LJUTI ARAP: Iz izgubljene generacije palestinskog otpora — život Ahmada Jibrila

As`ad AbuKhalil osvrće se na Palestinca koji je bio među skupinom vođa koji su se pojavili nakon 1948. i posvetili se oslobađanju svoje domovine.

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

Tsvijet palestinske politike uvelike se promijenio: sporazumi iz Osla imali su za cilj razbiti palestinski oslobodilački pokret i dodijeliti Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) novu misiju: ​​nadzor nad palestinskim narodom u ime Izraela. 

Nakon 1948. pojavila se generacija Palestinaca — vođa i običnih ljudi — koji su posvetili svoje živote oslobođenju svoje domovine — svim potrebnim sredstvima. Nisu sve metode ili napori oslobođenja bili hvalevrijedni, konstruktivni ili mudri, ali barem je bilo istinskih pokušaja da se postigne pobjeda protiv izraelske okupacijske države. 

To su bili muškarci koji su bili ili mladi kada je Izrael uspostavljen nad Palestinom 1948., ili su bili muškarci (nažalost, svi osnivači političkih organizacija bili su muškarci iako su žene sudjelovale u borbi u svim njenim fazama) koji su odrasli u izbjegličkim kampovima nakon Nakbe .

Ti su ljudi bili opsjednuti nacionalnim ciljem oslobođenja, a mnogi su imali ideje o osveti (Pokret arapskih nacionalista imao je "osvetu" kao cilj u svom motu). 

George Habash i njegovi drugovi među osnivačima Pokreta arapskih nacionalista, bili su Palestinci koji su ili svjedočili Nakbi iz prve ruke (Habashova sestra umrla je nedugo nakon Nakbe, kada su cionističke bande predvođene Yitzhakom Rabinom etnički očistile područje Lydde u kojoj je živjela Habashova obitelj) ili su bili Palestinci koji su iskusili bijedan život prisilnog egzila u bijednim izbjegličkim logorima ili u arapskim gradovima.  

Ahmad Jibril, koji je umro 7. srpnja, bio je jedan od tih ljudi. Porijeklom je iz Yaffe i bio je dječak kada je Palestina okupirana 1948. godine. Njegova se obitelj preselila u Siriju gdje se školovao i pohađao vojnu akademiju u Homsu. Njegovo iskustvo u Siriji oblikovalo je njegovo političko razmišljanje i poglede te je ostao vjeran Baathističkom režimu Hafiza Al-Asada i njegovog sina Bashshara veći dio svog političkog života. 

Jabril nikada nije bio baathist, a ipak je bio bliži režimu od mnogih arapskih baathista. Bilo ga je jako teško ideološki odrediti. Osnovao je Palestinski oslobodilački front 1959., a 1965. nakratko se spojio s Pokretom Fatah. Ali Jibril nije bio čovjek koji bi primao naredbe (osim od sirijskog režima); odvojio se od Fataha i nikada se nije slagao s drugim palestinskim vođama. 

Problem unutarnjih sukoba i natjecanja među palestinskim nacionalnim vođama karakterizirao je modernu povijest palestinske nacionalne borbe. 

Godine 1967. Jibril se pridružio novoformiranom Narodnom frontu za oslobođenje Palestine koji je vodio Habash. PFLP i Pokret Fatah bile su dvije palestinske organizacije (između ostalih) koje su u osnovi predlagale gerilski rat protiv izraelske okupacije. 

Palestinski narod kao cjelina bio je fasciniran Viet Congom i također alžirskim nacionalnim oslobođenjem i želio je oblikovati svoj politički i vojni pokret prema ta dva povijesna primjera. PFLP je bio najradikalniji jer je predlagao rat protiv Izraela i svih arapskih “reakcionarnih” režima koji su opstruirali revolucionarne aktivnosti.

Habash je izjavio da put oslobođenja Palestine nužno mora proći kroz arapske prijestolnice, s iznimkom — prema PFLP-u — onih sitnoburžoaskih režima koji su pomagali revoluciju (referenca na vojne režime u Siriji, Iraku i Egiptu). 

Fatah je bio umjereniji i kompromisniji: najveći dio svoje pomoći primao je od zaljevskih zemalja, a Yasser Arafat (vođa Fataha) bio je vjeran antirevolucionarnom planu Saudijske Arabije i drugih zaljevskih monarhija. Kako je Arafat mogao voditi ono što je nazivao "palestinskom revolucijom" dok je neprestano pazio da saudijski režim ostane njegov pokrovitelj?

Saudijci su, naravno, tražili visoku cijenu od Arafata: stalno su tražili kompromis s Izraelom i također su željeli da se Fatah proširi kako bi potkopao rastuću moć ljevice, poput PFLP-a i Demokratske fronte za oslobođenje Palestine.

Split iz 1968 

Iskustvo Jibrila unutar PFLP-a bilo je kratkog vijeka. Godine 1968. Jibril se odvojio od PFLP-a i sa sobom poveo ključne vojne kadrove koji su formirali Palestinski oslobodilački front. Bio je to veliki udarac PFLP-u jer ga je lišio vojnog zapovjednika koji je neprestano osmišljavao načine napada na izraelske ciljeve.

Jibrilova stručnost bila je pješaštvo i eksploziv i tu je stručnost iskoristio u svom ratu protiv Izraela. Jibril je svoju rascjepkanu organizaciju nazvao Narodna fronta za oslobođenje Palestine-Glavno zapovjedništvo (PFLP-GC). Naziv je htio pokazati da je uspio izvući ključne vojne kadrove iz PFLP-a i da je predstavljao autentičnu misiju PFLP-a.

