Francis Boyle smješta zveckanje oružjem prema Iranu unutar katastrofalne sage američkog imperijalizma.
Autor je održao ovaj govor na Perdana Global Peace Forumu 2006. u Kuala Lumpuru, Malezija, 22. lipnja 2006. Te su godine SAD imale rasporedio nosače zrakoplova u Perzijski zaljev i napetosti su tada, kao i sada, bile visoke.
Lmalo se promijenilo u imperijalističkim tendencijama američke vanjske politike od osnutka Sjedinjenih Američkih Država 1789. Novonastale Sjedinjene Države otvorile su 19. stoljeće krađom sjevernoameričkog kontinenta od Indijanaca, dok su ih u procesu etnički čistile i zatim konačno deportirati jadnu nekolicinu preživjeli putem marševa smrti (à la Bataan) do Bantustana, koje u Americi nazivamo rezervatima, kao u slučaju američke “Manifestne sudbine” da vlada svijetom.
Potom je imperijalna vlada Sjedinjenih Država otvorila 20. stoljeće krađom kolonijalnog carstva od Španjolske — na Kubi, Portoriku, Guamu i Filipinima, a zatim je pokrenula gotovo genocidni rat protiv filipinskog naroda. Dok u isto vrijeme, nastojeći pripojiti kraljevstvo Havaja i podvrgnuti domorodačko stanovništvo Havaja gotovo genocidnim uvjetima od kojih i danas pate. Sve u ime osiguranja američkog takozvanog mjesta pod suncem.
I danas, u osvit 21. stoljeća, svijet svjedoči naporima imperijalne vlade Sjedinjenih Američkih Država da ukrade carstvo ugljikovodika od muslimanskih država i naroda, koji okružuju središnju Aziju i Perzijski zaljev pod izlikom borbe protiv rat protiv međunarodnog terorizma ili uklanjanje oružja masovnog uništenja ili promicanja demokracije, što je totalna besmislica.
Imperijalistička vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država od svog osnutka temelji se na rasizmu, agresiji, etničkom čišćenju, zločinima protiv čovječnosti, ratnim zločinima i izravnom genocidu. U osvit trećeg tisućljeća jadnog postojanja čovječanstva ništa se nije promijenilo u operativnoj dinamici američke imperijalne politike. I to vidimo danas u Afganistanu, Iraku, Palestini i onome što se čini kao ilegalni napad na Iran.
Sada je današnja tema "Bliskoistočni plan: nafta, hegemonija dolara i islam". Dakle, ograničit ću svoje komentare samo na tu temu. Priču moramo započeti s arapskim naftnim embargom 1973.
Kao što znate 1967., Izrael je pokrenuo ilegalni rat agresije protiv okolnih arapskih država, ukrao im zemlju i etnički očistili svoj narod. Ali na kraju je Egipat ponudio mirovni sporazum Izraelu, koji je Izrael odbio, a Egipćani i arapske države odlučile su upotrijebiti silu kako bi vratile svoje zemlje. Izrael je skoro pao, Sjedinjene Države i Europa su mu priskočile u podršku davanjem oružja, a kao reakciju arapske države su uvele naftni embargo Sjedinjenim Državama i Europi i bacile njihova gospodarstva na koljena.
Pri čemu im je tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger zaprijetio i rekao: “Ovo se nikada neće dogoditi. opet, a ako to učinite, spriječit ćemo to.” I nije to bila samo prijetnja. Vlada Sjedinjenih Država tada je, u to vrijeme, planirala, pripremila i urotila se da ukrade naftu iz Perzijskog zaljeva. Oni u to vrijeme nisu imali vojne sposobnosti to učiniti, izvesti Kissingerovu prijetnju, koju je također ponovila Fordova administracija, te Carterova administracija pod [ministarom obrane] Haroldom Brownom i [savjetnikom za nacionalnu sigurnost] Zbigniewom Brzezinskim.
Dolazak Središnjeg zapovjedništva SAD-a
Stoga su stavili u planiranje interventne snage, osmišljene izričito u svrhu krađe arapskih naftnih polja, a koje su se zvale Snage za brzo raspoređivanje. I bilo je potrebno 10 godina obuke, planiranja, pozicioniranja i opskrbe da se izgradi ta interventna snaga te sposobnosti i na kraju je nazvana Središnje zapovjedništvo SAD-a.
