As`ad AbuKhalil razmatra razloge vladara Bliskog istoka za nepovjerenje u vlastitu vojsku.
Jordanski kralj Hussein među svojim trupama, ožujak 1957. (Wikimedia Commons)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
A bliska povezanost vojske i politike dugo je postojala na Bliskom istoku. Vođe vojske vodili su mnoge arapske zemlje u današnje vrijeme. U Izraelu se premijeri često biraju iz redova bivših generala ili zapovjednika. Shimon Peres, na primjer, bio je glavni direktor izraelskog ministarstva obrane i igrao je ključnu ulogu u Izraelsko stjecanje nuklearnog oružja lukavim i prijevarnim sredstvima kojima su prekršeni međunarodni zakoni i zakoni mnogih zemalja, uključujući SAD
U Izraelu je vojska romantizirana i glorificirana, a od izraelskih načelnika stožera se često očekuje da se kandidiraju za visoke dužnosti čim se povuku iz vojske. Javnost u Izraelu oduvijek je tražila vođe koji mogu obećati — i ostvariti — masovno nasilje nad arapskim stanovništvom i sposobnost da silom nametnu izraelsku volju. Izraelski najviši generali bili su primjer doktrine masovnog nasilja koje je služilo kao jedan od temeljnih elemenata državnog cionizma.
Izraelski ratni zločini nad domorodačkim palestinskim stanovništvom stvorili su posebno mjesto za izraelske vojne zapovjednike, a zapravo su militarizirali cijelo izraelsko društvo. Ta se militarizacija ovdje u SAD-u smatra herojskom (čak se i liberali onesvijeste kad bi Amos Oz govorio o svojoj ulozi u raznim izraelskim ratovima), a Arapima je nažalost otežala razlikovanje vojnih i civilnih ciljeva u Izraelu, gdje su svi odrasli od njih se očekuje da služe u vojsci (Arapi koji nisu Druzi nisu dopušteni osim u nekim slučajevima dok su studenti židovskih vjerskih seminara oslobođeni služenja).
Ulazak arapskih vojski u arapsku politiku počeo je ozbiljno nakon okupacije Palestine 1948. Vojske su pokrenule udare u Egiptu, Siriji i Iraku (tri u Siriji samo u jednoj godini 1949., od kojih su dva vjerojatno projektirana od strane američke obavještajne službe) i često u ime pomoći Palestincima da se vrate u svoju domovinu. [Za više o tome, pogledajte Patricka Sealea “The Struggle for Syria,” i Hugha Wilforda “America's Great Game: CIA-ni tajni arabisti i stvaranje modernog Bliskog istoka.”]
Izbjeglički kamp Jaramana u Damasku, Sirija, osnovan nakon "katastrofe" poznate kao Nakba, 1948. (Wikimedia Commons)
'Palestina' na jeziku Coup
Državni udari u Sudanu, Libiji i Jemenu također su zazivali ime Palestine, kao i državni udari koji nisu uspjeli, kao što je detaljno prikazano u dokumentarnoj antologiji Al-Watha'iq Al-Arabiyyah za 1969. i 1970. godinu. “Palestina” je postala riječ koja se koristi za političku racionalizaciju i legitimizaciju od strane tražitelja političke moći. Svi novi režimi morali su ponuditi obećanje ili nejasan plan za oslobođenje Palestine. Sirijski predsjednik Amin Hafiz, koji je bio na dužnosti tijekom 1960-ih, čak je najavio da je voljan osloboditi Palestinu za nekoliko sati.
U 1950-ima i 1960-ima (sve do razornog poraza 1967.), Arapi su bili natjerani da očekuju da bi bitka mogla izbiti svakog trenutka i da će to biti posljednji udarac koji će srušiti cionističku državu. Ali poraz iz 1967. srušio je nade naroda i izbrisao je prestiž koji su arapski ljudi dali - prilično nepravedno - arapskim vojskama. Vojni izdaci bili su opravdani u ime oslobađanja Palestine, ali katastrofalne izvedbe na bojnom polju razotkrile su vojsku ili kao oruđe korumpiranih režima ili kao instrument lokalne represije, ili često kao sredstvo zapadnih političkih spletki i intriga.
