POSLUŠAJTE: Osveta vladajuće klase nad Julianom Assangeom

U ovom Scheer Post podcast, dobitnik Pulitzerove nagrade Chris Hedges razgovara s novinarom Robertom Scheerom o Wikileaks osnivačevo stanje dok čami u britanskom zatvoru.

“Govorac istine” [Art by Mr.Fish]

 

 

Domaćin:
Robert Scheer

Producent:
Joshua Scheer

Uvod:
Natasha Hakimi Zapata 

Transkript:
Lucija Berbeo 

RS: Bok, ovo je Robert Scheer s drugim izdanjem Scheer Intelligencea, gdje obavještajni podaci dolaze od mojih gostiju. I u ovom slučaju, neupitno; vrlo oštrouman promatrač, Chris Hedges, dugogodišnji dopisnik, šef dopisništva New York Timesa i pisao je za mnoge druge publikacije. 

Ali želim hitno dobiti Chrisa, jer sam stvarno zabrinut za sudbinu Juliana Assangea. Navršila sam 85 godina; u cijelom svom životu mislim da nisam doživio slučaj tako sjajne ravnodušnosti prema slobodi tiska i patnji hrabrog novinara u ovoj zemlji, u Sjedinjenim Državama. On naravno nije iz SAD-a, što ga čini još užasnijim što ga drže u užasnim uvjetima u engleskom zatvoru. 

Ali Julian Assange toliko je pridonio našem saznanju o tome što naša vlada radi. Pregledavam medije o ljudskim pravima, dobivam sve poruke i sve, i nekako je izvan ljestvica. Chris Hedges, upoznali ste Juliana Assangea; posjetili ste ga dok je bio u veleposlanstvu, sklonivši se u ekvadorsko veleposlanstvo. Pa reci nam nešto o tome.

CH: Pa da. Prvo, želim ukazati na važnost koju su WikiLeaks i Julian Assange, te hrabri zviždači poput Chelsea Manning, pružili rasvjetljavanju unutarnjeg funkcioniranja carstva, što je uloga novinarstva. Mislim da nema nikoga tko bi se mogao približiti količini materijala, niti važnosti tog materijala. I zato je, naravno, Julian progonjen. 

Tako je sada proveo dvije godine u ovom strogo čuvanom zatvoru Belmarsh, u užasnim uvjetima; posebni izvjestitelj UN-a za torturu, Nils Melzer, ono što mu je učinjeno naziva "torturom", psihološkom torturom. Sutkinja – ja sam sjedio na Prekršajnom sudu u Westminsteru – odlučila je ne izručiti Juliana Sjedinjenim Državama na temelju zatvorskih uvjeta u Sjedinjenim Državama i zbog toga što nije smatrala da bi ga to adekvatno zaštitilo od ozljeda i samoozljeđivanja posebno; bilo je problema sa samoubojstvom s Julianom. I zapamtite da je sada prošlo 10 godina, da je prvi put bio zarobljen sedam godina u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu. 

Dakle, naravno, Trumpova administracija se žalila na odluku da se Julian ne izruči, gdje mu prijeti 175 godina zatvora. A sudac – koji je mogao biti vrlo zajedljiv prema Julianu na sudu i nije odbacio nijednu optužbu koju je SAD iznio protiv Juliana – odbio mu je jamčevinu, iako je bilo jasno da će sada provesti još mnogo, mnogo mjeseci u Belmarshu čekajući da se sasluša ova žalba. I bit će presuda; ne znamo točno kada, negdje unutar mjesec dana, da li se žalba može pokrenuti. 

Znate, odluka da ga se zadrži u strogo čuvanom zatvoru iako nije proglašen krivim ni za jedan zločin—jedini zločin za koji je proglašen krivim u Ujedinjenom Kraljevstvu je ukidanje jamčevine kada je bilo jasno da dolaze po njega, i sklonio se u ekvadorsko veleposlanstvo i dobio politički azil. Sudac je mogao imati kućni pritvor, mogli su mu dati narukvicu na gležnju; te su mjere opreza ionako vjerojatno nepotrebne, jer on ne može napustiti UK. Ako napusti UK i ode u drugu zemlju, SAD može pokrenuti novi postupak izručenja. 