Svrha Središnjeg zapovjedništva SAD-a je ukrasti, kontrolirati i dominirati izvorima nafte i plina u Perzijskom zaljevu i središnjoj Aziji. I upravo je to ono što je središnje zapovjedništvo SAD-a nastavilo činiti u ratu Busha starijeg protiv Iraka, njihovoj prvoj vojnoj ekspediciji.
A kao što znamo, taj je rat istrijebio vjerojatno 200,000 Iračana. Pola njih su nevini civili. Jednostavno zbrisan u kampanji bombardiranja i vojnoj ekspediciji neviđenih razmjera. Ali zapamtite, trebalo je 15 godina da Pentagon i tri različite administracije, republikanske i demokratske, dobiju sposobnost uraditi ovo. I onda, kada je taj genocid ili sukob završio, što se dogodilo?
Sjedinjene Države su svojim zračnim snagama podijelile Irak na tri dijela, takozvane zone zabrane leta, zonu za Kurde na sjeveru, zonu za šiite na jugu i sunite u sredini. Zašto? Uništiti Irak kao efektivno održivu državu.
Samuel Huntington s Harvarda, koji je savjetovao Pentagon i State Department, u svojoj je knjizi “Sukob civilizacija” istaknuo da je jedina arapska država koja ima sposobnost voditi arapski svijet i suprotstaviti se Sjedinjenim Državama i Izraelu Irak. I tako je Irak morao biti uništen, kako bi se održala dominacija Sjedinjenih Država i njihovog opunomoćenika, Izraela. I zapamtite nakon 1973., što god je bio prije toga, Izrael nije ništa više od mačje loptice Sjedinjenih Država. Oni rade ono što im Amerika kaže! Inače Izrael nije ništa više od a propala država.
Uz to, uništenje Iraka kao države, njegovo cijepanje na tri dijela, bila je odluka da se oslabi i uništi irački narod. I tako su nastavili s genocidnim ekonomskim sankcijama nad narodom Iraka, kojima su se moji kolege, Denis Halliday, Hans Von Sponeck, tako hrabro opirali i na kraju načelno istupili iz Ujedinjenih naroda, nazivajući ih onim što oni zapravo jesu: genocid. Sjedinjene Države i Britanija su zlonamjerno i zločinački nametnule genocidne sankcije narodu Iraka, koje su ubile otprilike 1.5 milijuna Iračana, od kojih su svi bili nevini civili.
Albright: 500,000 mrtve djece 'vrijedi toga'
A kada je američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima Madeleine Albright (kasnije državna tajnica) upitana o 500,000 mrtve djece, , rekao je da je mislila da je cijena vrijedna toga. Sada, mogao sam tu izjavu odnijeti Međunarodnom sudu pravde i podnijeti je protiv Sjedinjenih Država kao dokaz genocidne namjere protiv naroda Iraka čime se krši Konvencija o genocidu iz 1948. godine. I doista, ponudio sam da to učinim tadašnjem predsjedniku Iraka, ali iz bilo kojih razloga on je to odlučio ne učiniti.
Dakle, 1.5 milijuna Iračana je umrlo kao rezultat ovih genocidnih sankcija. A onda je došao 11. rujna. I pouzdano znamo da je druga Bushova administracija znala da je glavni teroristički napad će biti pokrenut na Sjedinjene Države. A ionako su to svjesno i namjerno pustili. Zašto? Htjeli su izgovor za rat. I to ne jedan rat nego dugi rat o kojem danas govore.
Invazija na Afganistan planirana od 1997
Doista, prema mojim istraživanjima, ratni planovi koje je izradio Pentagon za rat protiv Afganistana formulirani su još 1997. Ogromne vojne snage koje je postavilo to isto Središnje zapovjedništvo SAD-a već su bile u i oko Perzijskog zaljeva i Indijskog zaljeva. Ocean prije 11. rujna. Ovaj je rat dugo planiran protiv Afganistana. I naoružani, opremljeni, opskrbljeni, obučeni i spremni za rat. Trebao im je samo izgovor, a to je bio 11. rujna. Zašto? Sjedinjene Države željele su pristup nafti i prirodnom plinu središnje Azije.
To je bio cilj Pentagona barem od prije raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. A napad 9. rujna dao im je izgovor za ovo veliko otimanje nafte i plina Srednje Azije. I oni su danas tamo sa svojim bazama, sa svojim trupama, u okolnim zemljama u srednjoj Aziji. Nemamo čak ni procjenu muslimana u Afganistanu koji su ubijeni u zračnom bombardiranju: 11 ili 20,000; možda više. A deseci tisuća drugih umirali su od gladi i još uvijek pate.
