Je li britanska tajna politika prema Libiji pridonijela teroru u Manchesteru?

Nema smisla u britanskoj istrazi osim ako ne postavlja teška pitanja koja bi britanski establišment radije izbjegavao, piše Peter Oborne.

By Peter Oborne
Deklasificirano UK

FNaših dana nakon terorističkog zločina u Manchester Areni 22. svibnja 2017., u kojem su poginule 22 osobe, Jeremy Corbyn održao je najhrabriji govor u svojoj karijeri. 

Tadašnji vođa laburista otišao je puno dalje od pro forma osuda terorističkog barbarstva koje je uobičajeno nakon takvih napada. 

Pokrenuo je zabranjenu temu britanske vanjske politike. Corbyn je istaknuo vezu između "ratova koje je naša vlada podržavala ili vodila u drugim zemljama i terorizma ovdje kod kuće".

Ova intervencija bila je tim značajnija jer ju je napravio usred kampanje za opće izbore. Konzervativni stratezi isprva nisu mogli vjerovati svojoj sreći. 

Misleći da im je Corbyn poklonio izbore, Ben Wallace, tadašnji ministar sigurnosti (a danas ministar obrane), krenuo je u ofenzivu. Izjavio je: "Moramo biti nedvosmisleni da nikakve isprike, nikakva količina uvrnutog rezoniranja o vanjskoj politici ovdje ili vanjskoj politici tamo ne mogu biti izgovor."

Ali konzervativni stratezi nisu bili u pravu. Corbyn je vjerojatno porastao, a ne pao u anketama nakon svog govora. 

Britanska javnost vidjela je da je vođa laburista u pravu. Ponavljao je eksplicitno upozorenje koju je britanska obavještajna služba dala tadašnjem premijeru Tonyju Blairu uoči rata u Iraku 2003.:

"Prijetnja od Al-Qaide će se povećati na početku bilo kakve vojne akcije protiv Iraka." 

Drugim riječima, postoji nepobitna veza između stranog avanturizma i takozvanog blowbacka kod kuće. 

Političari rijetko priznaju tu vezu. Doista, Blair je odbio prihvatiti važnost invazije na Irak nakon terorističkih napada u Londonu u srpnju 2005., u kojima je poginulo 56 ljudi. 

Ni Blair ni David Cameron nisu dopustili potpunu, neovisnu javnu istragu o bombaškim napadima u Londonu, tako da veze s britanskom vanjskom politikom nikada nisu pravilno istražene.

Počinjem se pitati hoće li trenutna istraga o zločinu u Manchester Areni također zaobići problem. 

Slon u sobi

Istraga je pokrenuta 15. lipnja ove godine. Od tada je Sir John Saunders, predsjednik, posvetio svoje vrijeme detaljnom ispitivanju odgovora hitnih službi i sigurnosnih rješenja u Manchester Areni.

Ali zaobišao je slona u sobi: ulogu Britanije u padu libijskog vođe pukovnika Moamera Gadafija u ratu 2011. 

Ipak, činjenice je teško zanemariti.

Bombaš iz Manchestera bio je Salman Abedi, 22-godišnjak libijskog podrijetla čija je obitelj pobjegla i nastanila se u Manchesteru kako bi pobjegla od Gadafijeva režima. 

Abedijev otac, Ramadan, bio je dugogodišnji član Libijske islamske borbene grupe (LIFG), koja je osnovana da svrgne Gadafija. Primarna oporbena snaga Gadafiju, LIFG, bila je do 2009. podružnica al-Qaide.

 Doprinijeti do Vijesti o konzorciju  Tijekom naše zimske akcije fondova 2020

Godine 2011. i Ramadan i mladi Salman Abedi vratili su se u Libiju kako bi se borili u građanskom ratu koji je svrgnuo Gadafija, dijelom zahvaljujući kampanji bombardiranja NATO-a u kojoj je Velika Britanija igrala ključnu ulogu. 

Kasnije se znalo da je Salman više puta putovao u Libiju, uključujući i onu neposredno prije napada u Manchesteru.

Možda su veze Salmana Abedija s Libijom irelevantne. Bilo bi pogrešno isključiti ideju da je Abedi bio "radikaliziran" u Britaniji. 

Ipak, pitanja ima na pretek. Pitanja koja vrište da budu postavljena. Pitanja koja je Saunders do sada pokazao malo znakova ispitivanja.

