By Faisal Chaudhry
Razgovor
Tvisoka cijena inzulina, koja je dosegla kao čak 450 dolara mjesečno, izazvao je bijes u cijeloj zemlji. Senator Bernie Sanders (I-Vt.) nazvao je to a nacionalna sramota, pitajući se zašto bi se stanovnici SAD-a morali voziti u Kanadu kako bi kupili jeftiniji inzulin.
Kao pravni učenjak koji se usredotočuje na kontradiktornu ulogu prava vlasništva na ekonomsko blagostanje, uključujući kroz ulogu prava intelektualnog vlasništva, moje istraživanje jasno pokazuje da određivanje cijena lijekova daleko je kompliciranije nego što bilo koji kandidat na pozornici debate ima vremena objasniti.
Za potpuno razumijevanje ovih složenosti potrebno je pogledati mrežu međunarodnog patentnog prava i trgovinskih sporazuma.
Zašto nema generičkog inzulina?
Znanstvenici koji rade u kanadskom javnom sektoru otkrio inzulin prije gotovo jednog stoljeća. Prve tehnike za sintetiziranje spoja, koje su trebale omogućiti lakšu proizvodnju generičkih verzija, pojavile su se prije otprilike četiri desetljeća. Ipak, danas inzulin ostaje nedostupan ni u jednoj značajnoj generičkoj verziji.
Jedna od tri tvrtke koje kontroliraju 90 posto svjetskog tržišta inzulina, Eli Lilly, nedavno je popustio pod pritiskom javnosti najavivši nadolazeću "autoriziranu generičku" verziju pod nazivom Lispro. Ali to bi ipak moglo pokrenuti neke ljude 140 dolara po receptu.
Američki potrošači nisu jedini koji se suočavaju s visokim cijenama inzulina i drugih lijekova koji spašavaju život. Posljednja dva desetljeća bjesne žestoke polemike oko multinacionalnih farmaceutskih divova moći monopolizirati pristup vitalnim lijekovima diljem svijeta. Ključni način da se to postigne je zakonska snaga patenata i profit poput monopola – ili kako ga neki stručnjaci nazivaju nezarađene ekonomske rente – jamče.
Zamislite stanarinu kao neočekivanu dobit stečenu zbog malog vlastitog truda. Budući da su "nezarađene", najamnine se stoga obično razlikuju od obične poslovne dobiti. Na taj su način usporedivi s naknadama koje bi srednjovjekovni gospodar naplaćivao za pristup obradivom zemljištu na velikom imanju.
Međutim, kako bismo u potpunosti objasnili problem ekonomskih renti i pristupa lijekovima, moramo pogledati još dalje: kontroverze koje su se vodile oko farmaceutskih patenata u zemljama daleko manje bogatim od SAD-a
Skriveni svjetski problem
Više od 20 godina, u raznim dijelovima Afrike, Azije i Latinske Amerike, zemlje se bore protiv a globalni sustav uzimanja rente, ili skraćeno "rentijerizam", koji nesrazmjerno koristi Big Pharma.
Ovakvo stanje ne bi moglo postojati bez državnih dužnosnika koje Big Pharma ima uspješno lobirao u bogatim zemljama. Patenti i druga prava intelektualnog vlasništva omogućuju multinacionalnim kompanijama da ubiru rentu izbjegavajući konkurenciju godinama zaredom.
Ova globalna bitka oko farmaceutskih patenata ozbiljno je započela osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1994. To je uključivalo i aneks sporazuma o pravima intelektualnog vlasništva poznat kao trgovački aspekti prava intelektualnog vlasništva.
Mnoge su zemlje već dopuštale patente prije 1994., ali samo za “procese” proizvodnje ili sinteze. Nakon 1994. zemlje članice WTO-a morale su proširiti patente i na vitalne krajnje proizvode takvih procesa.
Za stanovnike zemalja u razvoju, čiji su najveći javnozdravstveni problemi u to vrijeme proizlazili iz bolesti poput malarije, tuberkuloze i HIV-AIDS-a, to je iskristaliziralo razna pitanja od velike važnosti. Trebaju li sporazumi omogućiti Big Pharmi da patentna prava poput monopola nadjačaju sposobnost bolesnih i umirućih da dobiju generičke verzije lijekova koji spašavaju život? I ako da, u kojoj mjeri?
