1967.: Kraj izraelskog 'zlatnog doba' u Africi

Yotam Gidron se prisjeća vremena kada je Izrael — prije okupacije Sinajskog poluotoka — bio diplomatski angažiran s Kwameom Nkrumahom iz Gane i predstavljao se kao odvažna postkolonijalna nacija. 

By Yotam Gidron
Afrika je zemlja

IU travnju 1959. održana je prva manifestacija Afričkog dana slobode u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku. Bio je to svečani skup kojim je obilježena obljetnica Prvog kongresa neovisnih afričkih država, održanog u Akri točno godinu dana ranije. Jedina članica Ujedinjenih naroda koja nije bila pozvana na događaj bio je Izrael. Izrael je u to vrijeme već imao diplomatske veze s nekoliko neovisnih afričkih država, no među pokroviteljima događaja u New Yorku bili su Egipat (tada Ujedinjena Arapska Republika), Libija i Tunis, koji je prijetio bojkotom ako Izrael bude uključen. Njihov stav je prevagnuo.

U Jeruzalemu je isključenje Izraela iz “Afričke stranke” izazvalo priličnu zabrinutost, o čemu svjedoči hrpa telegrama u Državnom arhivu Izraela. Sljedeće godine stoga se pokušalo unaprijed zajamčiti sudjelovanje Izraela, a Gana je, na inzistiranje Izraela, pristala pozvati ga na poziv. To je dovelo do sukoba između ganskog i egipatskog veleposlanika u UN-u, ali ponovno je arapsko stajalište prevladalo.

Ironično, pritužbe Izraela da je nerazumno izdvojen samo su dovele do isključenja još jedne zemlje sa skupa povodom Dana slobode 1960.: aparthejdske Južne Afrike, posljednje zemlje s kojom se Izrael u to vrijeme želio javno povezivati.

Postojao je dobar razlog iza izraelske preokupacije njegovim pravom da prisustvuje ovim ranim proslavama afričke neovisnosti. U travnju 1955. Izrael je isključen s prve Azijsko-afričke konferencije u Bandungu u Indoneziji. I ne samo to, već su sudionici konferencije i formalno izrazili potporu “pravima arapskog naroda Palestine i pozvali na provedbu Rezolucija Ujedinjenih naroda o Palestini i postizanje mirnog rješenja palestinskog pitanja”.

Ponovna procjena nakon Bandunga 

Konferencija u Bandungu potaknula je ponovnu procjenu izraelske vanjske strategije. Kako bi spriječio arapske države da mobiliziraju, kako je to rekao jedan dužnosnik u to vrijeme, "široku i jedinstvenu frontu azijskih i afričkih naroda" protiv sebe u UN-u, Izrael je ubrzo počeo tražiti saveze u Africi, pokušavajući sebe označiti kao legitimitetpripadnik postkolonijalnog afro-azijskog svijeta.

Izraelski odnos s Ganom označio je početak tih diplomatskih napora. Konzulat u Accri osnovan je 1956., prije neovisnosti Gane, a nakon stjecanja neovisnosti sljedeće godine pretvoren je u veleposlanstvo.

Ehud Avriel, prvi izraelski veleposlanik u Gani, ispričao je da je prilikom stjecanja neovisnosti Kwame Nkrumah, prvi premijer Gane, predstavio izraelskoj delegaciji "isti popis hitnih zahtjeva koje je očekivao od drugih starijih država", te da je u roku od godinu dana "svaki pojedini zahtjev na Nkrumahovoj listi postala je tema intenzivne suradnje između Gane i Izraela.”

Gana se trebala pretvoriti u "izlog pomoći Izraela u razvoju Afrike” i tako joj otvoriti put međunarodnom legitimitetu.

Razvijeno je nekoliko bilateralnih inicijativa. Izraelska uprava za vodno planiranje pomogla je u razvoju vodne infrastrukture, izraelska građevinska tvrtka Solel Boneh pomogla je u osnivanju Ghana National Construction Company, a osnovana je i gansko-izraelska brodarska tvrtka, čiji je 60 posto bio u vlasništvu vlade Gane, a 40 posto izraelska brodarska kompanija Zim.

Dvije su zemlje potpisale trgovinski sporazum, a Izrael je Gani odobrio zajam od 20 milijuna dolara. Izrael je također prodavao lako oružje i pružao obuku ganskoj vojsci, dok su izraelski vojni časnici pomogli u osnivanju Ganskog nautičkog koledža i Škole letačke obuke, koje su obučavale pilote za Zračne snage Gane i Ghana Airways. Jedan je izraelski stručnjak čak pomogao pri osnivanju Nacionalnog simfonijskog orkestra.

Veleposlanik Avriel postao je blizak Nkrumahov povjerenik, koji je uspio olakšati kontakt s drugim afričkim vođama.

U ožujku 1958. izraelski ministar vanjskih poslova Golda Meir je prisustvovala Prva godišnjica neovisnosti Gane u sklopu njezinog prvog posjeta afričkom kontinentu. Susrela se i s Nkrumahom i s trinidadskim pan-afrikanistom Georgeom Padmoreom, a potonji ju je pozvao da se obrati predstavnicima više afričkih oslobodilačkih pokreta koji su posjetili Accra.

