Mogućnost misli i BDS

Mohammad Shabangu, crni južnoafrički akademik, analizira neizgovorenu i prihvaćenu cenzuru oko pitanja Palestine u svojoj američkoj učionici. 

By Mohammad Shabangu
Afrika je zemlja

RPosljednji tjedni su dokazali da se brutalni karakter izraelske vojske ne može precijeniti. Kao svjedok zločina koji se događaju u Gazi, svijet je opet u nedostatku adekvatnih riječi, nesposoban objasniti žestoku krvožednost neodgovorne države tlačitelja. Iako ovo nije kontroverzna tema u mnogim zemljama, nasuprot tome u Sjedinjenim Državama gdje vijesti izvan mjehurića rijetko uzimaju maha, ipak se osjeća neugodna tišina kada je riječ o okupaciji Palestine.

Palestinsko-američki kulturni kritičar Edward Said tvrdio je da će svaka dugoročna pravda izvan opstanka i privremenih poziva na prekid vatre morati uključiti neku vrstu kulturnog pokreta, pomicanje bojnog polja s neravnomjernog polja u kojem je jedina obrana Palestinaca od njihovog agresivnog kolonizatora bacali kamenje i izlagali se “na razaranja izraelske vojske".

Said je cijenio da će se morati raditi na programu osude, na isti način na koji se Izrael zauzeo unutar američkog društva, proizvodeći pristanak za ubijanje Palestinaca zahvaćajući srca mnogih Amerikanaca.

Možda zato što je živio u SAD-u u razdoblju kada se slika islama konkretizirala kao uzor zla u američkom popularnom imaginariju (to jest kao terorizam), Said je imao intiman pogled na poluge moći s druge strane dinamika; uvidio je važnost istiskivanja izraelskog monopola simpatijama američke javnosti.

Stoga je uvidio da borba za palestinsko samoodređenje mora uključivati ​​usklađen i organiziran napor palestinske dijaspore, da ona ne može izbjeći zadatak izvlačenja američke popularne kulture iz njezinog neznanja i moralne apatije u pogledu okupacije.

Samo nekoliko mjeseci prije nego što je umro 2003., Said je u svojoj knjizi intervjua zabilježio, Kultura i otpor, da “palestinske elite, intelektualci i ostali, još uvijek misle da postoji prečac za utjecaj na Ameriku, koja je uz Izrael glavni akter u tome”.

Čitanje ovoga danas zvuči frustrirajuće istinito, duboko u sebi znamo istinu o materiji, a ipak je teško pomisliti da ključ za suzbijanje barbarizma Izraela ne leži samo u rukama proxy američke vlade, već u srcima i umovima običnih Amerikanaca.

A sudeći po američkom medijskom prostoru, Amerika ima užasno alergijska reakcija na najosnovnije činjenice o Izraelu. Pored američkog kontinuiranog poricanja utjecaja i dosega ropstva, pored vlastite evidencije o institucionaliziranom i svakodnevnom rasizmu; postoji još dodatna poteškoća u utjecaju to posebna javna svijest, zbog zagušljive atmosfere koja i dalje postoji, rezultat neizgovorene i prihvaćene cenzure oko pitanja Palestine.

Said je prepoznao da je takvu atmosferu održavalo

„ogromni propagandni napor od strane Izraela, koji je angažirao tvrtke za odnose s javnošću u Sjedinjenim Državama, ima cijeli Kongres SAD-a na vlasti i ima ogromnu količinu financijskih, političkih i drugih resursa koji blokiraju svaki pokušaj UN da zaštiti Palestince od izraelskog vojnog napada.”

Doživio sam učinak ovoga u nekom trenutku. Na primjer, predajem tečaj o književnosti nakon apartheida na elitnom privatnom fakultetu u Novoj Engleskoj. Predavanje uključuje neke skele povijesti Južne Afrike, a na početku projekcije filma "Od Selme do Soweta", šesta epizoda dokumentarne serije nagrađene nagradom Emmy Jeste li čuli iz Johannesburga. 

Ova epizoda prikazuje kroniku pokreta za bojkot oduzimanja i sankcija (BDS) koji su pokrenuli afroamerički masovni kolektivi koji su bili odlučni organizirati se protiv suučesništva SAD-a s južnoafričkim režimom apartheida 1980-ih.

