Razmišljanja o palestinskom vodstvu

Jamil Hilal prati povijest palestinskog vodstva od elitističkog do masovnog 1960-ih i 70-ih godina do njegove teške situacije danas, nakon Osla.

By Džemil Hilal
Al-Shabaka 

TUglavnom tradicionalno vodstvo prije 1948. – bilo polufeudalno ili religiozno – nije bilo u poziciji organizirati palestinski narod jer je bilo uglavnom odvojeno od njihovih života i briga. Ti vođe nisu predstavljali masu seljaka ili radnika; sitni seljaci ili seljaci bezemljaši u to su vrijeme činili preko 55 posto stanovništva.

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata britanski kolonijalni vladari trebali su radnike u lukama i drugim sektorima, šireći radničku klasu u većim gradovima koji su formirali snažan sindikalni pokret. Tradicionalno vodstvo jeruzalemskih obitelji Husseini i Nashashibi također je bilo isključeno iz ovog pokreta.

Masovni sukobi s kojima su se suočili britanska kolonijalna sila i rastući cionistički pokret uglavnom su proizašli iz mobilizacije seljaka, radnika i urbanih profesionalaca, a ne poziva zemljoposjedničkog i klerikalnog vodstva. Postojale su organizirane grupe u ranom dijelu 20. stoljeća, ali do 1930-ih postojale su samo dvije političke stranke – komunistička partija, koja je bila aktivna s novom radničkom klasom, i liberalna reformska stranka Hizb Al-Islah sa sjedištem u Nablusu.

Uistinu, u to vrijeme koncept nacionalne reprezentacije još nije bio jasno artikuliran. Kada je izraženo, to je bilo protivljenje britanskoj kolonijalnoj dominaciji i cionističkom projektu. Tradicionalno vodstvo zastupalo je obitelji i njihove interese i vjerovalo je da imaju pravo na vodstvo, a ne da ga moraju zaslužiti demokratskim putem. Sukobi oko vodstva proizašli su uglavnom iz obiteljskog rivalstva oko položaja i statusa, iako su postojale političke razlike budući da je vodstvo Nashashibija općenito bilo bliže Britancima, dok je vodstvo Husseinija bilo više nacionalističko.

Bilo je mnogo činova otpora Britancima i cionističkoj kolonizaciji, osobito od Balfourove deklaracije 1917. nadalje. Palestinski ustanak i štrajk širom zemlje 1936.-39. bio je odgovor na poseban poziv tadašnjeg jedinstvenog nacionalnog vodstva i crpio je inspiraciju iz života i otpora šeika Izzedina Al-Qassama. ² 

Međutim, s obzirom na tradicionalni stil vodstva, Britancima je bilo relativno lako demontirati ga i rastjerati njegove članove zatvorom ili progonstvom. Kao što je poznato, Britanci su bili drakonski u svojim naporima da slome palestinski otpor njihovoj vladavini, pogubivši i zatvorivši mnoge dok su pružali podršku cionističkom pokretu koji je gradio židovsku državu u Palestini.

Izrael i danas koristi hitne zakone koje su Britanci koristili za zatvaranje bez suđenja. Do 1940-ih, zbog britanskih akcija, više nije bilo ni privida učinkovitog ujedinjenog vodstva koje bi predstavljalo palestinski narod u kritičnom trenutku.

Sve u svemu, ravnoteža snaga bila je jako nagnuta protiv Palestinaca u smislu organizacije, vojnih sposobnosti i vodstva, a njihova sposobnost da shvate politiku moći međunarodne situacije bila je ograničena. Palestinskom vodstvu također je nedostajalo dovoljno razumijevanja unutarnje i međunarodne dinamike cionističkog projekta.

Nadalje, većina arapskih zemalja bila je pod nekim oblikom kolonijalne vladavine i potpora koju su mogle dati Palestincima bila je vrlo ograničena i nije imala jasan cilj i svrhu. Palestinsko vodstvo, koje je bilo raštrkano i nije imalo organizirano narodno biračko tijelo, nije informiralo niti konzultiralo narod o raznim alternativama i političkim rutama za suočavanje s britanskom vlašću i cionističkim pokretom. Ukratko, nedostatak jedinstvenog vodstva i organizirane narodne baze bio je poražavajući.

Nasuprot tome, cionistički pokret je bio vrlo dobro organiziran, dobro naoružan i dobro opremljen; imala je potporu tadašnje supersile i pristup različitim resursima. Cionisti su također imali jasnu viziju kako postići svoj cilj izgradnje doseljeničkog kolonijalnog projekta i oštroumnije vodstvo koje je bilo spremno prihvatiti plan podjele UN-a iz 1947. i graditi na njemu.

