Iako rizik za radnike ostaje isti, situacija je sada vrlo drugačija iz perspektive poslodavaca, piše Nicole Hallett.
Whole Foods kaže da će 1. lipnja prestati isplaćivati plaće radnicima za opasnost. (AP/Gerry Broome)
By Nicole Hallett
Sveučilište u Chicagu
AS obzirom da su naredbe o zatvaranju stupile na snagu prije dva mjeseca, nekoliko je američkih kompanija počelo nuditi plaće za rad u opasnosti ključnim zaposlenicima, kao što su maloprodajni radnici, radnici u trgovini mješovitom robom i zdravstveni radnici.
Sada, neke od tih tvrtki, kao npr Amazon, Pomoć za obred i Kroger, ukidaju svoju politiku rizika ili povećanja plaća. Ipak, rizik za te radnike ostaje isti, a pandemija nastavlja bjesnjeti, s desecima tisuća novih slučajeva koronavirusa u SAD-u i više od 1,000 smrtnih slučajeva dnevno.
Kao stručnjak za radno pravo I Studija kako poslodavci reagiraju na ekonomske poticaje i kako zakoni o radu mogu osigurati da radnici budu plaćeni a dnevnica.
Ako se rizik za osnovne radnike nije smanjio, zašto se njihove plaće smanjuju?
Što je Hazard Pay?
Plaća za opasnost je dodatak na plaću koji se isplaćuje radnicima koji rade opasne poslove.
Prije pandemije plaća za rad u opasnosti često je isplaćivana radnicima koji rukovao opasnim materijalima ili koji je radio u ratne zone. Neki radnici cijelo vrijeme primaju plaću za rad u opasnosti jer su njihovi poslovi rutinski opasni; drugi radnici ga primaju samo kada preuzimaju određene zadatke ili izvršavaju određene zadatke.
Ali kriza izazvana koronavirusom uzrokovala je da se mnogi poslovi – poput poslova u trgovini mješovitom robom i maloprodaje – po prvi put smatraju opasnima.
Dok postoje neki zahtjevi u vezi s državnim radnicima koji se razlikuju od države do države, u privatnom sektoru plaća za rad u opasnosti je nije propisano zakonom – iako jest povremeno predviđeno sindikalnim ugovorima.
Veličina premije ovisi o poslu i djelatnosti. Najčešća povišica koju su radnici dobivali tijekom pandemije bio je dodatak 2 dolara na sat.
Zašto ga tvrtke nude?
Da bismo razumjeli zašto se neke tvrtke rješavaju plaće za rad u opasnosti prije nego što kriza prođe, moramo ispitati zašto su je uopće dodijelile.
Kada plaćanje za rad u opasnosti nije propisano zakonom ili sindikalnim ugovorom, poslodavac koji odluči platiti premiju radnicima to čini iz jednog razloga: da navede radnike da prihvate i zadrže posao. Radnik koji je suočen s izborom između dva posla, jednog opasnog i drugog ne, racionalno će odabrati manje opasan posao. Plaća za rizik stimulira radnike da umjesto toga preuzme opasan posao.
Kako se epidemija pogoršavala u ožujku, tvrtke su bile zabrinute da će njihovi zaposlenici odbiti doći na posao zbog opasnosti od bolesti. To, zajedno sa radnički prosvjedi i negativno izvještavanje medija, potaknulo je neke velike trgovce na malo i lance mješovitom robom da provedu politike plaćanja za opasnost. Istraživanje objavljeno u travnju pokazalo je da 26 posto poslodavaca koji su zahtijevali od zaposlenika da rade na licu mjesta tijekom pandemije planirali su ponuditi plaću za opasnost.
Što se promijenilo?
Iako rizik za radnike ostaje isti, situacija je sada vrlo drugačija iz perspektive poslodavaca.
Gotovo 40 milijuna ljudi je nezaposlen. To osigurava veliku bazu radnika iz kojih tvrtke mogu crpiti ako njihovi trenutni zaposlenici ne žele doći na posao. A trenutni radnici koji vide brojke o nezaposlenosti mogu biti velike neodlučniji dati otkaz na poslu znajući da vjerojatno neće biti drugog iza ugla.
Nadalje, dok postoji rizik od zaraze koronavirusom možda se nije bitno smanjio u većem dijelu zemlje, perspektiva Amerikanaca o tom riziku je. SAD pati od svojevrsnog "riskirati umor”, u kojima su prethodno neprihvatljive razine opasnosti postale prihvatljivije kako su se Amerikanci na njih navikli. Kompanije mogu razumno misliti da radnicima više nije potrebna premija na plaću da bi bili namamljeni da odu na posao.
Kada tvrtke odlučuju koliko će platiti radnike, one rijetko, barem na statističkoj razini, plaćaju radnicima ono što "zaslužuju". Umjesto toga, plaćaju radnicima ono što tržište zahtijeva od njih. Zato je prije gotovo jednog stoljeća SAD proveo državnu prva minimalna plaća.
I to je vjerojatno razlog zašto, ako društvo vjeruje bitnim radnicima zaslužuju više od zveckanja lonaca i tava na kraju dana zbog rizika koje preuzimaju, zakonodavci će morati propisati plaće za rad u opasnosti za određene vrste poslova tijekom krize ako žele osigurati da radnici koji riskiraju svoje živote donoseći nam namirnice i čiste naše vlakove budu malo bliži plaćama na ono što uistinu zaslužuju.
Nicole Hallett je izvanredni klinički profesor prava, Sveučilište u Chicagu.
Ovaj je članak ponovo objavljen Razgovor pod licencom Creative Commons. Čitati originalni članak.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Doprinijeti do Vijesti o konzorciju' 25. godišnjica Spring Fund Drive
Donirajte sigurno s 
PayPal ovdje.
Ili sigurno kreditnom karticom ili provjerite klikom na crveni gumb:
Koliko je sve ovo vjerojatno? Pogledajte nedavne intervjue Richarda Wolffa koji uključuju na Zero Hour, objašnjavajući odluku njemačke vlade da pomogne tvrtkama i radnicima koji ne mogu/ne žele pružiti/ići na posao pod uvjetom da NIJEDAN RADNIK NE BUDE OTPUŠTEN! Razina nezaposlenosti jedva da je porasla, dok u SAD-u milijuni ljudi gube posao, a mnogi ljudi nemaju primanja niti zdravstveno osiguranje. Američki radnici mogu/moraju/trebaju prisiliti poslodavce da djeluju u određenoj mjeri u interesu radnika - je li to vjerojatno? moguće? Sindikati su potrebni, a solidarnost.
Kako bi bilo da kad ukinu plaću za rad u opasnosti, umjesto toga počnu plaćati za život?
Rad na puno radno vrijeme trebao bi osigurati dovoljnu plaću za život iznad siromaštva i bonova za hranu.
Kada to nije tako, obezvrjeđujemo rad u korist onih koji jeftino kupuju trud.
Ne mislim da je gosp. "Ne vjerujem u ravnotežu između posla i privatnog života" počet će ispravno vrednovati svoje radnike samo zato što bi trebao.
Slučajno, kladim se da je to jedna glavna greška kapitalizma – apsurdna tvrdnja da su ljudi plaćeni zbog svojih zasluga (često s vjerskim prizvukom), obrazovanja ili čak koliko marljivo rade je nešto što oni na vrhu vole, a svi ostali nekako gleda postrance.