Autori iznose argumente za povlačenje iz Ugovora o energetskoj povelji, koji ima više od 50 potpisnika.
(staklasti pogled, Flickr, CC BY-SA 2.0)
By Fabian Flues, Cecilija Olivet i Pia Eberhardt
OpenDemocracy
Lprošlog mjeseca, njemački energetski div RWE objavio je da jest tuži nizozemsku vladu. Zločin? Predlaže postupno ukidanje ugljena iz mješavine električne energije u zemlji. Tvrtka, koja je najveći europski emiter ugljika, od zemlje traži 1.4 milijarde eura "odštete" za gubitak potencijalne zarade jer Nizozemska vlada zabranila je spaljivanje ugljena za električnu energiju od 2030.
Ako ovo zvuči nerazumno, onda biste se mogli iznenaditi kada saznate da je ova vrsta pravnog postupka savršeno normalna – i da će vjerojatno postati uobičajena u nadolazećim godinama.
RWE tuži na temelju Ugovor o energetskoj povelji (ECT), malo poznati međunarodni sporazum potpisan bez puno javne rasprave 1994. godine. Ugovor obvezuje više od 50 zemalja i omogućuje stranim ulagačima u energetski sektor da tuže vlade zbog odluka koje bi mogle negativno utjecati na njihovu dobit – uključujući klimatske politike. Vlade mogu biti prisiljene platiti ogromne iznose odštete ako izgube slučaj ECT-a.
Istražite Europu je otkrio da bi EU, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švicarska mogle biti prisiljene platiti više od 345 milijardi eura u ECT tužbama zbog klimatskih mjera u nadolazećim godinama. Taj iznos, koji je više nego dvostruko veći od godišnjeg proračuna EU-a, predstavlja ukupnu vrijednost infrastrukture za fosilna goriva koja je zaštićena ECT-om, a izračunat je pomoću podataka koje su prikupili Global Energy Monitor i Change of Oil International.
S imovinom pokrivenom ECT-om vrijednom 141 milijardu eura (ili više od 2,000 eura po građaninu), Ujedinjeno Kraljevstvo – koje je 2019. postalo prvo veliko gospodarstvo koje je donijelo zakon o neto nultim emisijama – zemlja je najosjetljivija na buduća potraživanja.
RWE-ova elektrana Pembroke u Walesu, prikazana u izgradnji 2011., najveća je europska elektrana na prirodni plin. (JKMMX, CC BY 3.0, Wikimedia Commons)
Europska komisija je 2019 zvan ECT "zastario" i "više nije održiv" i više od 450 klimatskih vođa i znanstvenika i 300 zastupnici iz cijele Europe pozvali su vlade da se povuku iz ugovora.
No kao odgovor, snažni interesi su se mobilizirali ne samo da brane ugovor, već da ga prošire na nove države potpisnice. Ti interesi uključuju lobi za fosilna goriva koji želi zadržati svoje prevelike zakonske privilegije; odvjetnici koji zarađuju milijune raspravljajući o ECT slučajevima; i Tajništvo ECT-a sa sjedištem u Bruxellesu, koje ima bliske veze s obje industrije i čiji opstanak ovisi o nastavku ugovora.
Tjelohranitelj zagađivača
Pristaše ECT-a iznose brojne kontroverzne tvrdnje kako bi spriječile zemlje da napuste ugovor i uvjerile nove zemlje da se pridruže. Ali njihovi mitovi i dezinformacije jesu lako razobličiti.
Na primjer, pristaše ECT-a kažu da sporazum privlači strana ulaganja, uključujući i čistu energiju. Međutim, nema jasnih dokaza da sporazumi u stilu ECT-a to čine: nedavno meta-analiza od 74 studije pokazalo je da je učinak sporazuma o ulaganju na povećanje stranih ulaganja “toliko malen da se smatra nultim”.
I dok pristaše ECT-a tvrde da ugovor štiti ulaganja u obnovljive izvore energije, u stvarnosti on uglavnom štiti i produžava status quo kojim dominiraju fosilna goriva. Posljednjih godina samo 20 posto ulaganja zaštićenih ECT-om pokrivalo je čistu energiju, u usporedbi s 56 posto za ugljen, naftu i plin.
