Afričke države više su uključene u rat protiv terorizma nego što mislimo, piše Samar Al-Bulushi.
Ožujak 2012.: Četiri osumnjičena člana Al Shabaaba hodaju terenom stadiona Mogadishu u glavnom gradu Somalije. Uhvaćeni su tijekom zajedničke operacije AMISOM-a i somalskih sigurnosnih službi i pronađeni su u posjedu granate na raketni pogon, dvije automatske puške i 84 okvira streljiva. (Fotografija UN-a)
By Samar Al-Bulushi
Afrika je zemlja
IKrajem siječnja društvenim su medijima kružila izvješća o navodnom napadu američke bespilotne letjelice u južnoj Somaliji, u gradu Ma'moodowu u pokrajini Bakool koji kontrolira Al-Shabaab. Na Twitteru je brzo uslijedila rasprava o tome je li novopostavljena Bidenova administracija odgovorna za ovaj štrajk, koji se navodno dogodio u 10 sata po lokalnom vremenu 29. siječnja.
Južna Somalija bila je meta neviđene eskalacije američkih napada bespilotnih letjelica u posljednjih nekoliko godina, s otprilike 900 1,000 se ljudi ubijenih između 2016. i 2019. Prema neprofitnoj skupini Airwars, koji nadzire i procjenjuje civilnu štetu od međunarodnih vojnih akcija kojima dominiraju zračne snage, "pod Obaminom administracijom započela je značajna američka kampanja bespilotnih letjelica i zračnih napada", zajedno s raspoređivanjem snaga za specijalne operacije unutar zemlje. Ubrzo nakon što je Donald Trump preuzeo dužnost 2017., potpisao je direktivu kojom se dijelovi Somalije određuju kao "područja aktivnih neprijateljstava".
Iako SAD nikada nije službeno objavio rat u Somaliji, Trump je učinkovito uveo pravila ciljanja u ratnoj zoni proširivši diskrecijske ovlasti vojske za provođenje zračnih napada i napada. Stoga je rasprava o napadu od 29. siječnja uvelike ovisila o pitanju podržava li predsjednik Joe Biden Trumpov "fleksibilni" pristup ratovanju dronovima, koji je sankcionirao više zračnih napada u Somaliji u prvih sedam mjeseci 2020. nego što je provedeno za vrijeme administracija Georgea W. Busha i Baracka Obame, zajedno.
U danima nakon napada 29. siječnja, Afričko zapovjedništvo američke vojske (AFRICOM) odbacilo je odgovornost, tvrdeći da se posljednja američka vojna akcija u Somaliji dogodila 19. siječnja, posljednjeg punog dana Trumpovog predsjedništva. Odgovarajući na upit Airwarsa, AFRICOM-ov tim za odnose s javnošću objavio je:
“Svjesni smo prijave. Zapovjedništvo SAD-a u Africi nije bilo uključeno u akciju od 29. siječnja navedenu u nastavku. Američko zapovjedništvo u Africi posljednji je napad izvelo 19. siječnja. Naša politika potvrde svih zračnih napada bilo priopćenjem za tisak ili odgovorom na upit nije se promijenila.”
Početkom ožujka god. The New York Times izvijestio da je Bidenova administracija zapravo nametnula privremena ograničenja na direktive iz Trumpove ere, ograničavajući tako napade bespilotnim letjelicama izvan “konvencionalnih zona bojišta”.
U praksi to znači da američka vojska i CIA sada trebaju dopuštenje Bijele kuće za progon osumnjičenika za terorizam u mjestima poput Somalije i Jemena gdje SAD "službeno" nije u ratu. To ne mora nužno odražavati trajnu promjenu politike, već privremenu mjeru dok Bidenova administracija razvija "vlastitu politiku i postupke za protuterorističke operacije ubij ili zarobi izvan ratnih zona".
9. kolovoza 2011.: Žena vani zatvorila je tvrtke u području središnjeg Mogadishua koje je do prije nekoliko dana bilo uporište Al Shabaaba. (Fotografija UN-a)
Vjerujemo li AFRICOM-u na riječ o 29. siječnja, postavlja se pitanje tko stoji iza tog konkretnog štrajka. Nakon što je AFRICOM poricao odgovornost, analitičari Airwarsa zaključio je da su napad vjerojatno izvele snage iz mirovne misije Afričke unije u Somaliji (AMISOM) ili etiopske trupe, jer se to dogodilo ubrzo nakon što su borci Al-Shabaaba iz zasjede postavili kontingent etiopskih trupa u tom području. Ako je doista vojska afričke države odgovorna za bombardiranje, što to znači za našu analizu sigurnosnih skupina koje održavaju američki ratni aparat u Africi?
