Britanski nepisani ustav još uvijek je prožet srednjovjekovnim konceptom krunskog imuniteta. Smatra se da ministri ne mogu kršiti zakon i ponašati se ne kao osobe, već kao agenti krune, kaže Mark Curtis.
Boris Johnson (Flickr)
By Mark Curtis
Deklasificirano UK
TNeuspjeh vlade Ujedinjenog Kraljevstva da osigura zaštitnu opremu svom zdravstvenom osoblju koje liječi žrtve koronavirusa potiče pitanja jesu li ministri zakonski odgovorni jer nisu spriječili smrt. Ali ministri rutinski djeluju nekažnjeno i svaki premijer od 1945. bio je suučesnik u smrtima u inozemstvu.
U vrijeme kada više od 160 Zaposlenici britanske Nacionalne zdravstvene službe (NHS) umrli su od Covida-19, kao i njih čak 47,000 u općoj populaciji raste bijes zbog neuspjeha vlade da zaštiti čak i zdravstvene radnike na prvoj liniji zemlje.
Ali bježanje britanskih ministara od odgovornosti za političke odluke koje dovode do gubitka života britansko je poput popodnevnog čaja.
Najočitija neposredna usporedba sa smrtnim slučajevima od koronavirusa je vladin program ekonomske štednje, započet 2010., koji je uključivao duboke rezove u izdacima za socijalnu skrb. Brojne studije povezuju štednju s raširenom smrtnošću.
Studija objavljena u časopisu BMJ Otvori u 2017 zaključio je da su rezovi potrošnje od 2010. bili povezani s gotovo 120,000 viška smrti u Engleskoj. Neke druge procjene su čak i veće. Prošle godine Institut za istraživanje javnih politika izvijestio da se 130,000 2012 smrtnih slučajeva moglo spriječiti između 2017. i XNUMX. da rezovi potrošnje u okviru mjera štednje nisu zaustavili pružanje javnih zdravstvenih usluga.
Ove su studije privukle pozornost javnosti, ali ih je vlada osporavala i nisu rezultirale formalnim procesima za pozivanje ministara na odgovornost. To neće biti iznenađenje za analitičare vanjske politike zemlje, gdje je dugogodišnja nekažnjivost ministara za suučesništvo u zločinima u inozemstvu još jasnija.
Nevjerojatno, nijedan britanski ministar nikada nije odgovarao za doprinos smrti u britanskim vanjskim ratovima.
Aktualni rat u Jemenu, u kojem je poginulo više od 100,000 ljudi, potpomognut je Odluke izradili britanski ministri pet godina. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo Ujedinjenog Kraljevstva i korporacija za proizvodnju oružja BAE Systems, koja blisko surađuje s Ministarstvom obrane Saudijske Arabije, održavaju saudijske ratne zrakoplove koji bombardiraju Jemen te skladište i isporučuju njihove bombe.
Škola u Jemenu bombardirana u travnju 2019.(Flickr)
Nedavni UN prijaviti opisuje mnoštvo mogućih ratnih zločina koje su počinile saudijske i druge snage u ratu, uključujući zračne napade i neselektivno granatiranje. Također se izražava "snažna zabrinutost da su strane u sukobu možda koristile izgladnjivanje kao metodu ratovanja".
Tri premijera – David Cameron, Theresa May i Boris Johnson – bili su u mogućnosti djelovati bez ikakve formalne osude pri donošenju odluka o Jemenu. Oni nisu odgovorni ništa više od Tonyja Blaira, kojeg mnogi smatraju ratnim zločincem, čija je ilegalna invazija na Irak 2003. godine dovela do stotina tisuća smrti.
Blair, poput Johnsona, jedva da je cenzuriran moralno, a kamoli zakonski u britanskim mainstreamu - umjesto da ga se smatra odgovornim za ratne zločine, on se i dalje smatra legitimnim komentatorom aktualnih događaja u medijima.
Nekažnjivost za svakog premijera od 1945
Zapravo, povijest britanskih vođa koji su se izvukli za svoje zločine duga je koliko i povijest britanskih vođa. Moja i analiza drugih istraživača deklasificiranih dosjea britanske vlade u godinama nakon 1945. otkriva niz neetičkih i nezakonitih politika koje su imale strašne ljudske posljedice, od kojih su mnoge malo poznate ili zanemarene u mainstream komentarima.
