Iako ekonomija sigurno igra ulogu u ovoj emigraciji, ona nije jedini čimbenik, piše Lawrence Davidson. Tu je i pitanje savjesti.
Međunarodna zračna luka Ben Gurion u Izraelu. (Sarah Stierch, Flickr)
By Lawrence Davidson
TothePointAnalysis.com
IIzraelske novine 2012 Haaretz izvijestio o anketi koja sugerira da bi barem jedna trećina Izraelaca razmislila o emigriranju u inozemstvo kad bi se za to ukazala prilika. Ovo nije trebala biti privremena pojava. Ažurirana 2018 Newsweek u članku je stajalo da “Izrael slavi svoj 70. rođendan u svibnju otvaranjem veleposlanstva SAD-a u Jeruzalemu. Ipak, zemlja se bori s egzistencijalnom krizom. … Potaknuti visokim troškovima života, niskim plaćama te političkim i demografskim trendovima, Izraelci masovno napuštaju zemlju.” S obzirom na činjenicu da "Izrael ima jednu od najviših stopa siromaštva i razine nejednakosti dohotka u zapadnom svijetu", možete shvatiti zašto je ideja da je Izrael "apsolutno neophodno … sigurnosti Židova diljem svijeta” je predmet rasprave među samim Židovima.
Iako ekonomija sigurno igra ulogu u ovom iseljavanju, ona nije jedini čimbenik. Tu je i pitanje savjesti. Među onima koji odlaze posebno su uočljivi brojni intelektualci i akademici. A među ovom skupinom su neki od najetičnijih građana Izraela. Ovdje se opet možemo obratiti Haaretz. Dana 23. svibnja 2020. novine su objavile niz intervjua s nekim aktivistima i znanstvenicima koji su gubili očaj zbog prosvijećene promjene i stoga su odlučili napustiti zemlju. Evo nekoliko primjera:
—“Ariella Azoulay, međunarodno priznata kustosica i teoretičarka umjetnosti i njezin partner, filozof Adi Ophir, koja je bila među osnivačima 21. godine, organizacije protiv okupacije.”
—“Anat Biletzki, bivša predsjednica B'Tselema — Izraelskog informacijskog centra za ljudska prava na okupiranim teritorijima.”
—“Dana Golan, bivša izvršna direktorica antiokupatorske skupine Breaking the Silence.“
—“Yonatan Shapira, ... koji je inicirao pismo pilota iz 2003. koji su odbili sudjelovati u napadima na okupiranim teritorijima.”
—“Neve Gordon, politologinja, koja je bila direktorica Liječnika za ljudska prava i aktivna u Ta'ayush Arab Jewish Partnership.”
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Doprinijeti do Vijesti o konzorciju' 25. godišnjica Spring Fund Drive
I popis se nastavlja još dugo. Prema članku, “riječ koja se uvijek iznova ponavlja kada se razgovara s tim osobama je 'očaj'. Prožimajući očaj, koji traje godinama.” To jest, očaj među onim ljudima koji pokušavaju izgraditi društvo u kojem bi izraelski Židovi i Palestinci mogli živjeti u harmoniji kao jednaki. Došlo je do točke u kojoj takav humanitarni stav može rezultirati "prisilnim napuštanjem posla zbog svojih političkih uvjerenja i aktivnosti" i/ili spoznajom da "više ne mogu bez straha izražavati svoje stavove u Izraelu". Oni koji imaju djecu izrazili su zabrinutost zbog njihovog odgoja unutar političke i društvene klime koja sada dominira Izraelom.
Izraelski vojnici pretražuju Palestinca u Tel Rumaidi, kontrolni punkt Gilbert, 2012. (Friends123, CC0, Wikimedia Commons)
Osnaženi fanatizam
Za očekivati je da svaki od ovih iseljenika ima pomiješane osjećaje o napuštanju Izraela. Naposljetku, napuštaju ne samo zagušljivu političku i društvenu klimu, već i svoju zajednicu i hebrejski jezik koji mnogi smatraju osobno obogaćujućim. Nažalost, osnaženi fanatizam dovodi u opasnost sve što je kulturno i društveno pozitivno.
