Među lokalnim stanovništvom na Bliskom istoku koji rade za inozemni medija, nećete naći nikoga tko kritizira Saudijsku Arabiju ili podržava otpor Izraelu, piše As`ad AbuKhalil. Jednostavno ih neće zaposliti.
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Liberalni zapadni mediji prošli su kroz ogromne promjene u posljednjih nekoliko desetljeća od Zaljevskog rata 1991. i napada 11. rujna, pomjerajući svoju računicu i orijentaciju na izvještavanje o Bliskom istoku u skladu s represivnim medijima zaljevskih monarhija.
Nikada dosljedni zagovornici slobode diljem svijeta, osim slobode tržišta, zapadni mediji posljednjih su godina odbacili bilo kakav stupanj skepticizma i postali glasni pristaše zapadne vojne intervencije na Bliskom istoku i šire.
Djelujući monolitno u međunarodnim poslovima, zapadni mediji, bili oni republikanski ili demokratski, predstavljaju najjastreblije tendencije u zapadnoj vanjskoj politici. Kada je Bidenova administracija objavila svoju odluku o povlačenju iz Afganistana, The New York Times i Washington Post, među ostalim, izrazio je zabrinutost zbog izgleda povlačenja, u osnovi tvrdeći da bi američko povlačenje bilo katastrofalno za afganistanske civile, posebno žene.
Takvo stajalište implicira da su američke okupacije Iraka i Afganistana bile vrlo korisne za civile u obje zemlje. Zapravo, iračke su žene bile puno bolje čak i pod Saddamom Husseinom nego pod američkom okupacijom, s jednom od najnaprednijih mreža socijalne sigurnosti u regiji.
Američka okupacija Afganistana oslanjala se na snage koje su bile daleko od toga da se zalažu za prava žena, osim ako ne smatramo razne gospodare rata koje je SAD spojio u zlokobnu i korumpiranu vladavinu kao zagovornike feminizma.
Britanski mediji
Ovaj trend ratnog huškanja u zapadnom novinarstvu najviše se može uočiti u britanskim medijima, koji su prije bili skloniji kritiziranju američke strane intervencije. Čuvar i Nezavisni (pa čak i Ekonomista) predstavljali su osvježavajuće odstupanje od mainstream medija, a objavljivali su članke suprotne rigidnim cionističkim dogmama koje su prihvatili svi američki mediji (i na nacionalnoj i na lokalnoj razini).
No, tijekom posljednja dva desetljeća, razlika između nekadašnjih progresivnih medija u Ujedinjenom Kraljevstvu i onih u SAD-u gotovo je nestala. Da li Čuvar or NezavisniBritanski mediji (lijevo i desno) sada se ne razlikuju mnogo od svojih američkih kolega u pokrivanju Bliskog istoka kao i ostatka svijeta u razvoju.
Zaljevski dogovori
Priča ima i politička i organizacijska ili strukturna objašnjenja. Postalo je uobičajeno da zapadni mediji potpisuju ugovore s medijima zaljevskih režima o suradnji i pravima distribucije. Glasne novine saudijskog prijestolonasljednika, Ash-Sharq Al-Awsat, na primjer, ima dogovor sa The New York Times, dok Bloomberg ima ekskluzivni ugovor s Ash-Sharq, novi medijski pothvat Muhammada bin Salmana, i Nezavisni prodao prava na izdavanje arapske verzije novina...Muhammadu bin Salmanu.
Postoje i drugi načini na koje se utjecaj zaljevskih despota može otkriti u zapadnim medijima. Većina zapadnih novinara i dopisnika radi u think tankovima sa sjedištem u Washingtonu, a većina tih think tankova dobiva sredstva od zaljevskih despota. Ti zaljevski režimi održavaju razne dobro financirane konferencije i gala svečanosti na koje su pozvani zapadni novinari.
Nadalje, govorni nastupi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i Kataru glavni su izvor unosnih prihoda za mnoge zapadne novinare i političare. Velik dio bogatstva Billa Clintona potječe od govorničkih angažmana u regiji Zaljeva i New York Times kolumnist Thomas Friedman dobiva pretjerano visoke honorare za govore u Zaljevu.
