BIJESNI ARAP: Protjeran iz SAD-a 1969. zbog podrške građanskim pravima: Tko je George Hajjar?

Gotovo nepoznat u SAD-u, Hajjar je vrijeđao Ben-Guriona, pridružio se pokretu za građanska prava na jugu i izgubio posao u PLO-u zbog navodnog vrijeđanja Arafata.

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

MVećina Amerikanaca — i većina Arapa — nisu čuli za Georgea Hajjara (on je to pisao Haggar dok je živio u Kanadi i SAD-u), jednog od politički najekscentričnijih akademika ikada.

Ovo je čovjek koji se odrekao mnogih poslova i sigurnosti prihoda zbog svoje čvrste vjere u svoja načela i predanosti revoluciji. Hajjarova karijera predstavlja neobičan put jednog arapskog akademika—ili bilo kojeg drugog akademika.

Kao što je dobro poznato, arapski intelektualci na Zapadu (poput Edwarda Saida, Hishama Sharabija i Ibrahima Abou Lughoda) počeli su glasno govoriti o Palestini tek nakon poraza 1967., koji je potresao savjest Arapa diljem svijeta. Hajjar, svaka čast, bio je glasan o Palestini od samog početka, i nikada nije posustao u svom žestokom protivljenju cionizmu čim je zakoračio u Sjevernu Ameriku ranih 1950-ih.

Kao mladić u Kanadi 1960. gonio je Davida Ben-Guriona u kanadskim zračnim lukama kako bi ga ismijavao i prosvjedovao protiv okupacije Palestine. Shvatio je da je Palestina odlučujući uzrok i rano su ga upozorili kanadski akademici da je Izrael sveta krava na Zapadu i da je u usporedbi s tim puno lakše biti komunist. Hajjar je bio oboje: uvjereni radikalni marksist i žestoki anticionist.

Ovaj hrabri akademski revolucionar otpušten je sa svih sveučilišnih poslova koje je ikada imao, osim posljednjeg posla na Libanonskom sveučilištu u Biqa`u. Slijedeći Marxovu izreku, Hajjar (koji je studirao političku teoriju) nije bio zadovoljan tumačenjem svijeta; želio ju je promijeniti, i mijenjao je svijet oko sebe u svakom razdoblju svog života, te je pridonio palestinskoj revoluciji.

Ako je akademicima drago čuti aplauz na kraju svojih predavanja, Hajjar je bio ambiciozniji. Želio je povesti svoju publiku na revoluciju 1960-ih u Kanadi i SAD-u: bio je vođa sindikalnih i studentskih pobuna na nekoliko sveučilišta. Osnovao je jednu od ranih kanadskih arapskih političkih organizacija.

Hajjar u svojoj knjizi priča svoju životnu priču Revolucionarni lutalica u svijetu koji se mijenja (Arapski, izdavač Dar Al-Farabi). Hajjar je odrastao u siromašnoj obitelji u Biqa`u (istočni Libanon) i u svojim je memoarima opisao politička zbivanja oko sebe 1930-ih i 1940-ih beskompromisnim jezikom. On s pravom naziva libanonske heroje neovisnosti "repovima" kolonijalizma (str. 23).

Njegov otac je pokušao pretvoriti Hajjara u monaha, ali mladi Hajjar nije izdržao, te je pješice pobjegao iz samostana dok se nije vratio kući. Ovo je čovjek kojeg vlade, političke stranke ili vjerski autoriteti nisu mogli ukrotiti.

Godine 1952. Hajjar je emigrirao u Kanadu i radio kao konobar i čistač cipela. Naučio je engleski i bio odličan akademski. Otvoren je u obavještavanju čitatelja da su njegovi profesori bili šokirani njegovim žestokim revolucionarnim stilom u znanstvenim radovima (str. 70). Akademska zajednica radi na harmonizaciji i ukroćenju jezika studenata tako da svi zvučimo isto i da ne predstavljamo prijetnju postojećem poretku kojem nas sveučilišta uče da poštujemo i služimo mu.

Hajjar je ušao u kanadsku stranačku politiku i prosvjedovao u kanadskom parlamentu 1961. protiv izraelskog nuklearnog oružja (čak i danas, samo usporedite ogromnu pozornost zapadnih medija na nepostojeći iranski nuklearni program s postojećim golemim nuklearnim arsenalom Izraela).

Njegov kanadski zaručnik bio je uznemiren njegovim revolucionarnim aktivnostima, posebno kada su dnevne novine iz rodnog grada objavile sliku Hajjara kako drži znak protiv "nacističkih generala" u vezi s američkim ratom u Vijetnamu (Hajjar to naziva "političkom zabavom" (str. 86). ).