Unutar PFLP-a Jibril se nije osjećao kao kod kuće. Nova organizacija prolazila je transformaciju iz ideologije arapskog nacionalizma u ideologiju marksizma-lenjinizma. Jibril - kao Wadi` Haddad, Habashov glavni drug - nikada nije uživao u ideološkim prepirkama i vjerovao je da je potrebno djelovanje, a ne teorije i političke argumentacije.

Rečeno je da je Jibril projektirao prvu palestinsku otmicu, iako neki izvještaji povezuju prvu otmicu s PFLP-om, pod vodstvom Wadi` Haddada (Haddad je bio liječnik, poput Habasha s kojim je studirao na Američkom sveučilištu u Bejrutu). Jibrilova organizacija nominalno je simbolično bila privržena ljevičarstvu, ali je njezinu politiku obilježila lojalnost sirijskom režimu.

Jednom sam pitao vodeću osobu u PFLP-GC-u, Anwara Raju, je li organizacija imala ikakvih neslaganja sa sirijskim režimom Asada u cijeloj svojoj povijesti. Mogao je navesti samo dvije prilike: sirijska intervencija u Libanonu 1976., kada je sirijski režim podržao desničarske proizraelske milicije protiv koalicije PLO-a i Libanonskog nacionalnog pokreta; i Rat logora 1985.-1987., kada se pro-sirijski pokret Amal brutalno borio protiv palestinskih organizacija u palestinskim izbjegličkim kampovima u Libanonu. 

Spektakularni napadi

Jibril je bio poznat po osmišljavanju spektakularnih napada na izraelske ciljeve, koristeći razna sredstva: čamce, ovjesne jedrilice i obučene pilote u Libiji na borbenim zrakoplovima. Organizacija je započela ono što je postalo poznato kao “fida'i operacije” u Khalisi u sjevernoj Palestini (operacije samožrtvovanja, u odnosu na vojne operacije u kojima počinitelji unaprijed znaju da je mogućnost smrti vrlo velika). 

Sve PLO organizacije će kasnije usvojiti iste metode, iako većina nije bila uspješna i izraelske vojne snage će pucati na Palestince i Izraelce podjednako (u slučaju uzimanja talaca) i kasnije će okriviti Palestince za haos.

Jibril je bio nestrpljiv čovjek i nije mu bilo važno koordinirati se s drugim vođama PLO-a u vojnim operacijama. Zapravo, svi čelnici organizacija PLO-a bili su krivi za nedostatak koordinacije i intenzivno stanje nejedinstva koje je iskoristio Arafat, koji je bio željan (možda po nalogu svojih pokrovitelja iz Zaljeva) omesti i paralizirati palestinsku ljevicu. Arafat bi obično otkupljivao drugo mjesto u većini tih organizacija.  

Jibrilova organizacija bila je prilično mala, ali se smatrala vojno iskusnijom i sposobnijom od drugih organizacija. Ali Jibril je stekao reputaciju unajmljivača jer je pristao izvoditi operacije u ime sirijskog režima ili čak Gadafijeve Libije. Qadhdhafi je bio zaljubljen u Jibrila i njegovu organizaciju i opskrbljivao ih je velikodušnom financijskom i vojnom potporom. 

Kada je iranska revolucija uspjela svrgnuti šaha, Jibril je bio inspiriran i njegova je ideologija doživjela veliku transformaciju, budući da je prihvatio verziju islamističke ideologije koja nije bila u suprotnosti s njegovom nepokolebljivom podrškom sirijskom režimu. Jibril je uspio istovremeno biti lojalan libijskom, sirijskom i iranskom režimu. 

Jibril je uspostavio svoju matičnu bazu u kampu Yarmuk izvan Damaska. Tijekom libanonskog građanskog rata, PFLP-GC je igrao važnu ulogu u bitkama za Bejrut, posebno u "Ratu hotela" 1976. Jibril je vodio svoje borce i one iz drugih palestinskih organizacija i uspio protjerati proizraelske milicije u područje (Jibril nikada neće preuzeti zasluge za tu bitku sve do mnogo godina kasnije, i dopustio je libanonskim milicijama - poput Murabtuna - da prihvate zasluge za bitku u kojoj su malo sudjelovali). 

Jibril je učvrstio svoju reputaciju nepokolebljivog branitelja Damaska ​​kada se borio protiv drugih palestinskih organizacija i sirijskih pobunjenika tijekom sirijskog rata nakon 2011. Dok su sve palestinske organizacije (uključujući Palestinske vlasti) hvalile Jibrila i odavale počast njegovoj ulozi, mnogi pristaše Sirijska naoružana opozicija ga je prezirala nakon njegove smrti prije tjedan dana.

Jibril je možda bio briljantan vojni inovator, ali njegovo je naslijeđe narušeno njegovom odanošću represivnim režimima i njegovim poduzimanjem posebnih misija u ime obavještajnih službi tih režima. Njegova organizacija vjerojatno neće trajati dugo nakon njegove smrti jer je Izrael ubio njegovog sina nasljednika, Jihada, 2002. u automobilu bombi u Bejrutu. 

Ali povijest palestinske borbe za oslobođenje puna je organizacija koje su dolazile i odlazile, a uvijek se stvaraju nove organizacije kako bi preuzele nove izazove suočavanja s brutalnom okupacijom koju podržava Zapad. 

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). On tweeta kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.