Zapadni mediji, sveučilišta i tvrtke vape za sklapanjem poslova sa zaljevskim despotima za dodatni novac. Sramotno, čak i zapadna sveučilišta žure uspostaviti "satelitske" kampuse u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kataru iako je kvaliteta obrazovanja u tim kampusima daleko inferiorna od kvalitete obrazovanja koje se pruža u matičnoj bazi sveučilišta.
Nastava se prati zbog bilo kakvih komentara koji kritiziraju režime, a profesori su otpuštani (ili im ugovori nisu obnavljani) jer su u nastavi korištene pogrešne riječi ili su im dodijeljena pogrešna čitanja.
Veza između agende zapadnih medija i agende zaljevskih despota produbila se nakon arapskih ustanaka 2011., a posebice izbijanjem sirijskog rata.
Zapadni dopisnici na Bliskom istoku nisu što su bili. U 1950-im i 1960-im dopisnici sa Zapada bili su u biti medijski biro novina ili izdanja za koje su radili. Peter Mansfield ili Kim Philby ili Patrick Seale nisu morali unajmljivati stringere, prevoditelje, pa čak ni vozače i konzultante da bi obavili svoj posao. Bili su samopouzdani. To više nije slučaj.
Rijetki znaju arapski
Danas malo tko zna arapski ili zna snalaziti se po regiji. Rijetki su oni dopisnici koji mogu razgovarati na arapskom (Ben Hubbard iz Times je iznimka od pravila).
Često sada, The New York Times or Čuvar poslati nekoga tko nikada nije studirao Bliski istok na koledžu i nikada nije putovao u regiju na čelo ureda u Kairu ili Bejrutu. The New York Times i Washington Post Sada pošaljite ljude koji obično pokrivaju policijske napade ili lokalne vlasti u velikom gradu da pokrivaju regiju. Izvještavanje o zločinima u New Yorku može biti jedina kvalifikacija potrebna za izvještavanje s Bliskog istoka. Iz tog razloga ti dopisnici užasno ovise o lokalnom osoblju: a ono se sastoji od prevoditelja, stringera, vozača, tjelohranitelja itd.
Roberta Fiska su ismijavali jer je stalno citirao mudrost i informacije svog vozača Abeda (kojeg mu je opskrbio njegov prijatelj, vojskovođa Walid Jumblat), dok se Friedman oslanja na mudrost i informacije taksista u svakom gradu koji posjeti.
Nakon što je 2005. Rafiq Hariri ubijen i kada se u Libanonu pojavio novi desničarski "pro-zapadni/pro-saudijski" politički pokret (pod imenom Grupacija 14. ožujka), Libanon je postao velika priča baš kao što su bili Irak i Afganistan od invazije SAD-a.
U uredima zapadnih medija radilo je lokalno stanovništvo koje je dijelilo planove zapadnih sila te Izraela i Saudijske Arabije (budući da se ti programi uvelike preklapaju). Među lokalnim stanovništvom koje radi za zapadne medijske urede nećete pronaći nikoga tko kritizira Saudijsku Arabiju ili podržava otpor Izraelu. Jednostavno ih neće zaposliti. Postoji skupina obučenih i iskusnih stringera koji se izmjenjuju među raznim dopisnicima i medijskim uredima, a zajednička im je ideologija podložnosti saudijskom ili katarskom režimu.
Sirijski rat
Sirijski rat približio je agende zapadnih medija i zaljevskih medija; oba su tabora bila na istoj strani sirijskog rata dok su Saudijska Arabija i Katar vodili sirijsku oporbu u egzilu. Baš kao i mediji zaljevskih režima, zapadni mediji zagovarali su sirijske pobunjenike bez obzira na ideologiju.
Čak al-Nusrah, sirijski ogranak al-Qa`ida, bio povoljno prikazan. To što je Izrael bio na istoj strani kao i zaljevski režimi u sirijskom sukobu olakšalo je zapadnim medijima da zagovaraju ciljeve koji su toliko dragi srcu zaljevskih despota.
