Rafiq Hariri, ubijen 2005., odgovorniji je od bilo koje druge osobe za korumpiranost ekonomsko-političkog sustava koji potiče demonstracije, piše As'ad AbuKhalil.
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Lebanon ne prolazi dugo bez krize. Od svog osnivanja od strane francuske kolonijalne sile, čini se da je zemlja na vječnom rubu građanskog rata. Iako građanski rat ne izbija tako često, izbija dovoljno često da izazove veliku smrt i razaranje, te pogoršanje političke situacije. Ova sadašnja kriza nastaje barem od 1992.
Građanski rat u Libanonu službeno je završio 1990. godine, kada su pobjedničke milicije (šiitski pokret Amal, Druzi PSP i tradicionalna sunitska politička klasa) posredovale kod sirijskog režima kako bi pomogle u porazu pobune generala Michela Avna u istočnom Bejrutu. (Hizbullah je tada bio u lošim odnosima sa sirijskim režimom, a libanonske snage — izraelski saveznici — bile su presretne što su se riješile svog glavnog rivala, posebno nakon postupnog povlačenja Izraela iz Bejruta od 1982. do 1984.). Libanon je tada stavljen na kolosijek "obnove", a novi poslijeratni režim uspostavio je novi, neobični američko-saudijsko-sirijski savez.
U 1992, `Umar Karami, pošteni premijer s reputacijom nepotkupljivosti, suočio se s poremećajem. Odjednom su na ulicu izašli lokalni nasilnici i napravili javni nered.
Kasnije se ispostavilo da su sirijski obavještajci radili s Rafiqom Haririjem, libanonsko-saudijskim milijarderom, koji je projektirao ovaj ulični udar protiv sadašnjeg premijera. Tako su sirijski obavještajci (uz saudijsku i američku podršku) postavili najkorumpiranijeg premijera u povijesti Libanona. Započelo je doba Rafiqa Haririja; doba koje je potrajalo i nakon 2005., kada je ubijen u masovnom podmetanju automobila bombe.
Novi razmjeri korupcije
Nije da Libanon nije bio korumpiran prije Rafiqa Haririja, ali Hariri je uveo ljestvicu koja dosad nije bila poznata, kao što pokazuju izvještaji Emilea Lahhuda u njegovim memoarima i intervjuima.
Na svoj je platni popis stavio predsjednika Libanona Ilyasa Hrawija, ali i većinu pripadnika političke klase (čak je kupovao i savjetnike svojih političkih suparnika). Oni koji nisu stavljeni na njegovu plaću bili su njegovi neprijatelji: naime, Emile Lahhud, vrhovni zapovjednik oružanih snaga (kasnije predsjednik); i Hizbullah - i to samo zato što nisu bili zavedeni njegovom velikodušnošću.
Hariri je u vrijeme atentata nagomilao bogatstvo od blizu 16 milijardi dolara. Hariri je dizajnirao novi sustav za Libanon i vodio državu zajedno sa sirijskim obavještajnim službama. Čak je kupio dio sirijske političke elite (ali njegov je aranžman okončan u Siriji usponom Bashshara Al-Asada, koji je želio postaviti svoje ljude na vlast i riješio se očevih poručnika — od kojih su mnogi bili na platnom spisku Haririja).
Ekstremni neoliberalni recept
Hariri je osmislio gospodarsku obnovu Libanona, implementirajući ekstremnu verziju neoliberalnih recepata Svjetske banke i MMF-a.
Htio je rasturiti cijeli javni sektor: a ono što nije mogao prodati (zbog domaćeg otpora) zanemario je u prioritizaciji financiranja i pustio da propadne i propadne. Tako su libanonska televizija, radio, libanonsko sveučilište, javni prijevoz, elektrane, vodni resursi, sakupljanje smeća, prepušteni propadanju.
Čak je ignorirao potrebu obnove elektroenergetskog sustava u Libanonu (nedostatak električne energije u Libanonu desetljećima nakon završetka građanskog rata jedna je od glavnih pritužbi građana) jer su korumpirani političari imali koristi od prodaje privatnih kućnih generatora.
Nadalje, Hariri je prisilio restrukturiranje centra Beiruta. Prije rata, ovdje su se sastajali i kupovali Libanonci različitih klasa i sekti. Bogati su imali svoje sukove dok su siromašni imali svoje sukove. Bili su odvojeni i nejednaki, ali su disali isti zrak.
