Robert Fisk: Hrabrost u pokrivanju Izraela

Robert Fisk bio je najpoznatiji dopisnik jedne generacije s Bliskog istoka na engleskom jeziku, a njegova smrt prošlog mjeseca u dobi od 74 godine izazvala je izljev pohvala — uz nešto kritika.

Osmrtnice navode njegova desetljeća rada, uglavnom za Britance Nezavisan, i njegove dvije ogromne knjige: Šteta nacije (1990) i Veliki rat za civilizaciju (2005), koji se temelje na izvješćima iz prve ruke s gotovo svih žarišnih točaka na Bliskom istoku od sredine 1970-ih.

Fisk je bio tamo tijekom građanskog rata u Libanonu, iransko-iračkog rata 1980-88, američke invazije na Irak 2003. i još mnogo toga. Napravio je nezaboravne depeše s lica mjesta nakon masakra u Sabri i Shatili u Bejrutu 1982., kada je izraelska vojska stajala po strani dok su libanonske kršćanske milicije poklale negdje između 460 i 3500 palestinskih izbjeglica.

Izraelski premijer Yitzhak Rabin, američki predsjednik Bill Clinton i PLO-ov Yasser Arafat na ceremoniji potpisivanja sporazuma u Oslu, 13. rujna 1993. (Wikimedia Commons)

Desetljeća izvještavanja Roberta Fiska o Izraelu/Palestini bila su posebno vrijedna, u usporedbi s većinom američkih mainstream medija. Velik dio ove pokrivenosti može se pronaći u Veliki rat za civilizaciju.

On je od samog početka iznio sumnje u vezi s “mirovnim sporazumom” iz Osla iz 1993., pitajući obične skeptične Palestince za mišljenje umjesto da se oslanja isključivo na diplomate na visokoj razini. Otišao je u izraelska židovska "naselja" na Zapadnoj obali, i nije prikrivao tvrde, antipalestinske stavove koje je tamo zatekao.

Fisk je također intervjuirao vrstu Izraelaca koji do pojavljuju se u glavnoj struji SAD-a, ali je upozorio da nisu reprezentativne:

“. . . Dedi Zucker, liberalni član Kneseta i vođa Pokreta za građanska prava je u velikoj manjini; on je tip čovjeka — širokogrud, s naočalama, akademskog izgleda — kojeg posjetitelji Izraela traže da čuju ono što žele čuti.”

Fisk je također secirao kroničnu pristranost, u jeziku i interpretaciji, koja je postala toliko dijelom mainstream izvještavanja iz Izraela/Palestine da je često više niti ne primjećujemo:

“Kada Palestinci ubijaju Izraelce, smatramo ih zlim ljudima. Kada Izraelci kolju Palestince, Amerika i druge zapadne nacije smatraju svrsishodnim te zločine smatrati tragedijama, nesporazumima ili djelom pojedinačnih luđaka. Palestinci - u općenitom, sveobuhvatnom smislu riječi - odgovorni su za ta djela. Izrael nije.”

Fiskovo izvještavanje u drugim dijelovima Bliskog istoka izazvalo je neke sumnje u njegovu točnost. Hugh Pope, također ugledni bliskoistočni novinar koji sada radi u Međunarodnoj kriznoj skupini, prije deset godina ukratko je naveo neka Fiskova iskrivljenja. Papa, u svojim fascinantnim memoarima Večerati s Al Qaidom, kaže da su drugi novinari imali riječ za to: "Fiskery". Papa je objasnio:

“. . . suštinski smisao priče i politička poruka iza nje mogli bi biti istiniti ili, s autorova stajališta, ilustrirati višu istinu. Ali detalji, citati, svjedoci, pa čak i cijele bitke mogu se uljepšati kako bi priča odletjela, po mogućnosti na naslovnici.”

Pope sugerira da možda postoje olakotne okolnosti koje objašnjavaju Fiskova pretjerivanja. Zapadno izvješćivanje koje slijedi uske mainstream konvencije je suhoparno, kliničko - i na kraju, nedvojbeno netočno na svoj način. Papa je nastavio:

“Fiskovo pisanje, više nego bilo tko drugi, uspijeva zaobići oprezne konvencije bliskoistočnog izvještavanja i na emocionalnoj razini ukazati na nepravde diktatora i okrutnu stranu američke politike.”

Papino komplicirano stajalište nastavlja se i nakon Fiskove smrti. Vremenska linija na Twitteru reproducira Popeov skeptični pogled na Fiskovu točnost. U kojoj Papa odgovara:

Istina je ono što kažete o manjku činjenica. Ali Fisk je briljirao u komuniciranju nepravde zapadnih politika, užasa rata i boli koju osjećaju njegove žrtve.