Prvi se odnosi na britansku "politiku otvorenih vrata", koja je omogućila libijskim prognanicima i britanskim libijskim državljanima, od kojih je većina živjela u Manchesteru, da se pridruže ustanku 2011. godine. 

Neki od tih britanskih Libijaca prethodno su bili pod nadzorom, koji ih je podvrgavao elektroničkom označavanju i zahtijevao da ostanu na registriranoj adresi 16 sati dnevno.

Kontrolni nalozi osmišljeni su u svrhu "zaštite članova javnosti od opasnosti od terorizma". 

Ipak, prije libijske intervencije, britanska je vlada odlučila da Manchesterski Libijci više ne predstavljaju terorističku prijetnju.

Članak iz Bliskoistočno oko intervjuirali su Libijce koji su tvrdili da je konce povlačila britanska domaća sigurnosna služba, MI5, kako bi im omogućila da otputuju u Libiju i bore se "bez pitanja".

Drugim riječima, Ujedinjeno Kraljevstvo je dopuštalo pojedincima za koje su sumnjali da su uključeni u terorističke aktivnosti da putuju u Libiju i pridruže se radikalnim islamističkim skupinama, uključujući Libijsku islamsku borbenu skupinu.

Zašto su te kontrole ukinute i po čijem savjetu? Što je natjeralo vladu da se predomisli? Jesu li nalozi kontrole ukinuti u vezi s libijskim sukobom – ili postoji neko drugo objašnjenje?

Ministarska odgovornost

Saunders ima moć nazvati tadašnju ministricu unutarnjih poslova Theresu May i vjerojatno njezinog neposrednog prethodnika Alana Johnsona i pitati ih. Trebao bi to učiniti.

Također treba nazvati Camerona, premijera koji je naredio britansku vojnu intervenciju 2011. Moramo znati je li mu rečeno da bi njegova misija u Libiji mogla proizvesti domaće posljedice. 

MI5 je unaprijed upozorio na opasnost od krvoprolića na britanskim ulicama kao posljedicu invazije na Irak. Je li slično upozorenje izdano u četiri oka prije britanskog uplitanja u Libiju? 

Istraga također treba čuti o odnosima Britanije s LIFG-om, koji je 1990-ih izgleda bio u sukobu s MI6, a agencija ga je platila da izvrši atentat pokušaj protiv Gadafija.

Kad su njihovi pokušaji promjene režima propali, libijski su radikali pobjegli u Manchester - koji se ponekad naziva "drugom prijestolnicom" Libije.

Nakon 9. rujna britanska je država promijenila pristup i Gadafi je postao neočekivana osoba saveznik. Sada su prognanicima LIFG-a u Britaniji oduzete putovnice. 

Godine 2011. LIFG je ponovno postao popularan jer je Cameron naredio zračne napade i potajno rasporedio kopnene trupe kako bi pomogao lokalnim snagama da uklone Gadafija.

To je rijetko tko priznao. Ali general David Richards, tadašnji načelnik stožera obrane, rekao parlamentarna istraga 2016. da je Britanija "imala nekoliko ljudi ugrađenih" s pobunjeničkim snagama u Libiji, rekavši da su "u pozadinskim područjima" i "ići će naprijed i natrag". 

Ne bismo li trebali znati više detalja o ovome? S kim su točno radili? Kakvu su podršku pružili? Je li to uključivalo oružanu potporu ili obuku islamističkih snaga?

Ova su pitanja iznimno važna jer su Abedi i njegov otac u to vrijeme bili među tim pobunjeničkim snagama. Ne mogu utvrditi jesu li bili pod kontrolom.

Pitanja su posebno aktualna zbog okolnosti koje su vladale tijekom britanske vojne akcije u Libiji.

Uvjeti rezolucije Ujedinjenih naroda, koja je odobrila britansku i francusku intervenciju, izričito su zabranjivali slanje kopnenih trupa. 

Čini se da je Britanija uglavnom stala iza islamističkih boraca, uključujući LIFG, koji je dugo mrzio Gadafija. 

Neki LIFG borci u Libiji 2011. imali su i ranije borio zajedno s Islamskom državom Iraka – entitetom al-Qaede koji je uspostavio prisutnost u Siriji i potom postao Islamska država.

Drugim riječima, snage povezane s Qaidom bile su britanske čizme na terenu u ratu protiv Gadafija.