Nakon rata, Hariri je prisilio ljude na konfiskaciju imovine (u zamjenu za skromnu naknadu) i organizirao pokretanje privatne tvrtke (Solidaire) koja bi uspostavila blistavo središte grada za bogatu elitu Libanona i Zaljeva. On i njegovi prijatelji posjedovali su većinu dionica Solidairea, kojim su upravljali njegovi prijatelji.
Hariri, suprotno izjavama zapadnih medija nakon njegova ubojstva 2005. godine, svoj novac nije koristio za obnovu. Umjesto toga stavio je pod hipoteku bogatstvo budućih generacija. Libanon je postao jako zadužen kod privatnih libanonskih banaka, u kojima su Hariri i njegovi prijatelji imali velike udjele.
Hariri je postavio Riada Salameha, upravitelja svojih fondova u Merrill Lynchu, za guvernera središnje banke. (Pogledajte prvi dio biografije patrijarha Nasrallaha Boutrosa Fayra Antoinea Sa`da.) Salameh ostaje guverner, a središnja banka svakodnevno je meta prosvjednika tijekom posljednja dva tjedna.
Obogaćivanje banaka, fokusiranje na uslužnu ekonomiju
Ovaj Salameh je postao predmetom narodnog gnjeva zbog svojih shema "fiskalnog inženjeringa", kojima se obogaćuju privatne banke na račun običnih Libanonaca. Hariri je također vjerovao da bi Libanon mogao napredovati kao uslužna ekonomija (temeljena na turizmu — uključujući seks-turizam za zaljevske kraljevske obitelji) i bankarstvo. Industrija i poljoprivreda su zanemarene, a on je podlegao pritiscima SAD-a boreći se protiv uzgoja hašiša u Biqi, vitalnom izvoru prihoda za desetke tisuća obitelji.
Politički, Haririju je sirijski režim dao odriješene ruke, a često se sukobljavao s Hezbolahom. Hariri je obećao da će arapsko-izraelski mir ("sljedeće proljeće") donijeti bogatstvo Libanonu, ali njegovim snovima nije bilo suđeno.
Snizio je poreze bogatima i uveo porez na dodanu vrijednost što je povećalo teret nižim slojevima. Jaz u dohotku između bogatih i siromašnih jako se povećao. Bogati su ulagali u tržište nekretnina i luksuzne stambene zgrade rasle su po cijelom Bejrutu, gurajući stanovnike srednje klase dalje od glavnog grada.
Ali i neoliberalizam Rafiqa Haririja izazvao je snažnu negativnu reakciju. Sindikati su se ujedinili 1990-ih i pokrenuli snažnu opoziciju i prosvjede. Hariri se brzo obratio sirijskoj obavještajnoj službi i obračunao se sa sindikatima i uništio njihovo vodstvo. Pribjegao je - kao i obično - sektaškoj mobilizaciji i agitaciji i angažirao bivše komuniste da vode borbu protiv nezavisnih radničkih sindikata u Libanonu. Sirijski režim i Hariri postavili su bliske saveznike za ministre rada (bilo iz stranke Ba'ath ili iz SNNP-a) kako bi intimizirali radničke sindikate. Shema je uspjela, a sindikate su od tada vodili prijatelji Nabiha Berrija (predsjednika parlamenta i vođe pokreta Amal).
Urota protiv otpora Izraelu
Dok se Hariri zalagao za svoju ekonomsku viziju Libanona, također je kovao urotu protiv libanonskog otpora Izraelu. Njegov glasnik, novine Al-Mustakbal, predvodio je optužbu i čak ga okrivio za izraelsku agresiju na Libanon.
Pokušao je kupiti Emilea Lahhuda, vrhovnog zapovjednika libanonskih oružanih snaga, kako bi ga natjerao da razoruža otpor, ali Lahhud je bio nepotkupljiv i snažno je vjerovao u pravo Libanona na samoobranu.
Čak je i sirijski režim — u osobi bivšeg sirijskog potpredsjednika i visokog povjerenika za Libanon `Abdul-Halim Khaddama posebno — pokušao razoružati otpor. (Ljudi zaboravljaju da su odnosi Hezbullaha sa sirijskim režimom dosegnuli vrhunac tek pod predsjednikom Bashsharom Al-Asadom, jer su zamjenici Hafiza Al-Asada bili vrlo sumnjičavi prema Hezbullahu i čak su masakrirali svoje članove 1987., kada su sirijske trupe ponovno ušle Bejrut.)
