As`ad AbuKhalil kaže da zapadni mediji nikad nisu smatrali angažman SAD-a onakvim kakvim ono stvarno jest.
Američke trupe 2011. prelaze prolaz Salang tijekom rata u Afganistanu, rutu koju su koristile sovjetske snage tijekom invazije prije 32 godine. (Oružane snage SAD-a, Michael Vanpool, Wikimedia Commons)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
TOdluka predsjednika Joea Bidena da povuče “sve američke trupe” iz Afganistana (ne baš sve, ali znate kako carstva sklapaju svoje okupacijske šatore) bila je velika odluka u suvremenoj povijesti američkog carstva od kraja Hladnog rata. Američki rat u Afganistanu trajao je dulje od sovjetske vojne intervencije u Afganistanu, a ipak zapadni mediji nikada nisu smatrali angažman SAD-a onim što jest: pokušaj preoblikovanja Bliskog istoka - i šire - prema američkim nacrtima. Mnoge činjenice u vezi s pozadinom američke intervencije rijetko dospiju u narative američkih medija.
Postoji velika razlika između američkog i sovjetskog iskustva u Afganistanu. Sovjetski Savez nikada nije izmislio grupe prognanika i prisilio ih na domorodačko afganistansko stanovništvo da vladaju nad njima. Naravno, samo po imenu, budući da su američka vojska i birokracija vanjske službe stvarno vladali zemljom. Baš kao u Iraku, SAD se oslanjao na marionete, s vrlo malo narodnog legitimiteta u većini slučajeva, da vladaju u svoje ime.
Ahmad Chalabi bio je ključni miljenik Bushove administracije i čovjek za kojeg su se SAD nadale da će dovesti Irak u američku orbitu, pa čak i prema miru s Izraelom. Ali na posljednjim iračkim izborima prije smrti morao se pridružiti šijitskom svećeniku Muqtadi As-Sadru kako bi sebi osigurao mjesto u iračkom parlamentu. Čovjek koji je bio ključan za američke obavještajne službe i vojsku (i koji je primio milijune novca poreznih obveznika za provođenje tajnih operacija u ime SAD-a) postao je saveznik Irana i njegovih saveznika u regiji.
Sovjeti su se, s druge strane, oslanjali na lokalne popularne Afganistance koji su imali duboke korijene u svojoj zemlji i koji su već formirali popularne progresivne političke stranke. Te crno-bijele fotografije, koje pokazuju koliko je Afganistan bio sekularan, samo su svjedočanstvo o utjecaju tamošnje sekularne, ljevičarske vladavine.
Podržavatelji Muqtada As-Sadr's alijansa na Trgu oslobođenja u Bagdadu slavi uspješnu izbornu kampanju, svibanj 2018. (Fars News Agency, CC BY 4.0, Wikimedia Commons)
Koliko god je sovjetska invazija na Afganistan bila popraćena u američkim medijima u to vrijeme (sjećate se dopisnika CBS-a Dana Rathera koji je oblačio afganistansku holivudsku garderobu i promovirao zelotske mudžahedine?), i koliko god su se zapadne i zaljevske vlade žalile i izražavale bijes zbog tako- nazvan ekscesima sovjetske vojske, američki okupacijski pothvat u Afganistanu pokazao se daleko brutalnijim i razornijim - ali s malo medijske pozornosti američkim kršenjima ljudskih prava tamo. Broj civila koje u Afganistanu ubiju SAD ili njihovi saveznici često premašuje broj civila koje godišnje ubiju Talibani.
Žene na sveučilištu u Afganistanu 1970-ih. SAD, koji plače krokodilske suze o statusu žena u Afganistanu, podržao je džihadiste 1980-ih koji su tome stali na kraj. (Amnesty International UK)
Priprema ljudi za invaziju
Za svaku invaziju, SAD priprema skup propagandnih točaka za razgovor, a te se točke u zapadnim medijima poslušno prenose kao činjenice. Te se teme mogu mijenjati ovisno o situaciji. SAD je prvo izvršio invaziju na Irak navodno kako bi zemlju oslobodio oružja za masovno uništenje, ali kada oružje za masovno uništenje nije pronađeno, SAD je smislio drugi cilj: uspostavu demokracije na Bliskom istoku. I dok su se SAD borile protiv svakog pokušaja demokratizacije Iraka i pokušavale slobodne izbore zamijeniti "kokusima", tada su došle do cilja stabilizacije zemlje (zemlju tek treba stabilizirati).