Zahvaljujući radu znanstvenika, aktivista i istraživačkih novinara, sve bolje razumijemo kako operacije AFRICOM-a izgledaju u praksi. Karte logističkih čvorišta, prednjih operativnih mjesta, kooperativnih sigurnosnih lokacija i lokacija za nepredviđene situacije - od Malija i Nigera do Kenije i Džibutija - prikazuju infrastrukturu koja olakšava militarizam i rat na globalnoj razini. Ipak, ono što događaji od 29. siječnja sugeriraju je da je AFRICOM smješten unutar, i često se oslanja na, manje provjeravane ratne infrastrukture koje, poput onih u Sjedinjenim Državama, tvrde da djeluju u ime sigurnosti.
Geopolitički projekti
Pažljivo ispitivanje gegrafije američkog takozvanog rata protiv terorizma u istočnoj Africi ne ukazuju na jednu jedinstvenu strukturu u obliku AFRICOM-a, već na višestruke, međusobno povezane geopolitičke projekte.
Ruth Wilson Gilmore 2012. (Heinrich-Boll-Stiftung, Flickr, CC BY-SA 2.0)
Nadahnut abolicionističkom mišlju Ruth Wilson Gilmore, koja upozorava aktiviste da se ne fokusiraju isključivo na bilo koje mjesto nasilne iznimke poput zatvora, zanimaju me relacijske geografije koje održavaju imperijalnu ratnu infrastrukturu u današnjoj Africi.
Kao što je moderni zatvor “a središnji ali nipošto jedinstveno definirajuću instituciju karceralne geografije,” AFRICOM je temeljni, ali nipošto jedinstveno definirajući instrument za vođenje rata u današnjoj Africi.
Od neugodnog odlaska američke vojske iz Somalije 1993., SAD je pomaknut od pristupa čizmama na zemlji do imperijalnog ratovanja, umjesto oslanjanja na afričku vojsku, privatni poduzetnici, tajne kopnene operacije i napadi dronovima.
Usredotočiti se samo na AFRICOM-ovo ratovanje dronovima znači propustiti širu matricu militariziranog nasilja koje je na djelu. Kao što nas podsjeća Madiha Tahir, koja proučava digitalno ratovanje i ratovanje bespilotnim letjelicama na Sveučilištu Columbia, napadačke bespilotne letjelice samo su najvidljiviji element onoga što ona naziva "raspodijeljeno carstvo” — različito raspoređene neprozirne mreže tehnologija i aktera koji povećavaju doseg rata protiv terorizma kako bi upravljali više tijela i prostora.
Ovo raspršivanje moći zahtijeva pažljivo razmatranje rasnog rada koji podržava ratovanje u Somaliji, i geografske implikacije ovog rada. Ogroman niz aktera uključenih u rat protiv Al-Shabaaba stvorio je političke i ekonomske zaplete koji se protežu daleko izvan teritorija same Somalije.
Etiopija je bila prva afrička vojska koja je intervenirala u Somaliji u prosincu 2006. godine, poslavši tisuće vojnika preko granice, ali to nije učinila sama. Napori Etiopije podržani su američkim zračnim izviđanjem i satelitskim nadzorom, signalizirajući isprepletenost najmanje dva geopolitička projekta.
Dok su SAD bile usredotočene na prijetnje aktera s navodnim vezama s Al-Qaidom, Etiopija je imala vlastitu zabrinutost zbog iredentizma i mogućnosti da njezin tadašnji rival Eritreja financira somalijske militante koji bi se infiltrirali i destabilizirali Etiopiju. Dok su etiopske trupe tjerale somalijske militantne vođe u egzil, na njihovo mjesto pojavile su se nasilnije frakcije. Ukratko, invazija 2006 posadio sjeme za rast onoga što je sada poznato kao Al-Shabaab.
Afrička unija Misija u Somaliji
18. studenoga 2011.: Burundijski vojnik s AMISOM-om na prvoj crti bojišnice na području nedavno otetom od pobunjenika na sjevernim rubovima Mogadiša. (Fotografija UN-a)
Ujedinjeni narodi ubrzo su odobrili mirovnu operaciju Afričke unije (AMISOM) za "stabilizaciju" Somalije. Ono što je započelo kao mali raspored od 1,650 mirovnjaka 2007. postupno se transformiralo u brojku koja je do 22,000. premašila 2014 XNUMX.
