Issa Sikiti da Silva izvještava o borbama za mnoge u Sahelu, području između Sahare na sjeveru i sudanske savane na jugu gdje temperature rastu brže nego bilo gdje drugdje na Zemlji.

Pogled iz zraka na naselja u području pustinje blizu Timbuktua, sjeverno od Malija. (UN/Marco Domino)
By Issa Sikiti da Silva
u Bamaku, Mali & Cotonou, Benin
Inter Press služba
Abdoulaye Maiga ponosno pokazuje album s fotografijama njega i njegove obitelji u sretnijim vremenima kada su svi zajedno živjeli u svom domu u sjevernom Maliju. Danas se ta sjećanja čine dalekim i bolnim.
“Živjeli smo sretno kao velika obitelj prije rata i jeli i pili koliko smo mogli uzgajajući usjeve i stoku”, kaže za IPS.
“Onda je izbio rat i naši su se životi zauvijek promijenili, gurnuvši nas prema jugu, konačno smo se nastanili u regiji Mopti. Zatim smo se vratili kući 2013. kada se situacija stabilizirala,” objašnjava Abdoulaye.
U 2012, razne skupine tuareških pobunjenika okupile su se kako bi formirale i upravljale novom sjevernom državom zvanom Azawad. Građanski sukob koji je rezultirao otjerao je mnoge iz njihovih domova, a zajednice su često bježale sa svojom stokom, samo kako bi se natjecale za oskudne prirodne resurse u ranjivim zajednicama domaćinima, prema Ujedinjenim narodima.
- U Maliju se tri četvrtine stanovništva oslanja na poljoprivredu za hranu i prihode, a većina su poljoprivrednici za vlastite potrebe koji uzgajaju usjeve s kišom na malim parcelama zemlje, prema Organizaciji za hranu i poljoprivredu (FAO) UN-a.
Nakon što se sigurnosna situacija počela poboljšavati 2013., mnogi su se vratili kući kako bi ponovno izgradili svoje živote i sredstva za život.
Ali ubrzo je došao red na sve veću pustinju Saharu, sušu i degradaciju zemljišta koji su postali sljedeći pokretač njihovog raseljavanja.
“Kako je vrijeme prolazilo, zemlja je postala beskorisna i našli smo se bez zemlje za rad. Ništa nije izlazilo što bi nas moglo prehraniti, a naša je stoka neprestano umirala zbog nedostatka vode i trave za jelo,” prisjeća se Abdoulaye.
>>Molim te Donacije do Vijesti o konzorciju' Fall Fund Drive<
"Suša u regiji Sahel, praćena sukobom u sjevernom Maliju, uzrokovala je veliki pad poljoprivredne proizvodnje u zemlji, smanjujući imovinu kućanstava i ostavljajući mnoge malijske siromašne još ranjivijima," FAO kaže.
“Nekada smo se kretali gore-dolje sa svojom stokom, tražeći vodu i travu, ali najčešće ih nismo našli. Od života se nije moglo živjeti. Sahara se spušta, vrlo brzo,” emotivno kaže Abdoulaye.
Na kraju je obitelj Maiga morala napustiti svoj dom i razišla se; Abdoulaye i njegov brat Ousmane kreću u trgovački glavni grad Benina Cotonou 2015., nakon kratkog boravka u Burkini Faso, dok se ostatak njihove obitelji uputio u glavni grad Malija, Bamako.

Malijske djevojke u Kidalu, sjeverno od Malija. (INUSMA/Marco Dormino)
Puzajuća dezertifikacija
UN kaže da gotovo 98 posto Malija prijeti puzajuća dezertifikacija, kao rezultat prirode i ljudskih aktivnosti. Osim, pustinja Sahara nastavlja se širiti prema jugu brzinom od 48 km godišnje, dodatno degradirajući zemlju i iskorijenjujući ionako oskudna sredstva za život stanovništva, izvijestio je Reuters.
Sahara, područje od 3.5 milijuna četvornih milja, najveća je 'vruća' pustinja na svijetu i dom za oko 70 vrsta sisavaca, 90 vrsta ptica i 100 vrsta gmazova, navodi DesertUSA. I širi se, njegova veličina je 10 posto veća nego prije jednog stoljeća, LiveScience prijavljen.
Sahel, područje između Sahare na sjeveru i sudanske savane na jugu, is regiji u kojoj temperature rastu brže nego bilo gdje drugdje na Zemlji.
Trošak degradacije zemljišta trenutačno se procjenjuje na oko 490 milijardi USD godišnje, što je mnogo više od troška djelovanja da se to spriječi, prema nedavnim studijama UNCCD-a o ekonomiji dezertifikacije zemljišta, degradacije zemljišta i suše.