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Podrška Naša Proljetna akcija prikupljanja sredstava!
U Afganistanu su SAD izvršile invaziju kako bi kaznile talibane za napade 11. rujna, iako još uvijek nema dokaza da je vodstvo talibana znalo za planove Osame bin Ladena. Kad su SAD nakon 11. rujna zatražile od talibanske vlade da preda bin Ladena, talibanska vlada (koja je imala diplomatsko priznanje samo tri zemlje — Saudijske Arabije, Pakistana i UAE — svih ključnih regionalnih saveznika SAD-a) ozbiljno razmatrao njegovu predaju i zatražio od SAD-a da pruži dokaze o bin Ladenovoj krivnji.
Ali SAD je odbio pregovarati jer je namjeravao izvršiti invaziju na zemlju kako bi naučio lekciju i "isprašiti guzicu.” SAD su željele rat osvete i 93 posto Amerikanaca je u to vrijeme podržavalo taj rat (invazija na Irak nije bila tako masovno popularna, ali ipak ogromna većina Amerikanaca ju je podržavala). Predsjednik George W. Bush iskoristio je priliku da ustvrdi da SAD želi savladati vijetnamski sindrom, iako je njegov otac 1991. rekao da je bio udaren jednom zauvijek. Sve je to ionako bio mit jer SAD nikad nije prestao vojno intervenirati u poslove zemalja i invaziju od Vijetnama, ali je Republikanska stranka stvorila taj mit kako bi racionalizirala svoje pozive na više ratova i više invazija.
Vojnici Delta Forcea prerušeni u afganistanske civile dok su tragali za bin Ladenom u studenom 2001. (Wikimedia Commons)
U vrijeme sovjetske intervencije Afganistan je bio podijeljen između reakcionarnih, vjerski orijentiranih, opskurantističkih snaga i ljevičara koji su željeli progresivnu društvenu agendu temeljenu na feminizmu, sekularizmu i socijalnoj pravdi. SAD je, naravno, stao na stranu reakcionarnih i vjerskih zanesenjaka, koje je požurio organizirati, financirati i naoružati nakon što je sovjetska vojska ušla u zemlju.
Bin Laden je bio izravan proizvod američkog angažmana u Afganistanu jer je SAD bio babica za rađanje internacionalističke sile vjerskih fanatika, luđaka i fanatika. Sovjeti su se suočili s nizom regionalnih i međunarodnih snaga koje su SAD organizirale kako bi potkopale napore Moskve u Afganistanu i progresivni afganistanski režim. Uz pomoć posebno Saudijske Arabije, Pakistana i regionalnih džihadista, SAD je 1980-ih nanio internacionalizirani rat cijeloj regiji od kojeg se regija neće oporaviti ni danas.
Sovjeti su se prilično drugačije nosili sa svojim ratom u Afganistanu. Nisu organizirali međunarodne snage koje bi poduprle njihov saveznički režim. Nadalje, svjetski komunisti su jadno propustili uvidjeti povijesni značaj afganistanskog sukoba: nisu znali da će poraz progresivnog projekta u Afganistanu imati ozbiljne posljedice na napredak u cijeloj regiji - ako ne iu svijetu.
Sovjetski vojnik u Afganistanu. (Mikhail Evstafiev putem Wikimedia Commons)
Nisu mogli vidjeti važnost poraza tamošnjeg reakcionarnog projekta; da su se organizirali - baš kao što su učinili u Španjolskom građanskom ratu - možda su uspjeli sačuvati progresivni poredak u Kabulu. Bila je to propuštena prilika za napredak u cijelom svijetu. Pokazalo se da SSSR nije samo branio progresivni režim u Afganistanu, već je branio progresivnost u muslimanskim zemljama širom svijeta.
Nasuprot tome, SAD i zapadne sile općenito su promicale reakcionarne snage u islamskom svijetu. A te su snage bile usklađene s reakcionarnim režimom Saudijske Arabije, koji je iskoristio priliku da surađuje - još jednom - sa SAD-om u borbi protiv arapskih i muslimanskih naprednjaka.
SAD se u Afganistanu nije suočio s internacionalističkim nizom snaga s kojima se suočio SSSR. Washington je formirao međunarodnu koaliciju raznih vlada diljem svijeta - koje su, začudo, američku okupaciju Afganistana i brutalnu kampanju pacifikacije koju su SAD izbrusile u Vijetnamu smatrale pravednim odgovorom ili osvetom za 11. rujna.
