ATOMSKO BOMBARDIRANJE U 75. GODINI: Kako su američki špijuni osigurali uran za Hirošimu

Mračna tajna koja stoji iza bombe u Hirošimi je odakle je uran došao, utrka špijuna protiv špijuna da se nabavi prirodno obogaćeni uran iz Konga za gorivo Projekta Manhattan i zadrži rijedak mineral izvan nacističkih ruku, izvještava Joe Lauria.

Uništenje izazvano u Hirošimi, s ruševinama dvorane za promicanje industrije prefekture Hirošima (Memorijalni muzej mira u Hirošimi/Wikimedia Commons/Maarten Heerlien)

By Joe Lauria
Posebno za Vijesti o konzorciju

SOd prve uporabe nuklearnog oružja u Hirošimi prije 75 godina na današnji dan, 6. kolovoza 1945., priča o tome odakle je došao uran za bombu i tajna operacija koju su SAD provele da je osiguraju bila je malo poznata.

To je bilo do objavljivanja knjige 2016. Špijuni u Kongu, britanske istraživačice Susan Williams (Public Affairs Books, New York), koja je po prvi put otkrila detaljnu priču o dubokoj krišnoj utrci između Amerikanaca i nacista da se dočepaju najsmrtonosnijeg metala na zemlji.

Oblak gljiva od atomske bombe pao je na Hirošimu u Japanu 6. kolovoza 1945. godine.

Oblak gljiva od atomske bombe pao je na Hirošimu u Japanu 6. kolovoza 1945. godine.

Na početku Drugog svjetskog rata, kada su SAD pokrenule iznimno tajni projekt Manhattan, rudnici u Sjevernoj Americi i većini ostatka svijeta davali su rudu s manje od jedan posto urana, što se smatralo nedostatnim za izradu prvih atomskih bombi. Ali postojao je jedan rudnik na svijetu u kojem je, zbog čuda prirode, ruda davala do 65 posto urana: rudnik Shinkolobwe u današnjoj Demokratskoj Republici Kongo.

Veza između Shinkolobwea i Hirošime, gdje je ubijeno više od 200,000 ljudi, još uvijek je bila uglavnom nepoznata na Zapadu, u Kongu, pa čak iu Japanu među nekolicinom preživjelih. 

Još jedna zanemarena poveznica je katastrofalan učinak na zdravlje kongoanskih rudara koji su rukovali uranom kao virtualni robovi belgijskog rudarskog diva Union Minière, vlasnika Shinkolobwea u tadašnjem Belgijskom Kongu.

Iako se pokazalo da nacisti nisu daleko stigli u potrazi za bombom (zbog nedostatka visoko obogaćenog urana), Amerikanci toga nisu bili svjesni 1939. i bojali su se da će Hitler dobiti nuklearno oružje prije njih . To bi gotovo sigurno utjecalo na ishod rata. Već te godine Albert Einstein napisao Predsjednik Franklin D. Roosevelt da ga neizravno savjetuje da drži naciste podalje od Shinkolowbea i osigura tamošnji uran za Sjedinjene Države.

Williamsova pomno istražena i majstorski napisana knjiga govori zamršenu priču o posebnoj jedinici američkog Ureda za strateške usluge (OSS), preteči Središnje obavještajne agencije, koja je osnovana da kupuje i tajno uklanja svi uran iz Shinkolowbe kojeg bi se SAD mogle dočepati.

William Joseph ('Divlji Bill') Donovan, šef OSS-a 1945. (Državni arhiv)

Jedinicu su u Washingtonu vodili direktor OSS-a William "Wild Bill" Donovan i Rud Boulton, voditelj OSS-ovog odjela za Afriku. Donovan je bio opsjednut time da spriječi naciste da dođu do bombe i nepovjerljiv prema britanskoj ulozi u operaciji s uranom. Britanija se s druge strane bojala da SAD pokušava preuzeti njezine zapadnoafričke kolonije. Williams nam kaže da je Donovan obučavao svoje agente da ciljaju ne samo na nacizam nego i na kolonijalizam.

Agenti OSS-a koristili su se brojnim paravanima, poput ornitologa, prirodoslovaca koji skupljaju žive gorile, uvoznika svile i predstavljanja kao izvršni direktor naftne tvrtke Texaco, poput agenta Lanier Violett. Ovo je postalo problem nakon što je predsjednik Texaca, Torkild Rieber, bio prisiljen podnijeti ostavku 1940. nakon što je razotkriven kao krijumčar nafte pred nacistima i angažirao Nijemce za koje se ispostavilo da su špijuni “koristeći interne komunikacije Texaca za prenositi obavještajne podatke informacije za Berlin.”

Williams nam također govori da su američki špijuni imali poteškoća u radu u Francuskom Kongu i drugim kolonijama pod kontrolom Slobodne Francuske generala Charlesa De Gaullea jer su SAD priznavale vladu Vichyja sve do invazije na Normandiju.

Triler iz stvarnog života

Williamsov stvarni špijunski triler usredotočuje se na brojne agente OSS-a koji su uključeni u osiguravanje urana i sprječavanje nacista da pristupe jedinstvenom rudniku u pokrajini Katanga, misiju koja je toliko tajnovita da je većina agenata mislila da sprječavaju krijumčarenje dijamanata. Nekoliko agenata OSS-a koji su znali da SAD traže uran, nisu znali čemu ta ruda.

Nekada takav agent, Wilbur “Dock” Hogue, protagonist priče, tek je nakon 6. kolovoza 1945. saznao zašto je pomogao u otkrivanju nacističkih krijumčarskih ruta iz Konga i pomogao da se uran u duhu iznese iz zemlje. Dovezen je vlakom do Port-Francqui, zatim na teglenicama niz Kasai do rijeke Kongo do Leopoldvillea (Kinshasa), gdje je pretovaren na vlak do luke Matadi.

Tamo je uran stavljan u Pan American zrakoplove ili na brodove, oboje na putu za New York, gdje je istovaren i 1,200 tona pohranjeno u skladištu u njujorškoj četvrti Staten Island. Tamo je uran ostao dok nije vlakom prevezen u laboratorij Los Alamos u Novom Meksiku, gdje su znanstvenici razvijali bombu.  

(Njujorško mjesto ispod mosta Bayonne i dalje je bilježilo dovoljno visoke razine radijacije da je američka vlada naredila čišćenje 2010.)

Williams također otkriva da su američku misiju zakomplicirali neki belgijski dužnosnici u Kongu, kao i Union Minière, koji su povremeno surađivali s nacistima kako bi prokrijumčarili dio smrtonosne rude. Kako Williams objašnjava, nakon što su se Nijemci predali, SAD je saznao koliko su nacisti zapravo daleko od bombe, a nakon što je Japan poražen, prvi put je saznao da je Tokio također imao rudimentarni program nuklearnog oružja.

Nakon Dana VE, Einstein je pokušao uvjeriti Trumana da zatvori projekt Manhattan. Ali bilo je prekasno. Iako su se generali Dwight Eisenhower, Douglas MacArthur i tri druga viša američka vojna zapovjednika protivili korištenju bombe, Truman ju je ipak bacio, ne kako bi okončao rat i spasio živote, kao mnogi povjesničari se sada slažu, nego testirati oružje i poslati poruku svijetu, a posebno Sovjetima, o nadolazećoj dominaciji Amerike.

Autorica Susan Williams

"Japanci su bili spremni predati se i nije ih bilo potrebno pogoditi tom groznom stvari", rekao je Eisenhower.

Iako agent OSS-a Hogue nije znao čemu služi uran, znao je da je na vrlo opasnoj misiji. Nacistički agenti su ga tri puta pokušali ubiti, bombom, nožem i pištoljem. Preživio je rat da bi u 42. godini života podlegao raku želuca.

Kao što Williams ističe: “Čimbenici rizika za ovu bolest uključuju izloženost zračenju, što objašnjava zašto su preživjeli atomske bombe u Drugom svjetskom ratu imali veću vjerojatnost da dobiju rak želuca nego većina ljudi.”

Još dvojica Hogueovih OSS kolega iz misije u Kongu također su umrla vrlo mlada. Ali Williamsova zabrinutost proteže se i na kongoanske radnike u rudniku koji su danima rukovali tim stvarima i za koje se čini da ni Belgija, Union Minière ni Amerikanci nisu nimalo zabrinuti.

“Zapanjujuće, jedva da je ikakva pažnja bila posvećena Kongoancima, od kojih niti jedan nije bio konzultiran o planovima za izradu atomskih bombi sa Shinkolobweovim uranom,” piše Williams. “Kakva bi bila njihova reakcija, na moralnoj osnovi, na izgradnju tako destruktivnog i strašnog oružja s mineralom iz vlastite zemlje?”

“Kakva bi bila njihova reakcija danas kada bi se dezinformacije, sjene i zrcala bacili u stranu i iznijela cijela povijest?” pitala je. “Niti Kongoanci nisu bili obaviješteni o užasnom zdravstvenom stanju i sigurnosnih opasnosti kojima su bili izloženi; jednostavno su iskorišteni kao radnici, kao da nemaju nikakva prava kao ravnopravna ljudska bića. To je bio proces za koji su SAD, UK i Belgija odgovorne velika odgovornost.”

Joe Lauria je glavni urednik Vijesti konzorcija i bivši dopisnik UN-a za Ton Wall Street Journal, Boston Globe, te brojne druge novine. Bio je istraživački novinar za Sunday Times Londona, a profesionalnu karijeru započeo je kao stringer za The New York Times.  Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena] i pratio ga je na Twitteru @unjoe.

 

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Doprinijeti do Vijesti konzorcija
 na svoju 25. obljetnicu

Donirajte sigurno s PayPal ovdje

Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:

 

6 komentara za “ATOMSKO BOMBARDIRANJE U 75. GODINI: Kako su američki špijuni osigurali uran za Hirošimu"

  1. Wayne Luney
    Kolovoz 9, 2020 na 02: 13

    Jedna mala zamjerka na članak. U njemu se navodi da su Sjedinjene Države priznavale Vichyjev režim sve do invazije na Normandiju. To nije bilo tako. Priznali smo Vichy čak i nakon Pearl Harbora, ali to je zapravo završilo operacijom Torch, invazijom na Sjevernu Afriku, koja se dogodila krajem 1942. Nijemci su odmah okupirali cijelu metropolitansku Francusku, blokirajući sve Amerikance koji su još bili u Vichyju na teritoriju okupiranom od neprijatelja.

  2. Dieter Heymann
    Kolovoz 7, 2020 na 10: 48

    ” Kao što Williams objašnjava, nakon što su se Nijemci predali, SAD su saznale koliko su nacisti zapravo bili daleko od bombe.”
    krivo To je otkriveno mnogo prije njemačke predaje od strane Alsos-tima kada su savezničke snage oslobodile Pariz pri čemu je Alsos dobio dovoljno zarobljenih informacija da su Nijemci daleko od toga da dobiju nuklearnu bombu. U to vrijeme Nijemci još nisu imali ni funkcionalni nuklearni reaktor, a njihova planirana nuklearna lokacija u Haigerlochu bila je slabašna u usporedbi s našom.
    Nuklearni fizičar nizozemskog podrijetla Samuel Goudsmit bio je znanstveni vođa Alsosa. Kasnije je postao direktor Nacionalnog laboratorija Brookhaven.
    Također je otkrio nekoliko nizozemskih suradnika koji su špijunirali za Nijemce u istraživanju nuklearne fisije Pierrea Curiea u Parizu tijekom rata. Nikad nisu dobili ništa vrijedno za Heisenberga.

  3. Eric
    Kolovoz 6, 2020 na 23: 59

    Više izvora o ulozi Kanade:

    Vlada Kanade:
    hXXps://nuclearsafety.gc.ca/eng/resources/fact-sheets/Canadas-contribution-to-nuclear-weapons-development.cfm

    Izvorna perspektiva (CBC):
    hXXps://www.cbc.ca/news/canada/north/hiroshima-bombing-apology-nwt-community-waits-1.5673591

    Nevladin nadzorni organ: hXXp://www.ccnr.org/uranium_in_bombs.html

    Društvene novine:
    hXXps://www.toronto.com/opinion-story/5795055-watchdog-canada-s-role-in-the-bombing-of-hiroshima/

  4. Eric
    Kolovoz 6, 2020 na 23: 46

    Iz autorskog teksta u Globe and Mailu Setsuko Thurlow, koja je preživjela bombardiranje Hirošime u dobi od 13 godina i 2017. predstavljala Međunarodnu kampanju za ukidanje nuklearnog oružja pri prihvaćanju Nobelove nagrade za mir:
    ----
    [Njezino nedavno izvješće kanadskom premijeru] ukazalo je na preuzimanje Eldorado Gold Mines Ltd. od strane vlade Mackenzie King 1942. i nacionalizaciju rudnika urana u Great Bear Lakeu na sjeverozapadnim teritorijima od strane vlade u siječnju 1944. Eldoradova rafinerija u Port Hope, Ont., rafinirao je svu rudaču urana iz Kanade i Belgijskog Konga korištenu u projektu Manhattan za proizvodnju prvog nuklearnog oružja za američku vojsku.

    Po uputama CD Howea, kraljevog ministra za streljivo i opskrbu, Consolidated Mining and Smelting Co. u Trailu, BC, također je potpisao ugovore s Projektom Manhattan u studenom 1942. za proizvodnju teške vode za nuklearne reaktore za proizvodnju plutonija.

    U kolovozu 1943. King je ugostio predsjednika Franklina D. Roosevelta i britanskog premijera Winstona Churchilla u Quebec Cityju, gdje su potpisali Quebečki sporazum o zajedničkom razvoju atomske bombe. Howe, najmoćniji Kingov ministar, predstavljao je Kanadu u Odboru za kombiniranu politiku koji je koordinirao zajedničko istraživanje Sjedinjenih Država, Britanije i Kanade o stvaranju atomskog oružja. King je u svom dnevniku potvrdio da je sporazum iz Quebeca "učinio Kanadu također stranom razvoja".

    Kanadsko nacionalno istraživačko vijeće bilo je snažno uključeno u projekt Manhattan i istraživanje britanskih znanstvenika za razvoj atomske bombe. U travnju 1944. Ratni odbor Kraljevog kabineta odobrio je izdatke za Nacionalno istraživačko vijeće za projektiranje i rad nuklearnih reaktora u Montrealu i Chalk Riveru, Ont., čija će se otkrića o proizvodnji plutonija podijeliti s onima koji su uključeni u projekt Manhattan.

    Ipak, velika uloga Kanade u projektu Manhattan i razvoju atomske bombe koja je uništila Hirošimu i Nagasaki potpuno je izbrisana iz kolektivne kanadske svijesti i sjećanja. Kanadska vlada nikada nije javno priznala svoje sudjelovanje u Projektu Manhattan nakon što je likovala zbog toga kada su bombe bačene 1945. godine. Malo se objavljuje o doprinosu Kanade u stvaranju atomskog oružja i ta se tema ne poučava u školama. Kanađani svih dobi vjeruju da Kanada nije imala ništa s američkom atomskom bombom.
    --------

    hXXps://www.theglobeandmail.com/opinion/article-canada-must-acknowledge-our-key-role-in-developing-the-deadly-atomic/

  5. AnneR
    Kolovoz 6, 2020 na 10: 09

    Hvala na ovom članku o Williamsovoj knjizi, g. Lauria.

    Ljudi koji su bili uključeni – na svim razinama (uključujući znanstvenike) – bili su neljudski, nemoralni, odvratni: prema kongoanskim rudarima i njihovim obiteljima, naravno; ali i svijetu i svim njegovim stanovnicima, ljudskim i neljudskim.

    Nažalost (a ovo je preblago rečeno) za indijansko stanovništvo u blizini (AZ), uran (dovoljno visoke "kvalitete") je otkriven i iskopavan - ostavljajući radioaktivne ostatke, pretpostavljam, u zalihama vode (bunari? vodonosnici?).

    I dok više nuklearnih bombi možda (još) nije bačeno ni na koga, osiromašeni uran (nuklearne elektrane? ostaci od konstrukcije oružja?) koristi se za kućište projektila/metaka ili slično, a to oružje je korišteno u Iraku ( sigurno i u Afganistanu?) A zračenje od krhotina itd. koje je ostalo ležati oko ovih zemalja nastavlja (i činit će desetljećima ako ne i stoljećima) ozbiljno utjecati na ljude, druge životinje te zemlju i vodu.

    I sva ta upotreba se vrši iz potpune svijesti o tome što se radi. Kriminal ne počinje…

    • Nylene13
      Kolovoz 7, 2020 na 18: 27

      Dobra točka. A curenje iz Fukushime sada je doseglo SVE KUTKE Tihog oceana, a razine curenja radijacije PORESTE… a znanstvenici nemaju pojma kako to zaustaviti….

Komentari su zatvoreni.