Euroatlantski populistički val

Dijeljenja

Andrew Spannaus analizira pobunu protiv establišmenta diljem Zapada u ovom odlomku iz svoje nove knjige, “Original Sins. Globalizacija, populizam i šest kontradikcija s kojima se suočava Europska unija.” 

By Andrija Spannaus
AspeniaOnline

I2016. godine svijet se počeo mijenjati, s referendumom o Brexitu u Ujedinjenom Kraljevstvu i izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. U oba slučaja, pobuna “običnih ljudi” protiv struktura političke i medijske moći poremetila je političku ravnotežu dviju vodećih zemalja zapadnog svijeta.

I tu pobuna nije stala. Nastavilo se 2017. i 2018. nizom izbora diljem kontinentalne Europe na kojima su jačali prosvjedni pokreti i kandidati spremni suprotstaviti se sustavu globalizacije koji se donedavno činio neizbježnim.

Pobuna protiv establišmenta koja se proširila zapadnim svijetom usko je povezana s postupnom transformacijom ekonomske strukture nacija s obje strane Atlantika tijekom razdoblja od desetljeća, od one koja je uglavnom bila usmjerena na proizvodnju, do sustava koji se sve više temelji o financijama.

“Mjehurići na Wall Streetu – uvijek isto.” Crtani film iz 1901. koji prikazuje financijera JP Morgana kao bika s željnim investitorima. (Puck putem Wikimedia Commons)

Financije su, naravno, uvijek imale ulogu, a spekulativni baloni često su dovodili do kraha i depresije u raznim razdobljima povijesti. Karakteristika pomaka u proteklih pola stoljeća je strukturalna promjena koja, unatoč izazivanju niza kriza, nije učinkovito riješena. Rezultat je bio rašireno povećanje nejednakosti, povezano sa stagnacijom ili čak smanjenjem kupovne moći i životnog standarda za značajan dio stanovništva. To ne znači da ljudi nemaju više stvari danas, primjerice, zahvaljujući novim digitalnim tehnologijama, rade. Ali većina sada mora više raditi, s više neizvjesnosti, kako bi zaradili za pristojan život.

Špekulativni financijski napadi

Mehanizmi globalizirane financijske ekonomije donijeli su duboke promjene iu međunarodnoj političkoj sferi. Špekulativni pokreti postali su oblik pritiska pod kojim se zemlje mogu baciti na koljena, budući da nacionalne vlade više nisu u stanju razmišljati o interesima vlastitih građana suočene s financijskim napadom. Neki bi mogli reći da su dugoročno gledano tržišta općenito u pravu, tj. kretanja kapitala teže nagraditi ili kazniti zemlje na temelju kvalitete njihove ekonomske politike. Ova ideološka, ​​tautološka pozicija lako se demaskira s obzirom na brojne spekulativne balone, od onih "azijskih tigrova" u 1990-ima do dužničkih mjehura u Argentini i Rusiji u 2000-ima; potraga za trenutnim profitom u ime vrijednosti za dioničare često znači ignoriranje ekonomskih osnova i iskorištavanje pogrešnih percepcija unatoč tome što je njihov nedostatak opravdanja prilično očigledan razumnom promatraču.

Problem nije postojanje financijskih tržišta samo po sebi, već uloga koja im je dana u određivanju ekonomske politike, de facto prebacujući ciljeve kreatora politike s težnje za općom dobrobiti na ugađanje ulagačima u modelu čiji su ciljevi općenito nisu usklađeni s dugoročnim potrebama stanovništva.

Nezadovoljstvo koje je proizveo ovaj proces sada je uzavrelo; i očekivano, mete prosvjeda nisu samo rukovoditelji koji iskorištavaju rotirajuća vrata između financija i vlade (kojih je bilo mnogo). Razvila se šira opozicija, kulturni bunt koji miješa više čimbenika povezanih s istim procesom. U slučaju globalizacije ne može se poreći da su mnoge promjene nastale ne zbog nekog neizbježnog procesa preokreta koji je u konačnici doveo do napretka. Umjesto toga, brojne su zapadne industrije iskorijenjene kako bi se iskoristile slabe radne i ekološke regulative u zemljama koje su očajnički tražile ulaganja. Donesene su političke odluke kako bi se nastavio ovaj proces, u biti zanemarujući dugoročne učinke koje bi one imale na radnu snagu u razvijenim zemljama.