Kampanja je dobila zamah jer su se studenti diljem američkih kampusa uključili u izravnu akciju koja je uključivala prosvjede, peticije i druge razorne napore koji su ih učinili ključnima u promjeni američkog popularnog mišljenja prema režimu apartheida.

Film dokumentira kako je BDS, kojeg su režirali lokalni pokreti koji su kasnije angažirali studente za svoju stvar, na kraju i učinkovito naoružao neposlušnog predsjednika Ronalda Reagana (zajedno s nekim od njihovih predsjednika sveučilišta) da uvede ekonomske sankcije i prekine veze s tvrtkama koje imao poslovne interese u Južnoj Africi.

Iako je u početku bio teško prodan određenoj generaciji bijelih Amerikanaca, BDS se na kraju uspio pozicionirati ne samo kao legitiman odgovor na kršenja ljudskih prava u Južnoj Africi, već i kao moralna obveza prema “pristojnim Amerikancima”.

Kampanja BDS-a protiv vlade apartheida u Južnoj Africi drži lekcije o ulozi suučesništva s tiranskom nacijom i vladom. Kad zamolim učenike da razmisle o sličnosti južnoafričkog i izraelskog apartheida, primjećujem vrstu sentimentalističke naklonosti koja smeta raspravi. Kako to pokušavaju prikriti, odmah osjetim kako se kreće migoljenje, popraćeno zaraznim i brzim tapkanjem nogama ili nekim drugim živčanim tikom.

Osjećajući težinu tišine, shvaćam da sam prešao emocionalno opasnu zonu i zaključujem da poput mene, oni moraju nekako očekivati ​​da čak i spominjanje izraelske okupacije i nasilja prema Palestincima može brzo promijeniti raspoloženje u prostoriji. Kažem im da, u svakom slučaju, većina tvrtki u Izraelu nisu židovske ili izraelske tvrtke, već multinacionalne tvrtke koje djeluju izvan Izraela ili sa sjedištem u Izraelu i stoga su upletene u krvoproliće režima apartheida i smrtonosni pogon njegove političke i vojne infrastrukture .

“Osjećajući težinu tišine, shvaćam da sam prešao emocionalno opasnu zonu.”

Ono što ekstrapoliram iz svog iskustva u elitnoj američkoj učionici je da proširenje epistemičkih parametara Amerikanaca o njihovim vlastitim pozicioniranost podrazumijevala bi dva glavna zadatka. Prvo, natjerati ih da vide izraelski trenutak iz 1948. kao istodobni s južnoafričkim aparthejdom 1948., da ne samo da dijele rođendan (oboje ustanovljeno u svibnju 1948.), nego da su od samog početka obje države razmjenjivale bilješke o tome kako staviti u prakticirali svoju želju za etnički stratificiranim društvom dok je primarni tajni dogovor SAD-a pomogao održati dugotrajno kršenje običajnog međunarodnog prava u odnosu na oba režima.

Zapanjujuće je koliko je teško mnogim mojim većinom bijelim američkim studentima prevladati svoju kognitivnu disonancu i prionuti na takve sinergije, suočavajući se s ponosnim sponzoriranjem vlastite zemlje nad terorizmom i oduzimanjem imovine. Iako je progresivcima i mladim centrističkim liberalima lako retrospektivno pristati na BDS u Južnoj Africi, pretpostavljam da bi značajan broj njih smatrao da je BDS u odnosu na Izrael antisemitski nastrojen, ako ne i čin izravne diskriminacije, čak i tamo gdje mogu cijeniti nenasilne kvalitete BDS-a u odnosu na druge vrste radnji.

Možemo razmotriti primjenu pojma apartheida na druge kontekste u kojima bi se moglo reći da djeluje pod drugim imenima. Konačni bi zadatak bio natjerati ih da budu uvjereni u ideju da osuđivanje Izraela ili cionizma i odobravanje izraelske politike od strane njihove vlastite zemlje ne može biti izjednačeno s nenaklonjenošću ili mržnjom prema Židovima/judaizmu, da nadalje postoji nešto prilično antisemitsko u neupitnom podudarnost te jednadžbe.