Vojska je uprljana arapskom politikom i vladari više ne vjeruju vojsci. U Zaljevu je vojska važan element političke moći, ali je režimi ne vjeruju u ruke stranaca, odnosno pučana. Rođaci (obično braća ili polubraća) vladara upravljaju vojnim i obavještajnim aparatima. Najveća briga vladara prema vojnom aparatu dovela ih je do postizanja vojnih diploma kako bi projicirali sliku vojne stručnosti. To je počelo s jordanskim kraljem Husaynom, koji je pohađao britansku Kraljevsku vojnu akademiju Sandhurst. Nakon njega, većina zaljevskih režima slala je sinove i nećake vladara u Sandhurst. (Arapske kraljevske obitelji ne prolaze redoviti program izdavanja vojnih diploma, ali je za njih organizirana posebna obuka i vjerojatno za velike iznose kraljevskih donacija).
U arapskim republikanskim režimima poput Iraka i Sirije, vladari su također dodijelili članove obitelji na ključne vojne i obavještajne zadatke. To je bio slučaj za vrijeme Sadama u Iraku i također za vrijeme Hafidha Al-Asada, bivšeg predsjednika Sirije. Možda je smanjen pod Basharom, trenutnim vladarom Sirije, ali samo zbog smrti njegova šurjaka. A Basharov brat, Maher, još uvijek zapovijeda Četvrtom oklopnom divizijom.
Egipatski put do pobune
Hazem Qandil, u svojoj izvrsnoj nedavnoj knjizi, “Vojnici, špijuni i državnici: Egipatski put do pobune,” baca novo svjetlo na prirodu odnosa između vladara i vojske. On tvrdi da je Gamal Abdel Nasser izgubio svu kontrolu nad egipatskom vojskom čim je `Abdul-Hakim `Amer postavljen na čelo nakon revolucije 1952. godine. Amer će nastaviti vršiti vrhovnu kontrolu nad oružanim snagama sve do razornog poraza 1967., koji je uglavnom bio sam kriv. Nasser je preuzeo kontrolu nad vojskom 1967. do svoje smrti 1970. Za to vrijeme Nasser je restrukturirao vojsku, profesionalizirao je i udaljio od političkih poslova drastičnim smanjenjem broja bivših vojnih osoba u egipatskoj vladi.
Nakon Naserove smrti, Anwar Sadat je izolirao vojsku i dodijelio policiji i Ministarstvu unutarnjih poslova ključne uloge u vladi i nametanju unutarnje represije. Sadat se bojao da će vojska postati premoćna i da će se suprotstaviti njegovom autoritetu, kao što se dogodilo pod Naserom. Otada je egipatska vojska politički (sve donedavno) oslabila i potpuno podređena političkom vodstvu. Tijekom i nakon rata 1973. Sadat se pobrinuo da ukalja ugled svakog ratnog heroja iz straha od političke konkurencije. Sadat je poraz iz 1973. pretvorio u pobjedu (kao i sirijski režim) i preuzeo punu odgovornost za tobožnju pobjedu.
Husni Mubarak slijedio je Sadatove stope i obojica su se oslanjala na SAD da osigura sve instrumente i opremu za represiju, dok je egipatskoj vojsci bilo dopušteno nabaviti samo ono oružje koje je licencirao izraelski lobi u DC-u [vidi Edward Tivnan ovdje o AIPAC-u koji odobrava i ne odobrava prodaju.] Samo se jednom Mubarak osjetio ugroženim od strane egipatskog vrhovnog zapovjednika (i ministra obrane), `Abdul-Halim Abu Ghazalaha, koji je smijenjen sa svoje dužnosti 1989. kada mu je aura počela pomračivati onaj egipatskog predsjednika.
Alžirski prosvjednici, 10. ožujka 2019. u Blidi. (Fethi Hamlati, CC BY-SA 4.0, Wikimedia Commons)
Ali arapske vojske mogu, u nekim slučajevima, biti neovisne u svojim interesima od interesa vladara. Nedavne pobune u Alžiru i Sudanu pokazale su da vojska može djelovati protiv vladara ako smatra da njegovo očuvanje na vlasti predstavlja prijetnju interesima vojno-obavještajnog aparata.