A osnaženi fanatizam je ono što dobijete kada se nacionalizam spoji s isključivim plemenskim zanosom koji karakteriziraju rasizam i vjerski fanatizam. Eitan Bronstein, izraelski aktivist koji sada živi u inozemstvu, daje naslutiti to kada primjećuje da "Postoji nešto prilično ludo u Izraelu." Da bi ga u potpunosti shvatio, Izraelac ga mora naučiti vidjeti izvana - "barem je malo razumnije gledati ga iz daljine." Neve Gordon govori nam kolika je distanca potrebna da bi se stvari iz temelja promijenile: "Ono što sam shvatila je da rješenje ne može biti sadržano u cionizmu."
Gordon je u pravu. Izvor sudbine Izraela, kao i njegovo ponašanje prema Palestincima, leži u njegovoj temeljnoj ideologiji. Evo slijeda objašnjenja:
— Cionizam, ideologija na kojoj se temelji židovska država, nastao je u 19. stoljeću kao odgovor na progon Židova, osobito u istočnoj Europi i Rusiji.
— 19. stoljeće bilo je vrhunsko razdoblje nacionalizma i nacionalne države. Bila je logična odluka prvih cionista da rješenje za aškenaski (sjevernoeuropski) židovski progon leži u osnivanju vlastite države. I tako je počelo stapanje judaizma i cionizma.
— Međutim, u 19. stoljeću nacionalna država također je bila vezana za zapadni šovinizam i imperijalizam. Ljudi izvan Europe i Sjeverne Amerike smatrani su inferiornima.
— Cionisti osnivači, većinom Poljaci, Rusi i Nijemci, bili su, ako hoćete, jednako zaraženi ovim šovinizmom kao i njihovi nežidovski europski kolege. Smatrali su da je superiornost europske kulture nad onom neeuropljana zdravo za gotovo i stoga su vjerovali da Palestinci imaju malo prava pred europskom imperijalnom ekspanzijom. Na taj su se način cionistički Židovi identificirali i apsorbirali ulogu agresora. Bio je to ironičan stav jer je ta ista europska kultura bila izvor progona Židova.
— Početkom 20. stoljeća cionisti su sklopili savez s britanskom vladom koja će uskoro osvojiti Palestinu. Britanci su tamo obećali cionistima “židovski nacionalni dom”. To je omogućilo cionistima da počnu dovoditi sve veći broj europskih Židova u arapsku zemlju.
— Neizbježni palestinski otpor ovoj cionističkoj invaziji korišten je za dodatno opravdanje rasizma koji većina izraelskih Židova osjeća prema onima koje su lišili posjeda.
David Ben-Gurion javno izgovara Deklaraciju Države Izrael, 14. svibnja 1948., Tel Aviv. (Wikimedia Commons)
'Good Riddance'
Ovo tumačenje događaja vjerojatno izaziva negativan emocionalni odgovor kod gotovo svih izraelskih Židova. To nije zato što je netočno, već zato što su svi odgajani unutar cionističke kulture koja ih uči da je Palestina s pravom židovska i sada, kao posljedica toga, samo Židovi mogu biti punopravni građani Izraela. Nekako ta indoktrinacija naposljetku nije uspjela nadvladati osnovnu ljudskost onih prognanika opisanih gore. Njihov nedostatak plemenske solidarnosti, kako je definira i zahtijeva cionistička ideologija, čini ih otpadnicima u očima mnogih doktrinarnih Izraelaca. Osjećaj toga dat je u nekima komentari čitatelja koji je uslijedio Haaretz intervjui. Moji odgovori su u zagradama.
— Svi su oni “radikalni ljevičari” ili “krajnja ljevica”. [Ova dodjela političkih pozicija je stvarno ad hoc. Ne postoji ništa inherentno "lijevo" ili "radikalno" u onome što je zapravo priznanje da izraelski Židovi i palestinski Arapi dijele zajedničku ljudskost i zajedničku sudbinu.]