Štiteći status quo, ECT djeluje kao tjelohranitelj zagađivača. Kao što pokazuje primjer RWE-a, kada vlada odluči postupno ukinuti ugljen ili prestati s radom nafte i plina, tvrtke koje se bave fosilnim gorivom mogu zahtijevati visoku naknadu putem ECT-a. Dakle, bez javnih koristi i jasnih rizika za klimatske akcije, zašto zemlje oklijevaju napustiti sporazum? Još dva mita sprječavaju ih da nešto poduzmu.
Prvo, zagovornici ECT-a tvrde da će tekući proces "modernizacije" ugovora popraviti njegove nedostatke. Ali modernizacija se odvija puževom brzinom od 2017. i malo je vjerojatno da će uspjeti s obzirom na otpor moćnih članica ECT-a poput Japan, čije su tvrtke koristile ECT za poduzimanje pravnih radnji protiv drugih vlada. Procurilo izvješća pokazuju da su razgovori u zastoju zbog zahtjeva da se odluke donose jednoglasno.
Nijedna država potpisnica nije predložila uklanjanje svojih opasnih korporativnih sudova, koji imaju oblik arbitražnih sudova kojima upravljaju tri privatna odvjetnika. Nijedna država nije predložila jasno izuzeće za klimatske mjere. Nijedna članica ECT-a ne želi u skorije vrijeme isključiti zaštitu fosilnih goriva iz moderniziranog ugovora.
Ukratko: pregovori oko “modernizacije” ECT-a neće uskladiti ugovor s globalnim klimatskim obvezama.
Drugo, zagovornici ECT-a tvrde da napuštanje ugovora ne nudi zaštitu od skupih tužbi. Zalazna klauzula ECT-a – koja dopušta investitorima da tuže zemlju 20 godina nakon njenog povlačenja iz ugovora – čini jednostrani izlazak iz ECT-a beskorisnim, tvrdi se.
U praksi, međutim, povlačenje iz ECT-a značajno smanjuje rizik zemlje od tužbe i izbjegava ugljično zaključavanje iz novih projekata fosilnih goriva. Klauzula o ograničenju ECT-a primjenjuje se samo na izvršena ulaganja prije povlačenja, dok su one napravljene nakon više nisu zaštićeni.
U vrijeme kada je većina novih energetskih ulaganja još uvijek u fosilna goriva, a ne u obnovljive izvore, ovo je važno. Što prije zemlje odu, to će manje novih prljavih investicija potpasti pod ECT i biti "zaključano" njegovim pravnim statusom.
Italija je poduzela nužan korak povlačenja iz ECT-a 2016. Ubuduće, ako više zemalja odluči zajedno se povući – recimo, EU blok, uz potporu saveznika kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo ili Švicarska – mogu dodatno oslabiti klauzulu o ograničenju roka. Zemlje koje se povuku mogle bi usvojiti sporazum koji isključuje zahtjeve unutar njihove skupine, prije nego što zajedno napuste ECT u isto vrijeme. To bi otežalo ulagačima iz tih zemalja da tuže druge iz grupe.
Širom Europe zahtjev kruži kako bi građani mogli pozvati svoje vlade da okončaju ludilo ECT-a.
Napuštanje zastarjelog ECT-a koji ubija klimu nije pametno. To nije samo dobro upravljanje, već logičan korak za sve koji globalno zatopljenje shvaćaju ozbiljno.
Fabian Flues je savjetnik za trgovinsku i investicijsku politiku u berlinskom PowerShiftu.
Cecilia Olivet koordinatorica je projekta s Programom ekonomske pravde pri Transnacionalnom institutu.
Pia Eberhardt je istraživačica i voditeljica kampanje u briselskoj skupini za kampanju Corporate Europe Observatory.
Ovaj članak je iz Open Democracy i ponovno objavljen pod licencom Creative Commons.
Izraženi stavovi isključivo su stavovi autora i mogu, ali ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.
Donirajte sigurno uz PayPal
Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:
