LJUTI ARAP: Rituali arapskog vrha

Nakon spajanja triju samita u Mekki, As`ad AbuKhalil ocjenjuje dosljednu ulogu takvih skupova kao tvornica retorike.

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

AČim se prije tri tjedna pojavila vijest da su pogođena dva naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji, a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima napadnuti naftni tankeri, saudijski režim posegnuo je za svojim raspoloživim diplomatskim oružjem: pozvao je arapske despote i vođe islamskih zemalja da Meka.

Tri samita (zaljevski, arapski i islamski) održana su u tandemu u nastojanju da se pokaže solidarnost sa saudijskim režimom. Ubrzo je zabilježeno na arapskim društvenim medijima, (što stalno ne pokrivaju svi zapadni dopisnici koji ne znaju arapski) da je saudijski režim izrazio više zabrinutosti za naftna postrojenja nego za živote Palestinaca na koje izraelske okupacijske snage tjedno pucaju. .

Arapski sastanci na vrhu postali su formalni međuvladini poslovi 1964. za vrijeme egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera. Prije 1964. arapski su se čelnici sastajali često, ali prilično neformalno (i često po nalogu svojih britanskih pokrovitelja). Godine 1964. arapski čelnici okupili su se kako bi se suočili s odlukom Izraela da preusmjeri vodu iz rijeke Jordan. Sastali su se i prosvjedovali, ali na kraju nisu učinili ništa jer je Izrael jasno dao do znanja da će svako arapsko uplitanje u njegovu krađu vode biti rješavano silom. 

Nasser je dominirao arapskim summitima sve do svoje smrti 1970. Uspio je nametnuti svoju volju jer je bio u prednosti nad svim arapskim vođama: oslanjao se na potporu arapskog naroda — više nego bilo koji arapski vođa prije ili poslije. Nasser je vodio "progresivni tabor" i bio je u sukobu s "reakcionarnim taborom" - što se odnosilo na proameričke arapske režime predvođene Saudijskom Arabijom. 

Ali "reakcionarni tabor" nije imao potporu među arapskim masama i pribjegli su vjerskoj demagogiji i korištenju Muslimanskog bratstva za ispunjavanje svojih ideoloških naloga (tek nakon 11. rujna i pojave katarskog saveza s Bratstvom UAE a Saudijska Arabija kriminalizirala je Bratstvo i pokrenula nemilosrdan rat protiv njihovih organizacija diljem svijeta).

Čak i za vrijeme Nasera, arapski sastanci na vrhu bili su poznati po svom retoričkom procvatu i govorničkoj razmetljivosti, a ne po svojim djelima. Godine 1964. arapski su režimi sponzorirali stvaranje Palestinske oslobodilačke organizacije, ali ne toliko da bi pomogli Palestincima koliko da bi spriječili stvaranje palestinskog revolucionarnog pokreta koji je bio u stanju uvući arapske vlade u neželjene sukobe s Izraelom. 

Pod Naserom je postojao pojam arapskog jedinstva i kolektivne arapske akcije - iako su riječi u tom pogledu bile više norma nego djela. Nadalje, Naser je inzistirao na "sveobuhvatnom i pravednom" rješenju palestinskog pitanja - formula je bila pokušaj, uspješan sve do Naserove smrti, da se spriječi bilo koji arapski režim da postigne odvojeni bilateralni dogovor s izraelskom okupacijskom državom. Bez obzira koliko je jordanski kralj Hussein žarko želio potpisati mirovni sporazum s Izraelom, znao je da ne može preživjeti arapsko nacionalističko odbacivanje mira s Izraelom. 

Dnevni red arapskih samita odredio je Nasser. Arapski vladari - uključujući njegove suparnike i neprijatelje - pretvarali su se da se slažu s idejom arapskog jedinstva i solidarnosti. U stvarnosti, arapski je svijet bio cijelo vrijeme podijeljen, a arapska retorika nije mogla sakriti duboke pukotine i segmentaciju među režimima i unutar zemalja. 

U 1960-ima je jemenski rat sukobio Saudijsku Arabiju (i Izrael i zapadne saveznike) protiv Nassera (i njegovih saveznika). Ali arapski poraz od Izraela 1967. okončao je Naserovu vlast. Simbolično je ostao regionalni vođa Arapa, ali je smrtno ranjen i morao se pomiriti sa saudijskim režimom jer su mu bila potrebna sredstva za naftu za obnovu egipatske vojske. Nestala je retorika protiv "arapske reakcije" s kairskih radio postaja i apela narodu Arapskog poluotoka da svrgnu srednjovjekovne sultanate.