Svaki britanski premijer bio je suučesnik.
The rat u Malaji nakon 1948. — započeto pod prvim poslijeratnim premijerom, Clementom Attleejem, a nastavio Winston Churchill — uključivalo je široko rasprostranjeno zračno bombardiranje kako bi se porazio pobunjenički pokret, korištenje preteče modernih kazetnih bombi i nezakonito nametanje "kolektivnih kazni" na sela za koje se smatralo da ljudi pomažu borce.
Dok je taj rat bjesnio, Churchill, Anthony Eden i Harold Macmillan predsjedavali su a rat u Keniji, od 1952. do 1960., uključujući brutalno zatvaranje desetaka tisuća ljudi u koncentracijske logore u kojima su nebrojene tisuće umrle od bolesti i gladi.
Eden i njegovi ministri nikada nisu bili procesuirani za njihovu ilegalnu invaziju na Egipat 1956. Ni Macmillan nije bio optužen za ilegalno britansko bombardiranje zaliha vode i hrane u ratu u Oman sljedeće godine, ili za njegov tajni rat u Indonezija u 1957-9 u kojem su ubijene tisuće.
Macmillan je tada odobrio, a njegov nasljednik Alec Douglas-Home nastavio, tajni rat u Jemen 1960-ih u kojima su umrli deseci tisuća ljudi. Pod Macmillanom, britanska obavještajna agencija, MI6, bila je uključena u zemljište u 1960-61 do ubiti Kongoanski vođa Patrice Lumumba.
Vlada Laburističke stranke Harolda Wilsona koja je osvojila vlast 1964 naoružan Irački režim sredinom 1960-ih dok je masakrirao Kurde i ilegalno pokrenuo proces iseliti otočani Chagos u Indijskom oceanu. Još manje poznata politika bila je potpora i sporedna uloga Wilsonove vlade olakšavajući, masakr indonezijske vlade nad milijun ljudi 1965. godine.
Tijekom 1967-70, Britanija pod Wilsonom također tajno naoružani i podupirao nigerijski vojni režim dok je brutalno porazio pokušaj regije Biafra da se odcijepi od zemlje. Tamo je umrlo do tri milijuna ljudi.
Konzervativne i laburističke vlade tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih onaj koji ima potporuSAD u gotovo svakoj fazi vojne eskalacije u svom brutalnom ratu u Vijetnamu. Opskrbljivali su oružjem i obučavali južnovijetnamske snage, a također su odigrali važnu tajnu ulogu u ratu u kojem je poginulo dva do tri milijuna ljudi.
Vlada Edwarda Heatha koja je naslijedila Wilsona 1970. podržala je državni udar koji je donio Idi Amen režim na vlast u Ugandi 1971., koji je ubio do 500,000 ljudi. Dvije godine kasnije, to dobrodošla svrgavanje čileanske izabrane vlade i preuzimanje vlasti od strane generala Augusta Pinocheta.
Kada je indonezijski režim pod vodstvom generala Suharta brutalno napao područje Istočnog Timora 1975., deklasificirani dosjei pokazuju da je Wilsonova vlada, ponovno na vlasti nakon Heathove interludije, dobrodošla akciju i podržao Indoneziju u UN-u. Vlada Jamesa Callaghana, koja je naslijedila Wilsona 1976., prodala je borbene zrakoplove Indoneziji i oni su korišteni u brutalna kampanja poraziti narodni pokret za neovisnost Timora. Ubijeno ih je oko 200,000.
U 1980-ima
Uloga vlade Margaret Thatcher u kršenju ljudskih prava može se smatrati samo izvanrednom i ravnopravnom s Wilsonovom vladom kasnih 1960-ih. Pod njezinim je vodstvom Britanija 1980-ih prodano oružje do čileanskog Pinocheta, čiji je režim ubio i mučio tisuće ljudi, i Sadama Huseina Irak, kao što je klao Kurde na sjeveru zemlje kasnih 1980-ih.
Thatcherova vlada također je naoružala argentinski vojne diktature koja je "nestala" na desetke tisuća ljudi i izvršila invaziju na Falklandske otoke 1982. godine.