Otprilike 40 posto degradiranog zemljišta u svijetu nalazi se u područjima s najvećom učestalošću siromaštva i izravno utječe na zdravlje i život procijenjenih 1.5 milijardi ljudi, prema podacima UN-a.
U zemlji u kojoj se godišnje koristi 6 milijuna tona drva, prema izvješćima, Malijci nemilosrdno uništavaju svoj ionako krhki krajolik, rušeći 4,000 četvornih kilometara drveća svake godine u potrazi za drvetom i gorivom.
Manjak kiše također pogoršava stvari, posebno za industriju pamuka, čiji je zemlja najveći proizvođač na kontinentu, sa 750,000 tona proizvedenih u poljoprivrednoj sezoni 2018. do 2019. Ekolozi vjeruju da je prosječna količina oborina u Maliju pala za 30 posto od 1998., a suše su postale sve duže i češće.
Sukob oko resursa
Paul Melly, konzultant Chatham House Afrike, kaže za IPS da dezertifikacija smanjuje mogućnost da poljoprivreda i stočarstvo ostanu održivi.
“I naravno, to može navesti nekoliko razočaranih pripadnika stanovništva, osobito mladih muškaraca, da budu privučeni alternativnim mogućnostima zarađivanja, uključujući novac koji mogu ponuditi bande trgovaca ljudima ili terorističke skupine”, kaže on.
Ousmane ponavlja Mellyne osjećaje, rekavši: „Iskušenje je preveliko kada živite u područjima pogođenim dezertifikacijom jer ne dobivate dovoljno hrane za jesti i vode za piće.
“Tamo vam se loši dečki počinju pojavljivati na vratima kako bi vam rekli da ćete, ako im se pridružite, dobiti puno hrane, vode i džeparca. Rješenje je pobjeći, koliko god možete kako ne biste upali u tu zamku.”
Posljedično, Ousmane i Abdoulaye prodali su nekoliko preostalih životinja koje je obitelj imala kako bi mogli napustiti zemlju.
U Burkini Faso nadali su se da će pronaći posao u poljoprivredi.
Međutim, nisu uvijek bili dobrodošli.
“Mogli smo osjetiti ogorčenost mještana, pa sam rekao bratu da bismo trebali otići prije nego što postane ružno jer su već postojale neke napetosti između lokalnih zajednica oko onoga što se činilo kao zemljišni resursi,” kaže.
Melly iz Chatham Housea potvrđuje ovo: "Nema sumnje da je sveukupni kontekst, sve većeg pritiska na krhke i ponekad degradirajuće prirodne resurse, čimbenik koji pridonosi ukupnim pritiscima u regiji i, stoga, potencijalno, napetostima."
Kao i drugdje na kontinentu, čini se da je teška degradacija okoliša jedan od temeljnih uzroka međuetničkih sukoba.
Koristeći regiju Darfur kao studiju slučaja, Institut Worldwatch kaže: “Sukob je u velikoj mjeri rezultat katastrofe koja polako nastupa — puzajuće dezertifikacije i jakih suša koje su dovele do nesigurnosti hrane i sporadične gladi, kao i rastuće konkurencije za zemlju i vodu.”
Što se radi?
Projekti poput UN-ove konvencije o borbi protiv dezertifikacije Neutralnost degradacije zemljišta projekti usmjereni na sprječavanje i/ili poništavanje degradacije zemljišta neke su od intervencija za zaustavljanje rastuće pustinje.
- Još jedna velika koja ima za cilj vratiti zemlju koju je progutala Sahara je Veliki zeleni zid (GGW), projekt vrijedan 8 milijardi dolara koji je pokrenula Afrička unija (AU) uz blagoslov UNCCD-a i potporu organizacija poput Svjetske banke, Europske unije i FAO-a.
- Od pokretanja 2007. godine, postignut je značajan napredak u obnovi plodnosti sahelske zemlje.
- Gotovo 120 zajednica u Burkini Faso, Maliju i Nigeru uključeno je u projekt zelenog pojasa koji je rezultirao obnovom više od 2,500 hektara degradiranih i suhih područja, prema UNCCD-u.
- Također je zasađeno više od 2 milijuna sjemenki i sadnica 50 autohtonih vrsta drveća.
Dvostruke prijetnje
Ali i dalje postoje praznine i mnogi u Maliju i dalje su pogođeni.
Vođa zajednice Hassan Badarou proveo je nekoliko godina podučavajući islam u ruralnom Maliju i Nigeru. Kaže da IPS Mali ima vrlo složenu situaciju.
“Nije lako živjeti na ovim prostorima. Ljudi se tamo suočavaju s dvostrukim prijetnjama. Dvostruki je stres bježati i od oružanog sukoba i od dezertifikacije. I takve ljude treba pozdraviti i pomoći im, a ne gledati ih kao prijetnju egzistenciji lokalnog stanovništva.
