Prkoseći fragmentaciji: Novi palestinski ustanak

Medijska i međunarodna pozornost možda opada, ali zamah za “Intifadu jedinstva” nije, piše Yara Hawari. 

By Yara Hawari
Al-Shabaka

TTekući palestinski ustanak protiv izraelskog doseljeničko-kolonijalnog režima u koloniziranoj Palestini nije započeo u Sheikh Jarrahu, palestinskoj četvrti Jeruzalema čiji se stanovnici suočavaju neizbježno etničko čišćenje. Dok je prijetnja protjerivanjem ovih osam obitelji svakako katalizirala ovu masovnu narodnu mobilizaciju, tekući ustanak je u konačnici artikulacija zajedničke palestinske borbe nakon više od sedam desetljeća cionističkog doseljeničkog kolonijalizma.

Ta su desetljeća obilježena kontinuiranim prisilno raseljavanje, krađa zemlje, zatvaranje, ekonomsko potčinjavanje i brutalizacija palestinskih tijela. Palestinci su također bili podvrgnuti namjernom procesu fragmentacije, ne samo geografski - u geta, bantustane i izbjegličke kampove - već i društveno i politički.

Ipak, jedinstvo kojem smo svjedočili u posljednja dva mjeseca dok su se Palestinci diljem kolonizirane Palestine i šire mobilizirali u zajedničkoj borbi sa šeikom Jarrahom dovelo je u pitanje ovu fragmentaciju, na iznenađenje i izraelskog režima i palestinskog političkog vodstva.

Doista, narodna mobilizacija ove razmjere nije viđena desetljećima, čak ni tijekom Trumpove administracije, koja je nadgledala priznavanje Jeruzalem kao glavni grad Izraelaje sporazumi o normalizaciji između Izraela i raznih arapskih država, te daljnje ubrzanje cionističkih doseljeničko-kolonijalnih praksi.

Osim mobilizacije na ulicama, Palestinci koriste kreativne oblike otpora protiv svoje podjarmljenosti. To uključuje revitalizaciju lokalnih kampanja za spasiti palestinska naselja u Jeruzalemu od razaranja i etničkog čišćenja, poremećaja gospodarstva izraelskog režima i kontinuiranog angažmana globaliziranog svijeta s jasnim porukama koje zahtijevaju slobodu i pravdu za Palestince.

Jeruzalem: katalizator jedinstva

Kao iu mnogim drugim palestinskim zajednicama, stanovnici Sheikh Jarraha su desetljećima suočeni s tekućim i neizbježnim protjerivanjima i etničkim čišćenjem. Uistinu, Palestinci u Sheikh Jarrahu već dugo vode pravne bitke protiv izraelskog režima u pokušaju da spriječe protjerivanje, što bi služilo krajnjem cilju Izraela, ukupnom Judaizacija Jeruzalema.

Krajem travnja 2021. Okružni sud u Jeruzalemu odbio žalbe stanovnika Sheikh Jarraha protiv onoga što sudovi nazivaju "iseljenjem" osam palestinskih obitelji, naredivši im da napuste svoje domove do 2. svibnja 2021.

Odbijajući ovu naredbu, obitelji su se bacile na širu kampanju "Spasimo šeika Jarraha" kako bi zaštitile susjedstvo od etničkog čišćenja. Kampanja, koja je nedavno popularizirana putem društvenih medija, privukla je masovno lokalno sudjelovanje i međunarodnu pozornost, ne samo zato što sažima palestinsko iskustvo oduzimanja imovine. Kao rezultat toga, dao je zamah drugim kampanje za “spas” četvrti preko kolonizirane Palestine od etničkog čišćenja i kolonizacije, uključujući Silwan, Beita i Lifta.

Tijekom posljednja dva mjeseca, Palestinci diljem kolonizirane Palestine prosvjedovali su u zajedničkoj borbi sa šeikom Jarrahom, uključujući Palestinci s izraelskim državljanstvom u gradovima kao što su Haifa, Jaffa i Lydd. Ovi prosvjedi i demonstracije naišli su na nasilnu represiju izraelskog režima, reakcija koja nije ni neviđena ni neočekivana. Doista, tijekom Druge intifade, 13 palestinskih građana ubijeno je na prosvjedima snaga izraelskog režima u najsmrtonosnijem gušenju prosvjeda od Dan zemlje 1976.

Tijekom ovog stalnog ustanka, nasilje režimskih snaga bilo je popraćeno naoružane rulje izraelskih doseljenika napadati i linčovati palestinske građane, pretresati i uništavati palestinske domove, vozila i tvrtke.

Međutim, bilo je to nekoliko dana protesti kod džamije al-Aqsa spoj koji je dominirao međunarodnim medijima, posebice jer je ovo mjesto uspješnih masovnih prosvjeda 2017. protiv elektroničkih barijera postavljenih na ulazu u kompleks. Ovi posljednji prosvjedi sredinom svibnja također su dočekani nasilnom represijom izraelskih snaga sigurnosti koje upali u kompleks, ranivši stotine palestinskih vjernika gumenim mecima, plinskim kanisterima i šok granatama.

Kao rezultat ovog napada i stalnih pokušaja etničkog čišćenja izraelskog režima u palestinskom Jeruzalemu, Hamasova vlada u Gazi uzvratila je raketama koje su gađale grad.

Izrael je odgovorio s više od 10 dana teško bombardiranje Gaze, koja je u konačnici ubila 248 Palestinaca, uključujući 66 djece. Unatoč tvrdnjama izraelskog režima da je gađao samo Hamasovu vojnu infrastrukturu, uništena je vitalna civilna infrastruktura, cijele stambene zgrade, pa čak i medijski tornjevi. Šefica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet rekla je da bi ova bombardiranja Gaze mogla iznose ratne zločine.

Ometanje gospodarstva izraelskog režima

Dok je Gaza bila napadnuta, nastavila se mobilizacija stanovništva u ostatku kolonizirane Palestine. Palestinci su 18. svibnja pozvali na a opći štrajk u nedvojbeno jednoj od najvećih predstava kolektivnog jedinstva u posljednjih nekoliko godina.

Ubrzo ga je usvojio Visoki odbor za praćenje arapskih državljana Izraela a kasnije i Palestinske vlasti (PA) na Zapadnoj obali. No, upravo su lokalni glumci preuzeli kontrolu nad pričom kroz razne izjave na arapskom i engleskom jeziku pozivajući na široko sudjelovanje i međunarodnu potporu: "Pokrenuti iz Jeruzalema i šireći se cijelim svijetom, pozivamo na vašu podršku u održavanju ovog trenutka narodnog otpora bez presedana", stoji u jednoj izjavi.

Štrajk je organiziran kao odgovor na napade na Gazu i borbe na ulicama Jeruzalema. Došlo je do velikog sudjelovanja i bilo je posebno važno za Palestince s izraelskim državljanstvom, koji su još jednom ponovili svoju povezanost s Palestincima u Gazi i Jeruzalemu i njihovu zajedničku borbu. Bila je to, međutim, i taktika učinkovitog poremećaja izraelskog gospodarstva.

Palestinci s izraelskim državljanstvom čine 20 posto stanovništva Izraela veliki dio radne snage; Na primjer, 24 posto medicinskih sestara i 50 posto farmaceuta u Izraelu su Palestinci.

Izraelski građevinski sektor također većinom čine Palestinci, pretežno sa Zapadne obale, ali i palestinski građani Izraela. Na dan štrajka sudjelovali su gotovo svi fizički radnici, što je značilo da je industrija potpuno stavljena na čekanje na cijeli dan. Palestinski sindikati također su se okupili uoči štrajka i pozvali međunarodni sindikati solidarizirati se s njima i poduzeti mjere protiv izraelskog ugnjetavanja.

Ovakvu akciju demonstrirali su lučki radnici u talijanskoj luci Livorno, koji su odbili utovar Izraelsko oružje i eksploziv na brodove nekoliko dana prije štrajka, navodeći da: "Luka Livorno neće biti suučesnik u masakru palestinskog naroda."

