Prosvjednici u Sudanu i Alžiru izvukli su pouke iz kontrarevolucija i znaju da nije dovoljno svrgnuti jednog tiranina, piše As`ad AbuKhalil.
Lideri mogu pasti, ali SAD održavaju tiranije
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
TUpornost prosvjeda u Sudanu i Alžiru otkriva promjenu u taktici demonstranata i prosvjednika od početka ere arapskih pobuna 2011.
Ti rani ustanci imali su jednostavan ali osnovni slogan: “Narod želi pad režima.” Ali ljudi su ubrzo otkrili da iako je teško svrgnuti pojedinog vladara - s obzirom na to da tiranski sustav u arapskoj regiji sponzoriraju i štite zapadne vlade i Izrael - puno je teže svrgnuti cijeli režim.
U roku od nekoliko mjeseci nakon pokretanja arapskih ustanaka, kontrarevolucionarne snage krenule su u napad kako bi obnovile tiranski poredak: u Egiptu postavljanjem vojnog diktatora generala Abdela el-Sisija; u Jemenu zamjenom `Ali `Abdullaha Saleha njegovim zamjenikom; u Bahreinu slanjem saudijskih trupa da silom očuvaju režim; iu Tunisu miješanjem u izbore kako bi se održao režim, dok su na fasadi stavljali nova i stara lica.
Arapska kontrarevolucija je pokret sponzoriran od strane SAD-a koji se sastoji od dva ogranka: ogranak Saudi-UAE i ogranak Katara. Prvi ogranak želi zadržati stari režim, dok katarski ogranak (potpomognut Turskom) želi instalirati Muslimansko bratstvo ili njegove podružnice. U Libiji je građanski rat manifestacija sukoba dviju grana. Saudijski Ujedinjeni Arapski Emirati podržavaju vojsku Khalifaha Hiftera, dok Katar podržava vladu koju priznaju UN.
Sveukupno, kontrarevolucija želi preokrenuti plimu narodnog ustanka, jamčeći dugovječnost regionalnog državnog sustava - s iznimkom onih režima koji nisu usklađeni sa SAD-om i Izraelom.
Komplicirana slika
Budući da su režimi bili tako blisko povezani s licem tiranina, arapski prosvjednici pogrešno su pretpostavili da bi svrgavanje vođe lako pokrenulo formiranje novog režima. Ipak, slika se pokazala kompliciranijom. Dok arapske režime vode tirani, oni ne vladaju sami, već s društveno-klasnim savezom korisnika. Nadalje, američke i zapadne vlade općenito financiraju i/ili naoružavaju arapske režime kako bi zajamčile dugovječnost vladavine. Kada zapadne vlade govore o stabilnosti Bliskog istoka, one samo misle na stabilnost svojih ekonomskih i političkih interesa - te političkih i vojnih interesa svog saveznika, Izraela.
SAD je izgradio složenu mrežu lokalnih klijenata čiji opstanak nije u potpunosti vezan uz despota. SAD sada ima organske veze s cijelim vrhom arapskih vojski i s čelnicima obavještajnih službi. To se pokazalo vrijednim za SAD, i za izraelsku okupaciju i cilj mira između arapskih zemalja.
Kada je Mohammad Morsi, koji srušio se i umro 17. lipnja tijekom zasjedanja na sudu 2012. godine postao prvi slobodno izabrani predsjednik u cijeloj povijesti Egipta, zapravo nije bio zadužen za egipatsku vanjsku politiku i obranu. To je ostalo u rukama vojnog zapovjedništva i obavještajnih službi. Zbog toga je odnos između Egipta i Izraela ostao nepromijenjen tijekom vladavine Muslimanskog bratstva — dijelom zato što je Bratstvo više marilo za političku moć nego za vlastitu agendu, a dijelom zato što je vojno-obavještajni aparat inzistirao na očuvanju kontrole nad nacionalnom sigurnošću i dosjei vanjske politike zemlje. SAD je nastavio blisko surađivati s aparatom tijekom pobune i prisilio je egipatsku vojsku da pošalje svoje specijalne snage da pomognu u zaštiti izraelskog okupacijskog veleposlanstva nakon što su ga zapalili bijesni egipatski prosvjednici.