Pokušavam pomoći studentima da shvate da demokracija podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti za njihov položaj građana SAD-a, kao što je "sposobnost da odgovore" na ono što se radi u njihovo ime i da odluče kako će zatražiti od svoje vlade da nešto poduzme.

Ali da bi to učinili, morat će preokrenuti narativ o diskriminaciji i antisemitizmu koji se trenutno koristi za suzbijanje bilo kakvog izražavanja neslaganja s prevladavajućim stavovima, a radi samo na zaštiti vlade Izraela od svih kritika.

Kako pripremiti učenike da učine mentalni skok iz stanja mirovanja nijemog promatrača, ili još gore, osramoćenog suučesništva onoga koji, suočen s golim dokazima, ignorira nepravdu, kako bi im pomogli odgovoriti s produktivnijim gnjevom koji bi zapravo djeluju prema svojim uvjerenjima? Zadatak je teži kada se ljudi boje optužbi za antisemitizam.

Sankcije Iranu 

Unatoč tome, 2020. godine obilježene su političke napetosti na globalnoj sceni pojačane američkim sankcijama usmjerenim protiv Irana. To što ovo ostane bez primjedbi trebalo bi pomoći da se poentira neutemeljenost sveukupne optužbe za antisemitizam i načina na koji su je oružjem koristili oni koji niječu izraelski apartheid.

To nam govori da je moguće, na kraju krajeva, zamisliti američke sankcije protiv religiozno identificirane vlade, Teherana, kao niti vjerski motivirane niti usmjerene na sve muslimane ili islam "kao takav", već umjesto toga kao akciju očito potaknutu promišljenim vladin odgovor isključivo na njezinu politiku.

Stoga shvaćam da mnogi Amerikanci jednostavno ne znaju - a kako bi i mogli, s obzirom na zagledanost američkih novinskih mreža - da su u stvarnosti stvarne žrtve agresije izraelske države 5 milijuna Palestinaca koji su nasilno istjerani iz svojih domovi dvaput i triput tijekom desetljeća; koji su ostali bez državljanstva; koji su cijeli život proživjeli kolektivno kažnjavanje, pogođeni nemilosrdnim ubojstvima nevinih civila poput muha razvratnim dječacima; pogođeni kontrolnim točkama koje ometaju slobodu kretanja; potisnuti u ono što se svodi na pretrpane bantustane, trajno ograđene zidinama i okružene izraelskom vojskom koja ih lovi i povremeno napada iz zraka dok spavaju, uništavajući pritom nizove stambenih jedinica.

Oni zapravo ne znaju za izraelsko ciljano uništavanje ekonomske i administrativne infrastrukture kao što su opskrba vodom i strujom; oni sigurno ne smiju znati za zadovoljstvo i osjećaj postignuća koje Izrael izvlači iz toga, samo kako bi nekoliko stotina doseljenika moglo tražiti svoj dio još više ilegalno okupiranog teritorija. I kroz sve to Izrael može računati na bezuvjetnu subvenciju od američkih poreza. Ne mogu ni zamisliti razmjere zločina protiv čovječnosti koje ta šutnja održava desetljećima.

Palestinskom piscu i pjesniku Mohammedu el-Kurdu postavljeno je patetično pitanje tijekom intervjua na privatnom američkom kabelskom kanalu vijesti CNN: “Podržavate li nasilne prosvjede koji su izbili u znak solidarnosti s vama i drugim obiteljima u vašem položaju upravo sada? ”

Bila je to vrsta pitanja koja u najboljem slučaju nastoji delegitimizirati palestinski otpor, au najgorem slučaju ima učinak javnog "inkriminiranja" onih koji se opiru okupaciji, označavajući ih za daljnje maltretiranje od strane izraelskih okupacijskih snaga. El-Kurd je odmah odgovorio još hitnijim pitanjem: "Podržavate li nasilno oduzimanje mene i moje obitelji?"