Afrička unija pojavila se kao ključni podizvođač migrantska vojna radna snaga u Somaliji: trupe iz Burundija, Džibutija, Etiopije, Kenije i Ugande raspoređene u borbi protiv Al-Shabaaba primaju znatno veće plaće nego što primaju kod kuće, a njihove vlade dobivaju izdašne pakete vojne pomoći od SAD-a, UK-a i sve više i od Europske unije, u ime "sigurnosti".
Ali budući da su to afričke trupe, a ne američke, malo čujemo o izgubljenim životima ili plaćama nije plaćeno. Retorika "očuvanja mira" čini da AMISOM izgleda nešto drugačije od onoga što je u praksi - od strane države odobren transnacionalni aparat nasilnog rada koji iskorištava grupno diferenciranu ranjivost na preranu smrt. (Ovako je i Gilmore definira rasizam.)
20. kolovoza 2011.: Jean Ping (lijevo), predsjednik Komisije Afričke unije, posjećuje ranjene vojnike Prijelazne savezne vlade (TFG) u Mogadišu. (Fotografija UN-a)
U međuvremenu, somalski analitičar Abukar Arman koristi izraz "predatorski kapitalizam” kako bi se opisali skriveni ekonomski dogovori koji prate takozvane stabilizacijske napore, poput programa “izgradnje kapaciteta” za somalijski sigurnosni aparat koji služe kao paravan naftnim i plinskim tvrtkama za dobivanje prava na istraživanje i bušenje. Kenija je važan primjer države "partnera" koja se sada uplela u ovu ekonomiju rata.
Nakon invazije kenijskih obrambenih snaga (KDF) na Somaliju u listopadu 2011., spremnost Afričke unije da uključi kenijske postrojbe u AMISOM bila je strateška pobjeda za Keniju, budući da je osigurala izgled legitimiteta za održavanje onoga što je predstavljalo desetljetnu vojsku okupacija južne Somalije. Kroz pomno konstruirane diskurse prijetnje koji se nadovezuju na preslikavanja različitosti u odnosu na Somalijce iz kolonijalnog doba, kenijska politička elita radila je na tome da skrene pozornost s unutarnjih problema i s ekonomskih interesa koji su oblikovali njezino sudjelovanje u Somaliji.
Od dosluha s Al-Shabaabom u nezakonitoj prekograničnoj trgovini šećerom i drvenim ugljenom, do traženja strateškog uporišta u naftnim poljima na moru, Kenija je dovoljno uhvaćena u zamku posao rata da, kako Horace Campbell primjećuje, "nije u interesu onih koji su uključeni u ovaj posao da imaju mir."
Ono što je počelo kao navodno ciljana intervencija iznjedrilo je sve šire projekte koji su se proširili na više zemljopisnih područja. U ranim fazama raspoređivanja snaga AMISOM-a, primjerice, jedna trećina stanovništva Mogadishua napustila je grad zbog nasilja izazvanog sukobima između misije i snaga Al-Shabaaba, a mnogi su potražili utočište u Keniji. Dok su početna pravila misije o angažiranju dopuštala upotrebu sile samo kada je to bilo potrebno, postupno je preuzela ofenzivnu ulogu, angažirajući se u protupobunjeničkim i protuterorističkim operacijama.
Umjesto da oslabe Al-Shabaab, UN-ova promatračka skupina za Somaliju primijetila je da su ofenzivne vojne operacije pogoršale nesigurnost. Prema UN, protjerivanje Al-Shabaaba iz velikih urbanih središta "potaknulo je njegovo daljnje širenje u širu regiju Roga Afrike" i rezultiralo opetovanim raseljavanjem ljudi iz njihovih domova.
U međuvremenu, ciljane operacije protiv pojedinaca za koje se sumnja da su povezani s Al-Shabaabom odvijaju se ne samo u samoj Somaliji, već i u susjednim zemljama poput Kenije, gdje Kenijska policija obučena u SAD-u koriste vojne taktike praćenja i ciljanja potencijalnih osumnjičenika, pridonoseći onome što je jedna kenijska skupina za ljudska prava nazvala "epidemija” izvansudskih ubojstava i nestanaka.