Prisjetimo se i da je vojno-obavještajni aparat u regiji gotovo u potpunosti zavisan od SAD-a, koji financira, obučava i oprema gotovo sve vojske Bliskog istoka (osim Sirije i Irana) u ime borbe protiv “terorizma”, ali i za druge svrhe. unutarnje represije, što odgovara interesima SAD-a. Kada su egipatske mase upale u izraelsko veleposlanstvo u Kairu 2011. nakon izbijanja narodnog ustanka, agenti izraelskog Mossada (poznati kao “osoblja osiguranja” po nekim tiskovinama) ostali su zaglavljeni u zgradi. Pod pritiskom SAD-a i Izraela, egipatske trupe u veleposlanstvu su raspoređene da ih spase. SAD ulaže u režime, a ne u pojedince - bez obzira na visoke pohvale koje američki dužnosnici često daju bliskoistočnim despotima.
Vojske na Bliskom istoku i dalje imaju veliki utjecaj i političku moć jer američki planovi regionalne hegemonije zahtijevaju korištenje lojalnih lokalnih trupa koje mogu pomoći SAD-u u raznim ratovima i vojnim intervencijama. Vojske su bile mjesto iz kojega su ponikli arapski vođe, a sada su samo oruđe u rukama vođa u Zaljevu, a ponekad su moćnije od vođa u republikanskim režimima. To je predsjedničkim izborima Mohammada Morsija dalo pirovu kvalitetu. Da je brzo krenuo s čišćenjem najviših redova egipatske vojske, SAD bi ga zaustavio. Ali to je bio jedini način na koji bi mogao biti predsjednik i danas.
As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitka za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil
Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove.
Prije komentiranja pročitajte Roberta Parryja Politika komentara. Optužbe koje nisu potkrijepljene činjenicama, grube ili obmanjujuće činjenične pogreške i ad hominem napadi te uvredljiv jezik prema drugim komentatorima ili našim piscima bit će uklonjeni.
Izvrstan članak. U SAD-u smo veličali svoju vojsku od Drugog svjetskog rata iako su imali skandale poput varanja na akademijama, korumpiranih vojnih časnika poput Olivera Northa i admirala Poindextera, prekoračenja troškova tijekom 1980-ih, lošeg računovodstvenog sustava Pentagona itd.
Članak koji otvara oči! Razumijem da, iako je sirijski predsjednik Bashar Assad šiit, sirijska vojska je oko 75% sunitska i većinom je ostala lojalna šiitskoj Assadovoj vladi. Moramo znati da su sunitske trupe imale sve poticaje da pređu na stranu saudijskih (sunitskih) interesa koji su partneri sa Zapadom (osobito SAD-om) kako bi srušili predsjednika Bashara Assada. Assad radi nešto dobro. Besramnim SAD-om bolje bi bilo da razjasne svoje nakaradne prioritete.
Vjerska pripadnost sirijskog predsjednika Assada je alavitska, a ne sunitska.
Narod Sirije nema poticaja da se prikloni "interesima" izraelsko-saudijsko-američke osovine koja je preplavila Siriju teroristima, težila uništenju i rasparčavanju sirijske države i zauzela naftne resurse i bogatstvo zemlje.
Pod predsjedanjem proizraelskog lobija Trump-Pence-Bolton-Pompeo, SAD je besramno servilan prema strateškim prioritetima Izraela.
Izrael je orkestrirao vojni udar u srpnju 2013. protiv bivšeg egipatskog predsjednika Mohammeda Morsija {koji je umro u lipnju 2019.] kako bi na vlast doveo ministra obrane Abdela Fattaha Al-Sisija:
“Samo nekoliko mjeseci nakon Morsijevog predsjedništva, u kolovozu 2012., Izrael je javno optužio Morsija za kršenje mirovnog sporazuma s Izraelom nakon što je Egipat odgovorio na terorističke napade na Sinaju slanjem povećanog broja vojnika. Morsijeva vlada optužila je izraelski Mossad da stoji iza napada kako bi destabilizirao njegovu vladu usred napora da se poboljšaju odnosi Egipta s Gazom. Hamas, koji upravlja Pojasom Gaze od 2007., kao i libanonski Hezbollah, također su okrivili Mossad za napade, što je Izrael negirao. […]
“Ubrzo nakon državnog udara, Izrael je brzo pokrenuo diplomatske misije u SAD-u i nekoliko europskih zemalja kako bi potaknuo potporu novoj političkoj stvarnosti Egipta i spriječio diplomatsku blokadu Kaira nakon vojnog udara. Mnogi analitičari primijetili su da su pod Al-Sisijem, odnosi između Egipta i Izraela porasli do neviđenih razina kroz politiku koju je često vodio sam Al-Sisi. […]
“Naime, nakon što je Al-Sisi došao na vlast, prijelaz Rafah između Gaze i Egipta i tuneli između Gaze i Egipta naglo su zatvoreni. Osim toga, ubrzo nakon puča, 'antipalestinska propaganda potaknuta vojskom' bila je 'razuzdana' Kairom, a Palestinci koji su doletjeli u kairsku zračnu luku brzo su deportirani natrag u zemlje iz kojih su nedavno stigli, navodi The Guardian. Nasuprot tome, iako Morsi nije okončao blokadu Gaze – koja je na snazi od 2007. – poboljšao je uvjete za Palestince koji žive u enklavi zahvaćenoj sukobima u usporedbi s onima pod njegovim prethodnikom, Hosnijem Mubarakom. […]
“Dugo se sumnjalo na vezu između Morsijeva odnosa s Hamasom i izraelske upletenosti u puč 2013. […]. General egipatske vojske rekao je za BBC ubrzo nakon puča da su Morsijeva navodna "suradnja" i dobri odnosi s Hamasom bili pokretački čimbenik iza puča.
“U znakovitom incidentu, Morsi je kasnije optužen za terorizam jer je navodno kovao urotu s Hamasom, Hezbollahom i elementima iranske vojske da 'destabiliziraju' Egipat. Morsi je bio u zatvoru godinama, mnoge od njih proveo je u samici, a britanski panel pravnih stručnjaka ustvrdio je prošle godine da će teški zatvorski uvjeti vjerojatno dovesti do njegove 'prerane smrti'. Prije nego što je optužen za 'suradnju' s Hamasom, Morsi je javno hvalio palestinski 'otpor' u Gazi. Drugi vjerojatni faktor za odluku Izraela da postavi Al-Sisija na vlast bili su Morsijevi napori da normalizira odnose s Iranom.
“Optužbe protiv Morsija u vezi s navodnom suradnjom s Hezbollahom i Iranom, protivnicima Izraela, nekima su se činile neobičnim, s obzirom na to da je Morsi tijekom svog mandata i tijekom navodne 'zavjere' prekinuo veze sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom i podržao Assadovo rušenje od strane oporbenih snaga. Hezbollah i Iran su, nasuprot tome, podržavali Assada i borili se uz sirijsku vojsku. Primjetno je da je Izrael bio jedan od 'mozaka' iza sirijskog sukoba, koji je Morsi podržavao. Hamas je, kao i Morsijeva vlada, također podržavao napore da se svrgne Assad u to vrijeme, iako manje javno.
“Primjetno je da je Al-Sisijeva vlada, koju mnogi smatraju vojnom diktaturom unatoč blijedom odsjaju demokracije, uspostavila sve tješnje veze s Izraelom otkako je on došao na vlast u puču 2013. godine. […] Izrael i Egipat počeli su 'tajno' koordinirati vojne akcije u Egiptu, tajno savezništvo koje je Al-Sisi poricao do ovog siječnja, kada je priznao dalekosežnu koordinaciju između IDF-a i egipatske vojske.
“Al-Sisijevim naporima da približi Egipat Izraelu nedostaje podrška javnosti, jer se većina sindikata i političkih stranaka protivi normalizaciji odnosa s Izraelom. Međutim, Al-Sisi – poznat po svojoj brutalnoj represiji nad prosvjedima, novinarstvu i bilo kojem obliku neslaganja – nastavio je gurati naprijed u svojim naporima da uspostavi bliže veze s Izraelom, u očitoj službi zemlji koja je u velikoj mjeri odgovorna za njegov uspon na vlast. ”
General IDF-a: Izrael stoji iza državnog udara koji je uspostavio Al-Sisijevu diktaturu u Egiptu
Autor Whitney Webb
https://www.mintpressnews.com/idf-general-israel-behind-coup-that-installed-al-sisi-dictatorship-in-egypt/257002/
U zaljevskim diktaturama i malim šeicima sva vojska su strani plaćenici. Pakistanci, Sudanci i slični.
Ljudi u tim zemljama su previše dekadentni i degenerirani da bi obavljali vojnu službu ili bilo koji drugi fizički rad.