Islamofobija u Americi

Iako nije iznenađujuće, nedoumice i uzdrmani skepticizam u odgovoru su poučni, navode me da zaključim ono što instinktivno znam o golemim poteškoćama oplakivanja života muslimana u SAD-u; da bez obzira govorimo li o ugnjetavanju Rohingya u Mijanmaru, Ujgura u Kini ili akcijama hinduističke nacionalističke vlade prema muslimanima u Indiji i Kašmiru, a da i ne govorimo o izraelskoj brutalizaciji Palestinaca, svi ti primjeri jasno ilustriraju kako za mnoge Amerikanci izraz "islamofobija" ne nose istu moralnu pokvarenost kao izraz "antisemitski".

“Islamofobija se smatra površnijom optužbom, dok je antisemitizam prožet nekom svetom suštinom.” 

A ako je kampus čak i minorni pokazatelj temperature na nacionalnoj razini, ako se odatle može ekstrapolirati uvid u raspodjelu simpatija američkog naroda, moglo bi se dalje ustvrditi da nesretni nedostatak hitnosti koji termin islamofobija ne uspijeva dočarati čini organiziranje protiv muslimanskog progona u istom redu veličine prilično teškim ako ne i gotovo nemogućim.

Islamofobija je de facto manje ozbiljan prijestup ili zločin, kao što se vidi po nekažnjivosti s kojom se mnoga antiislamska ponašanja provode, od žestokih izraza neprijateljstva do nasilnijih akcija usmjerenih na muslimane u manifestaciji takvog neprijateljstva.

Kada je dobro poznati slučaj islamofobije javne osobe ikad doveo do toga da je itko izgubio posao ili bio predbacivan, a još manje "odgovoran" prema moralnim rubrikama kulture koja poništava?

Ako je nekome teško prisjetiti se takve situacije, možda je to zato što je islamofobija površnija optužba, dok je antisemitizam prožet nekom svetom suštinom, posebnom vrstom "osjećaja", što bi moglo objasniti poistovjećivanje Amerikanaca sa sebičnim nacionalizam koji se ne razlikuje od vlastite slike o sebi?

Nije onda ni čudo da to može biti ispunjen održavati aktivnosti pod zastavom BDS-a na mjestima kao što je Sveučilište Harvard, na temelju toga što to predstavlja diskriminaciju Židova, kao kaže bivši predsjednik.

Po ovom standardu, BDS i Izraelski tjedan apartheida @Harvard su antisemitski i po učinku i po namjeri.

- Lawrence H. Summers (@LHSummers) Travnja 4, 2019

S obzirom na status Harvarda kao političkog inkubatora za toliko podmuklu američku vanjsku politiku, ne čudi da SAD dosljedno i jednostrano glasuje i stavlja veto kao što to čini na međunarodnoj pozornici po pitanju Izraela, budući da je to u svakom slučaju u potpunosti razmjerno njegovoj vlastite domaće politike u tome najmanje 42 države imaju zakone protiv BDS-a koji zabranjuju bilo kojem državnom izvođaču da se uključi u BDS. Nije dovoljno da postoji društvena stigma, već se neslaganje mora dodatno kriminalizirati.

Saree Makdisi piše iskren i oštar izvještaj o posljedicama ove uvjetovane šutnje u američkim institucijama kada izjavljuje da “ono što je prevladalo ovdje [u američkim kampusima] je virtualna suspenzija misli.” Prošla su gotovo dva desetljeća otkako je Makdisi pisao o ovakvom stanju stvari u vezi s BDS-om, osuđujući antiintelektualno ponašanje akademske elite koja se odbija angažirati po pitanju Izraela i Palestine, osvjedočenog progresivca koji odlučuje da bi radije sjedio na ovome out, i koji zatvara svaku raspravu tvrdnjama o antisemitizmu unaprijed.

U međuvremenu, sve dok ne spomenete Palestinu, ono što može proći bez kontrole, i što je doista prošlo bez kontrole, je pravi i po život opasan antisemitizam koji je u porastu iu SAD-u i, kao i uvijek, u Europi.

"BDS je protuotrov za antiintelektualno držanje koje vodi u stazis."

Solidarnost i potpora BDS-u samo će rasti kratkoročno do dugoročno, kao što smo nedavno vidjeli u nekoliko američkih gradova u kojima su se propalestinski prosvjednici pojavili u desecima tisuća.

