Struktura moći izgrađena na ekonomskoj nepravdi nikada neće dopustiti ekonomsku pravdu, piše Caitlin Johnstone.
Englewood, Chicago, 2017. (artistmac, Flickr, CC BY-SA 2.0)
By Caitlin Johnstone
CaitlinJohnstone.com
I2008. godine američkoj javnosti je dosta katastrofalne status quo politike predsjednika Georgea W. Busha, pa su se okupili i izabrali progresivnog kandidata koji je vodio kampanju na nadi i promjeni da ga zamijeni.
Ali nije bilo napretka; nada i promjena nikad nisu došle. Barack Obama nastavio je i proširio sve najpokvarenije politike svog prethodnika u zemlji i inozemstvu, i nije prošlo dugo prije nego što je prvotno oduševljenje nestalo, a iluzija da stvari izgledaju bolje isparila. Bilo je kao da Bush nikada nije napustio ured.
Istrošeni i zgađeni slamanjem neoliberalnih politika kod kuće i ubojitim neokonzervativnim politikama u inozemstvu, Amerikanci su izabrali političkog neofita koji se kandidirao na populističkoj platformi koja je kritizirala i Busha i Obamu. Trump je obećao "isušiti močvaru", okončati ratove i boriti se protiv establišmenta u interesu običnih ljudi. Ova vremena sigurno bi bilo promjena.
Poslušajte čitanje ovog članka:
Ali ratovi su nastavili, a močvara je postala još punija, a američko carstvo nastavilo je teturati istom putanjom na kojoj je bilo tijekom Busheve i Obamine administracije. Unatoč svemu tome, Demokratska stranka i njoj srodne medijske institucije ponašale su se kao da se dogodilo neko drastično odstupanje od norme, inzistirajući na tome da su Sjedinjene Države gurnute iz slobodne demokracije cijenjene diljem svijeta u izolacionističku fašističku distopiju.
Kako bi zaustavili fašizam, američki narod je još jednom podigao narodni ustanak protiv korumpiranog statusa quo i ... izabrao Obaminog potpredsjednika. Doživotni korporativni prijatelj i sluga carstva Joe Biden sada sjedi u Bijeloj kući, promičući sve iste ubojite, opresivne, izrabljivačke, autoritarne politike kao i njegovi prethodnici, kao rezultat najnovije lažne, lažne revolucije protiv tiranije.
I to je sve što je mainstream izborna politika ikad u SAD-u, carstvu: lažna, lažna revolucija koja se za javnost izvodi svakih nekoliko godina kako ne bi imala pravu. Simbolična ceremonija u kojoj se javnost pretvara da baca uvredljivi status quo u more kako bi se osjećala kao da je bitka protiv njihovih tlačitelja dobivena. A onda ih njihovi tlačitelji nastavljaju tlačiti.
(Juli Hansen, Shutterstock)
Svakih nekoliko godina javnost bira između dva pouzdana lakeja oligarhijskog carstva, a onda se sva zla tog carstva svaljuju na pobjednika. Javnost tada svoj bijes usmjerava na lakaja, a ne na stvarnu strukturu vlasti koja ih tlači, nakon čega im predstoje novi izbori na kojima će se jednom zauvijek riješiti nitkova. Grle se, plaču, slave, a ugnjetavački stroj radi potpuno bez prekida.
Kao što je Gore Vidal jednom rekao:
“Zapravo nema nikakve razlike je li predsjednik republikanac ili demokrat. Genijalnost američke vladajuće klase je u tome što je uspjela natjerati ljude da misle da su oni imali nešto s izborom predsjednika 200 godina kada nisu imali apsolutno ništa za reći o kandidatima, politici ili način na koji se vodi država. Vrlo mala skupina kontrolira gotovo sve.”
Ta mala skupina je plutokratska klasa čija ozakonjeno mito međutim propagandni stroj ima golem utjecaj na politiku SAD-a, kao i na imperijalni ratni stroj i posebne interesne skupine s kojima je plutokratska klasa saveznik. Potrebno je formirati koalicije podrške unutar tog klastera moći ako netko želi postati predsjednik u upravljana demokracija to su Sjedinjene Države, i nijedan dio te grupe moći neće podržati predsjednika koji neće pouzdano promicati interese oligarhijskog carstva.
S ove točke gledišta, oligarhijski klaster moći u biti pokreće svoje zaposlenike jedne protiv drugih i tjera ih da obećaju da će okončati nepravde koje su neraskidivo usađene u oligarhijsko carstvo. Amerikanci žive u totalitarnoj državi čiji su najvažniji izbori namješteni od vrha do dna, a hranjeni su pričama o zlim diktatorima u drugo zemlje koje lažiraju svoje izbore kako bi ostale na vlasti.
