Spašavanje bogatih investitora u siromašnim zemljama

John Smith se suočava s vjerovnicima odazive do najveće dužničke krize u povijesti.

By John Smith
OpenDemocracy

In 2020., bogate nacije potrošile gotovo 12 bilijuna dolara, više od 31 posto njihovog zajedničkog BDP-a, kako bi spriječili gospodarski krah i ublažili učinke pandemije Covid-19 na svoje građane. Ovaj “fiskalni poticaj” ne uključuje monetarni poticaj u obliku nižih kamatnih stopa i kupnje financijske imovine središnje banke.

U potpunoj suprotnosti, njihov odgovor na katastrofalne ekonomske učinke Covida na takozvane zemlje u razvoju u Africi, Aziji i Latinskoj Americi — opisao Predsjednik Svjetske banke David Malpass kao "gori od financijske krize 2008. i za Latinsku Ameriku gori od dužničke krize 1980-ih" — bio je udarac u zube.

U studenom je Ken Ofori-Atta, ministar financija Gane, komentirao tu

“Sposobnost središnjih banaka na Zapadu da odgovore [na pandemiju] u nezamislivoj mjeri, i granice naše sposobnosti da odgovorimo, prilično su uznemirujuće... Stvarno vam dođe da vičete 'Ne mogu disati'.”

Sposobnost siromašnih zemalja da odgovore na pandemiju također je ometena užasno nerazvijenim zdravstvenim sustavima. Prosječna zdravstvena potrošnja po glavi stanovnika u zemljama s visokim dohotkom u 2018. iznosio je 5,562 USD, 156 puta više od 35.6 USD godišnje po glavi stanovnika u zemljama s niskim dohotkom i 21 puta više od 262 USD po glavi stanovnika u 'zemljama u razvoju' u cjelini.

Uoči summita G20 u studenome, kojim predsjeda Saudijska Arabija, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres upozorio je da je "svijet u razvoju na rubu financijske propasti i eskalacije siromaštva, gladi i neizrecive patnje" te je zamolio čelnike G20 za razmjeran odgovor .

G20 je zapravo G7 – to jest, sedam vodećih bogatih nacija, SAD, UK, Francuska, Njemačka, Japan, Kanada, Italija - prerušeni. Oni posjeduju moć, dok ostalih 13 nacija, uključujući Brazil, Južnoafričku Republiku, Saudijsku Arabiju i Indiju, svojim odlukama daju legitimitet.

Odgovor bogatih nacija na katastrofu koja je pogodila siromašne nacije je Inicijativa za obustavu servisiranja duga (DSSI) — ponuda za 77 "najmanje razvijenih zemalja" da obustave isplate kamata službenim vjerovnicima (tj. bogatim vladama, MMF-u i Svjetskoj banci) do Lipanj 2021. Obustavljene isplate bit će pridodane njihovom već nepodrživom dugu i svaki će cent morati biti plaćen u roku od pet godina.

U Latinskoj Americi i na Karibima samo Bolivija, Grenada, Gvajana, Haiti, Honduras i Nikaragva ispunjavaju uvjete za ove mizerne naknade. Ostali moraju nastaviti trpati novac u usta svojih vjerovnika u bogatim nacijama bez pauze čak i na jedan dan, umjesto da tu gotovinu koriste za rješavanje svojih medicinskih i ekonomskih hitnih situacija.

Spašavanje bogatih

Ali to nije sve. Ovo "oslobođenje duga" odnosi se samo na kamate koje duguju vladama, a ne na ono što duguju privatnim zajmodavcima.

Čak se i Svjetska banka isključila iz ove male velikodušnosti - David Malpass  odbijeni pozivi zamrznuti 7 milijardi dolara plaćanja kamata zbog toga, rekavši da bi to strpljenje naštetilo sposobnosti banke da daje nove zajmove. Kao rezultat toga, samo 41 posto od 42.7 milijardi dolara koje su DSSI zemlje dugovale u isplatama duga u 2020. ispunjava uvjete za olakšice.

Obustava plaćanja kamata državnim vjerovnicima olakšava ovim očajnički siromašnim zemljama servisiranje dugova prema privatnim vjerovnicima — kao što su Blackrock, JP Morgan, HSBC, UBS i bogati pojedinci kojima služe.

Drugim riječima, vlade bogatih zemalja ne spašavaju siromašne zemlje, one spašavaju bogate investitore u tim siromašnim zemljama.

Kao David Malpass (koji je bio dio vlade bivšeg predsjednika Donalda Trumpa prije njegova imenovanja na čelo Svjetske banke 2019.) je čak priznao,

"Postoji rizik od slobodne vožnje, gdje privatni investitori dobivaju punu plaću, djelomično od štednje koju zemlje dobivaju od svojih službenih vjerovnika."

Od početka su privatni vjerovnici pozivani da sudjeluju u DSSI-ju nudeći odgode plaćanja kamata, ali oni su nepopustljivo odbijali to učiniti.

U studenom čelnici G20 ponovljen ovi prazni pozivi:

"Nedostaje sudjelovanje privatnih vjerovnika i snažno ih potičemo da sudjeluju pod usporedivim uvjetima kada to zatraže zemlje koje ispunjavaju uvjete."

Kao Stephanie Blankenburg, voditeljica duga i razvojnih financija na Konferenciji UN-a o trgovini i razvoju, , rekao je: "Postoji dogovor među naprednim zemljama i zemljama u razvoju u G20 da zastupaju samo interese vjerovnika."

Do sada je, 44 zemlje podnijele su zahtjev za olakšice u okviru DSSI-ja, a odgođeno je plaćanje kamata u ukupnom iznosu od 5.4 milijarde dolara, koje će se dodati njihovom ukupnom nepodmirenom dugu, koja je stajala kod 477 milijardi dolara u 2018. Ove uštede ekvivalentne su 2.2 posto bruto domaćeg proizvoda, ili oko 10^th zbog pada njihovih poreznih prihoda zbog pandemije.

Da bi dobile olakšicu, zemlje DSSI-ja moraju zatražiti obustavu plaćanja svojih kamata, čak iako sam čin podnošenja tog zahtjeva dovodi u pitanje njihovu kreditnu sposobnost i poziva agencije za kreditni rejting da razmotre smanjenje svojeg duga, kao što se već dogodilo Etiopiji, Pakistanu i Kamerunu. Umjesto da dobiju olakšicu duga, njihovi troškovi posudbe su skočili, čime se povećao njihov teret duga.

Prema Eurodadu Daniel Munevar, prijetnja ovoga

“koristi se kako bi se zemlje dužnike natjerale na pokornost i prisilile da otplate svoje dugove bez obzira na posljedice po javno zdravlje. Troškovi... nažalost će se mjeriti u milijunima izgubljenih radnih mjesta i života, ne zbog razornog virusa, već zbog... globalnog financijskog sustava."

Što je s ostatkom?

Dužnička kriza s kojom se suočavaju najsiromašnije zemlje jedan je aspekt kolosalne globalne dužničke krize. Uključujući privatni i javni dug srednje razvijenih i bogatih zemalja, globalni dug sada iznosi 277 trilijuna dolara.

Ova povećan za 6 trilijuna dolara između 2012. i 2016., te za 52 trilijuna dolara od 2016. do kraja rujna 2020., i sada je jednak 365 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda — porast u odnosu na 320 posto na kraju 2019. godine.

Čak i prije nego što je nastupila pandemija Covid-19, globalna kapitalistička ekonomija bila je na intenzivnoj njezi, sprječavajući depresiju zahvaljujući ekstremnim monetarnim politikama kao što su negativne kamatne stope i rastući dug. Samo povratak snažnom i održivom gospodarskom rastu može spriječiti krizu kvalitativno dublju od bilo čega što se dogodilo u povijesti, ali nema apsolutno nikakvog razloga očekivati ​​da će se taj rast ostvariti.

Šest siromašnih zemalja – Zambija, Ekvador, Libanon, Belize, Surinam i Argentina – već nisu platile svoje dugove 2020., u usporedbi sa samo trima tijekom globalne financijske krize.

Dužnička kriza koja sada guta siromašne zemlje samo je jedna manifestacija duboke strukturne krize globalnog gospodarskog sustava, krize iz koje kapitalistički nema izlaza.

Dug jedne osobe - ili jedne zemlje - imovina je druge osobe. Otpis dugova većine prema nekolicini jedino je moguće rješenje, a to je nužno revolucionarno rješenje budući da otkazivanje dugova siromašne većine znači otkazivanje bogatstva u vlasništvu superbogate manjine.

Cijelo progresivno čovječanstvo se može i mora ujediniti i djelovati prema riječima kubanskog predsjednika Miguela Díaz-Canela, koji je u svom govoru pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda 22. rujna 2020. pozvao na nastavak “pravedne borbe za otpis nenaplativog inozemnog duga koji, pogoršan društvenim i gospodarskim učincima pandemije, prijeti opstanak naroda Juga.”

John Smith je autor nagrađene knjige 2016 Imperijalizam u XNUMX. stoljeću: globalizacija, super-eksploatacija i konačna kriza kapitalizma, čiji su ključni argumenti sažeti ovdje.

Ovaj je članak iz OpenDemocracy.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.