Do 2001. službeno sve zemlje članice WTO-a priznala prava zemalja u razvoju poduzeti mjere za povećanje pristupa lijekovima koji spašavaju život. Ali Big Pharma i njeni saveznici nikada nisu popustili traži više, a ne manje, stroga zaštita intelektualnog vlasništva oko svijeta.
ICYMI: Svi se slažu da bi ljudi trebali imati jednostavan i pristupačan pristup lijeku koji ih doslovno održava na životu.
Ali poništiti mrežu prepreka koje je stvorio zdravstveni sustav temeljen na stvaranju profita nije tako lako kao što zvuči.https://t.co/GoXKOlLqaa
— Kaitlyn Krasselt (@kaitlynkrasselt) 27. 2020. XNUMX.
Klimava opravdanja
Od 1994. Big Pharma je nametnula sve strože zahtjeve oko patentnih prava. Inzistirali su na tome da su patentna prava neophodna kako bi se "potaknula" dostupnost lijekova za bolesti poput tuberkuloze i malarije koji, budući da nemaju tržišta u razvijenom svijetu, zahtijevaju zajamčene premije iz bilo koje zemlje u kojoj se prodaju.
Ipak, jednako dugo, kritičari su tvrdili da Big Pharma obično koristi napuhano, zavaravajuće or inače neprozirni podaci o troškovima kako bi reklamirao milijarde dolara za koje tvrdi da ih troši na razvoj lijekova. Isto tako, kritičari neprestano skreću pozornost na način na koji se razvija većina lijekova izgrađen na javno financirano istraživanje.
I konačno, kritičari nikada nisu prestali naglašavati činjenicu da je Big Pharma davno uvelike napustila istraživanje i razvoj lijekova za zarazne bolesti u zemljama u razvoju i sve se više prebacila na potrošnju na blockbustere lijekovi protiv zaraznih bolesti.
Ipak, kako bolesti poput raka i bolesti srca počinju uzeti još veći danak u zemljama u razvoju, patenti će uzeti sve veći danak populaciji pacijenata diljem svijeta.
U svijetu u razvoju gdje javnozdravstveni problemi sve više izgledaju slični onima u razvijenom svijetu, zapravo bi multinacionalne farmaceutske korporacije mogle postati bolje – a ne gore – u poziciji da povećaju svoje profite osvajanjem novih tržišta za lijekove poput inzulina i beta blokatora.
Konvergencija među bolesnima diljem svijeta
Jedna neočekivana lekcija iz ovoga je da će se obični ljudi diljem svijeta sve više naći u istom čamcu kada je u pitanju pristup lijekovima koji su im potrebni.
Stoga, ako su zemlje u svijetu u razvoju prisiljene odustati od borbe protiv patentnog rentijerizma, to bi trebalo zabrinjavati i njihove stanovnike i stanovnike bogatih zemalja.
Upravo prošlog rujna, na primjer, indijski premijer Narendra Modi signalizirao je da je njegova zemlja – koja ima snažnu industriju generičkih lijekova koja opskrbljuje jeftinim lijekovima ljude diljem svijeta – spremna pristati na zahtjeve Big Pharme krećući se prema odričući se vitalne uloge svoje zemlje kao “svjetska ljekarna". Indija je sada potpisala privremeni trgovinski sporazum s Trumpovom administracijom koji će od nje zahtijevati više strogo provoditi patentna prava farmaceutskih multinacionalnih kompanija, a najnovija izvješća pokazuju da bi moglo čak i sada biti finaliziran.
Tijekom trenutne borbe za demokratsku nominaciju, mnogi će čuti o nevolji stanovnika Michigana koji se pitaju kako inzulin u SAD-u košta 10 puta više nego što košta 10 minuta vožnje preko naše sjeverne granice.
Međutim, s obzirom na veći razgovor o renti za patente i pristupu lijekovima koji bismo trebali imati, onima od nas koji živimo u mjestima poput SAD-a treba obratiti pažnju ne samo na Kanadu, već i na ono što se događa u svijetu, gdje se bolesni i umirući suočavaju sa sve sličnijim bolestima – i borbama – kao i mi.
Faisal Chaudhry je profesor prava na Sveučilište u Daytonu.
Ovaj je članak ponovo objavljen Razgovor pod licencom Creative Commons. Čitati originalni članak.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do Vijesti o konzorciju.