Godine 1963. dobio je sina kojeg je nazvao Bertrand, po Bertrandu Russellu. Hajjar je doktorirao političku teoriju na Sveučilištu Columbia 1966. i zaposlio se na Luteranskom sveučilištu Waterloo, ali je nakon toga otpušten (ili mu ugovor nije obnovljen) isključivo zbog svog revolucionarnog pristupa i djelovanja. Hajjar je bio pionir kanadske arapske političke organizacije u vrijeme kada su se Arapi u Sjevernoj Americi previše bojali izraziti svoja politička uvjerenja zbog straha od uhićenja i deportacije.

Hajjarov se ugled proširio Sjevernom Amerikom (bio je istaknuti govornik na konferenciji Arapske studentske unije u Long Beachu 1970.) i pretežno crnačko, Južno sveučilište u New Orleansu (SUNO) uputilo mu je poziv da se pridruži njegovom političkom odjelu. Brzo je postao vođa crnačke studentske pobune, na kampusu i izvan njega.

Uslijedio je studentski prosvjed i Haggaru su studenti u potpunosti vjerovali i postavili ga za svog kvazi-glasnogovornika. Konzervativni elementi u kampusu počeli su klevetati Hajjara i potkopavati njegove revolucionarne akreditacije kao vođe prosvjeda. Zvali su ga Bijeli, a Hajjar je objasnio da se nikada nije smatrao bijelcem i ustvrdio da se identificira kao smeđa osoba.

Prosvjednici su se suočili s guvernerom Louisiane Johnom McKiethenom, koji je tada držan "taocem" (bilo je ironično da je Hajjar, koji nije imao američko državljanstvo, pa čak ni zelenu kartu, uvjeravao guvernera da sve dok bude s njim tijekom prosvjeda, bilo bi sigurno). Hajjar je brzo postao državni neprijatelj. Šef policije New Orleansa obratio se Hajjaru u kameru na TV-u, dok je Haggar gledao i smijali.

Hajjar u svojoj knjizi izvještava o prizoru helikoptera i policijskih automobila koji su krenuli za njim prije uhićenja. Adam Fairclough, u svom Rasa i demokracija: Borba za građanska prava u Louisiani, 1915.-1972., priznaje da povijest pokreta za građanska prava u Louisiani prepoznaje ulogu Hajjara na Sveučilištu Southern i kaže da su konzervativni crni članovi fakulteta upućivali očito rasističke apele studentima u nastojanju da diskreditiraju Hajjara, “arapsko-američkog profesora političkih znanosti čiji je Vatreno osuđivanje 'fašističkih crnja, kućnih crnja, crnih buržoaskih mazohista, [i] bijelih liberala' dalo mu je ozloglašenost i utjecaj”” (str. 433).

SUNO je otpustio Hajjara i on je deportiran iz SAD-a 1969. godine. Kongresmen Gerald Ford vrijeđao je ovog arapsko-američkog akademika koji je američkog guvernera držao kao taoca.

Povratak u Libanon

Hajjarov ugled je rastao i Basil Kubaisi, Iračanin koji je bio aktivan u Narodnoj fronti za oslobođenje Palestine (PFLP) dok je doktorirao u Kanadi, a kojeg će kasnije ubiti Mossad 1973., uveo ga je u krugove PFLP-a u Bejrutu. Hajjarov povratak u Libanon pokrenuo je novu revolucionarnu karijeru za Hajjara.

Upoznao je Ghassana Kanafanija, Wadi` Haddada i Leilu Khaled među ostalim vođama Narodnog fronta i drugih palestinskih organizacija otpora. Hajjar je bio zainteresiran za predstavljanje palestinske stvari svijetu kroz biografiju Leile Khaled. Ali Hajjar se nije slagao s publikom PFLP-a u Bejrutu.

Djelovao je kao arogantan i ohol (kako mi je rekao jedan Hajjarov suvremenik kada sam ga nedavno pitao o Hajjaru). Kanafani i drugi dali su kritičke primjedbe na Hajjar rukopis i on ga je ljutito objavio u Ujedinjenom Kraljevstvu (pod naslovom Moj narod će živjeti, i postao je bestseler na nekoliko jezika).

Hajjar se također želio pridružiti vodstvu PFLP-a, ali bez prolaska kroz organizacijsku hijerarhijsku ljestvicu. PFLP je odbio, ali Wadi` Haddad je bio impresioniran Hajjarom i regrutirao ga je da radi kao stalni kadar, te je koristio njegove usluge u svojim operacijama.