Dužnosnici u Thatcherinoj vladi dozvoljen Britanski piloti plaćenici na rad u Šri Lanku, gdje su masakrirani tamil civila, i unaprijeđen s CIA-om a tajni ratu Afganistanu protiv sovjetske okupacije koja je dovela do stvaranja Al Qaide.
U 1980-ima, SAS također tajno obučen gerilske snage udružile s ubojitim Crvenim Kmerima u Kambodži i možda su čak izravno obučavale snage. Thatcherova vlada također dozvoljen Britanske trupe koje pomažu nemilosrdnoj gvatemalskoj vojnoj diktaturi pod generalom Riosom Monttom da eliminira svoje unutarnje protivnike početkom 1980-ih, na vrhuncu pokolja.
U isto vrijeme, njezina je vlada namjerno zažmirila na to zvjerstva znalo se da ih je režim Roberta Mugabea provodio u pokrajini Matabele u Zimbabveu.
Ulaskom u 1990-e pod vladom Johna Majora, Britanija je igrala a prikrivena ulogatijekom ratova u Jugoslaviji 1992-5 opskrbljivao oružjem snage bosanskih Muslimana i Hrvata i zažmirio na američke isporuke oružja i vojnu obuku.
Tijekom 1994 Genocid u Ruandi Vlada Velike Britanije iskoristila je svoj položaj u UN-u kako bi ozbiljno smanjila i odgodila slanje snaga UN-a koje su mogle spriječiti ubojstva i pomogla osigurati da UN ne koristi riječ "genocid" kako ne bi djelovao.
Lubanje iz genocida u Ruandi. (Wikimedia Commons)
Tony Blair, koji je došao na vlast 1997. ako vojnu pomoć kolumbijskom represivnom režimu kada je bio najveći kršitelj ljudskih prava u Latinskoj Americi i naoružao i na druge načine podupirao Izrael dok je povećavao kršenja ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijima.
Prije i tijekom rata na Kosovu 1999. Britanija pod Blairom tajno obučen pobunjenička Oslobodilačka vojska Kosova, koja se borila u sukobu uz militante Al Qaide i u biti djelovala kao kopnene snage NATO-a.
Pod vladom Gordona Browna, koja je naslijedila Blairovu 2007., Britanija je tajno obučen bangladeške paravojne snage koje su organizacije za ljudska prava osudile kao "odred smrti" odgovoran za više od 1,000 izvansudskih ubojstava. Godine 2009. Brown je poslao British policajci kao "kritični prijatelji" snaga sigurnosti Šri Lanke, koje su neselektivno ubijale tamilske civile i upravo su bombardirale bolnicu.
David Cameron, koji je preuzeo vlast 2010., započeo je vojnu intervenciju s NATO-om u Libiji 2011. kako bi svrgnuo pukovnika Moamera Gadafija, što je praktički uništilo zemlju i raspirivao terorizam u Velikoj Britaniji, Europi i Africi. Cameron je također odobrio tajne operacije u Siriji ciljajući na režim Bashara al-Assada kao dio šire zapadno/arapske koalicije koja je pomogla produžiti rat i golemu ljudsku patnju.
Četiri godine kasnije inicirao je britansku potporu saudijskom ratnom stroju u Jemenu, koju su nastavili, i ako su išta produbili, njegovi nasljednici May i Johnson.
Tijekom cijelog razdoblja od 1945. britanska uporaba mučenja bila je rutinska, od ranog poslijeratna Njemačka do Cipar i Kenija šezdesetih godina do Aden kasnih 1960-ih, Bahrein 1980-ih i 1990-ih, do Nepal početkom 2000-ih i njezinoj ulozi uz CIA-u u “rat protiv terora".
In Sjeverna Irska, dokazi sugeriraju da je tajni dogovor između britanskih snaga sigurnosti i lojalističkih paravojnih skupina bio sustavan od ranih 1970-ih i rezultirao smrću stotina ljudi. Britanske vojne, policijske i sigurnosne agencije dugo su bile uključene u "prljavi rat" u kojem su ljudska prava i zakon bili odbačeni u tajnim strategijama borbe protiv pobunjenika.
Ova snimka ne spominje čak ni Whitehallovu dosljednu potporu vladama i režimima koji krše ljudska prava, od apartheida Južna Afrika tijekom 1950-ih-1980-ih do danas Izrael, Egipat, Oman, Bahrein or Saudijska Arabija.