18. kolovoza 2011.: Civili u sjevernom Mogadišu, u blizini stare tvornice cigareta i šibica gdje su burundijski vojnici s AMISOM-om uspostavili novi položaj nakon povlačenja Al Shabaaba. (Fotografija UN-a)
Konačno, činjenica da su neke od država koje daju trupe AMISOM-u izvele vlastite zračne napade na Al-Shabaab u Somaliji zahtijeva dodatnu pozornost. Ujedinjeni narodi iz prosinca 2017 prijaviti, na primjer, tvrdio je da su neovlašteni kenijski zračni napadi doprinijeli smrti najmanje 40 civila u razdoblju od 22 mjeseca između 2015. i 2017. godine.
U svibnju 2020., visoki vojni dužnosnici u Somalskoj nacionalnoj vojsci optuženik kenijska vojska neselektivnog bombardiranja stočara u regiji Gedo, gdje je KDF navodno proveo preko 50 Zračni napadi u razdoblju od dva tjedna. A u siječnju 2021., tjedan dana prije napada 29. siječnja koji je Airwars pripisao Etiopiji, Uganda je angažirala vlastitu flotu borbenih helikoptera za istovremeno lansiranje kopneni i zračni napad u južnoj Somaliji, doprinijevši smrti - prema ugandskoj vojsci - 189 ljudi, navodno svi borci Al-Shabaaba.
Iako su sve dotične vlade formalno saveznici SAD-a, njihove akcije ne mogu se svesti na američke direktive. Vođenje rata u Somaliji oslanja se na kontingentna i fluidna savezništva koja se razvijaju tijekom vremena, kako svaki skup aktera procjenjuje i preispituje svoje interese.
Sposobnost Etiopije, Kenije i Ugande da održe svoje vlastite ratne projekte zahtijeva aktivnu ili prešutnu suradnju različitih aktera na nacionalnoj razini, uključujući političare koji odobravaju kupnju vojne opreme, političku i poslovnu elitu koja slaviti militarizirane muškosti i ženstvenosti, medijske kuće koje cenzuriraju brutalnosti rata, logističke tvrtke koje olakšavaju kretanje zaliha i same trupe čiji se moral i vjera u njihovu misiju moraju održati.
Dok Bidenova administracija nastoji obnoviti imidž Sjedinjenih Država u inozemstvu, moguće je da će AFRICOM postupno preuzeti ulogu pozadine u protuterorističkim operacijama u Somaliji. Službeno, barem su američke trupe povučene i premještene u Keniji i Džibutiju, dok su afričke trupe i dalje na terenu u Somaliji. Jače oslanjanje na svoje partnere u regiji omogućilo bi SAD-u da nadoknadi javni nadzor i odgovornost koja dolazi s njihovim izravnim angažmanom.
Ali ako je fokus isključivo na SAD-u, tada se može podleći njihovoj taktici nevidljivosti i nepobjedivosti, i propustiti računati sa stvarnošću da je istočnoafričko ratno područje teren oblikovan međusobno povezanim oblicima moći. Nužna borba za ukidanje AFRICOM-a zahtijeva prepoznavanje upletenosti i oslanjanje na druge skupove koji vode rat.
Samar Al-Bulushi je suradnik urednika Afrika je zemlja i na fakultetu Sveučilišta Kalifornija, Irvine.
Ovaj je članak iz Afrika je zemlja i ponovno se objavljuje pod licencom Creative Commons.
Izraženi stavovi isključivo su stavovi autora i mogu, ali ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.
Donirajte sigurno uz PayPal
Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:
Čestitke Samaru Al-Bulushiju koji briljantno vodi čitatelja kroz složenu mrežu zapadnog militarizma u Arici i razotkriva ulogu regionalnih saveznika koji imaju tešku ulogu u ratovima na kontinentu.
Nadam se, Selab, da bi ovaj članak mogao privući pozornost onih koji bi cijenili izvrsnu, dubinsku perspektivu koju nam daje Samar Al-Bulushi.
Zaista nema razumne isprike koju bi U$rijanci mogli tvrditi odbijajući ispitati što je učinjeno u njihovo ime, bilo izravno ili preko posrednika tijekom posljednjih sedamdeset i kusur godina, i trenutnu prisutnost U$-a u Africi, koji se kontinent čini regijom svijeta o kojem previše nema interesa učiti ili se njime baviti.
Prečesto se nacije i društva “trećeg svijeta” jednostavno odbacuju kao nazadne ili nedostojne interesa onih koji žive u naciji koja se ponosi time što je broj jedan! u svijetu.