Imajte na umu da budući da zapadni dopisnici nisu u mogućnosti čitati arapske medije za konzumaciju lokalnih vijesti, oslanjaju se na medije na engleskom jeziku u regiji. A ti su mediji u osnovi ili u vlasništvu kraljevske obitelji UAE (Nacionalni) ili saudijske kraljevske obitelji (Arapski vijesti) ili engleske mreže Aljazeera, u vlasništvu vlade Katara. (Zapadni dopisnici također čitaju izraelski dnevnik Haaretz).
Ti su dopisnici toliko navikli čitati medije na engleskom jeziku u Zaljevu da često ne uspijevaju identificirati svoje vlasništvo kada ih citiraju u člancima i knjigama. Sada nepostojeći Al-Hayat novine (glasno glasilo princa Khalida bin Sultana prije nego što ga je preuzeo Muhammad bin Salman) jednom su objavile članak hvaleći New York Times članak (Bena Hubbarda) o saudijskoj pravdi sistem.
Ti mediji sada ponavljaju jedni druge: mediji zaljevskog režima ili preštampavaju iz zapadnih medija ili imaju sporazume o suradnji s njima, a zapadni mediji često se oslanjaju na ljude koji rade za medije u Zaljevu kao svoje posrednike. Mnogi stringeri koji rade za zapadne medijske urede u Bejrutu ili su radili u medijima zaljevskih režima ili će kasnije biti zaposleni u medijima zaljevskih režima.
Zapadno izvješćivanje sada se fokusira isključivo na negativno izvještavanje o svima onima koji prkose i odupiru se Izraelu i onima koji podržavaju dva režima u regiji (Iran i Sirija) koji nisu u američkoj orbiti. Ova misija zapadnih medija savršeno se uklapa u program medija zaljevskih režima. Članci iz zapadnih medija doslovce se tiskaju u zaljevskim medijima jer ne sadrže ništa uvredljivo za lokalnog despota.
Zapadno izvješćivanje s Bliskog istoka postalo je prilično nepouzdano; sirijski rat normalizirao je promicanje "zastupničkog novinarstva": Liz Sly of Washington Post i Anne Barnard iz The New York Times u biti bi izvještavao o Siriji na temelju YouTube videa koje su promovirali propagandni uredi zaljevskih režima; Sirijski aktivisti bliski sirijskim pobunjenicima često su bili izvori zapadnih izvjestitelja.
Malo je vjerojatno da će zapadni mediji promijeniti kurs u skorije vrijeme. Zbog toga su neovisni, novi mediji važniji nego ikad.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Moramo zadržati i povećati neovisne medije kako bismo se suprotstavili našim sve neliberalnijim vladama. S demokracijom toliko oslabljenom kapitalizmom da nalikuje Mussolinijevoj Italiji – miješanje kapitalizma s vladom ili na neki drugi način, kao što je korporativno zarobljavanje naših vlada – moramo stvarno raditi na informiranju zapadne javnosti o gubitku njihovih stvarnih sloboda koje su zamijenjene s mitologiziranom verzijom slobode. Tužan dio je to što mnogi od nas ili nemaju sredstava kojima bi financijski podržali svoje indie ili nemaju vremena da budu potpuno uključeni zbog potrebe da rade do iscrpljenosti.
Sjećam se dana kada je Guardian vrijedilo čitati. Tretiranje Assangea nakon što sam se poslužio njegovim radom, zatim 'biografijom' Davida Leigha i groznog Lukea Hardinga, kao i besmislicama Bellingcattyja 2018. o Skripalovima i Rusiji, smatrao sam toliko uvredljivim da nikad nisam mogao prihvatiti promjenu.
To je barem jedan problem koji bi Internet mogao riješiti.
Robert Fisk često je bio prilično ljut zbog onoga što je izvještavao, ali živio je u regiji, poznavao je puno ljudi i dao nam je razloge za ono što je napisao. Oštro je kritizirao Busha, Obamu i Netanyahua.
Nedostaje mi njegov rad.
Hvala i ne, propaganda se neće uskoro promijeniti