću, piše William J. Astore, dok je arsenal demokracije postao arsenal carstva.

By William Astore
TomDispatch

AKao ROTC kadet i časnik Zračnih snaga, bio sam maleni dio golemog američkog Ministarstva obrane (DoD) 24 godine dok nisam otišao u mirovinu i vratio se u civilni život kao profesor povijesti. Moje vrijeme u vojsci trajalo je od izbora Ronalda Reagana do vladavine Georgea W. Busha i Dicka Cheneya.

Definirao ga je Hladni rat, raspad Sovjetskog Saveza, kratki trenutak unipolarne dominacije Amerike i početak njezina kraja, budući da se Washington upleo u bespotrebne, katastrofalne ratove u Afganistanu i Iraku nakon napada 9. rujna. Tijekom tih godina službe rijetko sam razmišljao o pitanju koje mi se danas čini sve kritičnijim: kako bi izgledao pravi sustav američke nacionalne obrane?

Tijekom Hladnog rata, uzimao sam zdravo za gotovo da je ovoj zemlji potrebna raštrkana mreža vojnih baza, stotine njih diljem svijeta. Tada je, naravno, navedena američka misija bila "ograničiti" komunistički patogen. Da bismo izvršili tu misiju, tada mi se činilo previše logičnim da naša vojska istakne svoju svjetsku prisutnost. 

Da, znao sam da je sovjetska prijetnja bila jako pretjerana. Inflacija prijetnji oduvijek je bila značajka Ministarstva obrane i u to sam vrijeme čitao takve knjige Andrewa Cockburna Prijetnja: unutar sovjetskog vojnog stroja. Ipak, izazov je postojao i, kao vođi "slobodnog svijeta", činilo mi se očiglednim da ga SAD mora dočekati.

A onda se Sovjetski Savez raspao - i ništa se nije promijenilo u globalnom položaju američke vojske.

Ili, drugačije rečeno, sve se promijenilo. Jer s raspadom SSSR-a, ono što se pokazalo da je uistinu i ostalo neobuzdan bila je naša vojska, zajedno sa snovima neokonzervativaca koji su nastojali preoblikovati svijet prema američkoj slici. 

Ali koja slika? Onog republike koja osnažuje svoje građane u participativnoj demokraciji ili ekspanzionističkog kapitalističkog carstva, vođenog ambicijom i pohlepom grupe oligarha?

Nekoliko je ljudi tada govorilo o "dividendi mira". Međutim, brzo ih je utopio vojno-industrijski kompleks koji je predsjednik Dwight D. Eisenhower bio upozorio o ovoj zemlji. Taj kompleks, kojem danas možemo dodati ne samo Kongres (kao što je Ike učinio u ranijem nacrtu svog obraćanja), već i američki obavještajni aparat 18 agencija, željno se preselio u prazninu stvorenu raspadom Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta.

Brzo je zavladao svijetom trgovina oružjem, na primjer, čak i dok je Washington nastojao proširiti NATO, savez stvoren da obuzda sovjetsku prijetnju koja više nije postojala. Takvo širenje nije imalo smisla, obrambeno govoreći, ali je poslužilo za olakšavanje daljnje prodaje oružja i dovođenje američke imperijalne hegemonije do samih granica Rusije.

Rat pohlepe

I tu je bilo problema - barem za mene. Kao časnik Zračnih snaga, uvijek sam mislio o sebi, koliko god naivno, da podržavam i branim Ustav od svih neprijatelja, stranih i domaćih (riječi mog zakletva službe). Nakon 1991. godine, međutim, glavni strani neprijatelj je nestao i, iako to tada nisam shvatio, naš novi neprijatelj će se pokazati domaćim, a ne stranim. 

Sastojao se od onih koji su prihvatili kao pozitivno dobro ono o čemu sam ja razmišljao pohlepa-rat, dok se ne ispričava za američko vodstvo, bez obzira koliko nasilno, destruktivno ili samoživo ono moglo biti.

Ukratko, arsenal demokracije poznate iz Drugog svjetskog rata do 1960-ih postao je sam kompleks imperijalizma, militarizma i industrijalizma koji je Eisenhower Upozorio Amerikanci o prvima u njegovom “Cross of Iron” iz 1953. govor a zatim u svom poznatijem oproštajnom obraćanju 1961. 