Prosvjednici Žutih prsluka u Francuskoj, 12. siječnja 2019. (Pascal Maga putem Flickra)

Branitelji globalizacije kažu da ljudi moraju biti spremni prilagoditi se tom procesu, ali kada prilagodba znači vidjeti pogoršanje životnog standarda, popraćeno gubitkom društvene kohezije, ne čudi da frustracija i nezadovoljstvo s vremenom rastu.

Imigracija

Drugo veliko pitanje koje se pojavilo u ovom kontekstu je, naravno, imigracija. Osobito se među konzervativcima razvila snažna reakcija, ali se proširila i imala opći učinak izvan onih koji bi se inače smatrali ksenofobičnima ili rasistima. U mnogim zemljama desničarski populisti koristili su imigraciju kao jedno od svojih glavnih pitanja u kritiziranju globalizacije. Ideja da nestanak granica znači da bi ljudi trebali moći ići kamo god požele, utjecala je na strahove od brze promjene identiteta osobito zapadnoeuropskih zemalja, kako u gospodarskom tako iu društvenom smislu.

Ne može se poreći središnje mjesto pitanja imigracije, ali politička je greška ne prepoznati kako je ono povezano s cjelokupnom reakcijom na globalizaciju, počevši od ekonomske sfere. Nesigurnost koju ljudi osjećaju zbog težih životnih uvjeta hrani strah od imigranata, koji se smatraju prijetnjom ekonomskom blagostanju. Ako su imigranti voljni prihvatiti nižu plaću i manje udobne životne uvjete, nije teško vidjeti kako to može izvršiti pritisak na pad životnog standarda drugih.

Katastrofalni ratovi

Treće ključno pitanje je vanjska politika. Dok se pojam slobodnog tržišta koristio za promicanje neoliberalne ekonomske politike, obrana ljudskih prava proglašavana je opravdanjem za niz katastrofalnih ratova. Predsjednik Barack Obama uvelike je iskoristio oštroumnost Hillary Clinton da pobijedi na demokratskim predizborima 2008., da bi kasnije bio gurnut u još jedan rat za promjenu režima nekoliko godina kasnije, u Libiji. Donald Trump je otišao dalje, osuđujući "6 trilijuna dolara protraćenih na Bliskom istoku" koji su se mogli iskoristiti za "ponovnu izgradnju naše zemlje". Ovaj napad na takozvane zajedničke vrijednosti međunarodnog liberalnog poretka snažno je pogodio građane SAD-a umorne od beskrajnih sukoba, povezujući neuspješnu vanjsku politiku i ekonomski pad. Učinci su se osjetili iu Europi, posebice u pogledu potencijalne promjene stava Zapada prema Rusiji.

Prosvjed u Minneapolisu, 2. travnja 2011., protiv američke vojne intervencije u Libiji. (Fibonnaci Blue putem Flickra)

Mali napredak

U Sjedinjenim Državama, dok se stručnjaci usredotočuju na ton političke/javne rasprave jer na nju utječe Trumpov stil, malo je napretka u rješavanju dugotrajnog procesa koji nas je doveo do ove točke. Da, došlo je do gospodarskog rasta, pa čak i povećanja broja radnih mjesta u proizvodnji, no srednja i niža klasa u Sjedinjenim Državama i dalje se bore da spoje kraj s krajem, dok posebno mlađi radnici pate od neizvjesnosti u pogledu svoje budućnosti. Ignoriranje ove stvarnosti, tvrdnja da onaj tko još uvijek osjeća odbojnost prema mainstream narativu u vezi s ekonomskim i političkim uvjetima u zemlji, samo jača nepovezanost između različitih segmenata stanovništva. Srećom po Demokratsku stranku, većina kandidata na sredini mandata 2018. odlučila se usredotočiti na pitanja džeparca, počevši od zdravstvene skrbi, umjesto da trubi o uzroku otpora protiv "deplorables", izraza koji je upotrijebila Hillary Clinton 2016.