Cijeli proces je zapravo ismijavanje pravne države. Julian nije državljanin SAD-a; WikiLeaks nije publikacija sa sjedištem u SAD-u. Kako ga možete optužiti prema Zakonu o špijunaži za odavanje tajni neprijateljskoj stranoj sili, o čemu se radi u zakonu koji je 1917. donio Woodrow Wilson? Julian nikad ne dolazi pred porotu. Ako bude izručen, bit će to zbog imenovanih sudaca i ministra unutarnjih poslova u Ujedinjenom Kraljevstvu. I tako, znate, jedna je stvar ako o [nejasnim] kaznenim djelima odlučuje sud bez porote i sud bez porote žalba, ali ovo je slučaj na život ili smrt.

A nastaviti s tim tjeranjem bez da on ikada vidi porotu opet je neka vrsta groteskne manipulacije pravnim postupkom. Zato što mislim da nijedna porota ne bi prihvatila priznatu operaciju CIA-e, koja je špijunirala Juliana i njegove odvjetnike u veleposlanstvu—i postavili su kamere čak iu kupaonici, gdje bi odvjetnici išli razgovarati—i onda im je dano sav ovaj materijal za SAD, za tužiteljstvo, bi, oni bi odbacili suđenje. Mislim, samo bi to bila osnova za poništenje suđenja. Ali sutkinja je prihvatila, jer je sutkinja odabrana osobno, a njezin suprug je u privatnoj obrambenoj industriji, znate, i prije je radio u obrambenoj industriji. Mislim, vrlo je incestuozan. 

Dakle, godinama ga drže bez optužbe; habeas corpus ne postoji; maltretiraju ga u zatvoru; često ne može dobiti materijal koji mu treba. Samo kako bi ga ponizili, pretraživali bi ga u skidanju i izvan sudnice kada je tražio da sjedi sa svojim odvjetnicima, a ne u nekoj vrsti staklenog kaveza. Čak se ni američko tužiteljstvo nije bunilo, nego mu je sudac to samo odbio, pa više puta nije mogao ni čuti postupak. 

I znate, cijela ideja da je Julian optužen za kršenje američkih zakona, iako nije američki državljanin, i povrh toga kršenje ugovora o izručenju SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva—koji prilično kategorički kaže da nitko ne bi trebao biti izručen zbog političkih prekršaji. A ono što se dogodilo pod Tonyjem Blairom je da ovaj dio sporazuma nije upisan u britanski zakon kada je zakon proguran kroz Donji dom u ime rata protiv terorizma. Dakle, imate tu čudnu pravnu zagonetku u kojoj su ugovor i zakonodavstvo u sukobu, ali naravno sudac nije na strani ugovora, već britanskog zakona koji je donesen nakon 9. rujna. 

Dakle, riječ je o politički motiviranom procesuiranju protiv, tvrdio bih, najvažnijeg izdavača našeg vremena, gotovo bez pitanja. Pokrenula ga je Trumpova administracija, a omogućila Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Znate, imamo Alana Duncana, na primjer, nedavno objavljeni dnevnici jasno pokazuju da je to bila planirana, orkestrirana potjera za Julianom od strane britanskih ministara. Dakle, da, cijeli neuspjeh da mu se omogući odgovarajući postupak i vrsta odbijanja političkog azila – mislim, sama činjenica da je britanskoj policiji pod Theresom May dopušteno ući u ekvadorsko veleposlanstvo je kršenje suvereniteta Ekvadora. Lenín Moreno, novi predsjednik, kojeg su Sjedinjene Države u biti kupile zajmovima MMF-a i svim ostalim, oduzeo je Julianu ekvadorsko državljanstvo. Rafael Correa, prethodni predsjednik, dao mu je državljanstvo. 

Da, to je vrlo—to je uznemirujuće na mnogo, mnogo razina, ne samo u smislu progona našeg najvažnijeg izdavača, već i načina na koji su pravne norme upravo žrtvovane, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako iu Švedskoj i Sjedinjenim Državama , pribiti Julijana na križ.