Unatoč naporima nekolicine hrabrih Amerikanaca, tom arsenalu demokracije uvelike je dopušteno da se pretvori u arsenal carstva, što je radikalna promjena koja je došla obavijena mitom o "nacionalnoj sigurnosti". Kompleks bi onda služio samo za olakšavanje ratnih zločina Vijetnama i naknadnih katastrofa poput Afghanistan, Iraku i Libiji, između ostalog toliko drugih.

Ipak, ta su ista zlodjela tako često odbacivana od strane mainstream medija kao neizbježna cijena "nacionalne obrane" ili čak podržavana kao neizbježna cijena širenja slobode i demokracije diljem svijeta.

Bilo je to kao da se, na neki uvrnuti orvelovski način, na rat počelo gledati kao na ono što vodi slobodi i pravednosti. Ali kao što je doista bio George Orwell upozorio nas je, rat nije mir, niti stalno ratovanje na globalnoj razini treba biti proizvod bilo koje demokratske vlade dostojne svog imena. Rat je ono što rade carstva i to je ono što je Amerika postala: stroj za ratovanje.

Stvaranje Narodne vojske

Dakle, ponovno pitam: Kako bi izgledala prava nacionalna obrana ove zemlje? Rijetko tko od nas postavlja ovo pitanje, a ne manje ispituje što bi ono doista moglo značiti. Rijetko razmišljamo o svim promjenama koje bismo morali napraviti kao nacija i narod ako bismo obranu htjeli staviti na prvo, drugo i zadnje mjesto, ostavljajući iza sebe i naše imperijalne ratove i domaći militarizam.

Znam kako to ne bi izgledalo. Ne bi izgledalo kao današnja silno napuhana vojska. Pravi Odjel za odbrana ne bi trebalo 800 strane vojne baze, niti bi država nacionalne sigurnosti trebala proračun koji rutinski premašuje bilijun dolara godišnje. Ne bismo trebali golemu, mehaniziranu vojsku, mornaricu izgrađenu oko nosača zrakoplova ili zračne snage koje se hvale svojim globalni doseg i globalna moć, sve to stvoreno ne za obranu nego za napad — za uništenje, bilo kada, bilo gdje.

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Podrška Naša Ljeto Fund Drive!

Kao država, trebali bismo zamisliti novu “narodnu” vojsku kao silu koja bi uistinu mogla braniti američku republiku.

To bi očito značilo onaj koji je prije svega usredotočen na potporu Ustavu i pravima koja (barem teoretski) držimo svetima poput slobode govora, tiska i okupljanja, prava na privatnost i zakonitog postupka, i naravno prava na pravdu za sve, ne samo za one koji najviše ponude ili one s najdubljim džepom.

Kako bi takva nova vojska mogla izgledati? 

Prvo, bilo bi mnogo manje. Trenutna američka vojska, uključujući trupe na aktivnoj dužnosti, rezerviste i članove Nacionalne garde, sastoji se otprilike od 2.4 milijuna muškaraca i žena. Te bi brojke trebalo postupno smanjiti barem na pola. 

Drugo, njegov proračun bi se na sličan način trebao dramatično smanjiti, a krajnji cilj je imati ga 50 posto niže od predloženog proračuna za iduću godinu $ 715 milijardi. 

Treće, ne bi bio baziran i raspoređen diljem svijeta. Kao republikanska sila (obratite pažnju na malo slovo "r"), umjesto toga služila bi demokratskim ciljevima, a ne imperijalnim. Sigurno bi trebalo puno manje generala i admirala. Njegova misija ne bi uključivala "globalni doseg", već bi bila obrambena, usredotočena na naše granice i ovu hemisferu.

Moj prijatelj, mornarički veteran iz Vijetnamskog rata, govori o vojsci koja bi se sastojala od Obalne straže, "milicija" (to jest Nacionalne garde) za svaku od 50 država i malo čega drugog. Da, u ovoj Americi to zvuči više nego ekstremno, ali on ima pravo. 

Razmotrite naše jedinstvene prednosti u pogledu geografije. Naš kontinent štite dva golema oceana. S Kanadom dijelimo dugu i mirnu granicu. Iako je granica s Meksikom svakako problematična, govorimo o nenaoružanim, očajnim migrantima, a ne o vojnoj invaziji koja će nahrupiti u Teksas kako bi ponovno zauzeli Alamo. 