Današnji poraz
SAD je danas u Afganistanu poražen od strane supersile s naprednom vojskom, već od dronjave vojske fanatičnih mještana koji su usavršili i konsolidirali svoj fanatizam pod američkim, saudijskim i pakistanskim tutorstvom 1980-ih u borbi protiv Sovjeta.
SAD ostavlja Afganistan poraženim dok obično okrivljuje razne sile koje nemaju nikakve veze s američkim djelima u zemlji. Naslijeđe SAD-a je poremećaj seoskog života, sve veći broj civilnih žrtava i nametanje vlade lopova, pronevjeritelja, uzurpatora, dužnosnika Svjetske banke i zdrave doze ratnih zločinaca koji su prethodno bili spojeni zajedno u Sjeverni savez i njezinih saveznika u njihovom ratu protiv talibana.
Kao što su irački iseljenici (kao što su Chalabi i Kanaan Makiyya) uvjeravali Georgea W. Busha da će domaći Iračani raširenih ruku dočekati američke okupacijske trupe, odabrana odabrana skupina afganistanskih iseljenika uvjeravala je Busha da će Afganistanci zauvijek pozdravljati američku okupaciju. Ali SAD nije razumio zašto bi se lokalno stanovništvo - bilo gdje - opiralo američkoj kolonijalnoj vlasti.
Zapadni mediji pogotovo Washington Post i The New York Times, su užasnuti da će se Bidenova administracija povući iz zemlje nakon “samo” 20 godina okupacije. Pitali su o sudbini dobrih Afganistanaca — tj. onih Afganistanaca koji su radili, prevodili, špijunirali u ime američke vojske. Različiti naslovi žalili su se na status žena nakon američkog odlaska: što bi muslimanke radile bez američkih trupa?
Ali američka vojska nije mogla zauvijek održati okupaciju i SAD-u je izmakla nada za stabilnu pacifikaciju Dok povlači svoje snage iz Afganistana, sigurno je da SAD, koji nikada nije razumio tu zemlju, ostavlja u puno gorem stanju nego kada je započela svoju intervenciju prije 40 godina.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitka za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Podržite naše
Proljetna akcija prikupljanja sredstava!
Donirajte sigurno uz PayPal
Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:
“SAD je, naravno, stao na stranu reakcionarnih i vjerskih zanesenjaka, koje je požurio organizirati, financirati i naoružati nakon što je sovjetska vojska ušla u zemlju.”
Bojim se da je puno gore od toga. Carterova administracija je namjerno destabilizirala tu zemlju kako bi uopće izazvala invaziju!
Ovaj užasni čin cinizma bio je zamisao savjetnika za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog. Bilo mi je teško povjerovati u to kad sam prvi put pročitao o tome u knjizi Williama Bluma Rogue State. Nitko ne želi vjerovati u tako strašnu stvar. Ali uspio sam pronaći izvorni članak Nouvel Observateura iz 1998. u kojem se Brzezinski zapravo hvalio svojom užasnom ulogom.
Neovisno o užasnom učinku na Afganistan, ova akcija Carterove administracije povećala je onu vrstu napetosti koja je mogla dovesti do nuklearnog rata.
Izvrstan
Pročitao sam da je Kina bila dio operacije Cyclone, iako je Brzezinski jedini izvor za to koji sam pronašao. Primjećujem da ne uključujete Kinu na svoj popis podupiratelja mudžahedina, ali također ne spominjete UK, za koje bi mi bilo teško povjerovati da nisu bili uključeni. Možete li komentirati, posebice ulogu Kine, ako je uopće ima? Hvala vam.
Hej Ian – drago mi je vidjeti te ovdje.
~
Sve zemlje sudjeluju u diplomatskom uvjeravanju, ali na kraju se sve svodi na nekolicinu onih koji su spremni izvući ga do kraja. Kad kažem kraj u ovom kontekstu mislim na KRAJ. A kad kažem malobrojni, mislim na nas nekoliko raštrkanih, mi smo seljaci, koji znamo što je bilo tako dugo i imali smo to.