“Zato smo propovijedali toleranciju i solidarnost gdje god smo išli, kako bismo izbjegli situaciju u kojoj bi lokalne zajednice osjećale da su njihovi oskudni resursi ugroženi od pridošlica. Trebalo bi postojati dijalog, pošten i otvoren dijalog kada se zajednice sukobljavaju oko zemljišnih i vodenih resursa,” savjetuje.
Protiv Sahare koja se širi, svi su jednaki. Fadimata, interno raseljena osoba iz sjevernog Malija, kaže za IPS da klimatske promjene utječu na sve u Sahelu, uključujući teroriste.
“Svojim očima sam vidio kako je grupa do zuba naoružanih mladića došla u jedno selo tražeći hranu.
“Rekli su da ne žele ništa nauditi, ali da žele nešto pojesti. Naravno, bili smo jako uplašeni, ali seljani su na kraju nešto pripremili za te jadne mladiće. Sjeli su i jeli, popili dosta vode i nakon toga otišli. Mislim da je tako bolje nego ubijati seljane i krasti im hranu, stoku i vodu.”
Issa Sikiti da Silva je dopisnik za Inter Press služba.
Ovaj je članak iz Inter Press služba
Prije komentiranja pročitajte Roberta Parryja Politika komentara. Navodi koji nisu potkrijepljeni činjenicama, grube ili obmanjujuće činjenične pogreške i ad hominem napadi, te uvredljiv ili nepristojan jezik prema drugim komentatorima ili našim piscima bit će uklonjeni. Ako se vaš komentar ne pojavi odmah, budite strpljivi jer se ručno pregledava. Iz sigurnosnih razloga, molimo vas da se suzdržite od umetanja poveznica u svoje komentare.
>>Molim te Donacije do Vijesti o konzorciju' Fall Fund Drive<
Dobar sažetak različitih sila koje djeluju u regiji i njihovih društvenih posljedica.
Mislim da je važno naglasiti kako ljudi troše svoje šume. Tu bi možda ljudi izvana stvarno mogli pomoći.
Ne bi li bilo lijepo da Sjedinjene Države rade na ovakvim problemima umjesto da ubijaju ljude i uništavaju još više stvari na Bliskom istoku?
Bilo bi lijepo uključiti informacije o projektu Velikog zelenog zida.
Referentna veza je mrtva.
SAD doista nije uspio od Drugog svjetskog rata doživjeti svoj humanitarni potencijal i odgovornost.
Mogli smo izvući polovicu čovječanstva iz siromaštva, umjesto pretvaranja regija u ruševine pod suludim izgovorima.
Da smo izgradili ceste, škole i bolnice zemalja u razvoju, ne bismo imali sigurnosnih problema.
Iskoristili smo NATO i UN kako bismo podmitili američke političare i kastrirali ih kao institucije napretka.
I dalje bismo mogli prenamijeniti 80% MIC-a za inozemnu pomoć bez ekonomskih gubitaka i s daleko većom sigurnošću.
To se neće dogoditi jer svi američki političari i masovni mediji služe korumpiranim gospodarskim silama.
Svijet će morati potpuno embargo na SAD, prisiljavajući njihovu oligarhiju da krade izravno od naroda.
Tek kada Narod vidi da mora platiti organiziranu korupciju, vratit će demokraciju.
Za to će biti potrebno stoljeće, ali crna evidencija američkog izrabljivanja i ratova za mito nikada se ne može izbrisati.
Postoje povijesni dokazi da su Sarah i Sahel, nekada kolijevka modernijih ljudskih predaka kao što je Homo erectus, iskusili mnoge cikluse vlažnih i sušnih ekosustava. Postoji teorija da je tijekom 6. stupnja morskih izotopa regija postala nenastanjiva zbog produženog razdoblja glacijacije (ledenog doba) koje je trajalo desetke tisuća godina. Morski sedimenti pokazuju dokaze da je zbog neprijateljskih okolišnih uvjeta populacija ranih ljudi bila gotovo izumrla u to vrijeme jer su bili tjerani prema jugu u potrazi za hranom. Svi mi dijelimo zajedničkog pretka ili pretke koji datiraju iz ovog uskog grla u evoluciji ljudi uzrokovanog ekološkim klimatskim promjenama.
Ovo je djelomično pogoršano precesijom Zemljine osi koja ima ciklus od 26000 XNUMX godina. Zamislite to kao lutajuću polarnu os poput vrtnje koja se okreće oko svoje osi i polako se njiše oko središnje točke.
Sada dodajte u mješavinu globalni klimatski trend i različite čimbenike koji utiču na klimu, uključujući slabljenje sunčevog zračenja koje dopire do površine Zemlje zbog onečišćenja kao i nakupljanje stakleničkih plinova i tu leži problem.
Sva ova znanstvena opažanja stvaraju probleme za Sahel sa sve većom sušom i neodrživim uporištem za tamošnje ljude.
Što može biti učinjeno? Malo je toga što se može učiniti sve dok nastavljamo s našim modernim industrijaliziranim planetom koji je rob fosilnih goriva.
Idemo prema novoj velikoj krizi s ljudskim opstankom koji visi o koncu na mnogim frontama. Ono što se događa u Africi ispričat će priču o današnjem i sutrašnjem vremenu baš kao što je bilo prije tisuća godina. Zasigurno kolektivno ne znamo kakva nas sudbina čeka, ali klimatske promjene u Africi će igrati ulogu u određivanju našeg opstanka u budućnosti kao jedne vrste koja nije dobro opremljena da se nosi s nadolazećim promjenama u našem okolišu.
Europljani, NATO i ostali imaju za što odgovoriti u svojoj kampanji u Libiji, budući da osim uništavanja najprosperitetnije države i najvišeg životnog standarda u Africi – i najkorisnijeg sustava socijalne skrbi za njezine građane, bilo u zdravstvu , obrazovanje, stanovanje ili nadoknada za starost – pretvarajući Libiju u propalu državu u ratu sama sa sobom, is Zapadom i zapadnim stranim opunomoćenicima, također su uništili ono što bi bio veći sustav opskrbe vodom u svijetu (onaj izgrađen bez američki izvođači), neposredno prije nego što se mogao priključiti - vodovodni sustav koji bi omogućio Libiji i njezinim susjedima da prežive i napreduju tijekom suša, te bi omogućio 'pustinji da procvjeta', budući da bi ulazio u vodene vodonosnike ispod Sahare navodno sadrži 4 milijarde galona vode. Toliko o licemjernoj primjeni “demokracije, ljudskih prava i 'Otvorenog društva'” SAD-a i EU-a. Ono što su učinili Libiji bio je neizreciv ratni zločin, baš kao što su učinili Iraku, Afganistanu, Siriji, Jemenu.
Jako je dobro vidjeti kako se CN suočava s ovim. Politički uzroci i politički učinci dezertifikacije zaslužuju naše vrijeme za razmatranje.
Napori u ponovnom preuzimanju mjesta kao što su Jemen, Libija ili Sirija uvelike su poremećeni nasiljem koje je pretežito zapadnjačko te crnim i sivim tržištem kriminala i nasilja koji neizbježno slijede. Proširenje ekološkog uništenja daljnja je cijena trenutne zapadne vanjske politike i gospodarskog kolonijalizma općenito.
Napori da se posadi drveće su vrlo dobri, ali uglavnom su još uvijek u fazi učenja. Više je truda po hektaru da se uredi zadržavanje vode u tlu i da se osigura život za one koji će njegovati drveće, ali i to ima veliku prednost: drveće napreduje, a ne umire.
To je učinjeno u vrlo suhim zemljama (zainteresirani mogu potražiti Geoffa Lawtona i Greening the Desert, gdje je to dokumentirano). To je učinjeno u velikim razmjerima u izvorišnim zemljama kineske rijeke Yangtze (i ovdje zainteresirani mogu potražiti Johna Liua i Lekcije lesne visoravni). Velike promjene u poljoprivredi također su učinjene suočene s iznenadnom gospodarskom krizom (i ovdje je primjer teže ući u trag, ali glavni primjer je organoponički pokret na Kubi nakon pada Sovjetskog Saveza, el moviemiento agroponico tijekom ono što se naziva el period especial).
To uključuje produktivno drveće, grmlje, vinovu lozu, vrtove, au slučaju sušnih zemljišta posebno pažljivo ograničenu rotacijsku ispašu travnjaka kako bi se smanjilo opterećenje gorivom od požara i implementirali ekosustavi koji uključuju i brinu za ljude.
Metodologija za to postoji, a radna snaga bi bila primjerena da je orijentirana na zadatak.
Što se tiče usmjeravanja ljudi na zadatak, postoje razni putevi naprijed i razni politički problemi, kao i obično. Ali ne postoje stvarne održive alternative da se to postigne.
Sahelska migracija pluviogenih struktura prema jugu opažena je od klimatskih promjena 1970-ih i korelirala je s porastom prosječnih atmosferskih tlakova, što je posljedica jačeg i snažnijeg istiskivanja polarnih zračnih masa.
Ali situacija je složena prema ovom članku:
Analyse rétrospective de l'évolution climatique récente en Afrique du Nord-Ouest
Zadnji paragraf govori dosta toga. Hvala vam puno na ovome.