Prosvjedi su nastavljeni i u danima nakon štrajka, iako u manjem opsegu i uz manje medijske pažnje. Unatoč tome, štrajk je zapalio iskru i fokus na ekonomsku represiju postao je tema mobilizacije. Nadovezujući se na uspjeh štrajka, nekoliko tjedana kasnije najavljena je kampanja za promicanje palestinske ekonomske kupovne moći. Nazvan "Palestinski ekonomski tjedan”, događaj je naglasio da, unatoč ekonomskoj stezi koju je izraelski režim stavio na Palestince, oni još uvijek imaju kolektivnu kupovnu moć. Ova retorika posebno podsjeća na Prvu intifadu, u kojoj su popularne mjere poput zadružni pokret a poziv na bojkot izraelske proizvodnje doveo je u pitanje ekonomsku podređenost i ovisnost o izraelskom režimu.

Pridružite nam se od 6. do 12. lipnja na Palestinskom ekonomskom tjednu. Obvežite se i natjerajte svoje radno mjesto da se posveti BDS-u, podržite naše gospodarstvo i zagovarajte oslobođenje Palestine. #Spasite SheikhJarrah #Spasi Silvana pic.twitter.com/3d3XJQlw2h

— Mohammed El-Kurd (@m7mdkurd) Lipnja 1, 2021

Cionistički doseljeničko-kolonijalni projekt namjerno je podjarmio palestinsko gospodarstvo, koje je uništeno osnivanjem izraelske države 1948. i kasnijom okupacijom palestinske zemlje. Kako je cionistički režim osvojio većinu proizvodnih i poljoprivrednih sektora, zabranio je Palestincima pristup većini područja nove ekonomije. Ova se situacija proširila na Zapadnu obalu i Gazu nakon rata 1967., koji je doveo te teritorije pod izraelsku vojnu okupaciju.

Niz "mirovnih" sporazuma tijekom sporazuma iz Osla ranih 1990-ih doveo je Palestince pod daljnje ekonomsko pokoravanje, učinkovito predajući izravna i neizravna kontrola palestinskog gospodarstva izraelskom režimu. Sporazumi su također produbili društvenu fragmentaciju Palestinaca na Zapadnoj obali i u Gazi. Dok su neki tvrdili da će ekonomski protokoli svima donijeti ekonomski prosperitet, u stvarnosti su njegovali Palestinsko kapitalističko kronizam, dodatno učvršćujući jaz u bogatstvu i klasne podjele u društvu.

Palestinski ekonomski tjedan poticao je razne aktivnosti diljem kolonizirane Palestine - od Haife do Ramallaha i šire - za promicanje palestinskih lokalnih proizvoda i proizvoda umjesto izraelskih koji su monopolizirali tržište svojim obiljem i konkurentnim cijenama. Na taj je način Palestinski ekonomski tjedan iznio holističkiji pojam kolonijalne dominacije isprepletene s kapitalizmom, pri čemu je ekonomsko oslobođenje ključni aspekt šire borbe za nacionalno oslobođenje.

Razumijevanje jedinstva u Intifadi jedinstva

Nakon "primirja" između Izraela i Hamasa od 21. svibnja, pozornost međunarodnih medija skrenuta je s pobune, a neizbježne rasprave o obnovi Gaze od tada su dominirale ciklusom vijesti. Unatoč golemom razaranju i žrtvama u Gazi, mnogi su Palestinci ishod smatrali pobjedom Hamasa.

Međutim, važno je naglasiti da ustanak, koji je započeo prije bombardiranja Gaze, nadilazi Hamas i njegovu pobjedničku priču. Kao što je jedan palestinski kolega u Gazi primijetio ovom autoru: “Ovaj put se u Gazi osjećao drugačije. Ovaj put smo se osjećali kao da nismo sami.” Doista, s obzirom na masovnu mobilizaciju diljem kolonizirane Palestine i oživljavanje lokalnih veza usprkos prisilnoj fragmentaciji, ovaj novi ustanak je nazvan "Intifada jedinstva".

Otprilike u vrijeme štrajka, manifest pod nazivom “Manifest dostojanstva i nade intifade jedinstva” objavljen je na internetu, izlažući odbacivanje ove prisilne fragmentacije:

“Mi smo jedan narod i jedno društvo u cijeloj Palestini. Cionističke rulje nasilno su raselile većinu naših ljudi, ukrale naše domove i uništile naša sela. Cionizam je bio odlučan raskomadati one koji su ostali u Palestini, izolirati nas u posebnim geografskim područjima i transformirati nas u različita i raspršena društva, tako da svaka grupa živi u zasebnom velikom zatvoru. Ovako nas cionizam kontrolira, raspršuje našu političku volju i sprječava nas u ujedinjenoj borbi protiv kolonijalnog sustava rasističkih doseljenika diljem Palestine.”

Manifest dalje opisuje različite geografske fragmente palestinskog naroda: "Zatvor u Oslu" (Zapadna obala), "zatvor za državljanstvo" (zemlje okupirane 1948.¹), brutalna opsada u Gazi, sustav judaizacije u Jeruzalemu i oni u trajnom izgnanstvu. Nametanje ove kolonizirane geografije Palestini, koju karakteriziraju betonski zidovi, kontrolne točke, zatvorene naseljene zajednice i žičane ograde, ostavilo je Palestince koji žive u fragmentima odvojene i izolirane jedne od drugih.

Kao što manifest navodi, to se nije dogodilo neizbježno ili nasumično. Umjesto toga, ovu namjernu politiku zavadi-pa-vladaj proveo je cionistički režim kako bi potkopao ujedinjenu palestinsku antikolonijalnu borbu.

Ali Palestinci nisu bili pasivni. Tijekom godina, mnoge su osnovne skupine uložile napore da poremete rascjepkanost, uključujući razne prosvjedničke pokrete mladih poput 2011. zahtjev za političkim jedinstvom između Zapadne obale i Gaze, 2013 demonstracije protiv Prawera protiv izraelske politike etničkog čišćenja beduina u Naqabu i kampanje za Ukinuti sankcije koju je PA nametnula Gazi.

[Related: LJUTI ARAP: Abbas i njegova najnovija 'prijetnja']

Nedavno su palestinske žene uspostavile Tal'at, radikalni feministički pokret koji nastoji — među mnogim stvarima — nadići ovu geografsku podjelu dok tvrdi da je palestinsko oslobođenje feministička borba. Ova najnovija artikulacija palestinskog jedinstva slijedi iz ovih stalnih napora da se revitalizira zajednička palestinska borba.

Ipak, veliki dio međunarodnog diskursa to nije prepoznao. Uistinu, nasilje koje se razvijalo na teritorijima iz 1948. često se pogrešno nazivalo nasiljem među zajednicama koje se klati na rubu građanskog rata između Židova i Arapa, što je okvir koji jasno odvaja palestinske građane Izraela od Palestinaca u Gazi i Jeruzalemu. Ova procjena ne uspijeva opisati realnost aparthejda, u kojem izraelski Židovi i palestinski građani Izraela žive potpuno odvojene i nejednake živote.

Zapravo, ovo nasljeđuje desetljećima staru tendenciju da se Palestinci s izraelskim državljanstvom nazivaju "izraelskim Arapima" u pokušaju da ih se odvoji od njihova palestinskog identiteta. U najboljem slučaju, njihova se situacija u glavnoj struji prikazuje kao neobičan slučaj manjinske skupine suočene s diskriminacijom od strane židovske većine, a ne kao domorodački preživjeli etničkog čišćenja 1948. koji se nastavljaju opirati doseljeničko-kolonijalnom brisanju. Neuspjeh da se najnoviji prosvjedi unutar teritorija iz 1948. prepoznaju kao poseban dio većeg, ujedinjenog palestinskog ustanka posebno je značajan s obzirom na njihovu estetiku; većinu demonstracija karakteriziralo je more palestinskih zastava i zvuk izrazito palestinskih pjevanja.