RS: Znate, ali želim to približiti kući, svojoj grupi ili vašoj grupi, ljudima koji tvrde da su liberali, ljudima koji su bili šokirani Donaldom Trumpom i njegovim nepoštivanjem novinara. Ovo je sada problem Joea Bidena. I to je od povijesnog značaja, vjerujem, za liberalne pretenzije Sjedinjenih Država. Jer kao što ističete, ovo je izdavač. A Daniel Ellsberg, koji se suočio s dugom kaznom pod Richardom Nixonom, da se to suđenje nastavilo, bio je u puno slabijoj poziciji; zapravo je radio za Ministarstvo obrane. Isto je i s Chelsea Manning. 

Ali stvarnost je da nema razlike između onoga što je učinio Julian Assange i onoga što su učinili New York Times i Washington Post u objavljivanju Pentagonovih dokumenata. Otkrili su – oni i Julian otkrili su dokaze o međunarodnim ratnim zločinima koje je počinila vlada Sjedinjenih Država. I imali su obvezu, koju smo najavili u Nürnbergu, da to učine; svakako su imali pravo, ali čak i kao građani svijeta imali su obvezu, jer princip Nürnberga je da ako znaš za ratne zločine, moraš ih otkriti. 

I stoga ovo pitanje ne može biti dublje. Ako pogledamo što je zapravo objavljeno, pucanje na nedužne civile, ubojstvo, pucanje na novinare – to je bilo groteskno, među mnogim drugim otkrićima koja su došla iz [WikiLeaksa]. Pa ipak, imao sam jednog profesora novinarstva koji mi je rekao: "Boli me dupe što će se dogoditi Julianu Assangeu." Znate, neka vrsta cijenjenog profesora novinarstva na cijenjenom sveučilištu. To nije jedini takav komentar koji sam čuo svaki put kad sam pokrenuo ovaj slučaj. 

Dakle, ovdje doista imamo, rekao bih – ne znam slažete li se sa mnom – možda najvažniji slučaj integriteta i slobode medija u ovom stoljeću, rekao bih. Svakako u ovom stoljeću, ali čak i ako se vratimo u dobar dio prošlog stoljeća. I mučna šutnja o tome – ne čujem se s PEN-om, stvarno ne čujem puno ni s jednom od organizacija za ljudska prava. Razgovarajmo o ovoj kulturi prihvaćanja. Ime Joea Bidena – njegov glavni državni odvjetnik [nejasno] je taj koji je dalje preuzeo ovaj slučaj, koji odbija odustati od njega. Zašto? Zato što su otkrića Juliana Assangea bila neugodna za službenu Demokratsku stranku. 

CH: Pravo. Dakle, ovo je jedan od prvih postupaka Bidenove administracije kada je došla na dužnost, bio je nastavak žalbe i nastavak traženja izručenja. I u pravu ste; znate, svemu ovome je prethodila vrlo učinkovita kampanja ubojstva karaktera, orkestrirana protiv Juliana s optužbama, koje su neistinite, da je počinio silovanje; čak ga ni švedske vlasti nisu optužile za silovanje, ali to je postala svojevrsna mantra. I sve se više vrtilo oko njegovih osobnih sklonosti nego do srži problema, a to je sloboda medija. 

I tako, da, i liberalne skupine imaju – pa, gledajte. Mislim, liberali su moralni dok ne postoji cijena. Mislim, vidim ovo s Izraelom. Znate, osudit će ono što se radi djeci bez dokumenata na granici, jer nema političke cijene. Ali suočiti se s izraelskim lobijem – a govorim iz osobnog iskustva – znači da ste u biti izbačeni iz glavne struje i demonizirani te napadnuti, kao što sam ja bio, kao antisemit. I tako postoji cijena za stati u odbranu Juliana i WikiLeaksa, a liberalne organizacije i sami liberali potrčali su pred vrata. To je na neki način karakteristično za sam liberalizam i njegovo licemjerje; da se puno toga svodi samo na moralno držanje i napumpavanje sebe kao svojevrsnog moralnog arbitra unutar društva. Ali čim stvari postanu teške, potpuno padate u red. 