— Ovi radikali ne uspijevaju shvatiti da je Izrael demokracija i da je njihova politička frakcija izgubljena. [Kada su u pitanju ljudska prava i ljudska pristojnost, liberalna demokracija štiti prava svojih manjina. U društvu u kojem manjine imaju sve manja prava ili ih uopće nema, demokracija je samo fasada.]
— Prognanici su i sami fanatici koji ne poštuju stajališta pravih cionista. [Ovo je samo sofizam. Suprotstavljanje netrpeljivosti ne može nekoga učiniti netrpeljivim. Ako smo išta naučili iz povijesti, to je da nisu sva gledišta jednaka.]
— Oni koji su odabrali egzil misle da su principijelni, ali i Hitler. [Izjednačavanje onih koji pokazuju suosjećanje prema Palestincima s nacistima siguran je znak da je cionizam iskvario umove svojih sljedbenika.]
— Izraelu je bolje bez ovih ljudi: "Neka dočekaju svoju sudbinu među izraelskim napadačima u svojim novim utopijama." [Kod cionista, uvijek smo “mi” protiv svijeta.]
Sve veći broj empatičnih Izraelaca - mirovnih aktivista i onih koji samo traže osnovna ljudska prava i za Palestince i za izraelske Židove - koji su prisiljeni izabrati egzil je tragičan i znakovit znak. Oni su doslovno istjerani iz svoje vlastite zemlje, baš kao i Palestinci, od strane onih židovskih građana koji su predani reakcionarnoj, plemenskoj doktrini cionizma. Država je sada predana doktrinarnim šovinistima i vjerskim ekstremistima. Pod takvim okolnostima, je li ikakvo čudo da, kao što je jedan od rijetkih prosvijećenih komentatora izjavio, “Zlo tjera dobro” i “Ovo je cijena koju Izraelci savjesti plaćaju za [svoje protivljenje] postojanoj upornosti i rastu netrpeljivost u današnjem Izraelu.”
Lawrence Davidson je profesor povijesti emeritus na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Od 2010. godine objavljuje svoje analize o temama unutarnje i vanjske politike SAD-a, međunarodnog i humanitarnog prava te izraelske/cionističke prakse i politike.
Ovaj je članak s njegove stranice, TothePointAnalysis.com.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Doprinijeti do Vijesti o konzorciju' 25. godišnjica Spring Fund Drive
Donirajte sigurno s 
PayPal ovdje.
Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:
Izrael ima simbiotski odnos s zločestim zapadnim silama i previše rado prihvaća svoju ulogu koljena na vratu arapskog svijeta. Ali ovdje je riječ o židovskim oligarsima, a ne o prosječnom Izraelcu, koji također, iako znatno manje, pati od svojih vođa.
Jedna je od najvećih ironija povijesti da sada stotine, ako ne i tisuće, židovskih izraelskih emigranata žive u Berlinu — od kojih su mnogi otišli upravo iz takvih razloga.
“….savjesni Izraelci, uključeni u palestinska prava ili ljevičarsku politiku, izražavaju da tamo nemaju nade u budućnost, da stvari postaju samo zlokobnije i fanatičnije, i oni odlaze. ”
Savjesni Amerikanci i Britanci izrazili bi slične osjećaje o SAD-u i Velikoj Britaniji. Odlazak je pametan potez. Uvijek se možeš vratiti ako se nekada u dalekoj budućnosti stvari čudesno okrenu, ali ne bih se kladio u to.
Ovaj egzodus Izraelaca traje već duže vrijeme i jedan je od primarnih čimbenika zašto je izraelsko društvo postalo toliko ludo.
Nastavit će se pogoršavati i nema prave nade ni za jednu stranu; Preostali Izraelci žele svu palestinsku zemlju, a Palestinci je odbijaju prepustiti što je više moguće.
Ovo je ono što se naziva "ratom žalosti" i ne postoji poznati povijesni faktor koji bi pokazao da je bilo koja od strana ikada bila sposobna prekinuti ovaj krug...
Prvorazredni komad.
Taj fenomen možete nazvati ljudskom verzijom Greshamovog zakona koji kaže da loš novac istiskuje dobar.