Američka vojska prožima područje
Središnje zapovjedništvo SAD-a raspoređuje trupe diljem regije Bliskog istoka (u poznatim i nepoznatim vojnim bazama — čak, prema izraelskim i saudijskim medijima, u Libanonu, koji je tobože pod kontrolom Hezbollaha).
U ime "rata protiv terorizma", SAD nadzire obuku i naoružavanje većine vojski Bliskog istoka i ili prodaje oružje režimima (kao u Zaljevu) ili donira beskorisnu vojnu opremu i zastarjelo oružje zemljama kao što je Libanon. umiriti lokalno vojno zapovjedništvo, istovremeno čuvajući libanonsku vojnu slabost vis-à-vis Izraela. Slično tome, SAD također ima bliske odnose s regionalnim obavještajnim službama. Tadašnja državna tajnica Hillary Clinton — koja je uporno odbijala odgovoriti na popularne zahtjeve za svrgavanjem Hosnija Mubaraka 2011. — slavno je predložila da šef egipatske obavještajne službe, Omar Suleyman, naslijedi Mubaraka (naravno, egipatski narod nije nasjeo na taj trik) .
SAD su uložile velika sredstva na Bliski istok i ne bi podnijele brzi pad režima svojih klijenata. Održava kompliciranu mrežu špijuna i vojnih savjetnika za zaštitu tirana. Ne bi bilo pretjerano reći da SAD predstavljaju najveću kočnicu demokracije i (pravih) slobodnih izbora u regiji.
Društveni interesi više klase
Ali režimi također predstavljaju društvene interese više klase. SAD je vezan za kapitalističke režime na Bliskom istoku koji su pod stalnim neoliberalnim pritiscima (SAD-a, Svjetske banke i MMF-a) da se upuste u veću privatizaciju, te da demontiraju javni sektor i smanje socijalne programe. Te su politike (od Egipta do Tunisa) proizvele klasu milijunaša i milijardera koji su usko povezani s bogatstvom vladajućih režima i često kontroliraju medije.
Znate da nije revolucija kada su vladajuće društvene klase ostale na svojim mjestima nakon ustanaka u raznim arapskim državama.
Prosvjednici u Sudanu i Alžiru naučili su lekcije arapskih ustanaka i dobro znaju da nije dovoljno riješiti se tiranina. Sada se zalažu za potpuni prijenos vlasti u političke ruke civila i pozivaju na odgodu izbora (koje Saudijska Arabija traži jer može proizvesti rezultate).
Izbori bi trebali biti posljednji prioritet za arapske aktiviste za promjenu: izbori služe kao zlatna prilika za zaljevske režime i zapadne vlade da utječu na ishode kroz izravno financiranje kandidata i stranaka te kroz masivne propagandne kampanje za očuvanje režima. Posljednji izbori u Tunisu uglavnom su bili kontrarevolucija zapadnog Zaljeva s namjerom da se režim spasi od plime ustanka. Uspjela je na mjesto predsjednika postaviti ostatka Ancien Régimea čije su ruke uprljane prethodnom krvavom represijom.
Da bismo imali smislene slobodne izbore u arapskom svijetu, potrebno je kontrolirati bankarski i financijski sustav i pratiti protok stranog novca i uplitanje zaljevskih režima i zapadnih vlada. Morate okončati stranu zapadnu hegemoniju prije nego što možete imati slobodne izbore. Nadalje, u kapitalističkim gospodarstvima Bliskog istoka, izbori su sve više prilika za milijardere da dođu do političke moći. Samo u regiji Sjeverni Libanon četiri su milijardera svojim bogatstvom u posljednja dva desetljeća dospjela do libanonskog parlamenta.
Da bi proces demontaže režima bio dovršen, mora doći do potpune promjene vojnog vrha i vodstva svih obavještajnih službi. Prosvjednici također trebaju inzistirati da im se sudi jer su svi poslužili kao instrumenti režima u svrhu represije i nadzora. To se nije dogodilo ni u jednoj od zemalja koje su prošle takozvane arapske pobune. Mora postojati odgovornost i suđenja za sve pripadnike postojećeg režima, ako se želi postići potpuni raskid s prošlošću.