Deset načina za stvaranje narodne vojske

Evo, dakle, samo 10 načina na koje bi se američka vojska mogla promijeniti pod vizijom koja bi obranu Amerike stavila na prvo mjesto i oslobodila neka stvarna sredstva za domaće potrebe:

• Nema više novog nuklearnog oružja. Vrijeme je da prestanemo "modernizirati" taj arsenal u mjeri moguće $ 1.7 trilijuna tijekom sljedeća tri desetljeća. Kopnene interkontinentalne balističke rakete poput Ground Based Strategic Deterrent, za koji se očekuje da će tijekom svog životnog vijeka koštati više od 264 milijarde dolara, i "strateške" (nuklearne) bombardere poput zračnih snaga predloženi B-21 Raider treba eliminirati. Podmorničke snage Trident također bi trebale biti smanjene, uz ograničenu modernizaciju kako bi se poboljšala njihova sposobnost preživljavanja.
• Sve divizije vojske treba svesti na menadžerske osoblje (manje postrojbe sposobne za ekspanziju u vrijeme rata), osim 82. i 101. zračne divizije i 10. brdske divizije.
• Mornarica bi se u velikoj mjeri trebala premjestiti na našu hemisferu, dok je broj nosača zrakoplova i povezanih velikih površinskih brodova značajno smanjen.
  
• Zračne snage trebale bi biti redizajnirane oko obrane američkog zračnog prostora, umjesto da napadaju druge diljem planeta u bilo kojem trenutku. U međuvremenu, skupi, ofenzivni lovci-bombarderi poput F-35, koji je sam po sebi potencijalni propast od 1.7 trilijuna dolara, treba jednostavno eliminirati i naviku činjenja atentati dronovima diljem planeta završio. Slično tome, odvojene svemirske snage koje je stvorio predsjednik Donald Trump trebale bi se preklopiti natrag u znatno smanjene zračne snage.
  
• Obuka stranih vojnih i policijskih snaga u mjestima poput Iraka i Afganistana trebala bi biti zaustavljena. Krajnji kolaps snaga obučenih u SAD-u Irak pred Islamskom državom 2014. i tekućim slomom obučenih u SAD-u avganistanski vojska je danas ismijala cijeli ovaj proces.
  
  

  11. travnja 2012.: Američki marinac, desno, priprema dron RQ-11B Raven za demonstracijski let za pripadnike Kraljevskih marokanskih oružanih snaga u Agadiru, Maroko. (Marinci SAD-a, Joshua Larson)

• Vojne misije koje su pokrenule obavještajne agencije poput CIA-e, uključujući one programi atentata dronovima u inozemstvu, treba zaustaviti i poriv da se tajno intervenira u političke i vojne živote tolikih drugih zemalja konačno staviti pod neku vrstu kontrole.
• Treba staviti pod kontrolu i “industrijski” dio vojno-industrijskog kompleksa, kako dolari poreznih obveznika ne bi otišli basnoslovno skupo, uglavnom beskorisno oružje. U isto vrijeme, američka vlada bi trebala prestati promovirati proizvodi naših najvećih proizvođača oružja diljem planeta.
• Iznad svega, u demokraciji poput SAD-a, buduća obrambena vojska trebala bi se boriti u ratu samo kada ga Kongres, kao što Ustav zahtijeva, službeno proglasi.
• Treba vratiti vojni rok. S daleko manjim snagama, takav bi poziv trebao imati ograničen učinak, ali bi osigurao da radničke klase Amerike, koje su u povijesti nosile težak teret vojne službe, to više neće činiti same. U budućoj Americi mojih vojnih snova, mobilizacija bi prvo uzela kvalificirane sinove i kćeri naših političara, a zatim sve kvalificirane studente upisane u elitne pripremne škole i privatne fakultete i sveučilišta, počevši od Ivy League. Uostalom, najbolji i najpametniji u Americi sigurno će željeti služiti u vojsci posvećenoj obrani njihovog načina života.
• Konačno, trebao bi biti samo jedan general ili admiral s četiri zvjezdice u svakoj od tri službe. Trenutno, vjerovali ili ne, ima nevjerojatnih 44 s četiri zvjezdice generali i admirali u američkim imperijalnim snagama. Tu su i stotine časnika s jednom, dvije i tri zvjezdice. Ova teška struktura na vrhu koči reformu čak i kao najviši časnici nikada ne preuzimaj odgovornost za izgubljene ratove Amerike.