A vladari tih diktatura jednostavno ne mogu vjerovati vlastitom narodu s oružjem. svejedno.
Diktature poput saudijske troše stotine milijardi, trilijuna, na najmodernije i najmoćnije oružje koje novac može kupiti.
Ali s vojnog gledišta, mogli bi kupiti i BB puške ili vodene pištolje.
Sva ova oprema je potpuno beskorisna. Nisu u stanju sami njime upravljati.
Ove goleme kupnje oružja samo su način (1) plaćanja novca za zaštitu Ujaku Samu i (2) izvlačenja milijardi mita za sebe i svoje prijatelje.
Vrhunska oklopna vozila samo su bačena u pustinju i ostavljena da hrđaju.
Nijedan takav posao s oružjem ne ide naprijed bez prethodnog odobrenja Tel Aviva.
Vjerski ludak sličan Bin Ladenu okupio je brojne sljedbenike s AK47 prije nekoliko suza. Oni su zauzeli i zauzeli Sveta mjesta Mekke. Saudijske oružane snage bile su nesposobne učiniti bilo što, čak ni protiv ove gomile odrpanaca. Francuske specijalne snage morale su biti unovačene i položiti zakletvu kao počasni muslimani za operaciju njihovog čišćenja.
Drugom prilikom, saudijske zračne snage bile su prizemljene zbog straha da bi ih ljuti princ upotrijebio za bombardiranje kraljevske palače.
Kao što je Trump rekao, nijedna od ovih diktatura ne bi trajala 5 minuta da ih nije podupirao Ujak Sam.
Militarizam je posljednji i najveći primjer primitivnog tribalizma, i čini se da bez obzira na to koliko su siromašni ili bogati, obrazovani ili neobrazovani, religiozni ili nereligiozni, visoko ili nisko tehnološki i sofisticirani nacija ili njeni ljudi, dijelovi svakoga od njih zadržavaju taj tribalizam.
Vladavine starijih dugotrajnih granica pronašle su suptilnije načine kontroliranja svojih naroda i sprječavanja vojske da prijeti njihovim financijski nametnutim porecima.
Sjedinjene Države su vodeće u svijetu u sposobnostima kontrole stanovništva prvo na domaćim granicama, a zatim nad većinom svjetskih nacija, uključivanjem obavještajnog nadzora civila izgrađenog na vojnim nasljedničkim činovima koji su sastavni dio njihove organizirane vojne strukture.
Ne zadovoljavajući se samo formalnom vojskom, u aktivnu vojsku uključio je Državnu gardu.
Svaki oblik policije, od savezne do državne, okružne i općinske, izgrađen je na staroj vojnoj organizacijskoj strukturi.
U SAD-u oprema gotovo svih, osim najsiromašnijih, ima vojnu opremu i veliku prevagu bivših vojnika u svojim redovima.
Među svim europocentričnim nacijama proizašlim, SAD ima najviše militariziranih aktivnosti u potpori vladinoj infrastrukturi, i nijedna druga od tih nacija ne bi podnijela uvredljive i nametljive taktike kao one koje su same sebi nametnule, a mi u SAD-u dopuštamo.
Vojni režim ne znači da njegovi vođe nose uniforme u javnosti, sve što mu treba je prijetnja oružjem i zatvaranje dobrog dijela pristaša koji slijede naredbe, ili da kažemo, dobrovoljno slijede njihove naredbe za marširanje.
Uz militarizam možemo dodati i oblike primitivnog tribalizma koji muče "moderna" društva. Sve grupe potiču ideju da su svi članovi fini ljudi, samo zato što nominalno prihvaćaju filozofiju finih momaka koju svaka grupa tvrdi, i da stoga sve greške dolaze s druge strane ograde. Uvijek je dovoljno nekoliko primjera vanjskog nedjela. Sve skupine razvijaju ekonomske i socijalne ovisnosti koje stvaraju strah od kritike plemenskih vođa, a sve imaju neke demagoge po karakteru, koji koriste te strahove kako bi preuzeli vlast nad plemenom.