Arapski svijet nije imao revoluciju mnogo desetljeća. Egipat je 1952. imao pravu revoluciju, ali to se nije dogodilo preko noći. Gamalu Abdelu Nasseru trebalo je mnogo desetljeća da pokrene temeljito rušenje postojećeg režima i vladajuće klase. Njegovu revoluciju protiv vladajuće klase logično je pratila kampanja protiv cjelokupnog stranog utjecaja Zapada u Egiptu. Egipat se mijenjao u desetljeću dugom razdoblju, tijekom kojeg su prosječna primanja egipatskog radnika porasla za 44 posto.
Od tada nismo imali takvu promjenu ni u jednoj arapskoj zemlji. Zapad i zaljevski režimi ne žele da se to dogodi. Ako se Alžirci i Sudanci nastave zalagati za stvarno oslobođenje, mogli bi uzdrmati sustav moći u svojim zemljama i regiji u cjelini. Ali kontrarevolucionarne snage ne sjede prekriženih ruku. SAD je upravo imenovao posebnog izaslanika za Sudan.
As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitka za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil.
Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove.
Naser je bio katastrofa za Egipat, odakle je nastala današnja birokratska država.
Morsi je pustio islamiste da kolju koga hoće.
Nisam siguran što možemo očekivati od prosvjeda i pritiska.
Ponekad je promjena radi promjene dobra, ali kao što pokazuje Erdowan, često je to zamjena jednog gospodara za drugog.
Vaše ime objašnjava vaše predrasude.
“Svrgavanje [sudanskog predsjednika Omara] Bashira i naknadna zamjena vojnim vijećem bio je ishod koji su željeli glavni američki saveznici poput Saudijske Arabije i Izraela.
“Bilo je raznih razloga za to. U mjesecima koji su prethodili njegovom svrgavanju, Bashir je počeo prelaziti s višegodišnjeg savezništva sa Saudijskom Arabijom i UAE na savezništvo s Katarom i Iranom, dok se također protivio pokušajima Saudijske Arabije da dominiraju mineralnim bogatstvom Crvenog mora, iz koje je bila isključila Sudan. I ne samo to, već je Bashir počeo preispitivati ulogu zemlje u ratu u Jemenu pod vodstvom Saudijske Arabije, gdje sudanske plaćeničke snage igraju ključnu ulogu i gdje bi povlačenje tih snaga moglo natjerati koaliciju predvođenu Saudijskom Arabijom da prekine genocidni sukob.
“Pored toga, postoje jasni dokazi da je izraelska obavještajna agencija, Mossad, bila umiješana u svrgavanje Omara Bashira u travnju: Salah Gosh, tadašnji šef sudanske obavještajne službe, i Yossi Cohen, šef Mossada, susreli su se na marginama Münchenske sigurnosne konferencije kao dio plana Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta i Izraela za svrgavanje Bashira. Nakon što je Bashir svrgnut, Gosh je bio jedan od privremenih vođa vojnog vijeća koje trenutno kontrolira Sudan.
“Izrael je tražio Bashirovo svrgavanje uglavnom zato što je on bio jedan od rijetkih saudijskih čelnika koji se protivio normalizaciji odnosa s Izraelom. Zapravo, Bashir je otvoreno izjavio u siječnju, nekoliko tjedana nakon što su započeli prosvjedi koji će ga na kraju svrgnuti, da mu je savjetovano da može osigurati stabilnost svoje vladavine ako pristane na normalizaciju odnosa s Izraelom, sugerirajući da strani interesi željni vidjeti kako se te veze materijaliziraju sudjelovali su u prosvjedima u Sudanu. Nekoliko dana nakon te izjave, Bashir je odbio ponudu da odleti u Tel Aviv i javno objavio svoje snažno protivljenje 'bilo kakvoj mogućnosti' uspostavljanja veza s Izraelom. Bashir je dugo bio na glasu kao zagovornik palestinskih stvari i kao snažan kritičar cionizma.