Nakba (katastrofa) 1948. rezultirala je ne samo uništenjem palestinskog političkog polja i eliminacijom palestinskog vodstva; također je uništio napredno civilno društvo sastavljeno od političkih stranaka, radnika, mladih, žena i drugih agencija i kulturnih institucija koje su se razvile unatoč stalnim napadima na Palestince od strane Britanaca i cionista. ³

Doista, palestinsko civilno društvo procvjetalo je već 1910-ih s bogatim radom palestinskih intelektualaca i poslovnih ljudi koji su pozivali na demokratsku državu u Palestini i predlagali načine za njezin razvoj. Dio tih razmišljanja sadržan je u knjizi Obnova Palestine, objavljen u SAD-u 1919. ⁴

Prva dva desetljeća PLO-a

Arapska liga osnovala je Palestinsku oslobodilačku organizaciju 1964. kako bi Palestincima dala državnu odobrenu ulogu u oslobađanju Palestine. Osmišljen je da bude odgovorniji arapskim režimima nego stanovništvu koje traži povratak i samoodređenje.

Nakon što su palestinske skupine otpora preuzele PLO kasnih 1960-ih, promijenio se sastav i struktura organizacije. Novo se vodstvo oslanjalo na izbjeglice i srednju klasu te na strategiju oružane borbe. Uspio je izgraditi sljedbenike među palestinskim izbjeglicama i prognanicima, kao i među Palestincima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze.

Društveni sastav vodstva PLO-a radikalno se promijenio, kao i biračko tijelo koje je predstavljalo i oblik te reprezentacije. PLO se temeljio na stranačkoj strukturi (stranke su bile konstitutivne militantne frakcije) i ljudi su imali pravo glasa u sustavu. Nudili su im obuku i članstvo, ne samo u političkim tijelima, već iu narodnim i stručnim organizacijama.

Baza PLO-a uključivala je popularne nacionalističke institucije radnika, žena, studenata, učitelja i pisaca i drugih, koje su sve presijecale političke i geografske granice da bi postale nacionalni pokret za sve Palestince.

Pogled na društveno podrijetlo vođa različitih frakcija PLO-a, kao što su Yasser Arafat, Khalil Al-Wazir, Salah Khalaf, Nayef Hawatmeh i George Habash, pokazuje da su dolazili iz srednje ili niže srednje klase. Ovo je bilo vrlo različito od vodstva uglednika koje su Palestinci iskusili prije Nakbe.

Najvažnije postignuće PLO-a bilo je osigurati sveobuhvatnu strukturu koja je okupila raspršene zajednice pod jednim narativom, s osjećajem da su jedan narod s jedinstvenim ciljevima: kada se nešto dogodilo u izbjegličkom kampu Shatila u Bejrutu, ljudi su reagirali u Yarmouku. kampu u Siriji, u Al-Amariju na Zapadnoj obali, u Al-Wihdatu u Jordanu i u Khan Yunisu u Pojasu Gaze, kao iu palestinskim gradovima i selima drugdje iu dijaspori.

Sporazumi iz Osla su to uništili jer su učinkovito demontirali institucionalizirane odnose i strukture koje su stvorene i njegovane pod kišobranom PLO-a.

Podjednako je važna bila sposobnost vodstva za strateško razmišljanje u to vrijeme i njegov pristup različitim izvorima informacija o svjetskim događajima. Čelnici su bili vrlo dobro povezani s arapskim svijetom, sa socijalističkim zemljama i demokratskim pokretima na Zapadu.

Svaka od organizacija članica PLO-a imala je jake veze s Rusijom ili Kinom, a neke su imale veze sa zapadnim zemljama preko predstavnika i kroz odnose s ljevičarskim strankama i udrugama Palestinaca koji žive u tim zemljama. Vodstvo je imalo pristup bezbrojnim mišljenjima i suprotnim stavovima iz Iraka, Alžira, Jemena, Sirije i drugih.

Tijekom godina u Bejrutu vodstvo PLO-a redovito se sastajalo, a rasprave su često trajale satima dok se nije postigla neka vrsta konsenzusa (ijma') pojavila. Svaki od čelnika imao je pristup informacijama iz različitih zemalja i političkih struja.