U knjizi Hajjar spominje otmicu Lufthanse u Mogadishu 1977. Njegova je uloga vjerojatno bila striktna analiza političkog konteksta i nacrt političkog manifesta za operaciju. Hajjar nije bio upućen u nikakvo vojno planiranje i čini se da nikada nije imao nikakvu vojnu ulogu. 

Valja napomenuti da se matična organizacija, PFLP, još 1971. godine distancirala od “međunarodnih operacija” i osudila štetu koju one čine palestinskoj stvari i potencijalni rizik za civile. Nasilni čin uključivao je otmicu njemačkog komercijalnog zrakoplova i zahtjev za oslobađanje palestinskih (i njemačkih Rote Armee Fraktion) zatvorenika. Nije uspio i većina otmičara je ubijena, kao i njemački kopilot. 

Nakon organizacijskog sukoba s vodstvom PFLP-a, Haddad je zadužio Hajjara da napiše knjigu o Ghassanu Kanafaniju nakon njegova ubojstva 1972. Opet, vodstvo PFLP-a nije odobrilo Hajjarov iskaz, pogotovo jer je on iskoristio priliku da razotkrije prilagođavajuće trendove PLO-a. (čak je insinuirao da bi Kanafani počinio samoubojstvo da je svjedočio ustupcima koji su započeli konferencijom PLO-a 1974.). [Ova knjiga nikada nije objavljena i trenutno sam u pregovorima s Hajjarom o njenom konačnom izdanju].

Hajjar je radio u Palestinskom istraživačkom centru, ali se njegova osobnost sukobljavala s osobnošću njegova predsjednika, Anisa Sayigha, koji je upravljao centrom izuzetno čvrsto i prilično formalno, te s velikom disciplinom. Hajjar je također sugerirao da je bio na meti palestinskih intelektualaca, Hishama Sharabija i Ibrahima Abou Lughoda, jer je čvrsto stajao protiv dvodržavnog rješenja i proročanski upozoravao protiv "Jerihonske republike" 1974. nakon što je prisustvovao PNC-u 12.^th konferencija.

Radikalna reputacija Hajjara preplavila je Bejrut i čelnici pokreta Fath (Fatah) pozvali su ga na sastanak i on je upozorio na nadolazeći val represije u Libanonu (neposredno prije nego što su desničarske milicije pokrenule građanski rat) i pozvao na spaljivanje mondena ulica Hamra.

Vođe Fatha bili su užasnuti tim prijedlogom. Hajjar je tada regrutiran da radi za novoosnovani Zajednički informativni odbor PLO-a, ali ni tamo nije izdržao jer je optužen za vrijeđanje Jasera Arafata.

Hajjar se potom preselio u Kuvajt gdje je predavao na Kuvajtskom sveučilištu i pisao za njegove progresivne publikacije. No ni njegov boravak u Kuvajtu nije potrajao te je otpušten i protjeran zbog “psovanja” saudijske kraljevske obitelji. Zatim se pridružio Institutu za palestinske studije na Bagdadskom sveučilištu gdje je obnovio kontakte s Wadi` Haddadom.

Nije iznenađujuće, Hajjar je nacrtao jezivu sliku Bagdada pod Sadamom i napisao: "Bagdad Arapa postao je Bagdad plaćenika, oportunista i prodavača iluzornih publikacija" (str. 278). Godine 1977. sudjelovao je u pokretanju "Arapskog revolucionarnog pokreta", ali se odupirao pokušaju Carlosa (Šakala) da kooptira njegov pokret u ime Saddama Husayna.

Hajjar se nakon toga preselio u Alžir 1978., ali se brzo sukobio s onima na fakultetima koji su se opirali njegovoj kampanji arabizacije. Tada je također protjeran iz Alžira i vratio se u Libanon gdje je od tada živio i predavao na Libanonskom sveučilištu.

Pisao je i držao govore te je bio rani zagovornik oružanog otpora protiv izraelske invazije 1982. (Vidi njegovu knjigu, Izraelska invazija Libanona i oružani otpor, na arapskom). Osmislio je slogan: “Palestinci danas, a Armenci sutra ako se ne borimo”.

Takva je bila Hajjarova duga revolucionarna karijera, u kojoj je žrtvovao ono što je moglo biti ugodna akademska karijera. Njegov beskompromisan i revolucionaran ton iz nedavnih razmjena nije nimalo omekšao.  

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). On tweeta kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.