Godine 2018. tadašnji ministar vanjskih poslova Alastair Burt priznao parlamentu da je Ujedinjeno Kraljevstvo "vjerojatno" imalo kontakte s "bivšim članovima" LIFG-a i druge islamističke skupine, Brigade mučenika 17. veljače, u Libiji 2011. Kakvi su bili ti kontakti?

Nakon rata 2011., postoji osnova za pretpostavku da je Abedi došao u kontakt s drugim militantnim islamističkim skupinama na svojim putovanjima u Libiju. Tamo su prijedlozi, na primjer, da je Abedi obučavan u kompleksu kampa kojim je upravljala Islamska država u Sabrathi, blizu granice s Tunisom. 

Nakon što je Gadafijev režim pao, Libija je postala uglavnom zemlja bezakonja i baza za terorizam, uključujući lansirnu rampu za terorističke napade u Europi.

Moramo znati s kojim se skupinama Abedi susretao, jesu li ga obučavali i jesu li predstavljali opasnost za Britaniju. 

I koje su bile stvarne okolnosti u kojima je Abedi bio "Spašena” od strane britanske vojske 2014., kada su on i drugi britanski državljani u Libiji u to vrijeme vraćeni u UK? Zašto je Abediju dopušten nesmetan povratak u Britaniju? 

Tajna obavještajna služba (SIS, također poznata kao MI6) trebala bi ovo rasvijetliti, zbog čega je iskreno čudno i apsurdno da nijedan službenik SIS-a nije pozvan da svjedoči (zakazan je svjedok MI5). Saundersova će istraga imati ograničen kredibilitet bez svjedočenja SIS-a.

Što su oni znali o Abedijevim posjetima Libiji? Je li SIS tražio ublažavanje kontrolnih naloga? I ključno pitanje – kakvu je točno ulogu SIS imao u Libiji 2011.?

Cijena krvi?

Jesu li nedužni građani Manchestera platili krvavu cijenu za britansku ciničnu politiku prije šest godina? Je li sama britanska država u konačnici bila dio aparata terora koji je ubio nedužne ljude u Manchesteru?

Zbog toga Saunders također mora nazvati Williama Haguea, ministra vanjskih poslova 2011., kako bi se suočio s forenzičkim ispitivanjem o odnosu između LIFG-a i britanske države. 

Je li Hague razumio što radi? 

Saborski odbor za vanjske poslove kasnije zaključio je nije: “Nismo vidjeli nikakve dokaze da je britanska vlada provela odgovarajuću analizu prirode pobune u Libiji. Moguće je da vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije bila u stanju analizirati prirodu pobune u Libiji zbog nepotpunih obavještajnih podataka i nedovoljnog institucionalnog uvida.”

Dodalo se: "Nije uspio identificirati militantni islamistički ekstremistički element u pobuni."

No je li Ministarstvo vanjskih poslova doista toliko naivno? Je li Britanija slijepo posrnula u savezništvo s terorističkim snagama koje bi se kasnije mogle okrenuti protiv nje? Ili smo točno znali s kim se petljamo? 

Od početka saslušanja u rujnu, Saunders je proveo tri mjeseca ispitujući hitne službe i one odgovorne za sigurnost Arene. Ne sumnjam da postoje važne lekcije koje treba naučiti.

Međutim, svrha istrage u Manchesteru je osigurati da se slična katastrofa može izbjeći u budućnosti. Zato bi Saunders trebao provesti barem isto toliko vremena ispitujući britansku vanjsku politiku. 

Nema smisla njegova istraga osim ako ne postavlja teška pitanja koja bi britanski establišment radije izbjegao i ne istražuje temeljne uzroke.  

Neki bi mogli smatrati da to nije fer prema Saundersu. Na ova bi pitanja bilo odgovoreno da je postojala službena istraga, kakva je trebala biti, o Cameronovoj kobnoj odluci da intervenira u Libiji. 

U nedostatku takve istrage, to je na Saundersu. 

Peter Oborne je kolumnist za Bliskoistočno oko. Njegova nova knjiga, Napad na istinu: Boris Johnson, Donald Trump i pojava novog moralnog barbarstva,  objavit će Simon & Schuster u veljači. 

Ovaj je članak iz Deklasificirano UK

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Doprinijeti do konzorcijum
Vijesti' Zimski fond pogon