Nakon Nasera

Nakon Naserove smrti 1970. godine, podjele arapskog svijeta su ojačane. Niti jedan vođa nije naslijedio Naserov plašt iako su se mnogi vođe - poput predsjednika Anwara Sadata iz Egipta ili predsjednika Sadama Huseina iz Iraka ili kralja Faisala iz Saudijske Arabije - nadali da će naslijediti njegovu popularnost. Ali sve je propalo. Sastanci na vrhu arapskih zemalja održavali su se redovito i palestinsko pitanje je stavljeno kao glavni prioritet na svakom (službenom) dnevnom redu. Ali jaz između tvrdnji arapskih režima i njihovih postupaka i namjera bio je prilično velik. 

Maroku je, primjerice, pri Arapskoj ligi dodijeljena uloga predsjedatelja Jeruzalemskog odbora. Kralj Hassan II bio je u bliskim odnosima s Izraelom i tražio je pomoć od Mossada, izraelske nacionalne obavještajne agencije, u lovu i ubijanju marokanskih disidenata. Ali to ga nije diskvalificiralo iz vodeće uloge u Palestini, što se tiče arapskih vođa. Bio je to isti kralj koji je kasnije posredovao u ranim tajnim sastancima između predstavnika Izraela i Egipta 1970-ih prije Sadatovog putovanja u Izrael 1977. 

Svađe i vikanje 

Unatoč retorici arapskog jedinstva, sastanci na vrhu često su mjesto otvorenih svađa i prepirki. Na izvanrednom summitu 1970. tijekom Crnog rujna, libijski diktator htio je ustrijeliti jordanskog kralja. Optužbe za izdaju i suradnju s neprijateljem bile su uobičajene i gotovo uvijek utemeljene. 

Godine 1979., nakon egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, Egipat je izbačen iz Arapske lige i liga je privremeno preselila svoje sjedište u Tunis. (Vratio se u Kairo 1990.). Ali sukobi među arapskim vladarima nisu bili samo između Egipta i drugih arapskih zemalja. Ogorčena sirijsko-iračka svađa dominirala je mnogim arapskim sastancima na vrhu, a na summitu u Casablanci 1979., sirijski predsjednik Hafez al-Assad i irački Sadam Husein možda su zabilježili presedan kada su jedan na drugoga dobacivali nepristojnosti.

Saddam Hussein se jako trudio voditi arapski svijet, ali regija je bila podijeljena na razne suparničke tabore. Zaljevske vlade imale su vlastito Zaljevsko vijeće za suradnju ili GCC, a zemlje Magreba imale su vlastitu koaliciju, pa je Sadam formirao svoje okupljanje s Egiptom, Jemenom i Jordanom (poznato kao Arapsko vijeće za suradnju i raspušteno čim je Irak napao Kuvajt 1990.) . 

Nakon američke invazije na regiju 1991., Egipat je vodio Arapsku ligu, ali kroz trijumvirat koji je uključivao Siriju i Saudijsku Arabiju. Tri su vlade sudjelovale u američkoj vojnoj intervenciji protiv Saddama Husseina i dominirale dnevnim redom Arapske lige sve do smrti sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada 2000. godine.

Prošli tjedan je saudijski režim htio iskoristiti arapski samit kako bi okupio vlade protiv Irana. Ali koliko god Saudijska Arabija i UAE inzistirali (po nalogu Izraela) da je Iran glavni neprijatelj Arapa, javna istraživanja još uvijek svrstavaju Izrael kao glavnog neprijatelja arapskog naroda, a slijede ga SAD (Pogledajte najopsežniju pregled od strane Arapskog centra za istraživanje i političke studije sa sjedištem u Dohi.)

Arapski summit u Meki prošlog tjedna, baš kao što to čine GCC i islamski summitovi, dao je samo riječi palestinskom pitanju i smatrao ga "središnjom stvari" za arapski narod. Ali jezik na završna izjava vrlo jasno stavio do znanja da su mobilizacija protiv Irana i dobivanje arapske potpore za smještaj dodatnih američkih trupa u Zaljevu prioritet za saudijskog monarha. 

Antiteheranski konsenzus koji je saudijski režim (u ime SAD-a i Izraela, bez sumnje) želio postići je prekinut.

Libanonski premijer Sa`ad Hariri (koji je tek prošle godine držan kao talac u Rijadu, podvrgnut premlaćivanju i ponižavanju te prisiljen pročitati pismo ostavke, koje je napisano za njega) držao se saudijske linije. Ali Hariri govori u ime samo dijela libanonske vlade. A Haririjevo stajalište u Mekki je proturječeno sljedećeg dana u govoru od strane Hezbolah vođa Hasan Nasrallah.

Irak je izrazio službene rezerve u vezi s izjavom, dok je Katar čekao do završetka summita kako bi izrazio svoje službene rezerve u vezi s izjavom i kritizirao ocrnjivanje palestinskog pitanja. Drugim riječima, arapski sastanci na vrhu i dalje imaju iste funkcije koje su imali desetljećima: tvornica prazne političke retorike koju nitko ne shvaća ozbiljno.

As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitka za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil

Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove.