Kampanja 2020, Vanjska politika, Latinska Amerika, Trumpova administracija, NAS, Venezuela

Najnovija epizoda u reality showu Juana Guaidóa o promjeni režima u Venezueli

Dijeljenja

Leonardo Flores izvještava o a farsična scena koja je bila samo posljednje poglavlje u apsurdno promašenom pokušaju državnog udara. 

By Leonardo Flores
Siva zona

Ftučnjave i vrištanje izbile su u Nacionalnoj skupštini Venezuele 5. siječnja, kada je zakonodavno tijelo trebalo izabrati svog čelnika. Ali gužva nije bila onakva kakvom su je korporativni američki mediji predstavili. 

Borbe se nisu vodile između Chavista koji podržavaju Bolivarsku revoluciju i predsjednik Nicolás Maduro s jedne i oporbenih s druge strane, nego između suparničkih članova same oporbe.

Opozicija je implodirala jer Juan Guaidó, bivši predsjednik Nacionalne skupštine i samoproglašeni "privremeni predsjednik" zemlje, izgubio je kampanju za ponovni izbor na čelo zakonodavnog tijela.

Venezuelanska oporba je u katastrofalnom stanju - kao što je bila od prvih izbora bivšeg predsjednika Huga Cháveza 1998. To je labava i stalno promjenjiva koalicija desetak političkih stranaka, s različitim ideologijama, strategijama i izbornim jedinicama. 

Ekstremna desnica, koja se uglavnom sastoji od stranaka Voluntad Popular i Primero Justicia, puna je ljudi koji primaju financijsku i logističku potporu Sjedinjenih Država u posljednjih 20 godina. 

U puču protiv tadašnjeg predsjednika Cháveza 2002. krajnja desnica je nakratko preuzela vlast i isključila umjereniju oporbu s položaja na vlasti. Umjereni su naučili pogrešnu lekciju: umjesto da izazovu desnicu koju podržavaju SAD, ona je popustila pred njima, pristajući na njihove planove promjene režima i nedemokratske manevre.

No, tijekom predsjedničkih izbora u svibnju 2018. došlo je do važnog raskola između umjerenih i ekstremista. Umjereni su ignorirali pozive krajnje desnice na bojkot i osvojili 3 milijuna glasova na predsjedničkim izborima, od glasačkog tijela od oko 15 milijuna ljudi ( s približno 20 milijuna birača s pravom glasa). 

U rujnu 2019. ove su umjerene oporbene figure susrele s Madurovom administracijom i došle do sporazum širokog raspona to je uključivalo dvostranačko odbacivanje američkih sankcija i imenovanje novih članova Nacionalnog izbornog vijeća. 

Između njih, umjerenjaci i Chavisti sada predstavljaju više od 9 milijuna glasova, što čini punih 60 posto vjerojatnih birača i 45 posto birača s pravom glasa. Ovaj dijalog između dva važna sektora venezuelanske izborne politike pomaže objasniti zašto su rujan, listopad i studeni lako bili najstabilnija tri mjeseca za Venezuelu u prošloj godini. Dijalog je izravno vodio do događaja od 5. siječnja u Caracasu.

Podijeljena opozicija izbacuje Guaidóa

Juan Guaidó, iz krajnje desne stranke Voluntad Popular, obnaša dužnost čelnika Nacionalne skupštine od siječnja 2019. To je položaj kojim su on i Sjedinjene Države opravdali proglašavanje njega tobožnjim "predsjednikom" zemlje. Ali 5. siječnja suočio se s teškim ponovnim izborom. 

Dok su obje strane razmjenjivale neutemeljene tvrdnje o trgovini utjecajem, postalo je jasno da će umjerena oporba udružiti snage s Chavismom kako bi zamijenila Guaidóa. 

Sa 150 od 165 prisutnih članova, Narodna skupština izabrala je Luisa Parru za svog novog predsjednika. Parra, iz desničarske oporbene stranke Primero Justicia, izabran je s 81 glasom. Franklin Duarte iz konzervativne kršćanske stranke COPEI (jedna od dvije glavne političke stranke u Venezueli prije revolucije) izabran je za potpredsjednika skupštine. 

José Gregorio Goyo Noriega, iz Guaidóve Voluntad Popularparty, izabran je za drugog potpredsjednika Nacionalne skupštine. A Negal Morales iz neoliberalne Acción Democrática (druge velike stranke prije revolucije) izabran je za tajnika zakonodavnog tijela. 

Sve četiri ove stranke čvrsto su u oporbi, opovrgavajući tvrdnje da je predsjednik Maduro nekako preuzeo zakonodavnu vlast. 

Najmanje 30 članova umjerene opozicije pridružilo se čavistima u izboru dvoje ljudi iz krajnje desnih stranaka na najviše položaje u Nacionalnoj skupštini. Venezuela je komplicirana zemlja, sa svojom vlastitom logikom koja prkosi razumu, baš kao i njeno gospodarstvo. Ovaj manevar čavizma i umjerenjaka sljedeći je korak prema izlasku iz političke mrtve točke koja je paralizirala zemlju od 2016.

Primero Justicia najbolje oslikava raskole unutar oporbe, jer je vjerojatno najpodijeljenija politička stranka u zemlji. Sadrži Parra, koji je sudjelovao u dijalogu s vladom. U press konferenciji nakon prisege, rekao je kako "mi [oporba] više nismo navučeni na konfrontaciju, naš prvi i veliki izazov je prekinuti konfrontaciju... mi ćemo započeti put depolarizacije zemlje i zakonodavstva." 

Tu stranku čini i notorno nepopustljivi Julio Borges, koji se pozivao na Venezuelanac seoba kao kuga (hraneći se u neobuzdanoj regiji, au nekim slučajevima, pod pokroviteljstvom države, antivenezuelanska ksenofobija). Borges je također zvan za američku vojnu opciju ukloniti Madura. 

Podjele u Primero Justicia odražavaju one koje su podijelile opoziciju u cjelini: krilo koje želi suživot nasuprot drugom koje zahtijeva potpuno osvajanje.

Posljednja nadrealna epizoda?

Kako je postalo jasno da će izgubiti reizbor, sve farsičniji Guaidó je pustio najnoviju epizodu svog paralelnog realityja. Uvjerio je neke od najviše na svijetubesramni novinari da su mu snage sigurnosti fizički zabranile ulazak u Narodnu skupštinu. Video dokaz pokazuje drugačije. 

Guaidó je odbio ući u prostorije ako mu nije dopušteno dovesti 11 bivših članova Nacionalne skupštine. Tih 11 kreće se od članova koje je Vrhovni sud Venezuele proglasio nepodobnima za obnašanje dužnosti u zakonodavnom tijelu zbog navodne sheme kupnje glasova na njihovim izborima, do članova kojima je oduzet parlamentarni imunitet zbog sudjelovanja u pokušaju pobune 30. travnja 2019. – onaj u kojem frakcija Guaidó hrabro preuzeo izlaznu rampu. 

Fokus na 11 bivših zastupnika kojima nije dopušten ulazak zanemaruje gotovo 100 oporbenih zastupnika koji su ušli i bili prisutni na glasovanju. 

Nakon poraza Guaidóov spektakl se nastavio. Odlučio je osnovati paralelni kongres kako bi nastavio s njegovim paralelnim predsjedanjem - vjerojatno uz nadolazeći blagoslov paralelnog Vrhovnog suda. (Imajte na umu da ovaj "sud" djeluje iz Miamija i doživljava isti unutarnji krah kao i ostatak opozicije.)

Medijska bitka – kampanja dezinformiranja i njezina protukampanja – sada je u punom jeku. Prema Parrinim riječima, postojao je kvorum i bilo je glasovanje, što njegovo uspon na čelo Nacionalne skupštine čini potpuno legitimnim. Guaidóova frakcija, međutim, tvrdi da se nije dogodilo ni jedno ni drugo. 

Nekoliko sati nakon što je Parra položio prisegu, Guaidóov paralelni parlament položio je prisegu u uredima prooporbenih novina. Tvrdi da je reizabran na kongresu sa 100 glasova. 

Zbunjenost oko toga tko jest, a tko nije član Nacionalne skupštine, kao i tehnička pitanja u vezi sa zamjenskim zakonodavcima, bit će dovoljna da uvjeri većinu demokrata u Kongresu, a neke od njih kandidirao za predsjedničku nominaciju, da se ne dovodi u pitanje Guaidó i politika Trumpove administracije u Venezueli. 

Razine dvostranačke potpore ovoj politici u SAD-u bile bi apsurdne da nisu tako smrtonosna. 

Izbijaju Guaidójevi skandali

Unatoč boli koju je prouzročio SAD politika hibridnog rata, Venezuela se, unatoč svim izgledima, počela gospodarski oporavljati. 

Proizvodnja nafte je u porastu; prihodi od nafte su porasli; ukinuta je carina na robu iz Sjedinjenih Država (preplavivši zemlju proizvodima poput Nutelle koji su prije samo šest mjeseci bili rijetko blago); i digitalna valuta Venezuele, the Petro, uspješno je predstavljen javnosti. 

Štoviše, mreža socijalne sigurnosti je ojačana kroz vladin program raspodjele hrane CLAP, koji sada doseže 7 milijuna obitelji svaki mjesec. 

Velika stambena misija još je jedna uspješna priča, budući da je obilježila izgradnju 3 milijunti dom za siromašne i radničke klase Venezuelanaca. Koristeći procjenu od četiri osobe po kućanstvu, što je nisko za mnoge Venezuelance, to znači da najmanje 12 milijuna ljudi od 30 milijuna stanovnika živi u kvalitetnom, jeftinom ili besplatnom smještaju. 

Jednostavna matematika pokazuje da gotovo dvostruko više Venezuelanaca živi u domovima koje je izgradila vlada nego onih koji glasaju za čavizam. To je golemi dio stanovništva koji je imao izravnu korist od vladinih programa, koji ne krivi isključivo predsjednika Madura za svoje poteškoće i koji je odbijen ekstremističkim pozicijama. 

Bez tih glasova oporba ne može dobiti izbore osim ako nisu namješteni. To su glasači na koje umjerena oporba računa, a nije nezamislivo da će umjerenjaci postati većina unutar oporbe kada se održe parlamentarni izbori 2020. godine.

Guaidóova zvijezda je izblijedjela, a iako to tada nitko nije znao, već je dogorjela do 23. veljače 2019. kada je pokušao nasilno dopremiti humanitarnu pomoć iz Kolumbije preko venezuelanske granice. 

Proteklih mjeseci javnost je doznala i kako Guaidó je ušao u Kolumbiju uz pomoć Los Rastrojosa, opaki paravojni narko kartel.

Tijekom pokušaja državnog udara od 23. veljače, Guaidóove pristaše zapalili vlastite kamione pomoći (činjenica The New York Times priznati tjednima nakon činjenice, dugo nakon toga Grayzone Max Blumenthal ga je razotkrio). 

Daljnje izvješćivanje otkrilo je da je financiranje humanitarne pomoći pruženo oporbi koju podržava SAD pronevjerili su ga Guaidóovi “namještenici” u Kolumbiji.

Skandal oko krađe humanitarne pomoći eksplodirao je u Venezueli krajem 2019., dodatno razdvojivši oporbu. Bio je to savršen izgovor da se riješi Juana Guaidóa nakon niza bijednih neuspjeha i njegovog jasnog privrženost nedemokratskim metodama. 

Postojao je neuspjeli ustanak 30. travnja, nekoliko zavjera s ciljem destabilizacije koje su vladine sigurnosne službe osujetile i posljednji čin očaja 2019.: napad na vojne baze u južnoj Venezueli, koji je usklađeno sa krajnje desni brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, prema novinama Globus.

Guaidó je započeo 2019. uspostavom paralelnog, ali nemoćnog predsjednika. Počeo je 2020. stvaranjem paralelnog kongresa. Malo je vjerojatno da će ovo tijelo moći učiniti išta osim otuđiti vlastitu bazu.

Ipak, predvidljivo, američki State Department koristi isti jezik kao Guaidó i ponudio je svom paralelnom parlamentu trenutačno priznanje.

  Trumpova politika prema Venezueli u slijepoj ulici

Trump i Bijela kuća još se nisu izjasnili od 6. siječnja - očito su previše zauzeti eskalacija sukoba s Iranom. Iako je potpredsjednik Pence čestitati Guaidóu na “ponovnom izboru za privremenog predsjednika.” Ali to se uopće nije dogodilo, čak ni na paralelnom kongresu.

Nije jasno jesu li State Department i predsjednik uopće na istoj stranici u vezi s Venezuelom. Trumpova frustracija takvom politikom raste nakon što su ga uvjerili da bi uklanjanje Madura bila laka pobjeda. To bi moglo pomoći u objašnjenju zašto je Erik Prince, poznati Blackwater i poznati Trumpov suradnik, ostao backchannel rasprave u Venezueli s potpredsjednicom Delcy Rodríguez. 

Princ - koji je ranije 2019. iznio plan za podizanje vojske plaćenika za svrgavanje Madura - bio je u Venezueli, prema Bloomberg, kako bi pregovarali o oslobađanju skupine Amerikanaca venezuelanskog podrijetla koji su bili u zatvoru čekajući suđenje za korupciju. Uvjerljivije objašnjenje zasluge novog argentinskog predsjednika Alberta Fernándeza za njihovo djelomično oslobađanje. 

Sastanak princa vjerojatno se dogodio uz Trumpovo znanje, a možda i jest vezano uz imatelje venezuelanskih obveznica i međunarodne financije. Ovi vlasnici obveznica, koje je prije sankcija Trumpove administracije rutinski isplaćivala na vrijeme od strane Madurove vlade, ljuti su što ne mogu naplatiti — i što bi njihova najbolja šansa za naplatu, kroz dobit od venezuelanske državne rafinerije Citgo, mogla biti likvidiran od strane Guaidóve frakcije. 

State Department je umanjio Princeov posjet i loše reagirao, sa neimenovani dužnosnici optužuju Princea za kršenje američkih sankcija.

To ukazuje na jake razlike u mišljenjima u pogledu američke politike prema Venezueli i sukobe između različitih interesnih skupina, od kojih se čini da jedna želi pregovore između dviju vlada. Izgledi za pregovore poboljšani su otpuštanjem John Bolton u rujnu, kao i prividnom nepovezanošću između Bijele kuće i State Departmenta. 

Ali sve to komplicira činjenica da Trump ima dobre ankete na Floridi, a svaka promjena politike Venezuele sigurno bi uznemirila tvrdokorne desničarske venezuelanske i kubanske lobije za promjenu režima koji vladaju državom. 

Ali s Trumpom koji je pojačao svoju politiku maksimalnog pritiska na Iran i doveo regiju bliže ratu nego u bilo kojem trenutku od 2003., on je podigao globalne cijene nafte i time riskirao političku cijenu kod kuće. 

To ostavlja mogućnost da bi se Bijela kuća mogla okrenuti dijalogu u Venezueli i ublažiti sankcije kako bi potaknula njezinu proizvodnju nafte i ublažila šok koji će izazvati eskalacija američko-iranskog sukoba. 

Najbolji scenarij za Venezuelu uključuje ukidanje sankcija. Ali drugi se ishod čini vjerojatnijim: posao kao i obično do nakon predsjedničkih izbora u SAD-u, kada bi se paralelni reality show Juana Guaidóa mogao konačno približiti kraju. 

Leonardo Flores je latinoamerički stručnjak za politiku i aktivist s CODEPINK.

Ovaj je članak iz The Siva zona.

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do pogona Zimskog fonda.

Prije komentiranja pročitajte Roberta Parryja Politika komentara. Navodi koji nisu potkrijepljeni činjenicama, grube ili obmanjujuće činjenične pogreške i ad hominem napadi, te uvredljiv ili nepristojan jezik prema drugim komentatorima ili našim piscima neće biti objavljeni. Ako se vaš komentar ne pojavi odmah, budite strpljivi jer se ručno pregledava. Iz sigurnosnih razloga, molimo vas da se suzdržite od umetanja poveznica u svoje komentare, koji ne smiju biti duži od 300 riječi.

.

5 komentara za “Najnovija epizoda u reality showu Juana Guaidóa o promjeni režima u Venezueli"

  1. Sakrij se iza
    Siječnja 13, 2020 na 08: 32

    Američki i europski državni bankovni sustavi ukrali su i još uvijek kradu profit i operativne prihode desetina milijardi venezueanskih rafinerija i lanaca benzinskih crpki, i zaključali su depozite zlata Venezue.
    Kažem zaključano, ali zapravo prodano od strane SAD-a koji je u suprotnosti sa svim međunarodnim zakonima koji kažu da suvereno zlato koje se drži u stranim državama i dalje pripada deponentu, dok SAD tvrdi da je svako zlato, bez obzira na to, unutar US Vmaila u vlasništvu SAD-a kao i s njim ono želi.
    Tko upravlja naftnim operacijama ukradene venezuelanske naftne imovine u SAD-u?
    Ministarstvo financija Sjedinjenih Američkih Država, baš kao iu slučaju sirijske nafte unutar područja koje drže Kurdi, nafta je navedena kao "Američka imovina u stranom vlasništvu"
    U slučaju Venezuele, nafta ispod njezinih međunarodno priznatih granica nije navedena kao takva, samo njezino priobalje europske, azijske Britanije, Australije i Kanade.
    Aranžmani autonomije Kurdistana u Iraku koje je uspostavio SAD je razlog zašto Kurdi mogu prodavati naftu, opskrbljuju izravno Izraelu, odvojeno od kontrole Suverenog iračkog ministarstva nafte.
    Danas u svijetu postoje stotine takozvanih američkih sredstava u stranom vlasništvu.
    Vrlo je dvojbeno da će ljudi u Venezueli dugoročno zadržati kontrolu nad vlastitom sudbinom, zbog pohlepe i moći vlastitog i novca koji ulijevaju SAD i europski narodi.
    Drugi razlog je korupcija i pohlepa vođa koje su postavili SAD i Europa svake nacije u neposrednoj blizini Venezuele.
    Tri su ekonomska izazivača u Venezueli, čavisti, dugotrajna naftna vlada i oni koji se skrivaju iza američkih i svjetskih nevladinih organizacija, socijalisti.
    Čavistički pokret bio je bolivarska forma "komunitarizma", a ne centralizirana moć SAD-a i eura u rukama društveno-financijske elitističke skupine.

  2. CitizenOne
    Siječnja 12, 2020 na 23: 24

    Pompeo, drago dijete Koch Industriesa sa sjedištem u Wichiti u Kansasu, svoju je kampanju od samog početka napunio novcem od nafte. Pompeo je izvršavao naredbe Koch Industriesa u pokušaju invazije na Venezuelu, kao i na Iran kako bi uznemirio njihove nacionalne petrokemijske industrije i dogovorio veleprodajnu kontrolu nad golemim izvorima nafte koje ove zemlje imaju pod zemljom.

    Ako ne mislite da je nafta u središtu sukoba u Venezueli i Iranu, onda uopće niste obraćali pozornost.

    Ove nacije koje su nacionalizirale svoje petrokemijske industrije davno su pale u nemilost američkih interesa, to je interes posjedovanja naftnih resursa stranih nacija pod svaku cijenu za ljude.

    Uopće nije važno što ljudi misle. Svejedno idemo po naftu.

  3. JOHN CHUCKMAN
    Siječnja 12, 2020 na 13: 56

    Razumijem da Trump drži otvorenu ponudu za posao za Guaidóa kao pomoćnika u Mar-a-Lagu

  4. Jeff Harrison
    Siječnja 12, 2020 na 11: 01

    SAD mora početi gubiti ako svijet želi postići bilo kakav mir.

    • Fredrike
      Siječnja 13, 2020 na 14: 06

      Johnu Chuckmanu:
      Nadam se da će prihvatiti posao. (Možda bi ipak bilo previše izazovno.)

Komentari su zatvoreni.