Dakle, da, u pravu ste. PEN je grozna organizacija, koja je izvorno osnovana da se bavi upravo ovakvim problemima, a ostala je potpuno nijema. Zato što to ne želi – ne želi se sukobiti s vladajućim elitama i establišmentom Demokratske stranke, koji je jednako agresivan u progonu Juliana zbog curenja e-pošte Johna Podeste. John Podesta bio je predsjednik kampanje Hillary Clinton, a mnogi od tih e-mailova bili su vrlo neugodni za Hillary Clinton. I kao što sam rekao mnogo puta, možete se svađati – i to ju je definitivno povrijedilo, koliko ne znam, ali ju je povrijedilo. Mislim, uhvaćena je u laži o svojim vezama s Wall Streetom; doznali smo da je zaradila 675,000 dolara za tri govora u Goldman Sachsu. To je toliko velik iznos da se može opisati samo kao mito. Saznali smo da je agresivno provodila vojnu intervenciju u Libiji jer je mislila da bi to uprljalo njezinu akreditaciju kao predsjedničke kandidatkinje.

Pa da. A to bi novinar trebao činiti. Mislim, tvoj posao nije da budeš strančar. Vaš posao je razotkriti spletke moći, zločine moći, laži moći, tko god da je na vlasti. I to je upravo ono što je Julian učinio. Dakle, kad je krenuo na Busha s iračkim ratnim zapisnicima, demokrati su ga voljeli. Ali čim ga je njegov novinarski integritet doveo do toga da također razotkrije unutarnje djelovanje establišmenta Demokratske stranke, okrenuli su se protiv njega jednako glasno kao i republikanci. I mislim, novinari ne bi trebali imati prijatelja u vladajućim strukturama vlasti, a on ih nema. Ali da, bio sam zapanjen kako je ovo nečuven napad na slobodu tiska i kako su, kao što ste ispravno istaknuli, institucije koje navodno brinu o slobodi tiska bile suučesnici u progonu Juliana.

RS: Da, i želim se malo odmaknuti. Mislim da se to ne može usporediti s blažim odnosom prema Izraelu, Zapadnoj obali i tako dalje. Jer ti tu pričaš o oportunizmu i tako dalje, ili što već pričaš. Ovo je drugačije. Ovo je osveta Demokratske stranke, OK? Prije svega, ovaj slučaj nema nikakve veze sa Švedskom. Ne morate dovesti nekoga u Sjedinjene Države da sjedi u zatvoru s najvećom sigurnošću da biste se nosili s optužbom koju Šveđani čak nisu ni pokrenuli. To je drugo pitanje, a Julian je zapravo rekao da bi se vratio u Švedsku, a to je istraženo i tako dalje. 

Dakle, nije imalo nikakve veze s tim. I to nema nikakve veze s bilo kakvim njegovim ponašanjem u Engleskoj, bio on u veleposlanstvu ili što. To je povezano s potpunim nestankom bilo kakvog pojma anglo-američke tradicije jurisprudencije. Znate, Magna Carta i sve. To ima veze s ove dvije nacije - pa, u osnovi, Engleska jednostavno radi što god SAD želi. I zapravo govoreći da ne mogu samo – znamo da otimaju ljude diljem svijeta i muče ih i sve ostalo; mogu to učiniti na dnevnom svjetlu. Znate, činite naše živote politički neugodnima, u bilo kojem pogledu – što se dogodilo i s Bushevom administracijom i s Demokratskom strankom – i mi ćemo vas uništiti. Ubit ćemo te, strpat ćemo te u zatvor s maksimalnim osiguranjem, izludjet ćemo te. To se ovdje događa. To je osveta. To je ljutnja. Žele uništiti Juliana Assangea, jer se usudio - ovo je krajnje "ubijanje glasnika". To je ono što je ovdje zapravo sporno. Nije samo oh, oni su–ne, oni su osvetoljubivi. Oni ga žele – to je ono, znaš, “boli me dupe” – zašto ne želiš i ti? Važna osoba u novinarstvu, druge novine su osvojile nagrade od Juliana Assangea, a tebe boli dupe? 

