Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

Daniel Jadue je gradonačelnik Recolete, komune koja je dio rastućeg grada Santiaga u Čileu. Njegov ured nalazi se na šestom katu općinske zgrade u čijem se donjem dijelu nalaze ljekarna, optičarska radnja i knjižara kojima upravlja općina, a koje se bave opskrbom robom po povoljnim cijenama.

Na zidovima njegova ureda nalaze se amblemi njegove predanosti palestinskom narodu, uključujući zastave i kultni crtić Handale koji je stvorio Naji al-Ali, palestinski karikaturist koji je ubijen 1987. "Ja sam Palestinac", kaže mi Jadue s ponos. “Rođen sam 28. lipnja 1967., samo nekoliko dana nakon što su Izraelci zauzeli Jeruzalem.” Borba Palestinaca, koja je progonila veći dio njegova političkog života, kaže on, “nije toliko različita od borbe čileanskog naroda. Obojica se bore za istu stvar: pravdu.”

Jadue je prošle godine rekao da će se kandidirati kao oporbeni kandidat na čileanskim predsjedničkim izborima u studenom 2021.

Ankete predstava da bi mogao biti ozbiljan takmac, čak i mogući pobjednik. Čile je zahvatio val prosvjeda protiv desničarske vlade predsjednika Sebastiána Piñere. Ovi prosvjedi — kao i mobilizacija za novi ustav — daju osnovu za nadu da bi ljevica mogla ponovno preuzeti predsjedničku palaču po prvi put otkako je Salvador Allende preuzeo dužnost u ime liste Narodnog jedinstva 1970. godine.

U roku od nekoliko minuta nakon našeg sastanka, odmah je postalo jasno zašto postoji tolika podrška Jadueu: on je ljubazan i pristojan čovjek s jasnim osjećajem za svoj posao i dubokom predanošću ljudima i njihovim potrebama. Jadue se ne boji kazni koje njegova kandidatura ima i koje će izazvati. Već, bez ikakvih dokaz, ima Centar Simon Wiesenthal zvan Jadue jedan od 10 najopasnijih antisemita na svijetu.

Kao član Komunističke partije Čilea od 1993., Jadue je u misiji preokrenuti tijek dugog čileanskog eksperimenta s neoliberalizmom. Često se kaže da neoliberalizam — politička platforma štednje za ljude i bogatstva za milijardere — prvi put je provedena u Čileu. Kako glasi popularni slogan, neoliberalizam je rođen u Čileu, au Čileu će i umrijeti.

Školovan kao arhitekt, Jadue ima jasan osjećaj za dugoročno planiranje. Godine 2001., kaže mi, komunisti u Recoleti razvili su strateški plan kako osvojiti mjesto gradonačelnika do 2012. U to je vrijeme ekstremna desnica kontrolirala komunu, osvojivši više od 50 posto glasova.

Komunistički plan činio se čudnim. Jadue se neuspješno natjecao za mjesto gradonačelnika 2004. i 2008., da bi konačno prevladao 2012. nakon što je izgradio široku koaliciju među radničkom klasom, isključenim sektorima i malim trgovcima. Sada je ekstremna desnica marginalna dok ljevica u Recoleti osvaja više od polovice glasova.

Kad je general Augusto Pinochet vodio državni udar od 1973. do 1990., gospodarskom politikom vlade dominirali su Chicago Boysi, skupina čileanskih ekonomista čija je neoliberalna politika služila interesima stranih multinacionalnih kompanija. Bit neoliberalizma je privatizacija društvenog i gospodarskog života, smanjenje poreza na bogate i korporacije, te iscrpljivanje sustava socijalne skrbi i javnog sektora.

Preokret neoliberalne dinamike

Kad su Jadue i komunisti povratili Recoletu, komuna je postala laboratorij u kojem su počeli preokretati neoliberalnu dinamiku. Mehanizmi za ovaj preokret nisu bili potpuni zaokret prema socijalizmu, što nije u potpunosti moguće s obzirom na pravna i politička ograničenja ureda gradonačelnika; nego su bili eksperiment u ponovnoj izgradnji javnog sektora.

Od 2003. Jadue je kao predsjednik lokalne društvene i kulturne organizacije La Chimba gurao plan za premještanje vladinih resursa u javno obrazovanje i mjesna vijeća. Iz ureda gradonačelnika Jadue je stvorio općinsku ljekarnu, optičku trgovinu, knjižaru i prodavaonicu ploča, otvoreno sveučilište i nekretninski projekt koji radi bez motiva profita. "Cijeli sam život sanjao o ovom planu", kaže mi Jadue.

Nema ničeg posebno radikalnog u projektu Recoleta, priznaje Jadue. Prethodno bi siromašni dolazili u općinski ured, tražili novčane transfere za pomoć u nabavi lijekova, na primjer, a onda bi novac koji bi im se dao koristili za kupnju lijekova od skupog privatnog sektora. Sada, umjesto subvencioniranja privatnog sektora javnim sredstvima, kaže Jadue, općina vodi ljekarnu koja zatim prodaje lijekove po pravednoj cijeni. Čineći to, općina je u mogućnosti nabaviti lijekove po nižoj cijeni, što im je uštedjelo enormnu količinu novca.