Prije komentiranja pročitajte Roberta Parryja Politika komentara. Navodi koji nisu potkrijepljeni činjenicama, grube ili obmanjujuće činjenične pogreške i ad hominem napadi, te uvredljiv ili nepristojan jezik prema drugim komentatorima ili našim piscima neće biti objavljeni. Ako se vaš komentar ne pojavi odmah, budite strpljivi jer se ručno pregledava. Iz sigurnosnih razloga, molimo vas da se suzdržite od umetanja poveznica u svoje komentare, koji ne smiju biti duži od 300 riječi.
Inzulin je glavni lijek. Ali uzmite u obzir da Brilinta koja spašava živote i mora uzimati lijek za osobe sa srčanim bolestima košta 518 dolara (zadnji citat koji sam dobio) u SAD-u bez plana za lijekove. Možete ga kupiti u Kanadi poštom za 115 USD. Mnogi liječnici neće prepisati druge mnogo jeftinije lijekove iz iste porodice, kao što je Plavix, koji košta 7 dolara u mnogim velikim lancima ljekarni. Monopolno određivanje cijena je izvlačenje rente pod kojim imenom.
Vlada plače i kuka zbog socijalnih programa kao što su SNAP i Medicaid itd.
S druge strane, oni su sasvim u redu radeći za veliku farmaciju besplatno i objavljujući ekskluzivne patente besplatno bez naknade za kontrolu cijena.
Ali nemojmo zaboraviti da živimo u najvećoj zemlji na svijetu NE.
Zatim dodajte svu propagandu da zastrašite ljude za Big The Pharma.
30. siječnja 2020. Vatrogasci se bore s policijom na ulicama Pariza
Dobrodošli u Novi svijet sljedeći tjedan — seriju video zapisa iz Corbett Reporta i Media Monarchyja koja pokriva neke od najvažnijih događaja u vijestima otvorenog koda obavještajnih službi.
youtu.be/eFkHR197l_Y
Iz osobnog iskustva (moj pokojni suprug je bio dijabetičar tipa 1, stanje se razvilo u srednjim godinama, a ne kad je bio mlad, kao što sve više priznaju *neki* u medicinskoj struci, iako užasno ne svi kao što sam prekasno saznala za mog muža), previše sam (bili) svjesna razlike u cijeni inzulina (i također, užasno, glukagona, hitne opreme koja spašava život kada dijabetičar padne u hipoglikemijsku komu koja može vrlo lako završiti smrću ) između ostatka svijeta i SAD-a. A to vrijedi čak i za one koji imaju zdravstveno osiguranje i Medicare. Jer ne samo da velike farmaceutske tvrtke naplaćuju nezamislive cijene za ove apsolutno esencijalne lijekove koji spašavaju živote, već i same ljekarne naplaćuju vlastite "naknade/troškove".
Dok smo živjeli u Njemačkoj, Maroku, Turskoj mogli smo, na primjer (i *bez* osiguranja u posljednja dva mjesta) kupiti inzulin i šprice (tada igle za olovke) za nekoliko dolara. U Njemačkoj i Turskoj Glucagon košta oko 35.00 USD po kompletu (u potonjem mjestu nije potreban recept).
Ovdje, s druge strane, ovdje u SAD-u bez osiguranja glukagon može koštati više od 100 USD (a ako se vjeruje navodnoj "punoj cijeni" otisnutoj na računu, vjerojatno još više), a recept je neophodan.
U Meksiku uopće nismo mogli nabaviti glukagon i morali smo ga poslati iz Kanade obitelji mog pokojnog muža u SAD, a mi bismo pokupili komplet(e) kad bismo ga posjetili. Razlika u cijeni bila je prilično izražena, iako sam zaboravio kolika je bila cijena iz Kanade.
Kao što se pisac pita, pitam se i ja otkad se moj suprug razvio dijabetes: zašto NEMA generičkih oblika inzulina? Ovaj osnovni život postoji već mnogo, mnogo desetljeća. Da, dotjeran je i poboljšan (više ne potječe od svinja ili goveda, na primjer), a u posljednjim desetljećima postoji veća raznolikost oblika (24 sata; brzo djelovanje itd.). Ali u biti je isti kakav je bio kad je prvi put otkriven.