“Nadalje, glavni razlozi za interese Izraela i Saudijske Arabije u guranju Bashirova svrgavanja — smanjenje sudanske potpore palestinskim pravima i sprječavanje povlačenja Sudana iz rata u Jemenu — ciljevi su koje Trumpova administracija otvoreno podržava. Prema tome, Trumpova administracija vjerojatno nije zainteresirana za prijenos ovlasti sudanskog vojnog vijeća na civilnu vladu ako smatra da bi takav prijenos ometao te ključne interese Izraela i Sauda u Sudanu — pogotovo jer je Bashirovo svrgavanje također dugoročni cilj SAD-a sama po sebi.
“S obzirom na to da su, u potrazi za sličnim interesima, Izrael i Saudijci podupirali autoritarne režime drugdje u Africi — poput Egipta i Libije — Trumpova administracija će vjerojatno učiniti samo minimum kako bi se izborila s međunarodnim bijesom zbog rastućeg popis zločina koje su počinile sudanske sigurnosne snage. Trumpov jasan cilj je osigurati da vlast u Sudanu ostane čvrsto u rukama onih koji će služiti interesima američkih glavnih regionalnih saveznika, čak i ako to znači uništavanje svih nada o budućem, demokratskom Sudanu.”
Usred sudanskog brutalnog slamanja, Trumpov administrator imenovao je izaslanika koji je pomogao pogoršati rat u Južnom Sudanu
Autor Whitney Webb
https://www.mintpressnews.com/sudan-brutal-crackdown-trump-appoints-envoy/259217/
Od svih svjetskih vojnih revolucija najuspješnija je bila američka; i svi pokušaji insurectios u vojnom stilu protiv središnje vlade od njezina osnutka, kao što je slučaj s Civilnim osiguranjem od strane njezinih najjužnijih država, nemilosrdno su ugušeni.
Nacionalni karakter koji je uspostavljen na kraju tog sukoba nije se promijenio, iako su se sredstva središnjih sila za naprezanje i potom širenje na ostatak svijeta promijenila, evoluirala, taj predatorski i eksploatatorski nacionalni karakter koji se sjedinio pri svom osnivanju je nikada
promijenila.
Drugi svjetski rat zatekao je gotovo sve Europljane ne samo u monetarnom bankrotu, već iu njihovom nacionalnom identitetu, a to su bile SAD i Britanija u svojoj polovici pokorene Europe, Rusija je imala drugu polovicu, uspostavila je vlade i industrijsko-financijske sustave koji su još uvijek pronađeni ovome dan.
Do danas postoji još jedan uspješno nametnut primjer vojno postavljene vlade, Kina i njezina komunistička revolucija
Razlike između SAD-a i Kine do danas se temelje na nacionalnom karakteru njezinih naroda od osnutka svakog od njih.
Američke sile nakon pobjede nad britanskom Kraljevskom kraljevstvom nisu pronašle nikakvu moć na zemlji koja bi se oduprla njihovoj grabežljivoj prirodi; dok je pri rođenju kineske komunističke vladavine samo jedna sila predstavljala prijetnju, SAD/Britanci koji su u to vrijeme bili vojno preslabi da bi izvršili invaziju, našli su se i počeli na drugačiji neekspanzionistički način kako bi se zaštitili od svojih neprijatelja.
Nuff je rekao za sada!
Bio sam zaista sretan vidjeti Mubaraka kako odlazi. Naivno sam mislio da bi Morsi mogao usmjeriti Egipat na put istinske neovisnosti koja bi uključivala poljoprivrednu neovisnost. Egipatska vojska trebala bi prepustiti svoje velike farme pravim poljoprivrednicima koji znaju kako povećati prinose dovoljno da nahrane cijelo stanovništvo.
Narod Alžira i Sudana naučio je lekciju. Druge zainteresirane strane to dobivaju iz članaka poput ovog. Prije manje od stotinu godina ljudi iz Indije protjerali su strance koji su ih pljačkali i pljačkali dvije stotine godina. Učinili su to s vrlo malo nasilja, samo stalnim, upornim pritiskom.
Da, rušenje režima zahtijeva "potpunu promjenu" u vodstvu vojske i obavještajnih službi, uz "odgovornost i suđenja", kao i nove institucije demokracije zaštićene od ekonomske moći. Isto vrijedi svugdje, uključujući SAD, gdje su alati demokracije (izbori, masovni mediji i pravosuđe) u potpunosti pod kontrolom ekonomske oligarhije.