Tko bi želio odgajati djecu na mjestu tako punom mržnje i brutalnosti? Zasigurno nije najpametniji i najosjetljiviji osjećaj čovječanstva.
Prema mnogim mjerama, Izrael je veliko razočaranje. To je sve samo ne točka svjetlosti za čovječanstvo.
Osim toliko drugih razloga, samo činjenica da je ovo tako militarizirano društvo i prepuno sigurnosnih službi. To je doslovno garnizonska država.
I naravno, vojske i sigurnosne službe same po sebi imaju vrijednosti koje se razlikuju od vrijednosti demokracije i ljudskih prava. Oni su autoritarne organizacije. Što veću ulogu igraju u društvu, to će društvo biti etički i moralno osiromašenije. Pogledajte samo Sjedinjene Države, sličan, ali manje intenzivan slučaj.
Izraelske prakse, metode i predrasude također su odigrale važnu ulogu u održavanju tiranije u regiji. Izrael uvijek voli vođe poput Mubaraka ili feldmaršala El-Sisija, vođe koji potiskuju nade i snove vlastitog naroda. Krvavi prijestolonasljednik Saudijske Arabije gotovo je prijatelj s Netanyahuom. Demokratski Hamas je kritiziran dok je dugo neizabrani i neučinkoviti čovjek podržan u Fatahu.
Apsolutno, utjecaj Izraela pridonio je nedostatku demokratskog razvoja u arapskom svijetu. Zašto? Zato što se vođama poput Netanyahua ili Sharona sviđa što su mase ljudi potisnute.
Kad pomislim na Izrael, često pomislim na stari SSSR. Postoje mnoge upečatljive paralele. Nacionalna ideologija koja dopušta malo ili nimalo odstupanja. Vojna Frankenstein čudovišta. Vrlo agresivan. Prožeta špijunskim agencijama i policijom svih vrsta. Teško iskrivljena i neuravnotežena ekonomija.
Cijeli trag uništenja Pentagonovih neokonzervativaca – ratovi koji su ubili nekoliko milijuna i pretvorili mnoge milijune u očajne izbjeglice – uvelike duguju poticajima Izraela i njegovih desničarskih pristaša u Americi. Ljudi poput Ariela Sharona bili su intenzivni zagovornici. I ljudi poput Richarda Perlea i Paula Wolfowitza u Americi.
Također razmišljam o SSSR-u kada čujem kako izraelski najzlobniji, najbezobzirniji branitelji optužuju one koji kritiziraju do zuba naoružanu državu koja ignorira vladavinu prava da su antisemitisti. Optužba je smiješna na prvi pogled.
Tko je gospodar, tko pas? Ovaj naslov iz današnjeg Times of Israel:
“Prvo, AIPAC daje američkim zakonodavcima zeleno svjetlo da kritiziraju Izrael zbog aneksije”
“Vodeći proizraelski lobi privatno govori dužnosnicima da je u redu osuditi planirani kontroverzni potez Zapadne obale sve dok ne guraju ograničavanje američke pomoći židovskoj državi”
SAD je obećana zemlja za sve te necionističke Izraelce. Odlaze u SAD, doniraju AIPAC-u i ionako podupiru odvratno postupanje Izraela prema Palestincima.
Posjetio sam Izrael prije 5-6 godina i čak sam u to vrijeme naišao na brojne savjesne Izraelce, uključene u palestinska prava ili ljevičarsku politiku, koji su izražavali da tamo nemaju nade u budućnost, da stvari postaju samo zlokobnije i fanatičnije, i da su odlazeći. Ubrzo nakon što je Netanyahu ponovno izabran u iznenađujućoj pobjedi pripisanoj njegovoj tvrdnji na radiju da su “Arapi glasovali u gomilama” i da su ih dovozili autobusima, a rješenje je bilo glasanje za Likud. Jedina iole ljevičarska stranka, Meretz, potpuno je izbrisana iz Knesseta. Mogu samo zamisliti koliko se ovaj “Egzodus” ubrzao.