22. rujna 2019.: Joe Biden, lijevo na krevetu kamiona, vodi svoju predsjedničku kampanju na štrajk UAW-a u Kansas Cityju. (Adam Schultz, Flickr, Biden za predsjednika)
Političari ne mogu promijeniti status quo u onaj koji koristi običnim ljudima umjesto njihovim oligarhijskim vlasnicima, jer je oligarhijsko carstvo izgrađeno na potrebi za beskrajnim ratom, siromaštvom i ugnjetavanjem. Ne možete imati unipolarno globalno carstvo bez upotrebe nasilne sile (i njezine prijetnje) za održavanje tog svjetskog poretka, i ne možete imati plutokraciju bez osiguravanja da nekolicina vladara ima daleko veću kontrolu nad bogatstvom od običnog građanstva.
Iz tog su razloga čak i političari koji rade na platformama relativno progresivnog zvuka i sami dio revolucije lažnih mamaca osim ako ne zahtijevaju potpunu demontažu oligarhije i carstva. Političari koji se danas predstavljaju kao progresivci u Americi samo se blago suprotstavljaju nekim aspektima carstva i oligarhije, zapravo samo podržavaju oligarhijsko carstvo koje Amerikancima daje zdravstvenu skrb. Budući da je držanje Amerikanaca siromašnima, zauzetima i propagandom bitna dinamika u središtu oligarhijskog carstva koje se proteže kroz cijeli svijet, ovo je besmislena pozicija; oligarsi ne žele da obični Amerikanci imaju novca za izgaranje na donacijama za kampanju i slobodnog vremena za istraživanje što se stvarno događa u njihovom svijetu, jer bi se tada mogli umiješati u zupčanike carstva. Struktura moći izgrađena na ekonomskoj nepravdi nikada neće dopustiti ekonomsku pravdu.
Vrata značajne promjene u Americi putem izborne politike bila su zatvorena, zaključana, zasunana, zavarena i zabarikadirana metričkom tonom čvrstog čelika. Jedina stvar koja može uzrokovati kraj ugnjetavanja i izrabljivanja je kraj oligarhijskog carstva, a jedina stvar koja može uzrokovati kraj oligarhijskog carstva je izravna akcija američkog naroda: masovni aktivizam, opći štrajkovi, i građanski neposluh kakav nacija nikada prije nije vidjela, u dovoljnom broju da sruši plutokratske institucije koje održavaju status quo.
Problem je u tome što ovo nikada se neće dogoditi sve dok se Amerikance uspješno propagira da budu zadovoljni svojim lažnim revolucijama mamaca. Postoji nula posto šanse da će izborna politika dovesti do kraja carstva, ali a zajednički napor za širenje svijesti od strane onih koji razumiju što se događa jednostavno možda.
Svim pozitivnim promjenama u ljudskom ponašanju uvijek prethodi širenje svijesti, bilo da se radi o svijesti o posljedicama ovisnosti koje dovode do otriježnjenja ili o širenju svijesti o nepravdi rasizma koje dovodi do zakona rasne pravde. Učiniti ljude svjesnima da nam masovni mediji lažu o tome što je stvarno, svjesni užasa rata, svjesni temeljne dinamike ekonomske nepravde koja melje Amerikance u prljavštinu, tu može dovesti do lančane reakcije u kojoj se kolektiv koristi snagom svojih brojnosti kako bi se otresao lanaca ugnjetavanja jednako lako kao što skidate teški kaput za toplog dana.
Ono što je potrebno je da se ljudi probude za istinu. Cijelo jedno carstvo izgrađeno je na paru zatvorenih kapaka.
Caitlin Johnstone je novinarka, pjesnikinja i pripremateljica utopije koja redovito objavljuje na Srednjem. Nju rad je u potpunosti podržava čitatelj, pa ako vam se svidjelo ovo djelo, razmislite o tome da ga podijelite okolo, lajkate je na Facebook, prateći njezine ludorije X / Twitter, provjeravajući njezin podcast na bilo kojoj Youtube, soundcloud, Apple podcasti or Spotify, prateći je dalje Steemit, bacajući nešto novca u svoju posudu za napojnice Patreon or Paypal, kupnjom neke od nje slatka roba, kupujući njezine knjige Bilješke s ruba narativne matrice, Rogue Nation: Psihonautičke avanture s Caitlin Johnstone međutim Woke: Terenski vodič za pripremače utopije.
Ovaj je članak ponovno objavljen uz dopuštenje.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti konzorcija.
“… jedina stvar koja može uzrokovati kraj oligarhijskog carstva je izravna akcija američkog naroda: aktivizam masovnih razmjera …. Problem je u tome što se to nikada neće dogoditi sve dok se Amerikance uspješno propagandizira.”
Uspjeh imperijalizma često ovisi o tajnom dogovoru onih koji mu se naizgled protive. To može poprimiti mnoge oblike, uključujući autocenzuru poput načina na koji su neke moje objave ignorirane na ovoj web stranici.
Na primjer, u članku "Eisenhower odbacio vojne zahtjeve za nuklearni rat protiv Kine" mislio sam da bi čitatelji trebali znati da to nije prvi put da je vojsku nadjačao predsjednik: Truman se toliko protivio korištenju atomske bombe u Koreji War da je otpustio MacArthura zbog prijedloga. Ova činjenica možda ukazuje na to da nije sve izgubljeno – jaka izvršna vlast MOŽE spriječiti katastrofalne ratove.
Drugi način da se spriječi nuklearni rat je reći istinu. Danas je potrebno pojasniti da, suprotno onome što je implicirao jedan poster – da Kinezi nemaju sredstava za odmazdu protiv američke domovine – Kina nema samo kopnene projektile, već i morske balističke projektile koji bi mogli dosegnuti većinu dijelova zemlje. NAS. Za drugu zemlju u povijesti koja je spustila rover na Mars, takva raketna tehnologija nije iznenađujuća: na kraju krajeva, prve kineske nuklearne podmornice pojavile su se još 1970-ih.
Što se tiče Kine koja nije ozbiljna prema malim otocima blizu svoje obale, složio sam se s tim člankom. Mao nije želio okončati građanski rat s tim otocima – čekao je dok NRK ne dobije mornaricu da porazi Republiku Kinu (službeni naziv Tajvana).
Ukratko, mislim da su moje objave sadržavale informacije koje su davale jasniju sliku povijesne pozadine koja je dovela do današnje napete situacije oko Tajvanskog tjesnaca. Također pokazuje da je Kina primila dvije nuklearne prijetnje prije nego što je konačno testirala vlastite nuklearne bombe 1964. i 1967. godine.
Nadam se da će moja kratka povijest zaustaviti svaki pokušaj nuklearnog napada.
Caitlin piše: "Bilo je kao da Bush nikada nije napustio ured." Dick Cheney je rekao isto nakon Obaminog prvog mandata, "Bilo je to kao da su još četiri godine Busha."
Od 1980. obje su stranke surađivale na tome da većinu učine siromašnijom i siromašnijom, da obogate bogataše za 1%, a malo veću skupinu koja im služi još bogatiju. Glasati za D ili R znači glasati za više rata, više ubijanja, više beskućništva.
Sve previše istinito. Glasam od 1972. godine i nikakvi izbori nisu prekinuli stalne ratove.
Iz članka:
“Kao što je Gore Vidal jednom rekao:
'Zapravo nema razlike je li predsjednik republikanac ili demokrat. Genijalnost američke vladajuće klase je u tome što je uspjela natjerati ljude da misle da su oni imali nešto s izborom predsjednika 200 godina kada nisu imali apsolutno ništa za reći o kandidatima, politici ili način na koji se vodi država. Vrlo mala skupina kontrolira gotovo sve.'
“Ta mala skupina je plutokratska klasa čiji legalizirani stroj za podmićivanje i propagandu ima golem utjecaj na politiku SAD-a, kao i imperijalni ratni stroj i posebne interesne skupine s kojima je plutokratska klasa u savezu. Neophodno je formirati koalicije podrške unutar tog klastera moći ako netko želi postati predsjednik u upravljanoj demokraciji kao što su Sjedinjene Države, a niti jedan dio tog klastera moći neće podržati predsjednika koji neće pouzdano promicati interese oligarhijsko carstvo.”
U zakonodavnom krajoliku koji se stalno mijenja, posjedovanje političara postalo je preskupo, a ne trebaju vam uvijek glasovi onih koje posjedujete. U cjelini, jeftinije je i učinkovitije iznajmiti svoje političare kako bi osigurali glasove o bilo kojem određenom pitanju, a zatim iznajmiti sljedeću skupinu kako biste osigurali ključne glasove kada neko drugo pitanje dođe u prvi plan. Tako je 1% postao zakupodavac (igra riječi) dvaju zala: Demokratske i Republikanske stranke, od kojih niti jedna ne zastupa interese biračkog tijela.