Nije tako funkcioniralo prije 1948. niti kako funkcionira danas. U 1970-ima Arafat je morao slušati; nije mogao ignorirati ono što je rečeno, pogotovo jer su sve skupine bile naoružane, iako je oružje vrlo rijetko bilo usmjereno prema unutra, prije nego što je PLO protjeran iz Beiruta u ljeto 1982. i mala frakcija Fataha se podijelila. ⁵ Svaka od glavnih skupina imala je svoju neovisnu organizaciju i odnose s drugim političkim i diplomatskim izvorima, kao i vlastita informativna glasila.

Osim toga, rukovodstvo je imalo pristup dokumentima, studijama i procjenama koje su za njih pripremili ili objavili Istraživački centar PLO-a i Centar za planiranje o pitanjima koja su zahtijevala njihovu pozornost. Sudjelovali su i na međunarodnim skupovima. Sve se to promijenilo nakon izraelske invazije na Libanon 1982. i protjerivanja PLO-a. Velika zamka Osla bila je u tome što je narušio, i na kraju marginalizirao, tradiciju izgradnje konsenzusa i pristupa izvorima neovisnog znanja i procjene.

Ujedinjeno vodstvo koje je vodilo Prvu intifadu na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze koja je izbila 1987. bilo je uspješno jer se oslanjalo na masovne organizacije koje je vodstvo predstavljalo. Rukovodstvo je bilo sastavljeno od četiri političke stranke aktivno prisutne u OPT-u i, iako su čelnici ostali inkognito, ljudi su slušali njihove upute i direktive.

Oni nikada nisu predstavljali prijetnju vodstvu PLO-a jer je vodstvo unutar OPT-a bilo organizacijski i politički produžetak vodstva izvana. Razlika je bila u tome što su lokalni čelnici bili pojedinci koji su bili aktivni u svojoj lokalnoj zajednici i njoj su bili odgovorni.

Opadanje reprezentativnog vodstva 

Ne može se izolirati palestinsko pitanje i razvoj njegovog vodstva od razvoja događaja u regiji. Sporazum iz Camp Davida iz 1978. između Egipta i Izraela oslabio je i stavio na stranu PLO i palestinsko pitanje.

Iranska revolucija 1979. dala je poticaj islamističkoj perspektivi, a rastuća snaga "petrodolara" pomogla je rastu islamističkih pokreta, uključujući one Hamasa i Islamskog džihada.

Izraelska invazija na Libanon i opsada Bejruta 1982. rascjepkali su PLO-ove snage i raspršili njegovo vodstvo daleko od Palestine i palestinskih zajednica.

U vrijeme Palestinskog nacionalnog vijeća (PNC) 1988. PLO se suočio sa značajnim pritiskom Sovjetskog Saveza, europskih zemalja i Sjedinjenih Država, koji su uvjetovali svoju hipotetsku potporu palestinskoj državnosti učvršćivanjem podjele Palestine u obliku UN-ove sigurnosti Rezolucije Vijeća 242 i 338.

Nakon toga, iračka invazija na Kuvajt i dvosmisleno stajalište vodstva PLO-a razljutili su Zaljevske države, koje su PLO-u uskratile financijska sredstva i političku potporu.

Politički, ekonomski i diplomatski pritisak da se postigne dogovor bio je vrlo jak. Ipak, valja napomenuti da odluka o sklapanju sporazuma iz Osla nije donesena konsenzusom cijelog vodstva.

Danas je PLO izdubljen stvaranjem PA, koja je i sama suočena sa sjekirom daljnje fragmentacije i izraelske aneksije. Sada se postavlja pitanje koliko dugo PA može nastaviti funkcionirati sa svojom sadašnjom strukturom i vodstvom – vodstvom koje palestinski narod ne priznaje, ali ga međunarodni sustav tolerira zbog njegove potrebe za sugovornikom, i koje je toliko ovisno o međunarodnoj potpori da nastavlja obavljati sigurnosne funkcije za okupacijsku vlast.

Vodstvo PLO-a zabilježilo je mnoge uspjehe 1960-ih i 1970-ih. Funkcioniralo je u vrlo opasnom okruženju, iako je imalo prijatelje u svakom kutku svijeta. Dok PA dolazi do kraja puta, može li palestinski narod pronaći načina da oživi i povrati demokratski strukturiran PLO i njegov narativ oslobođenja, oslanjajući se na ono što je nekoć bio njegov kapacitet za učenje, strateško razmišljanje i izgradnju saveza u arapskom svijetu? i dalje?

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Doprinijeti do konzorcijum
Vijesti o svom 25th Godišnjica