Ako su se Padmore i Nkrumah nadali spriječiti egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera i Sovjetski Savez da dominiraju pan-afričkim programom, Izrael se nadao da će autonomni afrički blok na koji arapski čelnici imaju ograničen utjecaj ojačati svoju poziciju u međunarodnoj areni i omogućiti mu da opstruirati arapske inicijative u UN-u, posebice u pogledu prava na povratak palestinskih izbjeglica.

Nakon iskustva u Gani, u Jeruzalemu je donesena odluka o uspostavljanju veza s drugim afričkim narodima prije nego što steknu neovisnost kako bi se što prije suzbio arapski utjecaj. Izrael je počeo slati izaslanike u afričke zemlje da se dodvore onima od kojih se očekuje da vode njihove nacije nakon neovisnosti, obećavajući tehničku pomoć i vojnu obuku. Ova strategija je upalila.

Do 1963. Izrael je imao 22 veleposlanstva u Africi. Jedine dvije zemlje koje su u to vrijeme postigle neovisnost južno od Sahare, a nisu s njom uspostavile veze bile su Mauritanija i Somalija. Porast prisutnosti Izraela na kontinentu u ranim 1960-ima bio je izvanredan, posebno s obzirom na to da se nije temeljio ni na jednoj postojećoj diplomatskoj mreži iz kolonijalnog razdoblja.

Izjava iz Casablance   

Tople veze s Ganom bile su presudne za širenje Izraela u Africi u trenutku osamostaljenja kontinenta, ali i kratkog vijeka.

Do 1961. Nkrumahova vizija federativne Afrike približila je Akru Kairu. U siječnju te godine, čelnici Gane, Malija, Gvineje, Maroka i Ujedinjene Arapske Republike okupili su se u Casablanci zbog političke krize u Kongu.

Po nalogu Egipta, jedna od tema o kojima se raspravljalo bio je izraelsko-arapski sukob, te je usvojena rezolucija kojom se Izrael osuđuje kao “instrument u službi imperijalizma i neokolonijalizma ne samo na Bliskom istoku, već iu Africi i Aziji. ”

Kako bi slijedio svoju političku viziju, ocijenili su izraelski diplomati, Nkrumah je bio spreman zauzeti kritičniji stav prema Izraelu. Ali blizak odnos Izraela s Francuskom (tada glavnim dobavljačem oružja), SAD-om i Velikom Britanijom također je potkopavao njegov odnos s Ganom.

Izrael je, kao odgovor na razvoj događaja u Casablanci, tražio bliže veze s vodećim državama suprotstavljenog "bloka Monrovia", čije su članice odbacile ideju afričke federacije koju je propagirala "Casablanca skupina" u korist većeg naglaska na državni suverenitet. i neuplitanje.

“Države Monrovije” nisu nužno bile više proizraelske. Među njima su bile Somalija, Libija i Mauritanija. Ali potpuno su izbjegli izraelsko-arapsko pitanje radi pragmatične multilateralne suradnje, što je na kraju poslužilo i Izraelu.

Zbog njihova protivljenja, to je pitanje također ostalo uglavnom izvan dnevnog reda u prvim godinama Organizacije afričkog jedinstva (OAU), osnovane u Addis Abebi u svibnju 1963. Do tada se fokus Izraela u Africi pomaknuo na istočni dio kontinenta , gdje je njegovao bliske (i više militarizirane) odnose s elitama u Etiopiji, Ugandi, Keniji i Tanzaniji.

Godine neovisnosti

U godinama afričke neovisnosti, izraelska je retorika prikazivala Izrael kao mladu, postkolonijalnu naciju, a cionizam kao oslobodilački pokret, povezujući židovsku državu s drugim novonastalim neovisnim nacijama u "Trećem svijetu" i odbacujući usporedbu cionizma i imperijalizma . Nakon rata 1967. i izraelske okupacije Sinajskog poluotoka, ovaj narativ je postajao sve neodrživiji, a izraelsko “zlatno doba” u Africi postupno je došlo kraju.

Međutim, jedna stvar na koju ukazuje kratki gansko-izraelski "medeni mjesec" kasnih 1950-ih također je kako je od samog trenutka afričke neovisnosti zabrinutost zbog arapskog utjecaja na afrička pitanja značila da je Izrael bio sumnjičav prema inicijativama koje su se činile shvaćene preozbiljno ideja panafričke integracije i jedinstva. Takve su inicijative, očito, prijetile zakomplicirati njezine napore da projicira svoj utjecaj na kontinent.

Više od pet desetljeća kasnije, sada su zemlje Zaljeva te koje pokušavaju uvjeriti afričke države - od Sudan do Mauritanija — normalizirati veze s Izraelom. Ali upravo iz tog razloga i kako ekstremna međunarodna nejednakost postaje sve više ukorijenjena, logika koja je bila u pozadini ranijih poziva na kontinentalno jedinstvo i dalje odjekuje.

"Posebno smo preslabi da izbjegnemo da nas iskoriste oni čija pomoć trebamo, ali zajedno ćemo moći prihvatiti pomoć i ulaganja bez ugrožavanja našeg nacionalnog integriteta i neovisnosti", napisao je Julius Nyerere izraelskom premijeru Davidu Ben-Gurionu nakon osnivanje OAU-a 1963. “U tom duhu radimo na afričkom jedinstvu. Nemamo želju izolirati naš kontinent od ostatka svijeta, niti graditi agresivan, neprijateljski kontinent.”

Ovaj je članak iz Afrika je zemlja i ponovno se objavljuje pod licencom Creative Commons.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.