Sličnost s političkom situacijom u Europi je očita. Godinama je politički i medijski establišment žigosao sve stavove protiv Europske unije kao inherentno rasističke i reakcionarne, jednostavno pothranjujući percepciju da su institucije bile izvan dodira sa zahtjevima značajnog dijela stanovništva. Od Nizozemske do Francuske, od Njemačke do Italije, sve su se populističke stranke oslanjale na protivljenje globalizaciji i mjerama štednje kako bi povećale svoju potporu, često – ali ne uvijek – pomiješano s kritikama povećane imigracije. Unatoč različitim političkim sustavima, problemi su toliko slični onima u Sjedinjenim Državama da je teško zanijekati povezanost ili svesti popularnu reakciju na onu koja se temelji samo na rasizmu ili strahu od drugih.

S obzirom na paralele između situacija u Europi i Sjedinjenim Državama, jedini praktični lijek također je sasvim očigledan: ili se političke institucije počnu ozbiljno baviti temeljnim ekonomskim promjenama koje su se dogodile tijekom desetljeća ili nitko ne treba očekivati ​​pobunu birača da se smanji, sa svim negativnim nuspojavama viđenim do sada. I nema sumnje da stvari mogu postati još gore, posebice u Europi, gdje posljednji slučajevi diktature i uništavanja demokratskih institucija nisu tako daleka prošlost.

Andrew Spannaus je novinar i politički analitičar sa sjedištem u Milanu, te izabrani predsjednik milanskog Udruženja stranih novinara. Njegova posljednja knjiga je “Istočni grijesi. Globalizacija, populizam i šest kontradikcija s kojima se suočava Europska unija”, objavljen u svibnju 2019.

12 komentara za “Euroatlantski populistički val"

  1. Pablo Diablo
    Svibanj 24, 2019 na 12: 16

    Trump je pobijedio jer je obećao promjene. Hillary je voljela "status quo". Trebala bi sići iz svog penthousea. Šest bilijuna potrošenih na rat hrani The War Machine kako bi mogli kupiti političare koji podržavaju rat. Bez rata većina bi izbjeglica ostala kod kuće. Ekonomska nejednakost uvijek dovodi do nasilja. Fašisti stvaraju probleme i onda tvrde da su oni jedini koji ih mogu riješiti. Glasajte progresivno. Vratite “našu” vladu.

  2. Nils
    Svibanj 24, 2019 na 09: 07

    Mislim da je Brexit bio sjajan. Međutim, većina ljudi na OBJE strane zapravo nije znala za što je glasovala. Mnogi zagovornici brexita imaju tu čudnu ideju da će sve biti u redu kada izađu (ako se to dogodi). EU je samo dio, još uvijek veliki dio, globalnog kapitalističko-financijskog čudovišta. Desni zagovornici brexita ne vide kapitalizam nužno kao problem. Ali mislim da bi se mnogi iznenadili koliko je zagovornika brexita zapravo ljevičarskih ili lijevo orijentiranih. Naravno, mediji nam nikada ne govore po njima, samo o fanatičnim pušačima. Ono što me plaši je da ljudi nemaju osnovno razumijevanje o tome kako svijet funkcionira. Ako ste “liberalni”, vjerujete svemu što tradicionalni, liberalni mediji govore. Kažete li jednu kritičku riječ o, primjerice, Amnesty Internationalu ili The Guardianu, svrstali ste se u istu skupinu s ljudima koji vjeruju da će reptilski Židovi preuzeti svijet. Sada malo skrećem s teme, ali mislim da želim reći da je šira ljevica (uključujući liberale) izdaja običnih ljudi i nedostatak kritičkog razmišljanja u cijelom političkom spektru. Jedna stvar koju je Brexit postigao jest ponovno vraćanje riječi rad i klasa u rječnik srednje klase. Iskreno, ne mislim da će se ikada dogoditi pravi Brexit, bit će to nekakav pseudo-Brexit.

    • Anne Jaclard
      Svibanj 25, 2019 na 01: 52

      Sve što kažeš mi je jasno i istinito. Američki su mediji godinama brkali "lijevo" i "liberalno" jer je američka ljevica bila slaba već gotovo stoljeće. Ima dosta ljevičarskih zagovornika Brexita, ali nažalost vidio sam da su mnogi skrenuli udesno nakon što su liberalno-ljevičarski mediji i plavi čekovi sve ljude koji su glasali za izlazak (17.4 milijuna) proglasili "fašistima".