Gaza se također polako odvojila od palestinske borbe ovim glavnim diskursima, o kojima se raspravljalo kao o potpuno odvojenom pitanju od ostatka kolonizirane Palestine. Češće nego ne, kontinuirano bombardiranje izraelskog režima objašnjava se kao rat između Izraela i Hamasa, iskrivljena priča koja namjerno umanjuje činjenicu da je Gaza, doista, okosnica palestinske borbe, kao što je Tareq Baconi tvrdi.

Unity Against All Odds

Dok su opseg mobilizacije i opseg javnog sudjelovanja u posljednjih nekoliko tjedana bili impresivni, cijena ovog ustanka bila je i još uvijek je visoka.

Osim brutalnosti u Gazi, Palestinci drugdje diljem kolonizirane Palestine bili su izloženi brutalnom nasilju i uhićenjima. U posljednjih nekoliko tjedana, pod izraelskim režimom operacija “red i zakon”., uhićene su tisuće palestinskih državljana Izraela, od kojih su većina mladi ljudi iz radničke klase. Izraelski režim koristi ova masovna uhićenja kao oblik kolektivna kazna zastrašiti i uplašiti palestinske zajednice.

Na Zapadnoj obali, PA je još uvijek predana sigurnosnoj koordinaciji s izraelskim režimom, i bila je hapseći razne aktiviste uključeni u prosvjede.

Uhićenje političkih aktivista, posebice onih koji su kritični prema PA, nije novost; slijedi a obrazac političke represije i na Zapadnoj obali i u Gazi. Doista, 24. lipnja snage sigurnosti PA uhitile su i pretući na smrt Nizar Banat, poznati aktivist i kritičar režima. Otada su širom Zapadne obale izbile demonstracije pozivajući se na okončanje vladavine predsjednika PA Mahmouda Abbasa. Protesti su izašli u susret grubim nasiljem i represijom, iako ovakvo ponašanje nije iznenađujuće. PA je poznata po zlouporabi svoje ovlasti putem ove vrste nasilnog zastrašivanja.

Palestinci pjevaju "tvoja krv neće biti uzaludna", tijekom sprovoda Nizara Banata u okupiranom Hebronu.

Pozivi PA da provede "temeljitu istragu" nad samim sobom su uzaludni. Nema enigme u tome kako i zašto je Nizar ubijen. Abbas mora dati ostavku. pic.twitter.com/4A9kPvCcMF

— Mohammed El-Kurd (@m7mdkurd) Lipnja 25, 2021

PA na Zapadnoj obali, kojom dominira Fatah, bila je potpuno po strani tijekom pobune, osobito u svjetlu Hamasove pobjedničke priče. Ipak, ovaj ustanak pokazuje više od rastuće irelevantnosti PA i borbe za legitimitet i moć između dviju dominantnih palestinskih stranaka. Pokazalo se da se osnovno i decentralizirano vodstvo može razviti organski i izvan korumpiranih političkih institucija. Također se pokazalo da su Palestinci gladni jedinstvene mobilizacije.

Zamah za ustanak se nastavlja, a osjećaj jedinstva se gradi unatoč smanjenoj medijskoj i međunarodnoj pozornosti. Nešto se doista promijenilo: Palestinci vraćaju zajednički narativ i bore se od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. Čineći to, oni prepoznaju da se suočavaju s jednim jedinim režimom ugnjetavanja, čak i ako se manifestira na različite načine u rascjepkanim palestinskim zajednicama. U konačnici, baš kao i oni prije njega, ovaj ustanak je ponovio da je narod mjesto moći kroz koje se palestinsko oslobođenje mora i hoće postići.

Yara Hawari je viši analitičar Al-Shabaka: The Palestinian Policy Network. Završila je doktorat iz politike Bliskog istoka na Sveučilištu Exeter, gdje je predavala razne dodiplomske kolegije i nastavlja biti počasni znanstveni novak. Uz njezin akademski rad, koji je bio usmjeren na studije domorodaca i usmenu povijest, česta je politička komentatorica pišući za razne medijske kuće, uključujući Čuvar, Vanjska politika i Al Jazeera engleski.

Ovaj je članak iz Al-Shabaka.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.