I to je trenutno konvencionalna pozicija. Zato sada radim ovaj intervju, jer me stvarno nervira namjerna nezainteresiranost za cijelu ovu aferu. I moramo prijeći na stvar. Ono što se ovdje događa je da je američka vlada, bilo da je riječ o Trumpovoj ili Bidenovoj vladi – sada je to Biden. Joe Biden je osoba koja drži Juliana Assangea u zatvoru. On je taj koji je poslao svoje državne odvjetnike da nastave s ovim, umjesto da odustanu od toga. I zato svatko tko misli, o, u redu, Biden je puno bolji od Trumpa, riješili smo glavni problem – to je laž. To je laž, i usput, bila je laž s Barackom Obamom, jer je doveo više ljudi, optužio više ljudi za curenje i tako dalje nego što su to učinili svi predsjednici prije njega prema Zakonu o špijunaži. 

Pa raspravimo o tome. Ovo nije samo još jedan slučaj novinarske kukavičluka. Ovo je namjerni čin osvete da se uništi netko zato što je jedan od velikih…

CH: To nije novo. Mislim, znate, to su učinili Árbenzu, progonili su ga cijeli život; naredili su smaknuće Che Guevare. Kad se carstvo stvarno osjeća povrijeđeno, ono je neumoljivo, mislim, dok ne uništi tu osobu ili skupinu. Rekao bih da postoji cijena za grupe poput PEN-a da zauzmu bilo kakav stav, jer ovise o demokratskoj donatorskoj bazi. I ne žele ga izgubiti. I u biti – mislim, vidjeli smo kako je PEN preuzela Suzanne Nossel, koja je postala izvršna direktorica američkog centra PEN-a. A Nossel dolazi iz State Departmenta Hillary Clinton. Nikada nije rekao ni riječi o patnji Palestinaca; zagovarao preventivni rat, koji je prema međunarodnom pravu protuzakonit; nikada kao službenik State Departmenta nije rekao ni riječ o mučenju i korištenju izvansudskih ubojstava. Mislim, ona je potpuno nepodobna za vođenje organizacije za ljudska prava, posebno one koja ima globalne probleme. I dao sam ostavku, nije da je imalo efekta, ali sam... 

RS: Moramo istaknuti da smo obojica bili počašćeni od strane PEN-a, prije nego što su ga preuzeli klintonisti.

CH: Da, i trebao sam održati govor za PEN u New Yorku kada je Nossel imenovan, a odbio sam održati govor i dao sam ostavku na članstvo u organizaciji. I mislim da smo vidjeli kako je establišment Demokratske stranke prilično učinkovito korumpirao, ili u ovom slučaju preuzeo institucije koje su zadužene za održavanje one vrste sloboda i sloboda tiska do kojih nam je stalo. Dakle – i osporiti ovo, znate, postoji cijena. Mislim, Julian je pretvoren u pariju, a establišment Demokratske stranke, kao što ste točno istaknuli, jednako je bijesan na WikiLeaks i Juliana kao i Republikanska stranka. Dakle, ako vodite PEN i branite Juliana Assangea, bit ćete kažnjeni, ne samo u smislu vaše karijere nego i u smislu vašeg financiranja. I to je učinkovito ušutkalo – a onda, naravno, govorimo o publikacijama kao što su New York Times, El País, The Guardian, Der Spiegel – svi su oni objavljivali Julianove stvari. Ali ti znaš bolje od mene zašto su ga pokrenuli. Oni su ga vodili jer da ga nisu vodili, znate, bio bi objavljen, a oni bi bili razotkriveni kao krajnji suučesnici moćne elite. Bili su prisiljeni to voditi; bili su posramljeni zbog objavljivanja materijala na isti način na koji ste vi bili posramljeni, kad ste bili urednik Rampartsa, mainstream tiska zbog objavljivanja materijala koji je bio istinit. Ali ta netrpeljivost prema Julianu uvijek je bila prisutna, a čim je materijal objavljen, postali su dio kampanje za uništenje Juliana, kojeg im se uopće nije sviđalo. 