Ali to znači da prijelaz ne može koristiti te alate, a povijest sugerira da su opcije za budućnost sljedeće:
1. Osvajanje vanjske sile (često lošije sile, a malo vjerojatno za supersile);
2. Revolucija najpotlačenijih domaćih skupina (vjerojatno neizvediva u našoj totalitarnoj državi nadzora).
3. Neraspoloženje većine proširenim stranim embargom, raširenim siromaštvom i domaćim ugnjetavanjem.
Čini se da je posljednja opcija jedini put do obnove demokracije u SAD-u. Ali SAD ima mnogo domaćih resursa i propagandne tehnologije da prevari i umiri većinu bez obzira na strane poraze i embargo. Nema javnog morala, društvenog ugovora ili kulture poštenja na kojima bi se temeljilo odgovorno neslaganje, djelovanje ili poboljšane institucije.
SAD je možda postigao prvu savršeno stabilnu korumpiranu i aristokratsku vladu, pokopavši prosvjetiteljstvo zauvijek.
Zemlja koja je imala uspješnu promjenu režima je Turska, gdje su islamisti zamijenili vojnu diktaturu.
"Kada zapadne vlade govore o stabilnosti Bliskog istoka, one samo misle na stabilnost svojih ekonomskih i političkih interesa - te političkih i vojnih interesa svog saveznika, Izraela."
Kada proizraelske lobističke skupine, proizraelski think tankovi za vanjsku politiku i političari koje financira proizraelski lobi govore o "stabilnosti Bliskog istoka" oni samo misle na održavanje izraelske "sigurnosti" i "kvalitativne vojne prednosti"
https://fas.org/sgp/crs/mideast/RL33222.pdf
Zanimljivo, potpora izraelskoj vojnoj prednosti uključuje veliku prodaju oružja regionalnim arapskim režimima, ciklus koji održava sve izdašniju vojnu pomoć Izraelu.
U Sjedinjenim Američkim Državama izbori služe kao zlatna prilika za proizraelski lobi da utječe na ishode putem izravnog financiranja kandidata i stranaka te putem masivnih propagandnih kampanja, a sve je osmišljeno kako bi se nastavila golema podrška Izraelu iz SAD-a.
Agenda proizraelskog lobija zahtijeva postavljanje i očuvanje popustljivih regionalnih arapskih režima, bez obzira na to koliko represivni bili njihovi domaći vojno-obavještajni aparati, te demonizaciju i destabilizaciju označenih "neprijatelja" Izraela.
Zaista je zanimljivo razumjeti poteškoće shvaćanja temeljnijih UZROKA "sustava", kada se goruća pitanja čine TRENUTNIM očiglednijim manifestacijama, kao što je opisao Craig Murray u prethodnom članku o "Ružnom pogledu na zapadnu demokraciju" .
Vrlo korisno dobiti obje perspektive tako majstorski predstavljene.
“Da bi proces rušenja režima bio dovršen, mora doći do potpune promjene vojnog vrha i vodstva svih obavještajnih službi.” ha? “promjena” u vodstvu vojske i obavještajnih službi??? ljubaznijoj, nježnijoj vojsci i obavještajnim službama??? hajde, As'ad.
Mislim, uklonjeni i stavljeni pod kontrolu novog revolucionarnog režima, ili potpuno demontirani.
zvuči bolje!
Kad bi saudijska kraljevska obitelj bila počišćena, velik dio ostatka arapskog svijeta uskoro bi otišao s njom. Tu kraljevsku obitelj čini samo oko 5,000 pojedinaca, od kojih su mnogi potpuno beskorisni i nesposobni da se spase. Ta sićušna elita je ranjiva i posjeduje ogromno bogatstvo koje poziva na napad. Stvarno je pitanje tko će ih skinuti.
To je središte ravnoteže arapskih režima. To je schwerepunkt, kako kažu Nijemci.
Doista. Kuba je model. Nakon što je Castro došao na vlast, pripadnici starog režima su ili pobjegli ili strijeljani. Problem riješen.
Jeff – Imate li možda izvor za ovo? Hvala.