Godine 1998. Emile Lahhud, kao novoizabrani predsjednik, odredio je Salima Hussa za premijera Libanona. Hus je pokušao preokrenuti Haririjevu ekonomsku politiku i boriti se protiv goleme korupcije koju je ostavio iza sebe, ali to je bio nemoguć zadatak.
Hariri je postavio vladu u sjeni u svim ključnim ministarstvima i još uvijek je imao ljude koji su mu odgovarali. Svjetska banka (čiji je čelnik bio vrlo blizak Haririju i kasnije će mu služiti kao savjetnik) pomogla je Haririju objavljivanjem alarmantnih izvješća o libanonskom gospodarstvu između 1998. i 2000., kada Hariri nije bio premijer. (Treba napomenuti da su Lahhudove reforme bile prilično slabe, i on je zadržao pokvareni Elias Al-Murr, njegov tadašnji zet, koji je bio ministar unutarnjih poslova, a kasnije ministar obrane.)
Godine 2000., pribjegavajući oštroj sektaškoj kampanji i potpomognuti ljudima unutar libanonskog sigurnosnog sustava i sirijskih obavještajnih službi, Rafiq Hariri postao je premijer na premoćnim parlamentarnim izborima. Izašao je moćniji nego ikad, a njegovi odnosi sa SAD-om, Francuskom i Saudijskom Arabijom postali su jači kako su njegovi odnosi sa sirijskim režimom slabili pod Bashsharom.
Libanonski narod danas prosvjeduje protiv ekonomsko-političkog sustava za koji je odgovorniji Rafiq Hariri nego itko drugi.
Korupcija kao okosnica
Da budemo sigurni, korupcija prevladava u cijeloj libanonskoj državi i njenim institucijama, ali Hariri je bio taj koji je korupciju učinio okosnicom sustava. Riječ je o čovjeku koji ne samo da je na svoj platni popis stavio ključne političare i generale, već je angažirao i američke dužnosnike (bivšeg pomoćnika državnog tajnika Richarda Murphyja), pa čak i bivšeg šefa dopisništva CNN-a u Bejrutu.
Uživao je u velikom propagandnom aparatu koji je svoje neprijatelje optuživao za vlastite zločine nad libanonskim narodom. Njegov sin Sa`d, iako nema poslovnu oštroumnost i političke vještine svog oca, nastavlja služiti kao poslušni sluga saudijsko-američkog saveza u svojoj ulozi vođe obitelji Hariri. (Nasljeđivanjem u obitelji Hariri nakon ubojstva Rafiqa Haririja bavila se saudijska kraljevska obitelj. Tada je princ Salman izabrao Sa`da za nasljednika umjesto svog najstarijeg brata Baha`a. )
Libanonski narod započeo je prosvjede protiv cijele vladajuće klase. To uključuje čelnike milicija Walida Jumblata, čelnika Progresivne socijalističke stranke, bivšeg klijenta sirijskog režima, a od 2005. klijenta Saudijske Arabije i SAD-a; i Samir Ja`ja`, vođa stranke Libanonske snage, koja je započela kao izraelska surogat milicija odgovorna za najgore ratne zločine građanskog rata, a sada se svrstala uz saudijski režim.
Drugi uključuju financijske mogule milicija: Najib Miqati, milijarder iz Tripolija koji se obogatio u Siriji i Libanonu zahvaljujući telekomunikacijskim monopolima i Muhammad Safadi, milijarder, član parlamenta iz Tripolija sa saudijskim vezama.
Prikazi raskošnog načina života pripadnika vladajuće klase — koji slave vjenčanja vrijedna milijun dolara na jugu Francuske i razmeću se svojim privatnim zrakoplovima, jahtama i vilama (u Libanonu i inozemstvu) — nedavno su produbili bijes ljudi koji žive od plaće do plaća.
Ogorčenost stanovništva bila je toliko široka da je neko vrijeme potisnula sektaške podjele koje su dugo mučile libanonski narod (a vladari su često raspirivali te napetosti kako bi suzbili klasno ogorčenje i mobilizaciju među sektama).
Nije jasno kako će se prosvjedi razvijati, ali SAD i Izrael će ih sigurno pokušati iskoristiti za svoje ciljeve.
Zapadni mediji usredotočili su se na Hezbolah i njegovog vođu Hassana Nasrallaha, iako je njegova stranka manje zaražena korupcijom.
No, ni Hizbullah ne može biti pošteđen kritika, posebice budući da se Nasrallah (koji se boji kaosa i sektaških sukoba) posljednjih dana predstavljao kao branitelj vladajućeg režima i njegovog savezništva s Nabihom Berrijem, predsjednik parlamenta, posebno je potkopao njegove tvrdnje o borbi protiv korupcije u novom parlamentu.