Zakonska dužnost
Ako ovaj opseg umiješanosti u smrt tijekom desetljeća nije bio dovoljan da potakne britanski sustav upravljanja da poduzme nešto u vezi s nekažnjavanjem ministara, hoće li kriza s koronavirusom biti išta drugačija, sada kada su Britanci žrtve?
Ministri su optuženi za nekoliko ključnih područja nemara u svom odgovoru na epidemiju. Izdali su lažne poruke od siječnja do sredine ožujka uvjeravajući javnost tjednima da je rizik od koronavirusa "nizak" ili "vrlo nizak". Obavijestili su i javnost, barem na 16 prigode, da je NHS bio "dobro pripremljen" da se nosi s bilo kojom pandemijom. Nijedna od ovih izjava nije bila istinita.
Ali nepostojanje dovoljno zaštitne opreme za osoblje NHS-a najočitiji je propust vladine politike od početka izbijanja i sigurno je pridonio smrtima među medicinskim osobljem.
Bolnica Nightingale London za Covid-19. Vojska i izvođači grade bolnicu Nightingale u Excelu u Londonu za pacijente s Covid-19. (Andrew Parsons / Downing Street br. 10/Flickr)
Vlade imaju a zakonska dužnost osigurati osobnu zaštitnu opremu (PPE) onima koji su na prvoj liniji borbe protiv Covid-19. Nedavno su dva odvjetnika za ljudska prava napisan da zaposlenici NHS-a koji su umrli nisu "prirodne" žrtve koronavirusa i da je to možda rezultat neispunjenja dužnosti vlade da se brine za osoblje NHS-a.
Primjećuju da članak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima zahtijeva od država da štite ljudske živote i osiguraju postojanje odgovarajućih regulatornih okvira za zaštitu pojedinaca od rizika za njihove živote.
NHS Trustovi također imaju zakonska obveza osigurati OZO svim svojim zaposlenicima. Ako su medicinska sestra ili liječnik zaraženi koronavirusom zbog neobavljanja takve OZO, Zakon o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu dopušta im da traže naknadu štete za tu osobnu ozljedu.
Vladini odjeli – iako ne pojedinačni ministri – također mogu biti otvoreni za kazneno gonjenje za prekršaj korporativno ubojstvo. Prema vladi, ovo je kazneno djelo "stvoreno kako bi se osiguralo da se tvrtke i druge organizacije mogu smatrati odgovornima za vrlo ozbiljne propuste koji rezultiraju smrću".
Kazneno djelo, koje se može primijeniti na vladine odjele, vrijedi ako organizacija upravlja svojim aktivnostima na način koji "dovodi do grubog kršenja relevantne obveze brige koju organizacija ima prema preminulom".
Krunski imunitet
Na ceremoniji imenovanja nosača zrakoplova HMS Queen Elizabeth, 4. srpnja 2014. (Crown Photo/ Paul Shaw/Flickr)
Ipak, britanski nepisani ustav još uvijek je prožet konceptom krunskog imuniteta. Ova doktrina, koja sigurno nije trebala pobjeći srednjem vijeku, smatra da ministri ne mogu počiniti zakonsku nepravdu i da ne djeluju kao osobe, već kao agenti prožeti krunskim autoritetom, te su stoga nedodirljivi prema zakonu.
Ako ministrica prekrši kazneni zakon izvan svojih javnih dužnosti, podliježe kaznenom zakonu kao i svi drugi. Ali ako ona donosi odluke kao ministrica, koliko god bile osudne ili nesposobne, one se smatraju aktima vlade, a ne za kaznene sudove.
Bilo da se radi o ratnim zločinima koje je počinio premijer, ministrovo suučesništvo u mučenju i izručenju ili katastrofalne odluke o zdravstvenoj i socijalnoj politici, odgovornost, kako nam je rečeno, treba doći kroz demokraciju i parlament. Ali nije.
Javne istrage obično traju godinama i mogu dovesti ministre u neugodnu situaciju, ali uvijek ih ne uspiju službeno osuditi, a kamoli ih pozvati na zakonsku odgovornost. Prijestup običajnog prava lošeg ponašanja u javnoj službi postavlja nemogući prag, čak i kad bi se mogao primijeniti na ministre. Proces sudske revizije ponekad može djelovati kao provjera ministara, ali ograničenja su također oštra.