Zahvalan sam prof. Chaudryju što je donio ovu temu ovdje. Međutim, dok se carrionjodi hrane diljem svijeta, daleko najdeblja berba je u SAD-u. Brzo sam provjerio uspoređujući SAD i Rusiju. U SAD-u godišnja potrošnja iznosi ca. 20 dolara po (svakoj) osobi, au Rusiji 1.5. U SAD-u tržišni analitičari predviđaju udvostručenje potrošnje u sljedećih 5 godina. Nisam čitao o projekcijama u Rusiji osim da domaći proizvođači inzulina imaju 25% tržišta, dok ostatak imaju dvije zapadne kompanije, ali domaći proizvođač energično ulaže u povećanje proizvodnje, može se očekivati da konkurencija pada cijene.
Brutalna stvarnost u zemljama poput Poljske i Rusije jest da postoji nešto slično "sustavu jednog platitelja", parlament dodjeljuje koliko može potrošiti, a vlasti moraju odabrati koji će lijekovi biti dopušteni za nadoknadu, a koji ne. Tvrtke se natječu u troškovima, učinkovitosti i naporima lobiranja, ali budući da kolač koji treba podijeliti ima fiksnu veličinu, u određenoj mjeri lobiraju jedna protiv druge. U "nježnijem" američkom sustavu, osiguravajuća društva pokušavaju isključiti lijekove koji su preskupi, ali farmaceutske kompanije lobiraju kod liječnika i pacijenata da izvrše pritisak kako bi uklonili isključenja. Stoga ukupna potrošnja lijekova nema čvrstih ograničenja rasta, pa tako nema ni čvrstog ograničenja (odozgo) na cijene. Tako su patenti tek dio složenije slike.
Usput, SAD kao država na svijetu koja se najviše lobira, trpi oko polovice globalne potrošnje na inzulin (možda isto za druge lijekove, ako ne i gore) i oko polovice globalne potrošnje na vojsku, pri čemu su oba lobija posebno snažna. I oba lobija prave pustoš diljem svijeta.
Sada se može početi razmišljati o tome što trgovački aparat SAD-a radi posljednjih desetljeća. Brine se o tvrtkama "intelektualnog vlasništva", o prodaji oružja, pravnom imunitetu naše vojske i vojnog osoblja od zločina koje počine, lijepom postupanju s Izraelom i zadnjim, i doista posljednjim, američkim poslovima u proizvodnji. Okoliš, ljudska prava (poput nekorištenja robovskog rada, ne prisiljavanja radnika da rade u samozapaljivim tvornicama, ne ubijanja organizatora rada) čini se da nisu na popisu. (Ne)iznenađujuće, bilo da imamo “kampanje slobodne trgovine” ili trgovinske ratove, čini se da je redoslijed prioriteta isti. Trump ima određeni smisao za novotarije, pa brani proizvođače čelika i aluminija plus jadne, bijedne kompanije poput Googlea, Amazona, Facebooka i Applea.
Hvala na ovom članku.
Patio sam od hepatitisa C mnogo godina i šteta koju je uzrokovao mojoj jetri i jednjaku bila je opasna po život.
Negdje oko 2015. Gilead Sciences, Inc. razvila je lijek pod nazivom Harvoni koji je bio vrlo učinkovit u potpunoj eliminaciji virusa.
Tableta Harvoni od jednog grama koštala je 1,250 dolara — oko 30 puta više od cijene zlata u to vrijeme. Moj me gastroenterolog stavio na šestomjesečni program od jedne tablete dnevno. To je značilo troškove od otprilike 225,000 dolara.
Medicare se nije približio pokrivanju troškova i jedini razlog zašto nisam žrtva medicinskog bankrota je taj što me prijatelj, čiji je brat bolovao od hepatitisa C, povezao s grupom podrške, The Co-Pay Relief Program. Ova divna organizacija platila je sve troškove koje Medicare nije pokrio.
Zahvalna sam svojoj prijateljici Judy i vrlo zahvalna The Co-Pay Relief Program; ali kakva je ovo država? Predsjednik Obama pronašao je bilijune dolara za spašavanje korumpiranih investicijskih bankara, ali naša vlada ne izgleda zainteresirana za pomoć ljudima poput moje prijateljice Marije, čiji najstariji sin ima dijabetes, ili ljudima poput mene, koji se suočavaju s ranom smrću od kroničnih bolesti.
Također sam zahvalan Gilead Sciences za razvoj Harvonija; međutim, 1,250 dolara za tabletu od jednog grama je iznuda.