I tako je sada jednostavno, u pravu ste, postoji neka vrsta udruživanja svih ovih sila da napuste najvažnijeg izdavača u mom životu, i onoga koji je učinio više od bilo koga da razotkrije stvarnost zločina carstva. drugo. Mislim, nisu to samo irački ratni dnevnici. Nije to samo video kolateralnog ubojstva. To su bile količine materijala koji su, na primjer, razotkrili da američke vlasti zatvaraju stotine ljudi iz središnje Azije, Bliskog istoka, sjeverne Afrike - za koje su svi znali, znamo iz dokumenata, da nisu krivi za teroristička kaznena djela. Razotkrila je ovu vrstu nove granice bezakonja gdje su ljudi kidnapirani i često prodani CIA-i od strane lokalnih vlasti – većina ljudi u Guantanamu je prodana – i zatim držani u tim crnim mjestima, transportirani diljem svijeta CIA-inim crnim letovima u kapuljačama i pelene, a zatim mučili. Znaš, sve je ovo bio Julian.

A WikiLeaks je objavio dosjee iz Guantanama uz ratne dnevnike iz Iraka i Afganistana, koji su razotkrili tisuće nezakonitih ubojstava i kršenja međunarodnog prava. Objavili su tih 250,000 američkih diplomatskih depeša koje su otkrile državne udare i ilegalne operacije nadzora i, znate, neobuzdano kršenje ljudskih prava, od kojih je većinu dostavila Chelsea Manning. Dakle, znate, Obamina administracija – a Biden je bio potpredsjednik – bila je vrlo neprijateljski nastrojena prema objavljivanju dosjea Guantanama. I nije krenulo na Juliana samo zato što njegovi odvjetnici nisu mogli smisliti kako odvojiti Juliana Assangea od New York Timesa, inače bi to učinili. 

RS: Pa dopustite mi – ponestat će nam vremena, ali dopustite mi da ovo zaključim govoreći malo o pravom heroju cijele ove stvari, Chelsea Manning. I znate, način na koji će pokušati dobiti Juliana Assangea, reći će da joj je on nekako dao šifru ili joj pomogao da razbije šifru kako bi mogla dobiti dokumente, tako da on zapravo nije samo izdavač ali zapravo je on ovdje glumac. Što je naravno glupo, jer ako pogledate povijest bilo kojeg velikog istraživačkog novinarstva temeljenog na curenju informacija i izvorima i tako dalje, izdavač i novinar uvijek su bili vrlo aktivni. New York Times je organizirao cijelo objavljivanje Pentagon Papersa, a onda kada su zaustavljeni, uskočio je Washington Post i ti ljudi su bili počašćeni za sve to. 

Ali Chelsea Manning bila je u poziciji, u ovom slučaju, u kojoj je Daniel Ellsberg. Oni su bili dio tog vojnog stroja i vidjeli su stvari koje su se popele na razinu ratnih zločina i to su otkrili. A što je sad slučaj – i ono što je Julian Assange učinio, zapravo, bilo je ono što bi svaki časni izdavač trebao učiniti: objavio je to, materijal. No stvar je u tome što vlada sada muči Chelsea Manning–prvo je puštena, a sada različite optužbe i velika porota i tako dalje–jer u biti ono što žele učiniti jest natjerati Chelsea Manning da kaže: Julian Assange mi je stavio do ovoga; on je stvarno loš tip. Toga oni traže. I to je užasna priča o vladinoj torturi i manipulaciji da imate ovu rijetku, uzornu građanku, Chelsea Manning, koja čini pravu stvar i kaže da naša vlada, u naše ime, čini ratne zločine – ubija nedužnu djecu i novinare i sve – i onda sad je žele slomiti pa će ići protiv Juliana Assangea. To je stvarno gdje je sada slučaj, zar ne?