Zapravo sam čuo kako se kaže da nije mudro da U$rijanci znaju što vojska U$-a radi u Africi, "jer, ako mi znamo, znat će i neprijatelj."
Oholost i arogancija koji se odražavaju u tom stavu dovoljno govore.
Odražava predodžbe koje se mogu shvatiti samo kao ravnodušnost, koja varira od ležerne do izopačene.
Odbačeno kao "kolateralna šteta", eufemističko izbjegavanje karakterizira tako oskudnu medijsku "pokrivenost" kao što su prosječni U$ijanski susreti, osiguravajući da takvo nasilje, nazovimo ga organiziranim haosom, nikada ne izazove raspravu ili popularno odbijanje.
Pretpostavljam da će malo tko komentirati ovaj članak jer opisuje samo još jedan opskurni mali rat u onome što se zove usrana zemlja o kojoj 99.9% Amerikanaca ne zna ništa, uglavnom zato što naš "slobodni tisak" nema što reći o njima sukoba, od kojih niti jedan ne ugrožava Ameriku ili njezine istinske nacionalne interese ni najmanje. Tko žanje dobrobiti ovih masovnih ubojstava pitanje je od 64 dolara na koje ne traži odgovor nijedan američki građanin koji marljivo radi i plaća porez s računima za liječenje, djecom koju treba hraniti i hipotekama koje treba platiti. Većinu vremena vojna oprema, plaćenici, njihovo novačenje, obuka, platni spisak i operacije vjerojatno se financiraju bez ikakvog drugog razloga osim da se spriječi Kineze u potencijalnom razvoju odnosa s tim nacijama i ulaganju u lokalne resurse. Sloboda i demokracija su najmanje vjerojatni cilj. Ponekad se čini da je cilj onih koji vode Washington iskvariti što je moguće veći dio planeta teorijom i praksom gangsterizma.
Vrhunski i totalno točan komentar, Realist, u svakom pogledu.
Mediji su nametnuli neznanje o dijelovima svijeta o kojima većina U$ijana ne zna ništa, tretirani su u$ijanskom "dominacijom punog spektra" o kojoj U$ijanci ne samo da ne znaju ništa, već ih nije ni briga, a dovoljno je da " izuzetna” i “nezaobilazna” nacija, njihova nacija, pazi da zemlja “X” nikada ne može predstavljati prijetnju Domovini Merkin.
To što je cijeli posao (od medija do streljiva) neizmjerno profitabilan za dragocjenu nekolicinu jednostavno je nenamjerna i neočekivana sporedna korist.
“Ljepota našeg oružja” i sve to.
Ti i ja, realiste, mogli bismo biti zgroženi i zgroženi, i često bismo mogli otkriti, kada pokušavamo potaknuti druge da sagledaju dublje u "stvari", da su svi "previše zauzeti" da bi tako gledali i, ako ustrajemo u takvom ohrabrenje, da naši napori ne samo da nisu cijenjeni, već apsolutno nepoželjni.
Postavljanje pitanja o, poticanje dubljeg razumijevanja i iniciranje rasprave usmjerene na agresije U$ijana, prijetnje i vojne "vježbe" je, ako ne i zabranjeno, užasno neugodno za mnoge U$ijance.
Ali onda, kada se carstva raspadnu i civilno društvo propadne, oni koji su ionako ugodni i samozadovoljni radije to ne bi primijetili, dok je većina, koja je ionako teško ekonomski i socijalno pritisnuta, uglavnom uvjerena da ionako ne može učiniti ništa ni oko čega.
Iskreno govoreći, do sada je značajnom broju građana SAD-a bolno očito da U$ mlatara i propada, da nema ni moralni autoritet ni ljudski legitimitet.
Korupcijska pravila.
Vlast u U$-u ne treba se previše bojati mnogih, budući da se nikada nije suočila s društvenim preokretom dovoljnim da stvarno uzdrma svetu elitu.
Ipak, U$ moć, kod kuće, ne mora, do sada, tući ulice, polagano izgladnjivanje i nedostatak krova nad glavom bit će dovoljni, budući da su ostaci srednje klase i zaslužna upravljačka klasa više nego zadovoljni vjerovanjem da je patnja jednostavno rezultat lijenog osobnog neuspjeha.
Baš kao što “loše” nacije zaslužuju biti disciplinirane i poučene “dobrom ponašanju”, lokalni “gubitnici” zaslužuju strogoću i moralne upute.