Okretanje prema Americi

Možda ste čuli za "okrenuti ka Aziji” pod Obaminom administracijom — ideja o preraspodjeli američkih vojnih snaga s šireg Bliskog istoka i drugdje kao odgovor na prijetnje iz Kine. Kako se dogodilo, novoj Bidenovoj administraciji trebalo je da počne povlačiti taj određeni zaokret, ali čini se da se američka imperijalna vojska redovito okreće negdje drugdje. Vrijeme je da se umjesto toga okrenete ovoj zemlji.

Ponavljajući riječi Georgea McGoverna, visoko odlikovanog pilota bombardera iz Drugog svjetskog rata koji se neuspješno natjecao za predsjednika protiv Richarda Nixona 1972., “Dođi kući, Ameriko.” Zatvorite sve te strane vojne baze. Preusmjerite resurse s ratova i oružja na mir i prosperitet. Usredotočite se na obnovu republike. 

Tako su se Amerikanci, radeći zajedno, mogli uistinu obraniti, ne samo od svojih prekomorskih “neprijatelja”, gotovo uvijek mnogo pretjeranih, nego i od samih sebe, vojno-industrijskog-kongresnog kompleksa i svih naših strahova.

Jer budimo iskreni: kako bi napad na milicije koje navodno podržava Iran, a djeluju u Iraku i Siriji, mogao biti oblik samoobrana, kako je Bidenova administracija tvrdila još u lipnju? Kako je zadržavanje američkih trupa u bilo kojoj od te dvije zemlje, ili u gotovo bilo kojoj drugoj stranoj zemlji, doista "obrambeni" čin? Američko "novo" ministarstvo istinske obrane, koje ionako zamišljam, znat će bolje.

“Tom arsenalu demokracije uvelike je dopušteno da se pretvori u arsenal imperija, što je radikalna promjena koja je došla obavijena mitom o 'nacionalnoj sigurnosti'.” 

U svojih gotovo šest desetljeća svjedočio sam Americi koja sve više poistovjećuje "mogu" s "pravom", i hvali svoje predsjednike kad god odluče bombardirati bilo koga (obično ljude na Bliskom istoku ili u središnjoj Aziji, ali sada povremeno iu Africi), sve dok je to postavljeno u obrambene ili "preventivne" termine. Bilo da ovo nazivate agresijom, imperijalizmom, militarizmom ili nečim još nepohvalnijim (zvjerstvom?), jedino što se ne bi smjelo zvati je nacionalna obrana.

Zajedno, moramo zamisliti svijet u kojem Amerikanci više nisu to najveći trgovci smrću, zamišljena vječna globalna policija, u kojoj SAD ne troši toliko na vojsku kao sljedećih 10 zemalja kombinirani. Moramo sanjati o svijetu koji nije potpuno razdijeljen na američke vojne komande poput Afričkog zapovjedništva (AFRICOM); the Indo-pacifičko zapovjedništvo ili INDOPACOM; i Bliskoistočno središnje zapovjedništvo (CENTCOM), između ostalih. 

Kako bi se Amerikanci osjećali da Kina ima "AMERICOM" i da patrolira Meksičkim zaljevom s nosačima zrakoplova s ​​nuklearnim oružjem koji su zapravo "Made in China"? Velike su šanse da SAD ne bi prihvatio visokoumne tvrdnje Pekinga o "obrambenoj" prirodi tih patrola.

Ponovno rađanje ove zemlje počet će tek kada Amerikanci svoj Ustav stave na prvo mjesto i budu ga nastojali braniti na mudrije - to jest, mnogo suzdržanije - načine.

William Astore, umirovljeni potpukovnik (USAF) i profesor povijesti, TomDispatch redovan i viši suradnik u Eisenhower Media Network (EMN), organizaciji kritičnih vojnih veterana i stručnjaka za nacionalnu sigurnost. Njegov osobni blog je "Podizanje pogleda".

Ovaj je članak iz TomDispatch.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Podrška Naša
Ljeto Fund Drive!