~
Kini i Rusiji i Iranu i Saudijskoj Arabiji i SAD-u i Engleskoj i Francuskoj i Italiji i Španjolskoj i Turskoj i svima ostalima bilo bi dobro savjetovati da ostave Afganistan na miru kako bi mogli voditi svoju državu kako žele. Postoji li netko tko ima problema s ovim jednostavnim konceptom? Nadam se da ne. I pod pretpostavkom da je to slučaj, zašto ga ne primijeniti globalno? To bi svima uštedjelo hrpu novca, pa hajde, što s tim, zar ti se ne sviđa?
~
Mir je jednostavan i krenite s igrom.
BK
:
naknadna misao…..sad bi mogli pomisliti da su sve to samo želje naivne budale, ali ako nitko ne misli da će se to ikada dogoditi i ako se ne sugerira je li to uopće moguće? Dakle, razmislite o tim upitima ako mislite da ste geopolitički genij koji zna budućnost, ali ako mislite da znate, onda znam da ste lažac jer nitko ne zna što će se sljedeće dogoditi, ali neki od nas imaju plan i izvest ćemo do kraja - kakav god ishod bio. Jer bolje je umrijeti dostojanstveno nego pod tuđom čizmom.
“Kineska narodnooslobodilačka vojska osigurala je obuku, organizaciju naoružanja i financijsku potporu. Protuavionske projektile, raketne bacače i mitraljeze, procijenjene na stotine milijuna, mudžahedinima su dali Kinezi. Tijekom cijelog rata kineski vojni savjetnici i vojni vojnici obučavali su više od nekoliko tisuća mudžahedina unutar Xinjianga i duž pakistanske granice.” Prema Wikipedijinom članku “Sovjetsko-afganistanski rat” pododjeljak “Kina”. Članak također spominje afganistanske maoiste koji se bore protiv vladinih snaga.
Valja spomenuti da su afganistanski ljevičari oslabili vlastitu vladu bratoubilačkim sukobima i opetovanim državnim udarima. “U rujnu 1979. zamjenik premijera Hafizullah Amin preuzeo je vlast, uhitio i ubio glavnog tajnika Tarakija. Više od dva mjeseca nestabilnosti preplavilo je Aminov režim dok je krenuo protiv svojih protivnika u PDPA-i i rastućoj pobuni…. Godine 1979. Taraki je prisustvovao konferenciji Pokreta nesvrstanih u Havani na Kubi. Na povratku se 20. ožujka zaustavio u Moskvi i sastao s Brežnjevom, sovjetskim ministrom vanjskih poslova Andrejem Gromikom i drugim sovjetskim dužnosnicima. Pričalo se da je Karmal bio prisutan na sastanku u pokušaju pomirenja Tarakijeve Khalq frakcije i Parchama protiv (Aminove Khalq frakcije) i njegovih sljedbenika…. Na temelju informacija KGB-a, sovjetski su čelnici smatrali da su postupci premijera Hafizullaha Amina destabilizirali situaciju u Afganistanu. Nakon njegovog početnog udara protiv Tarakija i njegova ubojstva, KGB-ova postaja u Kabulu upozorila je Moskvu da će Aminovo vodstvo dovesti do "oštrih represija, i kao rezultat toga, aktivacije i konsolidacije opozicije". Sovjeti su osnovali posebnu komisiju za Afganistan, koju su činili predsjednik KGB-a Jurij Andropov, Boris Ponomarev iz Centralnog komiteta i Dmitriy Ustinov, ministar obrane. Krajem travnja 1978., odbor je izvijestio da Amin čisti svoje protivnike, uključujući sovjetske lojaliste... Ono što je zamišljeno u jesen 1979. bila je kratka intervencija prema kojoj bi Moskva zamijenila radikalnog Khalqi komunista Amina s umjerenim Parchami komunistom Babrakom Karmalom kako bi stabilizirala situacija…. Dana 27. prosinca 1979., 700 sovjetskih vojnika odjevenih u afganistanske uniforme, uključujući časnike specijalnih snaga KGB-a i GRU-a iz Alpha Group i Zenith Group, zauzelo je glavne vladine, vojne i medijske zgrade u Kabulu, uključujući njihovu primarnu metu, palaču Tajbeg…. Operacija je u potpunosti završena do jutra 28. prosinca 1979. Amina je "pogubio sud za njegove zločine" od strane Afganistanskog revolucionarnog središnjeg komiteta. Taj je odbor zatim izabrao za šefa vlade bivšeg zamjenika premijera Babraka Karmala, koji je degradiran na relativno beznačajnu dužnost veleposlanika u Čehoslovačkoj nakon preuzimanja Khalqa, i objavio da je zatražio sovjetsku vojnu pomoć. Amina je "pogubio sud za njegove zločine” od strane Centralnog komiteta afganistanske revolucije. Taj je odbor zatim izabrao za šefa vlade bivšeg zamjenika premijera Babraka Karmala, koji je degradiran na relativno beznačajnu dužnost veleposlanika u Čehoslovačkoj nakon preuzimanja Khalqa, i objavio da je zatražio sovjetsku vojnu pomoć..." iz Sovjetsko-afganistanskog rata (Wikipedia) "Pod Mihailom Gorbačovom, Sovjetski Savez je svrgnuo (Babraka) Karmala 1986. i zamijenio ga Mohammadom Najibullahom." od Babrak Karmal (Wikipedia)
Nisam proučavao povijest, ali znao sam za sposobnost Afganistana da eliminira osvajače. Teško mi je povjerovati da se samo 7% protivilo invaziji. Definitivno sam u toj grupi jer se sjećam da smo se svađali oko toga u sobi za razgovor. Pristajem, ali sumnjam da je tih 7% bila rana ratna propaganda.