SAD možda želi pogoršati ekonomsku krizu u Libanonu u nadi da će povećati protivljenje Hezbollahu. Ali s većinom vladajuće klase koji su lojalni klijenti SAD-a i Saudijske Arabije, SAD vjerojatno neće potkopati režim koji služi njihovim interesima.
Dakle, možda SAD želi uzdrmati zemlju, ali je ne dovesti do propasti. Naravno, libanonski narod može poraziti sve vanjske zavjere usmjerene na Libanon, ali to zahtijeva jedinstvo i revolucionarni žar.
Infiltracija masovne baze tradicionalnih političkih šefova lojalnih saudijskom režimu u demonstracije (osobito baze Jumblat i Ja`ja`) možda je bila namijenjena kao način da se prosvjedi preusmjere u smjeru koji je povoljan za SAD-Izrael -Saudijski savez. Na prosvjednicima je da ostanu na oprezu i iz svojih redova isključe one kojima je jedina želja zaštititi vladajuću klasu i njene interese.
As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitka za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil
Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove.
Što je s oružjem Hizb Allaha? Uloga generala Aouna? Un rezolucije? Ljudska prava?
Hvala vam na ovom članku, daje nam jasnu viziju situacije
Vrlo zanimljivo i informativno.
Hvala, odličan članak.
Ovo je jedan aspekt analize As'ada AbuKhalila koji smatram zbunjujućim. Očito on zna više od mene o situaciji, jer je i sam iz Libanona. Ali je li doista istina da je savez između Sirije i Hezbolaha tek nedavna stvar? Mislim, Iran je prvi osnovao Hezbollah još 80-ih, a Iran i Sirija su isto tako dugo bili u jako dobrim odnosima, pa kako onda, prema našem autoru, Sirija i Hezbollah su bili na suprotnim stranama do prije samo nekoliko godina? Nadalje, osim što su bile proiranske, obje su stranke uvijek bile nepokolebljivo anticionističke, pa ih je teško zamisliti kao istinske neprijatelje. Samo se pitam...
Sjajan članak, uvijek sam se pitao tko je taj ubijeni Hariri.
Sada znam. Bio je srce korupcije, a završio je ubijen od strane svojih prijatelja.
Najsretniji smo što imamo ovu dijagnozu od pravog insajdera. Razotkrivene su nam zamršenosti i složenosti.
Početni pohod, spominjući kolonijalizam, otkriva pravo podrijetlo i suvremenu bolest. Ove đavolske okolnosti odražavaju zapadnjačku formulu vladanja. Imperijalizam na veliko.
Iran je izbacio gospodare robova. Libanon je kotao neispunjenog potencijala. Hoće li oni voditi arapski svijet?
Hvala As'adu za onu izvrsnu analizu igrača. Čini se da je potrebna verzija Hezbollaha za cijeli Libanon – Libanonska stranka – koja nije sektaška i nacionalistička i koja razumije da korupcija služi samo onima koji žele nastaviti libanonsko porobljavanje/ropstvo. Također ste mi raščistili nekoliko povijesnih točaka na čemu sam vam zahvalan!
Ima li uopće nade?
Između Libanona i Sirije postoje jake kulturne, pa čak i obiteljske veze, a pristaše panarapske vizije Libanon tradicionalno vide kao dio Velike Sirije. Sirijske trupe također su pomogle u borbi protiv invazijskih izraelskih obrambenih snaga 1982. Ubojstvo Rafica Haririja 2005. dovelo je do povlačenja svih sirijskih trupa i Sirija je službeno priznala suverenitet Libanona 2008.
Čini se da je sirijski predsjednik dr. Bashar al-Assad, kojeg su mediji demonizirali, blatili i klevetali kako bi opravdao zapadne sankcije i vojnu potporu "umjerenim pobunjenicima", uvelike poboljšao svoj ugled u arapskoj javnosti (aka Arapska ulica). Može li potaknuti bliže veze između dviju zemalja i susjedsku pomoć u obnovi Sirije i Libanona?
Može li postojati zajednički napor da se spriječi Izrael da trajno zauzme dolinu rijeke Litani (što predstavlja krunu izraelskog nastojanja da stekne svaki važan izvor vode u svojoj blizini)?
Hvala Vam.
vrlo informativno.hvala.
čitanje ovoga nije bilo gubljenje vremena.hvala vam puno.