CH: Da, to je važna točka za vladu. Jer to odvaja Juliana – prije svega to je neistinito, usput, jer Manningu nije trebala lozinka; Manning je imao puni pristup materijalu. Ali vlada to optužuje, jer ako mogu uvjeriti suca da je Assange ponudio čin pomoći Manningu, onda Assange postaje suzavjerenik u krađi Pentagonovih podataka. I da, to razlikuje Assangea od New York Timesa i Guardiana. I tako da, bili su progonjeni – mislim, nažalost, Chelsea Manning, kroz ovaj tretman – koja se nije slomila; Mislim, ona je sigurno jedna od najhrabrijih osoba svoje generacije, a također je imala nekoliko pokušaja samoubojstva. Ali da, to je točno, oni žele da Chelsea Manning u biti uplete Juliana Assangea kao suzavjerenika, iako to nije istina. 

RS: Dopustite mi da se još malo pozabavim pitanjem uloge izdavača. Jer ako pogledate – a oboje znamo Daniela Ellsberga, i on je sigurno puno napisao o ovome, ali nije jedini. Kad god se bilo koji izdavač, bilo koja novinska organizacija, uključi u priču o zviždačima ili dokumente koji su klasificirani ili tako dalje, oni će biti vrlo aktivno uključeni. New York Times je iznajmio hotelske sobe za rad na tome. To se dogodilo s Edwardom Snowdenom koji je otkrio velike novine. Oni temeljito istražuju; oni odlučuju što će trčati, a što neće trčati. Znate, nakon svega, Julian Assange je ovo distribuirao drugim organizacijama; nije imao kioske ni ništa. 

I tako je slučaj protiv Juliana Assangea parodija svake tvrdnje o slobodi tiska. To zapravo znači da možete kazniti izdavača za otkrivanje istine. O ovome se nema što drugo reći. Jer inače nema razloga dovesti Chelsea Manning u Sjedinjene Države. I tako samo želim nešto potaknuti ovdje, da ljudi pitaju svoje prijatelje koji su u novinskom poslu, ili se bave ljudskim pravima, ili demokrate – oni su tako sretni što su demokrati na vlasti. Zašto ovaj demokratski predsjednik želi strpati Juliana Assangea u zatvor s maksimalnim osiguranjem do kraja života i natjerati ga da počini samoubojstvo? To je pitanje koje imamo. I je li drugačije nego kad je pod Lyndonom Johnsonom FBI krenuo u akciju, kako bi pokušao navesti Martina Luthera Kinga da počini samoubojstvo?

Samo zato što moć demonstriraju šakom u rukavici demokrata – znate, moramo doista postaviti duboka pitanja: Tko smo mi? I to nisu neki "drugi". Zato ne želim za to kriviti, znate, razmišljanje o Izraelu ili tako nešto–ne. Ovo je pokušaj osvete najgorih praktikanata mučenja i ubijanja civila, prema osobi koja je to otkrila. I to su učinile Sjedinjene Države, a ovo je slučaj koji je sada bitan samo da ga dopreme iz Engleske u Sjedinjene Države. Ostatak toga mogu riješiti Engleska i Švedska i sve ostalo. Ali slučaj doista ima snagu jer SAD želi uništiti ovog izdavača.  

CH: Da tako je. I znate, demokrati pričaju dobru igru, ali cijeli taj lanac ubojstava od strane one smrtonosne birokracije koja stoji iza Obaminog rata dronovima je proširen. Obama je bio taj koji je reinterpretirao zakon o odobrenju uporabe vojne sile iz 2002. kao da izvršnoj vlasti daje pravo da naredi atentat na američke građane; Govorim o Anwaru al-Awlakiju i njegovom 16-godišnjem sinu u Jemenu. Upravo je Obamina administracija – a Biden je bio dio toga – upotrijebila Zakon o špijunaži devet puta da zatvori i progoni zviždače. 

Dakle, nema razlike. Mislim, lov, poriv za izručenjem Juliana je – mislim, što me ne iznenađuje – jednako agresivan pod Bidenovom administracijom kao što je bio pod Trumpovom administracijom. Znate, promijenila se retorika. Mislim, imamo taj sasvim drugi problem, znate, da svi sline da je Biden na neki način novi FDR, što je apsurdno; činjenice jednostavno to ne opravdavaju, ni na koji način. Ali povratak – ili da je on klimatski predsjednik, ili nešto treće. I tako svi oni izdaju izjave u čast Dana slobode tiska upravo u trenutku kada rade prekovremeno na izručenju Juliana Sjedinjenim Državama. Dakle, to je—znate, po tom pitanju, nema dnevnog svjetla između republikanaca i demokrata o Julianu i ovom pitanju.

RS: Želim—opet, imaš još nekoliko minuta, znam da moraš otići. Ali znate, nije me briga za ostatak programa našeg predsjednika. O tome treba raspravljati i tako dalje. Jer sam odrastao s ovim. FDR je bio moj heroj u mojoj kući u Bronxu, i moj otac bez posla i svi ostali, OK? I kao rezultat toga, ja—zaista nisam bila moja krivnja, bio sam samo klinac, znate, sedam, osam godina star—ali mediji su ignorirali hapšenje japanskih Amerikanaca, ljudi koji nisu imali nikakve veze s ratom , te njihovu internaciju. I pogledao na drugu stranu. I tako ta ideja da želite podržati svog predsjednika jer se slažete s njim o tome što će on učiniti u vezi sa zdravstvenom skrbi ili što će on učiniti u vezi s nezaposlenošću, a vi ignorirate temeljna ljudska prava, slobodu tiska, znate, pitanja – to je otvaranje koje opisuju Orwell i Huxley. Znate, uvijek je manje zlo; to je uvijek bolji put. 

I tako davanje bilo kojeg, bilo kojeg – razgovarajmo o tome, završimo ovo s malim komentarom o novinarstvu. Jer ako bi ijedna skupina ljudi to trebala znati, to bi trebali biti novinari. A njihov posao nije pomoći sljedećoj osobi da bude izabrana ili pomoći sadašnjem da ostane na dužnosti. Njihov posao je tražiti, kao što ste vi radili, ono što, 20 godina u ratnim zonama, gledajući istinu u stvar. Pokušavam saznati, znate, tko je ubijen i tko ubija, i što se ovdje događa. I to se sada ovdje izgubilo. Jer imamo greenwashing, i imamo Trumpwashing; znaš, imali smo ovo, oh, užasno iskustvo, pa ćemo sada ovom tipu dati prolaz. 

I želim završiti na tome, jer mislim da ste bili – ne jedini glas; Mislim da su drugi, poput Matta Taibbija i Glenna Greenwalda i drugih, progovorili. Ali postoji vrlo malo ljudi koji su stvarno voljni nazvati to ovakvim kakav je sada, s obzirom na njihovu traumu nakon Trumpa. 

CH: Da. I to je, znate, mislim da je to prokletstvo za tisak. Ovo je najvažnije novinarsko suđenje 21. stoljeća. Ako Julian bude izručen, to će biti signal da Sjedinjene Države mogu oteti i izručiti bilo koga, bilo gdje u svijetu, zbog objavljivanja informacija koje smatraju uvredljivima; nije važno jesu li državljani SAD-a. To također daje signal svakom režimu koji želi sputati slobodu govora da to čini nekažnjeno. I znate, posljedice toga su katastrofalne. I mnogi od onih ljudi u glavnom tisku, New York Timesu i drugima koji šute, požalit će dan. Jer ti ljudi nemaju namjeru stati s Julianom Assangeom.

RS: Pa, to je to za ovo izdanje Scheer Intelligencea. Želim zahvaliti Chrisu Hedgesu. I želim zahvaliti Christopheru Hou iz KCRW-a što tjedan za tjednom objavljuje ove emisije, osiguravajući kvalitetu zvuka. Joshua Scheer, naš izvršni producent. Natasha Hakimi Zapata, koja piše uvod. Lucy Berbeo, koja radi transkripciju. Zakladi JWK što nam je dala određena sredstva da to učinimo, iu spomen na Jean Stein, novinarku koju sam jako cijenio. Vidimo se sljedeći tjedan s još jednim izdanjem Scheer Intelligencea. 

Ponovno emitiranje uz dopuštenje od Scheer Post.

 

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Podrška Naša
Proljetna akcija prikupljanja sredstava!