  3. DH Fabijan
    Svibanj 23, 2019 na 12: 32

    Ono što je spriječilo bilo koji legitimni “populistički”/progresivni pokret da uhvati korijenje u SAD-u je duboka podjela između srednje klase i siromašnih, radnika i onih koji su postupno uklonjeni s tržišta rada. Svaki aspekt našeg života određen je ekonomskim statusom. Više od 20 godina smo u ratu demokrata protiv siromašnih, koji je zadržao implicitnu potporu liberala. Liberali se "bore" za smanjenje "nejednakosti" između srednje klase i bogatih unutar našeg kapitalističkog sustava. Radikal. Do kraja Obamine administracije bilo je jasno da je podjela između siromašnih i srednje klase nepopravljiva.

    Sve dok nema propuha, rat nije na vrhu liste prioriteta. Od djece do starijih Boomersa, što bi moglo biti normalnije od Amerike upletene u rat? Pretpostavljam da, ako dobijemo dozvole za prosvjed i adekvatna sredstva, možemo tu i tamo održati antiratni skup, kao “izjavu” da smo protiv rata. To ne bi imalo nikakvog utjecaja na odluke vlade, ali ima onih koji tvrde da je to bolje nego ne činiti ništa.

    Tako stoje stvari u današnjoj Americi. Za one sretnije, sutra je samo još jedan radni dan, Za one manje sretne, to je samo još jedan dan borbe da se pronađe dovoljno za preživljavanje. Nemam održivo rješenje. Oni koji su na vlasti će učiniti što im je na pameti.

  4. Svibanj 23, 2019 na 11: 25

    Svakako vidimo kako niču nacionalistički kandidati/pokreti, kao što je opisano u članku. Međutim, stvarna moć tih inicijativa ostaje ograničena iu većini slučajeva ostaje marginalna, u kontekstu ukupnih struktura moći. Svakako, u slučaju Trumpa možemo vidjeti da je protureakcija na Trumpa daleko energičnija od bilo koje potpore koju Trump još uvijek uživa. Slično možemo vidjeti snažnu energiju koja stoji iza pokreta protiv Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mislim da moramo posvetiti značajnu pozornost mogućnosti da je 'populistička pobuna' osmišljena da propadne, služeći kao neka vrsta cjepiva protiv antiglobalističkih osjećaja. Stvorio bi se kontekst u kojem su 'nacionalistički osjećaji temeljito diskreditirani', a 'globalizacija je jedini put naprijed'.

  5. Paora
    Svibanj 23, 2019 na 02: 08

    Ne mogu se sjetiti čiju ideju plagiram, ali možete razmišljati o financijskim tržištima kao o središnjim organima planiranja kapitalizma. Oni raspoređuju kapital između tvrtki i država, odlučujući hoće li uspjeti ili propasti. Kriteriji za raspodjelu daleko nadilaze jednostavna tržišna načela (kako drugačije objasniti milijarde ubacene u neprofitabilne operacije poput Ubera), zamjenjujući državu kao "izvršni odbor vladajuće klase" zbog njihova globalnog dosega.

    Ova funkcija globalnog središnjeg planiranja učinila je financije savršenom strateškom pozicijom za početak ofenzive protiv država i korporacija koje se smatraju previše popustljivim prema popularnim zahtjevima. Izvješće Trilateralne komisije 'Kriza demokracije' iz 1975. pokazalo je koliko su zapadne elite bile prestravljene prije uspona financijske moći i globalizacije.

    Vraćanje funkcije središnjeg planiranja financija pod demokratsku kontrolu trebalo bi biti u središtu svake 'populističke' politike. Kontrola kapitala kako bi se spriječio bijeg kapitala i barem djelomična nacionalizacija financija bili bi izvrstan početak.

    • Anne Jaclard
      Svibanj 25, 2019 na 01: 57

      Izvrsne primjedbe o korporativnoj/financijskoj globalizaciji. Trilateralna komisija je još uvijek prisutna i zabrinuta je zbog istih stvari danas – “populisti” ljevice, tj. Bernie Sanders i Jeremy Corbyn u Velikoj Britaniji. Imali su sastanak u studenom na kojem su bili prisutni Jordan Peterson i John Hickenlooper te su objavili dio svog sadržaja na YouTubeu https://m.youtube.com/watch?v=l0cBdzVc3fw.

