Trijumf monopolističkog kapitalizma šteti životnom vijeku američkih radnika

Što znači imati bogatstvo koje se približava šesteroznamenkastim milijardama? Senator Everett Dirksen jednom se slavno našalio "milijarda ovdje i milijarda ondje i uskoro ćete govoriti o pravom novcu." Mislim da je korisno ove vrlo apstraktne velike brojeve prevesti u stvarna dobra i usluge kojima se može raspolagati s ovim novcem.

Najsuvremeniji pomorski razarač košta oko milijardu kuna, otprilike koliko košta NBA franšiza. Netko može dodati nekoliko luksuznih domova i još uvijek potrošiti samo mali dio svog bogatstva. Očito se čini da posjedovanje stalno rastućeg toka dobara nije vjerojatan motivator mega bogatih.

Čak se i pojam upadljive potrošnje Thorsteina Veblena mora suočiti s činjenicom da dan ima samo toliko sati, a time i ograničenja onoga što se može prikazati. U tom pogledu, uvijek me zabavlja nesposobnost Mitta Romneya da se tijekom predsjedničke debate prisjeti koliko je kuća posjedovao. 

Ako se nesagledive razine bogatstva često traže zbog nečeg drugog osim pukog posjedovanja, koja je motivacija i jesu li ovi milijarderi opravdani u koracima poduzetim za te akvizicije?

Konvencionalna ekonomija tumači veliko bogatstvo kao tržišnu nagradu za strpljivo ulaganje u onu robu i usluge koje najviše koriste društvu. A isto tržište koje nagrađuje vješte i inovativne nema milosti prema onima koji rasipaju ogromne resurse na preambiciozne ili krivo procijenjene planove.

Adam Smith, općenito smatran ocem tržišne ekonomije, imao je oštriji pogled na podrijetlo velikog bogatstva: “Ljudi istog zanata rijetko se sastaju zajedno, ali razgovor završava zavjerom protiv javnosti ili nekom diverzijom da se podignu cijene. .” Ili, kako je rekao Balzac, "iza svakog velikog bogatstva krije se jednako veliki zločin."

Oni koji paze na nedavne vijesti iz DC-a mogli bi dati Smithu neke aktualne primjere anti-konkurentskih manevara. Antimonopolska aktivistica Sarah Miller navodi tehnološke divove kao očigledne i besramne praktičare ove strategije.

Bezos opisuje svoju strategiju na sličan način, tvrdeći da "što je jače naše vodstvo na tržištu, to je moćniji naš ekonomski model... donosit ćemo hrabre, a ne stidljive investicijske odluke tamo gdje vidimo dovoljnu vjerojatnost stjecanja prednosti tržišnog vodstva." Izvršni direktor Facebooka Mark Zuckerberg prenio je isti pristup, ali precizniji; dugi niz godina navodno je završavao sastanke osoblja vičući: "Dominacija!"

Miller zaključuje: “Najbolji način da se astronomski obogatite u Americi je steći monopolsku moć da izvučete bogatstvo od radnika, potrošača, poduzetnika, malih poduzeća i, putem poreznih olakšica, subvencija i ugovora, same naše vlade. Monopoli su moćni generatori nejednakosti koju progresivci osuđuju.”

Tijekom pandemije, kao i tijekom svjetske financijske krize, moć je bila i sredstvo i cilj domaće i međunarodne ekonomske politike. Tijekom ranih faza globalne ekonomske krize, vlada je odgovorila stvaranjem instrumenta vrijednog 700 milijardi dolara za otkup problematične imovine od banaka, ali samo oko 10 posto tih izdataka otišlo je na snižavanje kamatnih stopa na hipotekarne kredite.

Tretman Federalnih rezervi prema velikim bankama financijskih središta bio je puno velikodušniji. Snizio je kamatnu stopu koju su zaračunavale banke članice gotovo na nulu, brojku koju je držao gotovo cijelo desetljeće. Učinci ove politike nisu bili neutralni.

Niže stope u financijskom sektoru trebale su potaknuti nova ulaganja u realnu ekonomiju, ali umjesto toga nisu učinile ništa više od poticanja snažnog tržišta dionica i jeftinog novca za financiranje otkupa dionica i spajanja i akvizicija. (Yves Smith, osnivač bloga Goli kapitalizam, ističe da je jedina industrija za koju je jeftini novac resurs koji bi mogao potaknuti daljnja ulaganja upravo financije. Toliko o ponovnom uspostavljanju produktivnosti glavne ulice.)

Monopolna moć i koncentrirano bogatstvo čine ogromnu štetu donjoj trećini spektra bogatstva. Vratili smo se u jednu trećinu nacije Franklina Roosevelta loše smještene, loše odjevene, loše uhranjene. Krajem prošle godine Los Angeles Times izvijestio:

"Novi istraživanje utvrđuje da nakon desetljeća života koji su živjeli sve duže i duže, Amerikanci umiru sve ranije, smanjeni sve više u naponu života predoziranjem drogama, samoubojstvima i bolestima kao što su ciroza, rak jetre i pretilost… autori nove studije sugeriraju da preokret u životnom vijeku nacije potaknut je bolestima povezanima sa socijalnom i ekonomskom oskudicom, zdravstvenim sustavom s očiglednim prazninama i mrtvim točkama te dubokim psihološkim bolom.”

Moralni argumenti za egalitarne reforme su neodoljivi. Opscene razlike u bogatstvu proizvod su političke i ekonomske moći, a ne vrline ili izvanrednog talenta. Na lijevom centru najpopularniji prijedlozi su različite verzije poreza na bogatstvo. Takvi prijedlozi bi svakako trebali biti dio svakog paketa reformi.

Porez na bogatstvo počeo bi ispravljati štetu koju su bogatima nanijela četiri desetljeća socijalizma. I trebalo bi to tako postaviti kako bi se unaprijed suprotstavilo neizbježnom prigovaranju da su porezni reformatori motivirani zavišću. Unatoč tome, treba više promicati kako bi se pozabavili uzrocima, kao i posljedicama ove neumjerene koncentracije bogatstva.

Miller ispravno tvrdi: "Pokušaj rješavanja nejednakosti bogatstva bez rješavanja monopolske moći je kao pokušaj zaustavljanja potapanja broda s rupom na dnu spašavanjem vode, ali ne i začepljenjem rupe." Ona naglašava ulogu koju je ponovno osnažila antimonopolska politika koja je napala antidemokratske i antikonkurentske aspekte ekonomske koncentracije.

Osim toga, zagovarao bih politike koje građanima radničke klase daju više glasa u osmišljavanju ekonomskih instrumenata koji će proizvesti buduće bogatstvo za sve nas. Antimonopolski zakon, zadruge, radnička prava na organiziranje i demokratizacija FED-a bili bi dijelovi takvih reformskih paketa.

John Buell ima doktorat političkih znanosti, predavao je 10 godina na College of the Atlantic i bio je suradnik urednika Progresivna za 10 godina. Živi u Southwest Harboru, Maine, i piše o pitanjima rada i okoliša. Njegova posljednja knjiga, koju je Palgrave objavio u kolovozu 2011., jest “Politika, religija i kultura u tjeskobnom dobu.” Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena]

Ovaj je članak iz Zajednički snovi a tiskan je uz dopuštenje autora.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

 

Donirajte sigurno s PayPal ovdje. 

Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb: