Tijekom pandemije svaka država EU-a bila je za sebe sve do ovog vrlo kasnog i nevoljkog dogovora s bogatog Sjevera, piše Diana Johnstone.
By Diana Johnstone
u Parizu
Posebno za Vijesti o konzorciju
TKriza s koronavirusom bila je test solidarnosti na kojem je Europska unija pala.
Kada je ovog proljeća nastupila pandemija, svaka država članica bila je za sebe. Postalo je jasnije no ikada da ne postoji nešto poput "europskog naroda", već samo labirint ekonomskih pravila i propisa nametnutih izrazito odvojenim narodima 27 država članica.
Upravo su latinske nacije, Italija, Španjolska i Francuska, koje već pate od superzaduženosti velikim dijelom zbog zaglavljenosti u valutnom sustavu, euru, potpuno izvan njihove kontrole, posebno teško pogođene Covidom-19. Ekonomske posljedice će vjerojatno biti razorne.
Čelnici posvećeni "europskoj izgradnji", poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, bili su sve više zabrinuti. Nezadovoljstvo prema EU brzo je raslo, osobito u Italiji i samoj Francuskoj.
Otkako je izabran 2017. uz obećanje da će pridobiti njemački pristanak za financijski izdašniju EU, Macron nije stigao nigdje. Njemačko inzistiranje na financijskoj štednji bilo je kruto. No kancelarka Angela Merkel priznala je da se za spas EU-a moraju čuti vapaji za gospodarskom pomoći s Juga. Napokon se složila s Macronom da sponzorira "napore za oporavak" EU-a u korist zemalja koje trpe ekonomske gubitke zbog pandemije.
Veliki troškovi koji bi bili uključeni zahtijevali bi odobrenje svih 27 država članica, od kojih su se mnoge protivile. U srpnju je njihov projekt predstavljen Europskom vijeću koje okuplja čelnike vlada članica EU.
Vijećem trenutno predsjeda belgijski političar Charles Michel, koji je usput bio privremeni premijer Belgije otkako je vlada njegove zemlje pala u prosincu 2018. zbog pitanja imigracije. Od tada je bilo nemoguće formirati vladu, uglavnom zbog temeljnih razlika između stranaka nizozemskog govornog područja Flandrije i stranaka francuskog govornog područja Valonije.
Vrijedno je razmisliti o tome da su institucije EU-a koje bi trebale izgraditi jedinstvenu europsku naciju smještene u Belgiji, gdje se flamanski nacionalisti nezaustavljivo kreću prema neovisnosti od govornika francuskog jezika.
Germansko-latinski kontrast u Europi ima duboke korijene. Baš kao što se Flamanci protive podjeli socijalnih troškova s "rasipničkim" Valoncima, četiri samoproglašene "štedljive" nacije - Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska - odbile su se od prijedloga da se dug podijeli s mediteranskim narodima.
Nakon četiri dana i noći žestokih svađa, prijetnji i ustupaka, 21. srpnja Charles Michel i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen objavili su dogovor koji su nazvali "povijesnim". Komisija je prvi put dobila mandat da se zadužuje kod poslovnih banaka. Ovo je zajedništvo, kapitalistički stil. Sve izoliraniji pobornici europskog federalizma pozdravili su sporazum kao značajan korak prema njihovom cilju, Sjedinjenim Europskim Državama.
Možda. No hoće li to donijeti europski gospodarski oporavak?
The Strings
“Povijesni dogovor” od 21. srpnja uključivao je normalan proračun EU-a od trilijuna eura u sljedećih sedam godina, financiran kao i obično uplatama država članica, i kratkoročni hitni paket oporavka od 750 milijardi eura, financiran od strane Komisije . Taj će se iznos podijeliti između bespovratnih sredstava od 390 eura i zajmova u vrijednosti od 360 milijardi eura zemljama za koje se pokazalo da su pretrpjele gospodarski pad zbog nedavne krize javnog zdravstva. Italiji su namijenjene 172 milijarde, a Španjolskoj 140 milijardi.
Kvaka broj 1. Budući da je Macron bio vodeći zagovornik ovog dogovora, mogao je to proglasiti velikom političkom pobjedom. Kredit od 750 milijardi eura trebao bi biti vraćen do 2058. godine, a prema složenim izračunima francuski će udio u otplati iznositi 82 milijarde eura, dok će njezin udio u koristi biti 39 milijardi eura. To nije puno više od 29 milijardi namijenjenih Njemačkoj, koja nije ni približno toliko stradala od Covid-19. Macronova politička pobjeda došla je s velikom cijenom za porezne obveznike njegove zemlje.
Kvaka #2. Ova navodna velikodušnost prema zemljama u potrebi bila je popraćena ogromnom financijskom uslugom "štedljivih" (bogatih) zemalja. Njihov gubitak zbog doprinosa otplati zajma Komisije bit će nadoknađen znatnim smanjenjem iznosa koje Austrija, Nizozemska, Danska, Švedska i Njemačka moraju uplatiti u sedmogodišnji proračun EU-a... što će automatski povećati francuski doprinos, iako je Francuska jedna od zemalja koja je najviše pretrpjela krizu Covid-19.
Kvaka #3. Bespovratna sredstva i zajmovi koji će se podijeliti u sljedećih nekoliko godina dolaze uz jake napade. Službeno, napori za oporavak "moraju biti usmjereni na regije i sektore koji su najviše pogođeni krizom." U praksi bi na vrhu liste bila turistička industrija Italije i Španjolske. Ali to nije način na koji to funkcionira. Zemlje primateljice ne mogu odlučiti koristiti novac na načine koje same smatraju najprikladnijima za svoje potrebe. Umjesto toga, planovi se moraju podnijeti Komisiji i moraju ispunjavati određene kriterije. Konkretno, „učinkovit doprinos zelenoj i digitalnoj tranziciji” bit će „preduvjet za pozitivnu ocjenu”.
Ono što to zapravo znači jest da paket za oporavak od 750 milijardi neće odgovoriti na nedostatke u javnozdravstvenim strukturama koje je otkrila pandemija. Upravo suprotno: nametnuti uvjeti uključuju ispunjavanje zahtjeva EU-a za proračunskom štednjom, nauštrb socijalnih usluga.
Umjesto toga, financiranje će ići na unapređenje projekata koje birokracija EU-a smatra potrebnima za povećanje međunarodne konkurentnosti korporacija EU-a u onome što se smatra kapitalističkim sektorima rasta budućnosti: obnovljivi izvori energije i umjetna inteligencija.
To znači daljnje subvencije za privatne korporacije koje se bave istraživanjem u tim područjima. To bez sumnje znači umnožavanje sve više prezrenih vjetrenjača, čija izgradnja prazni plaže od pijeska kako bi se izgradili monstruozni cementni stupovi za koje nitko ne zna kako se riješiti nakon što zastare (što ne traje dugo).
Umjetna inteligencija neće učiniti ništa za ljude koji su izgubili posao u Italiji i Španjolskoj. Naprotiv, najuočljiviji učinak umjetne inteligencije bio je uništavanje radnih mjesta, posebice zamjenom razumnih ljudskih bića glupim automatima koji mogu odgovoriti na svako pitanje osim na ono koje želite postaviti.
Svakako postoji dugoročna potreba za energetskom tranzicijom. Ali to nije odgovor na neposrednu hitnost za koju eurokrati tvrde da je rješavaju. Što se tiče umjetne inteligencije, nitko nije pitao ljude žele li to, a slobodno se može nagađati da je na samom dnu njihove liste želja.
Paket za oporavak EU još jednom pokazuje da je EU birokracija u službi kapitala, posebice financijskog kapitala. Odluke se donose preko glave naroda, nauštrb javnih službi kako bi se promovirali projekti koje zahtijevaju moćni financijski lobiji. Nije ni čudo da su europske burze pozdravile dogovor.
Ali to apsolutno ništa ne pomaže oslobađanju Italije, Španjolske i Francuske iz dužničke zamke eura. Zbog eura, zemlje u problemima ne mogu se obratiti svojim središnjim bankama za financiranje oporavka. Oni mogu prihvatiti milostinju samo uz uvjete.
U Italiji razni političari razmišljaju o pokretanju pokreta za izlazak iz EU. U Francuskoj raste raspoloženje za obnovu nacionalnog suvereniteta. Ali europske nacije još uvijek demoralizirane Drugim svjetskim ratom ne skupljaju lako energiju za poduzimanje hrabrih koraka, čak ni za vlastiti opstanak. Financije i birokracija vladaju kad politika miruje.
Diana Johnstone živi u Parizu. Njezina najnovija knjiga je Krug u tami: Memoari promatrača svijeta (Clarity Press, 2020.).
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Doprinijeti do konzorcijum
Vijesti o svom 25th Godišnjica
Donirajte sigurno s PayPal ovdje.
Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:
Sjajna analiza Diane Johnstone. Ona je briljantna novinarka i pronicljiva promatračica europskih pitanja. Ali ona tako često govori istinu i tako duboko da je svijet lišen njezine inteligencije, budući da to naši gospodari ne vole čuti. Stoga je njezina publika ograničena na izvrsne alternativne web stranice poput ove.
EU poput SAD-a kao eugenički recept za siromašne i neželjene i službenike pod ugovorom ažuriran za nacionalne države koje su izbušene i izdubljene i odvojene kao podređene financiranju terorističkog monopola s financijerima koji drže uzde moći kako bi se izvukli bez rizika za sebe, dok imovina država žrtava bude vraćena - hipoteka uz popust u korist vlasnika kratkoročno popravak prije povratka s prijedlogom poput anther vice.
Rješenje za svaki problem iz perspektive EU/EC je više štednje i manje suvereniteta za južnu Europu, te više vlasništva za banke i investitore na sjeveru. Osobito je odvratno što sjeverne zemlje za cijeli aranžman, čak i za uništenje izazvano pandemijom, krive navodni “moralni neuspjeh” i nedostatak štedljivosti na jugu kada je pomicanje kapitala prema sjeveru planirano, a godine štednje pogoršale su Italiju i Španjolsku u borbi s COVID-om. Poput američkih bankara i oligarha, plan je iskoristiti sve glavne događaje za unaprjeđenje dispariteta i gutati sve više i više od onih s manje.
Diane je u pravu kada ističe sličnosti ECB-a s MMF-om, ono što je Sjeverna Europa radila Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj u posljednjem desetljeću u biti je isto što MMF i SAD rade za američki imperij, potkopavaju suverenitet , stvaraju siromaštvo i ekonomsku ovisnost. Kapitalizam proždire sve i jaki dominiraju slabima, kao i uvijek.
Posljednjih osam odlomaka govori...posebno onaj koji spominje iscrpljivanje pijeska kako bi se izgradili elektroenergetski sustavi generirani vjetrom, koji očito imaju ograničeni vijek trajanja bez predviđenog recikliranja. Najnovija knjiga gospođe Johnstone, KRUG U TAMI, mora se pročitati za one koji žele razumjeti kako je Europska unija postala analogija kontinenta sustavu SAD-UK-Izrael koji je dizajniran da kontrolira duopolistički politički, ekonomski i društveni modus operandi i mašineriju u sad.
Slučajna misao: kanadska Red Green TV emisija prije mnogo godina imala je povremeni skeč predstavljen kao "Ako nije pokvareno, ne pokušavaš". Podsjeća me tangencijalno na nekontrolirani i neregulirani korporativni kapitalizam i njegove apologete...i kritičare...gdje god se nalazili.
FYI pokreti i političke stranke koje žele otići postoje iu štedljivoj skupini.
Europsko odlučivanje uvijek se temelji na kompromisu i odgađanju neizbježnog raspada eurozone na vodeću skupinu i zaostalu skupinu članica.
Postavljanje na čelo Vijeća belgijskog političara koji je napustio vlastitu zemlju koja je iskočila iz tračnica savršen je primjer nedostatka vizije za pravi europski projekt.
Postavljanje na čelo Komisije njemačke političarke koja je napravila nered u svom resoru obrane i opterećena korupcijskim skandalom ne sluti na dobro za učinkovitost i neovisnost izvršne vlasti EU.
Uvjerljivo, sažeto i istinito. EU je ono što je i počela kao – postavljeno kapitalističko tržište – plus rigidno kapitalistički (kao i tipa Friedman/Hayek) nedemokratski politički konstrukt. Bilo bi (kao što su ti Friedman-Hayekovi ekonomisti/kapitalisti sigurno bili previše svjesni) daleko bolje da svaka članica zadrži svoju vlastitu valutu, čime bi svaka zadržala kontrolu nad vlastitom ekonomijom... ali to nikada ne bi zadovoljilo stvarne moći unutar EU – i NE žive unutar takozvanog EU parlamenta. To zdanje je jednostavno Potemkinovo selo. Europska komisija – za povjerenike nikada ne glasa bilo koji član stanovništva bilo koje zemlje članice – i njezina središnja banka (preslika MMF-a/Svjetske banke) entiteti su (ljudi) koji kontroliraju EU, države članice i njihove populacije.
Grčka ekonomska katastrofa trebala je sve južnoeuropske nacije unutar EU staviti u punu pripravnost (dobro, sve su imale slične, iako manje probleme u to vrijeme – i poslušale su Komisiju i Središnju banku). Cijela ta katastrofa i njezini učinci na grčku radničku klasu, umirovljenike i tako dalje, trebali su potaknuti potpuni izlazak iz eura, ako ne i EU-a, tih južnoeuropskih zemalja.
Još jednom – kao ovdje (i u Ujedinjenom Kraljevstvu) – oni pripadnici radničke klase (oni koji zadrže ili mogu dobiti posao) bit će ti koji će na ovaj ili onaj način morati platiti sve te “zajmove”. Definitivno neće biti gornjih 20% – ultra bogati do buržoazije.
I toliko o europskoj "Uniji"... Vruć zrak više nego išta drugo.