Generacija naprednjaka u Americi, kako na terenu, tako i predstavnici javnosti poput zastupnice Rashide Talib, koja je palestinskog podrijetla, često koristi izraze kao što su "apartheid", "doseljenički kolonijalizam" i "etničko čišćenje" kako bi opisali izraelski etno -nacionalistički karakter. Zajedno s zastupnikom Ilhanom Omarom, zastupnikom Alexandriom Ocasio-Cortez i senatorom Berniejem Sandersom, ovi progresivni kongresmeni predstavili su zakon za blokiranje najnovije američke prodaje oružja Izraelu.

Kroz takvu intervenciju, odmah razumijemo da ako SAD nastavi prodavati Izraelu isto ono oružje koje koristi za počinjenje svojih užasnih zločina protiv Palestinaca, tada pozivi na mir ne čine ništa drugo nego samo iskazivanje riječi pravdi.

Rastuća popularnost takvih mjera ukazuje na to da Izrael počinje gubiti kontrolu nad američkim javnim mnijenjem, da je njegova zbunjujuća šikana sramota za naciju koja se budi i još uvijek se bori s paralizom sna izazvanom desetljećima nesvjesnog pomaganja i podržavanja pokoravanja Palestinaca. Ali što je još važnije, glasno protivljenje izraelskim državnim zločinima je popraćeno akcijom, a takva akcija olakšava put BDS-u da ubrza svoju akciju i izvrši veći pritisak za otpuštanje.

I u mjeri u kojoj ima potencijal transformirati javno mnijenje Amerikanaca u vezi s pitanjem Palestine, BDS je protuotrov za antiintelektualni stav koji vodi u zastoj, zahtijeva od ljudi da usklade svoje umove, da budu vođeni svojom savješću u odlučivanju da aktivno zauzmu stav protiv nasilja za koje sada znaju i koje vide svakodnevno. Amerikanci bi trebali tvrditi da odbijaju da se njihovi porezi preusmjere iz njihovih vlastitih institucija i usmjere na podupiranje izraelskih ratnih zločina i njegovo kontinuirano kršenje najosnovnijih međunarodnih zakona.

Moraju odbiti ocrnjivanje BDS-a i osporiti protumjere koje nastoje ušutkati "slobodu govora". Takve reakcionarne mjere nisu samo olake optužbe, stoga je sve što se sramežljivo odbaciti jednako aktivnoj obrani ugnjetavanja koje bi, kako Makdisi upozorava,

“artikulirati više od puke logike suosjećanja s izraelskim postupcima. I doista, u mnogim slučajevima stajalište koje su artikulirali borci protiv oduzimanja imovine nije da izraelska verzija apartheida ne postoji: nego da je apartheid opravdano. Ovo nije ni paranoja ni poricanje, ovo je gesta aktivnog dogovora, sasvim druga stvar.”

Koliko god bih želio da nije tako, Said je bio u pravu da će se američko popularno mišljenje o Palestini morati promijeniti zajedno s potrebnim političkim i materijalnim instrumentima pravde. BDS stoga ima potencijal preoblikovati pristupe pitanju Palestine u SAD-u

Što se posebno tiče namjernog neznanja ljudi u institucijama najviše razine, jedan od načina da se preoblikuje njihov način razmišljanja bio bi razmišljanje o BDS-u kao pozivu na razmišljanje, i ponovno razmišljanje. Uspjeh BDS-a nije samo u njegovoj budućnosti; njegovo vječno postignuće u kampusima bit će to što u svakom trenutku može otrgnuti ljude iz njihove ravnodušnosti.

Mora postojati kampanja protiv apartheida koja naglašava da su životi Palestinaca važni, i čovjek se pita što bi bilo potrebno da se pokaže takav odgovor. Kada poziv na okončanje izraelskog aparthejda konačno dobije dovoljno snage u kampusima diljem SAD-a, nastojanje koje je do sada bilo potisnuto, BDS će inaugurirati ključni trenutak, kako tvrdi Makdisi, "točku u kojoj se mogućnost mišljenja ponovno vratila američki sveučilišni život.”

Mohammad Shabangu docent je na Colby Collegeu. Predaje i istražuje suvremenu svjetsku književnost.

Ovaj je članak iz Afrika je zemlja i ponovno se objavljuje pod licencom Creative Commons.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti konzorcija.