      Biden-Abrams im je najdraža karta za 2020., baš kao što su 1976. instalirali Carter-Mondale za "normalnost". Oni su uz Pierrea Omidyara podržali think tank Bidenite More in Common.

  6. Babyl-on
    Svibanj 23, 2019 na 01: 24

    Imam dosta problema s ovim člankom. Ono što se jasno dogodilo je da u sve praktične svrhe USD više nije SAD.

    Mislim da to mogu najsažetije izraziti na sljedeći način: postoji potpuno nadolazeći blok od 50 + TRILIJUNA dolara raspoređen među 17 fondova za upravljanje. Ovo je u potpunosti dokumentirano u knjizi GIANTS: The Global Power Elite Petera Phillipsa.

    USD ima 22 TRILIJUNA duga.

    Svi znamo za "osvetničko zarobljavanje" rotirajućih vrata gdje industrija kontrolira regulator i to je ono što se dogodilo USG-u zarobljena je od strane globalne moćne elite koja ima +50 dok "mi" imamo -22 — svijetom vladaju njegovi vlasnici. Punih 85% proizvodnih sredstava je u rukama Globalne moćne elite.

    Noam Chomsky bi mogao biti predsjednik, a zemlja bi ipak bila napadnuta u roku od mjesec dana.

    Globalni sustav središnjih banaka je u privatnom vlasništvu, sustavom upravlja Banka za međunarodna poravnanja, 14 najvećih banaka same stvaraju sav potreban novac i postavljaju kamate kako im odgovara. Cijela stvar radi neovisno o Ministarstvu financija SAD-a koje je samo skladište duga.

    Stvari su mnogo gore nego što gotovo itko shvaća.

    • Tiu
      Svibanj 23, 2019 na 04: 20

      Mislim da je autor to zaključio s “postupnom transformacijom ekonomske strukture nacija s obje strane Atlantika tijekom razdoblja od desetljeća, od one koja je uglavnom bila usredotočena na proizvodnju, do sustava koji se sve više temeljio na financijama.
      ...iako bih ga datirao mnogo starijim od desetljeća i proširio "obje strane Atlantika" na mnogo veći dio svijeta, posebno Aziju i bilo koju zemlju u razvoju s ogromnim dugom.

  7. mike k
    Svibanj 22, 2019 na 15: 55

    Sadašnje vlade diljem svijeta su sve korumpirane – samo je pitanje stupnja koje su najgore. Prava etika i duhovnost posvuda su u padu, što predstavlja realnu vjerojatnost našeg samoodumiranja kao vrste. Naš ljudski svijet zasnovan na lažima raspada se pred našim očima.

  8. nondimenticare
    Svibanj 22, 2019 na 13: 59

    Dva podnaslova – “Imigracija” i “Katastrofalni ratovi” – ali nema veze između to dvoje, kao da su diskretni problemi.

    Ljudi, općenito, ne žele napustiti svoje zemlje u neizvjesnu budućnost osim u slučaju nekog događaja – rata, možda? – prisiljava ih na donošenje odluke. Što kažete na "izbjeglice" umjesto "imigranti"? Zanimala bi me analiza broja ljudi koji emigriraju iz čisto ekonomskih razloga (ima li ikada takvih stvari?) i ekonomskih i sigurnosnih razloga koji proizlaze iz ratova koji su potaknuti u njihovim matičnim zemljama, bilo uzrokovani ili potaknuti od stranih naroda. I pogodite koja je država na vrhu te piramide? Prosvjedi protiv masovne imigracije od strane pogođene populacije primatelja su valjani, ali bi uvijek, uvijek trebali biti povezani s međunarodnim sijačima kaosa odgovornim za nemire.

  9. Mike iz Jerseya
    Svibanj 22, 2019 na 10: 03

    Vrlo dobro napisan članak.

    Autor bilježi sile koje pokreću populističke promjene. To također "stavlja laž" na tvrdnju Margaret Thatcher da "ne postoji takva stvar kao što je 'društvo'." Tom frazom Thatcher je mislila da je takozvana "ekonomija slobodnog tržišta" jedino što je važno. Da je danas živa, vidjela bi u stvarnom svijetu kako grabežljivi, neobuzdani kapitalizam uništava živote i to “društvo” ne podnosi da većina njegovih članova bude raskomadana.

Komentari su zatvoreni.