Na primjer, presuda Žalbenog suda iz 2019. da je prodaja oružja UK-a Saudijskoj Arabiji bila nezakonita, iako važna, zahtijevala je samo preispitivanje vladinih odluka o izvozu oružja. Bilo je milijun milja daleko od toga da se ministri pojedinačno smatraju krivima za smrt tisuća civila u Jemenu.
Neuspjeh u pozivanju ministara na odgovornost za doprinos smrti u zemlji ili inozemstvu jedna je od najvećih praznina u tvrdnji da je britansko upravljanje demokratsko u smislenom smislu. Ako se vladavina prava ne odnosi na donositelje odluka s golemom moći nad životom i smrću, već samo na sve ostale, kakva je to demokracija?
Mark Curtis je autor i urednik Deklasificirano UK, istraživačka novinarska organizacija koja pokriva britansku vanjsku, vojnu i obavještajnu politiku. On tweeta na @markcurtis30. Pratite Declassified na twitteru na @deklasificiranoUK
Ovaj je članak iz Deklasificirano UK.
>>Molim te Donacije do CN-ovi' 25. obljetnica Spring Fund Drive<
Političari Ujedinjenog Kraljevstva možda se neće suočiti s pravdom zbog svog nemara i nekompetentnosti u vezi s COVID-19. Medicinske profesije i bolnički radnici u Ujedinjenom Kraljevstvu mogu i trebaju pokrenuti skupne tužbe.
Tužbe za nezakonitu smrt su u redu u SAD-u, kao iu Velikoj Britaniji. Jedina stvar koju vlade razumiju je niz tužbi koje koštaju više od rješavanja problema. Vrlo je vjerojatno da će porote dijeliti pravdu.
BTW Engleski monarsi koji se zakunu na običajno pravo nisu toliko suvereni koliko su podređeni običajnom pravu. Pravne sitnice možda nisu važne gdje izvršna vlast ili političari imenuju suce. Jedan od razloga zašto je 20. poglavlje Magne Carte zahtijevalo suđenja pred porotom. Američka vlada ne dobiva prihode od sudskih kazni. Oporezuje plaće i dječju hranu.
Još jedan dobar Mark Curtis.
Siguran sam da nitko tko čita CN ne zna da Ujedinjeno Kraljevstvo ilegalno drži upravo onu osobu koja je osmislila način putem WikiLeaksa da informira uspavanu javnost o ovakvim zločinačkim ponašanjima njihovih vlada kako bi ga natjerala da polako umre u zatvor Belmarsh ili biti izručen SAD-u da umre u jednom od njihovih gulaga.
U kapitalističkom sustavu, ljudska prava su fasada koja se koristi za opravdavanje nezakonitih sankcija i invazija na zemlje koje prkose kolonijalističkoj kontroli. Gledamo zapadnu takozvanu vladavinu prava kako se kida na komadiće u potrazi za globalnom hegemonijom. Što se zapravo promijenilo od davnih vremena? Samo tehnologija koja prijeti većim razinama nasilja.
Neka me netko podsjeti: zašto se zapadne “demokracije” smatraju moralno superiornima u odnosu na ostatak planete kada se ništa od toga ne čini očiglednim? Barem dobra šala mogla bi popraviti raspoloženje.
Realista:
Evo jedne dobre šale. Možda ste čuli, ali vrijedi ponoviti.
Na njegovom saslušanju o naturalizaciji za državljanstvo SAD-a, sveučilišni profesor iz Latinske Amerike upitan je: "Da li ste za rušenje američke vlade silom ili subverzijom?" Pažljiv čovjek koji je dobro poznavao povijest američkih intervencija, odgovorio je: "O, čovječe, to je težak izbor."
Zar niti jedan britanski dužnosnik nikada nije predložio zakon kojim bi se takvi ubojice držali odgovornima?
Ova litanija tajnih zločina protiv čovječnosti premijera Ujedinjenog Kraljevstva usporedna je s tajnim zločinima američke vlade.
Kad bi ti akti bili u potpunosti poznati narodu i s njima suglasna većina, bili bi javni akti.
Njihova tajnost od javnosti čini ove zločine, a ne službene radnje javnih službenika.
Tajni zločini Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a djela su korumpiranih bogataša, kroz kampanju podmićivanja javnih službenika.
Gotovo svi su “antikomunisti” u strahu od socijalizma i promiču diktatore u strahu od demokracije.
Bogati i njihovi korumpirani službenici nemaju ništa protiv genocida kako bi dobili i zadržali zlato: mjesto im je u zatvoru.
Bogati kontroliraju alate demokracije (izbore, masovne medije i pravosuđe) pa je njihovo rušenje uvijek nasilno.
Njihovi državni dužnosnici nikada neće odgovarati za ratne zločine jer je to politika bogatih.
Njihov "nepisani ustav" i korumpirani suci čine njihove korumpirane službenike "nedodirljivima pred zakonom".
Ni američka ni britanska vlada ne mogu biti "demokratske u smislenom smislu" dok se bogati ne eliminiraju silom.
“Njihov “nepisani ustav” i korumpirani suci čine njihove korumpirane službenike “nedodirljivima pred zakonom”.
Pojam "korupcije" temelji se na mitu o iskonskim normama koje postoje/ne postoje, ali se evangeliziraju djelomično kao buduće "nade" kojima treba težiti, poput "demokracije u smislenom smislu", potaknute nekim uronjenošću u konflacija pravda/pravo.
Dizajn države je funkcija svrhe i mogućnosti, a svrha je nastavak prisilnih društvenih odnosa koji olakšavaju stalnu dobrobit nekih, uključujući, ali ne ograničavajući se na "krunski imunitet" - linearnu modulaciju "suverenih prava/monarhije" i Zapažanje Louisa Bourbona (14.) – “Je suis l'etat” (Ja sam država.)
Međutim, sve aktivnosti podložne su propadanju tijekom vremena, i stoga, oni čija je stalna korist olakšana nastavkom prisilnih društvenih odnosa pribjegavaju spoju korupcije/propadanja kako bi evangelizirali mogućnosti "ispravljanja/reforme", kao što su to učinili gospodin Gorbačov i njegovi suradnici u 1980-im i 1990-im godinama.
Komponenta upotrebe spoja kvarenja/propadanja temelji se na vjerovanju nekih u paradoksalni istočni grijeh/savršenost čovjeka – padove iz stanja milosti.
Ograničenje društvenih odnosa na modulaciju unutar linearnih spektara olakšava nastavak prisilnih društvenih odnosa olakšavajući stalnu korist nekih, i stoga nije korupcija već normalna praksa i njezina ilustracija u promicanju olakšavanja prisilnih društvenih odnosa.
“sve dok se bogati ne eliminiraju silom.”
Očigledno poput “boljševika” čini se da nastojite nadići prisilne društvene odnose oponašajući ih, olakšavajući na taj način nastavak prisilnih društvenih odnosa, što bi neki sugerirali da je bila svrha boljševičkog projekta. Lenjinovo “Što da se radi” upućuje na .
Međutim, ako je svrha bočni proces transcendencije prisilnih društvenih odnosa kooperativnim društvenim odnosima, onda treba izbjegavati oponašanje jer sredstva uvjetuju kraj, iako neki nastoje evangelizirati i temeljiti praksu na ideji da ciljevi opravdavaju sredstva.
“Njihova tajnost od javnosti čini ove zločine, a ne službene radnje javnih službenika.” Pa, ne baš, privlačno koliko god to moglo biti smatrati da dovodi do kaznenog progona. Sve vlade djeluju tajno. Kada tajne radnje koje štete ljudima kasnije objave novinari ili zviždači, obično nije tajnost ono što je protuzakonito, već sam čin.
SRH, da, sve vlade djeluju tajno, ali kada tajni akti nisu u strogom provođenju politike o kojoj se u potpunosti raspravlja i odobrava potpuno informirani narod, te uzrokuju protupravne povrede i prijestupe, to su kaznene zlouporabe javnih dužnosti.
Olyapola počinje tvrdnjom da se svaki pojam korupcije temelji na nemogućim normama.
Dakle, ako je netko povrijedio Olyapolu korupcijom, to je u redu jer svaka optužba za korupciju postavlja nemoguće norme.
Zatim Olyapola tvrdi da svrgavanje tirana silom znači samo oponašanje tirana, stoga moramo prihvatiti tiraniju.
Je li Olyapola namjeravao istaknuti nešto ili samo zbuniti čitatelje sophomorizmom?