Posjetio sam Afganistan dva puta sredinom 1980-ih. Ova izvrsna analiza vrsta je neuljepšanog izvješća koje Amerikancima uskraćuju u gotovo svim našim masovnim medijima. Fotografija mladih žena nije nikakav PR trik. Ono što kaže o vladi koju su SAD odlučile uništiti pod svaku cijenu – čak i ako je to značilo gotovo stvaranje, naoružavanje i financiranje talibana i mnoštva drugih bandita, lopova, fanatika i profitera droge – točno je. Njihov "zločin" bio je u tome što su namjeravali iskoristiti resurse svoje zemlje za dobrobit vlastitog naroda umjesto monopola nafte i minerala i industrije oružja. Želite više informacija? Google dr. Anahita Retabzad i saznajte više o Afganistancu koje je američka vlada odlučila uništiti.
Članak obuhvaća bitan dio američke vanjske politike, njenu sada čvrsto utemeljenu mržnju prema SSSR-u, a sada prema Rusiji. Nema veze što je Zbigova ideja uništila svaku nadu u stabilno i razumno napredno afganistansko društvo, što je poraz Rusije bio najvažniji, a strašni učinci na Afganistan koji postoje do danas od male važnosti.
Asa' ad AbuKhalil je to sročio: “Ali američka vojska nije mogla zauvijek održati okupaciju i SAD-u je izmakla nada za stabilnu pacifikaciju Dok povlači svoje snage iz Afganistana, sigurno je da SAD, koji nikada nije razumio zemlju, , ostavlja ga u mnogo gorem stanju nego kad je započeo svoju intervenciju prije 40 godina.”
U još jednom našem ratu za promjenu režima, izgubili smo. Opet.
Točno tako.
Ono što mi je i dalje smiješno (i to ne na dobar način) je da je dobri stari Zbig, rusofobov rusofob, htio zajebati Ruse i dati im vlastiti Vijetnam. Potpuni je njegov neuspjeh. Ono što Zbig nije razumio je da Afganistanci, Iračani itd. itd. ne žele biti Amerikanci, oni žele biti to što jesu. Samo američke vazalne države (što uključuje Poljsku koja je Zbigova domovina) žele biti Amerikanci. Dakle, sve naše "intervencije" (drugi naziv za agresivni rat) bile su osuđene na neuspjeh na duge staze.
Iako je Zbigniew Brzezinski rođen u Poljskoj, njegova je obitelj bila iz Galicije, žestoko antiruske jezgre zapadne Ukrajine.
Kladim se za njega, da je zadavanje udarca Sovjetima bilo vrijedno gotovo svake cijene.
“Njegov neuspjeh je potpun.”
Nažalost, nedovoljno kompletan. Uspio je, dakle, ubrzo nakon ratova u Kambodži, Laosu i Vijetnamu, pokrenuti još jednu sagu o smrti i razaranju uz podršku SAD-a, u kojoj su glavni gubitnici ponovno bili siromašni u siromašnoj naciji - saga koja traje do danas, i za koju su SAD izjavile da namjeravaju ostati dio nje nakon povlačenja trupa ovog rujna. Možemo se samo nadati da postoji daljnja paralela s Vijetnamom, u tome da se Afganistan uzdiže obnovljen kao neovisna nacija, groblje carstava koja uspijevaju protiv carstva groblja.
Dobro rečeno