Obično plemenski demagozi izmišljaju ili preuveličavaju strahove od vanjskih neprijatelja plemena i predstavljaju se kao njegovi branitelji. Neki to dovode do krajnosti, osobito nakon što grupa pretrpi žrtve ili diskriminaciju. Dakle, nacisti su iskoristili ljutnju na većinu nevinih Nijemaca i odštetu nakon Prvog svjetskog rata, kako bi maskirali agresiju kao obranu. Dakle, cionisti su iskoristili sažaljenje nakon Drugog svjetskog rata i strah od diskriminacije da maskiraju agresiju kao obranu. Agresija je potrebna za plijen kako bi nagradili svoje pristaše i zauzeli svoju prenapuhanu vojsku.
Tako se američke plemenske frakcije MIC-a, cionisti i bogataši koji se boje socijalizma udružuju za ratove na Bliskom istoku i protiv socijaldemokracija. Da su institucije SAD-a bile zaštićene od novčane moći koja nije bila koncentrirana pri njihovom osnivanju, to se ne bi dogodilo. Sada kada ova moć u potpunosti kontrolira sve ogranke savezne vlade i masovne medije, nemamo nijedan od alata demokracije za obnovu demokracije. Potrebni su nam novi alati demokracije ili ćemo priznati buduću revoluciju daleko goru od bilo koje prije.
Ako ne možemo učiti iz relativno nenasilnog raspada SSSR-a, možda moramo učiti iz vrlo nasilne kineske revolucije. Ali sumnjam da se naša populacija većinom sebičnih kukavica može držati pod kontrolom stoljećima sve dok je dostatna zaliha osnovnih stvari i obećanja masovnih medija, izdaja utemeljitelja i nepovratna mrlja na svjetskoj povijesti od Drugog svjetskog rata.
“Da je [Morsi] brzo krenuo s čišćenjem … egipatske vojske … možda bi i danas bio predsjednik” Možda isto vrijedi i za JFK-a, možda čak i za Trumpa. Utemeljitelji SAD-a dobro su znali opasnost stalnih vojski i tajnih agencija. Čak i danas bismo mogli demobilizirati 90%, prenamijeniti 80% za međunarodnu pomoć i izgradnju infrastrukture i imati bolju sigurnost i mnogo manje protivnika u inozemstvu.
Ne radimo jer cionisti i antisocijalisti podmićuju političare da se bore protiv izraelskih ratova krađe zemlje za novčiće na dolaru, napadaju socijaldemokracije bilo gdje, a MIC se uzdiže napadajući bilo koju malu zemlju. Sve pod lažnom rubrikom obrane.
Johnson je primijetio da je “domoljublje posljednje utočište nitkova” jer su vjerska i nacionalistička demagogija prva oruđa tiranina.
Izvrsno.
"SAD ulaže u režime, a ne u pojedince - bez obzira na visoke pohvale koje američki dužnosnici često daju bliskoistočnim despotima."
Doista. Pitam se koliko je godina unaprijed Sadam osjetio omču oko vrata, prije trenutka kada je zapravo obješen.
Ovdje je članak koji se bavi dvoličnim ponašanjem Washingtona kada je riječ o nacijama Bliskog istoka i njihovim težnjama da postanu nuklearne sile:
https://viableopposition.blogspot.com/2019/08/washingtons-nuclear-double-standard.html
Treba se zapitati što prolazi kroz glave trusta mozgova u Washingtonu kada je riječ o dvostrukim standardima koje je postavio za nuklearno naoružavanje.
Vojske na Bliskom istoku i dalje imaju veliki utjecaj i političku moć jer SAD
Američke vlasti ne planiraju rasporediti svoje rakete, koje su bile zabranjene Ugovorom INF, u Europi. zašto bi SAD rasporedile svoje projektile blizu Rusije
zašto bi SAD rasporedile svoje projektile blizu Rusije
Autorova pristranost dolazi rano. Toliko da bi se članak lako mogao nazvati “Moja mišljenja sa selektivnim činjenicama”. Kaže: "Javnost u Izraelu je oduvijek tražila vođe koji mogu obećati - i ostvariti - masovno nasilje nad arapskim stanovništvom i sposobnost nametanja izraelske volje silom..." Drugi način da se to kaže je "Javnost u Izraelu daje prednost vođama, a ne uvijek generali (Netanyahu), za koje vjeruju da mogu jamčiti njihovu sigurnost, bilo od palestinskog terorizma ili državnih aktera.” S obzirom na formulaciju koju je odabrao, ostatak članka ima malo uvida, osim u koju god komoru jeka ciljao.