Ako se ovom racionalnom politikom ne brine samo o siromašnima i štedi novac općini, pitam ga, zašto druge općine ne slijede model Recoleta? "Zato što ih ne zanima dobrobit ljudi", kaže mi Jadue. “Kapitalizam”, kaže Jadue, “stvara siromašne” i siromašni onda dolaze tražiti dobra i usluge od države zbog svoje relativne nemoći. “Siromašni su pošteniji od bogatih. Ako siromašni mogu kupiti dobra i usluge po pravednoj cijeni, onda oni ne traže novac.”

Godine 1910., šest godina prije nego što je objavio svoju moćnu Čikaške pjesme, Carl Sandburg napisao je mali pamflet za Socijalističku partiju Amerike pod nazivom “Vi i vaš posao”.

Napisan u obliku pisma osobi po imenu Bill, Sandburg počinje dugim dijelom o tome kako je Billov prijatelj upravo izgubio posao. Lako je, piše Sandburg, reći da je nezaposlena osoba kriva što je bez posla: lijena je, nesposobna, njegovi su neuspjesi. Ali ovi "neuspjesi", piše Sandburg, posljedica su klase u kojoj je rođen, a ne njegove osobe.

"Ono što sami radite je individualno", piše Sandburg otvorenim stilom koji bi bio poznat Jadueu. “Ono što radite, s drugima ili za druge je društveno. Shvaćaš li razliku, Bill? Pa, zalijepite to u šešir i pričvrstite u memoriju. Ali nemojte ga izgubiti. Ako vas uspijem natjerati da imate na umu tu razliku između onoga što je društveno i onoga što je individualno, ubit ću vas u socijalista.”

Neoliberalna politika otežava doživljavanje društva na građanski način. Ako je ljudima teško doći do posla, ili ako su poslovi sami po sebi stresniji, ili ako se vrijeme putovanja produži, lako je očekivati ​​da će se ljutnje pokvariti. Ako je medicinska skrb teško dostupna, ako se mirovine pogoršavaju prije većih izdataka (uključujući i poreze), i ako samo postane teže nositi se sa svakodnevnim životom, tada će bijes porasti, a na vidjelo će doći opća društvena bijeda.

Pitanje resursa

Uljuđenost nije samo stvar stava. Uljuđenost je stvar resursa. Zamislite da društvo koristi naše značajno društveno blago kako bi jedni drugima osigurali pristojan život, kako bi osigurali medicinsku skrb i skrb za starije osobe te kako bi zajamčili da se s gorućim problemima nosimo na kolektivan način. Tek tada će biti potrebno slobodno vrijeme za odmor među prijateljima, za volontiranje u našim zajednicama, za upoznavanje jedni drugih i za manje stresa i ljutnje.

Ni "nada" nije osobni osjećaj. Moraju ga proizvesti ljudi radeći stvari zajedno, gradeći zajednice, boreći se za svoje vrijednosti. To je upravo ono što se vidi u projektu Recoleta, i to je upravo ono što je izloženo u drugim socijalističkim projektima diljem svijeta, od vlade Lijeve demokratske fronte u Kerali i revolucionarnog projekta na Kubi.

Zamislite što bi svi resursi skriveni u nezakonitim poreznim oazama i potrošeni na rasipničke stvari poput oružja i smanjenja poreza mogli učiniti za izgradnju pristojnog društva: mogli bi financirati škole od predškolskog do sveučilišta, javni prijevoz koji može zamijeniti automobile na fosilna goriva , javno stanovanje, bolnice kojima je dostupna univerzalna zdravstvena skrb, umjetnički i društveni centri, i iznad svega, četverosatni radni dan uz plaću za cijeli dan kako bi bilo vremena pomoći u ponovnoj izgradnji društva.

Kad su Kurta Vonneguta upitali jesu li Dresden trebali bombardirati Saveznici tijekom Drugog svjetskog rata, odgovorio je da je ipak bio bombardiran; stvar je bila u tome kako se tko ponašao nakon bombardiranja. Povlačenje resursa od strane milijardera omogućeno politikom neoliberalizma učinkovito bombardira društvo, zbog čega se postavlja pitanje kako se ponašati usred pokolja.

Razgovarati s ljudima poput Daniela Jaduea – i drugima sličnim TM Thomas Isaac (ministar financija Kerale) i to Elizabeth Gómez Alcorta (ministrica žena, spolova i raznolikosti u Argentini) – daje dobar osjećaj kako preokrenuti eroziju našeg društvenog života. Oni ne zamišljaju samo budućnost; sada ga počinju graditi.

Vijay Prashad, indijski povjesničar, novinar i komentator, izvršni je direktor Tricontinental: Institut za društvena istraživanja i glavni urednik Left Word Books.

Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.