Ali to je, kao što znamo iz svih zapisa, bio samo prvi korak u procesu. Htjeli su završiti posao u Iraku. I tako je odmah nakon 11. rujna Bush naredio [ministru obrane Donaldu] Rumsfeldu da ažurira i operacionalizira planove za napad i invaziju na Irak. To nije imalo nikakve veze s oružjem za masovno uništenje. Mi u mirovnom pokretu u Americi smo to cijelo vrijeme govorili. Ujedinjeni narodi su utvrdili da u Iraku nema oružja za masovno uništenje. Bile su to laži osmišljene da zaplaše američki narod i Kongres da podrže ilegalni agresorski rat, nürnberški zločin protiv mira, protiv Iraka. I rekli su sve laži i prekršili međunarodne zakone koje su morali prekršiti da bi napali Irak.
A danas procjena, opet ne znamo. Možda su 200,000 ljudi u Iraku izravno ubile Sjedinjene Države i Britanija, njihovi saveznici u Iraku. I opet većina civila.
Jasno je da ako zbrojite što je vlada Sjedinjenih Država učinila Iraku od kolovoza 1990., kada je nametnula genocidni ekonomski embargo do danas, Sjedinjene Države i Britanija su nanijele očigledan genocid muslimanskom i kršćanskom narodu Iraka, a oni su pretežno muslimani kao što znamo.
Dominiraju naftom i plinom Perzijskog zaljeva
Sada dolazi treći korak u prethodno postojećem planu Pentagona, kontrolirati i dominirati izvorima nafte i plina u Perzijskom zaljevu i središnjoj Aziji. Zvuči pomalo kao plan koji su Hitler i nacisti imali 1930-ih. Zar ne? Prvo u Austriju, zatim u Čehoslovačku, zatim u Poljsku. Dakle, prvo Afganistan, zatim Irak, a sada Iran. Iran će biti sljedeća žrtva ovih otvorenih kriminalaca osim ako ih ti i ja ne zaustavimo.
Upravo sada [u 2006.] u Perzijskom zaljevu nalaze se tri operativne snage nosača zrakoplova. I kad god su tamo postavili tri operativne jedinice nosača zrakoplova, uvijek su se pripremali za napad. A prema Seymouru Hershu, nagrađivanom novinaru, to će vjerojatno biti bombardiranje iz zraka, u skladu s onim što su učinili Jugoslaviji u 1999.
Kao što se sjećate, 78 dana zračnog bombardiranja od strane Sjedinjenih Država i NATO-a bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Očito nezakonito. Ponovno ubijanje, ne znamo točno točan broj; četiri do pet tisuća nevinih civila. I gađanje civilne infrastrukture, sve gore-dolje, od čega narod i danas pati. Danas je dokumentirana uporaba streljiva s osiromašenim uranom, s posljedičnim izbijanjem raka.
Dakle, ovo je ono što se planira upravo sada dok razgovaramo; napad na Iran. Korištenje mlaznih borbenih zrakoplova, lovačkih bombardera, na ove tri operativne grupe nosača zrakoplova, korištenje krstarećih projektila na podmornicama. Naravno, Izrael će biti uključen i odigrat će svoju ulogu, radeći točno ono što im Amerikanci kažu. Osim toga, čini se da ako napadnu Iran, napast će i Siriju. Jučer, ako ste čuli tiskovnu konferenciju predsjednika Busha u Beču, prijetio je Siriji, zar ne? Nema druge riječi za to. Prijetio je Siriji.
Izvadite Siriju kao uslugu Izraelu
Ovi neokonzervativci žele uzeti Siriju kao uslugu Izraelu. Zapamtite, mnogi od njih su osobno i profesionalno povezani sa strankom Likhud u Izraelu i Arielom Sharonom, mesarom iz Bejruta, čovjekom koji je istrijebio 20,000 tisuća Arapa u Libanonu, većina njih su bili muslimani. I uz to, zaklao 2,000 potpuno nevinih palestinskih žena, djece i staraca u Sabri i Šatili.
Ariel Sharon, čovjek koji je otišao u Haram Al-Sharif, treće najsvetije mjesto u islamu, gdje je Muhammed, (mir neka je s njim) uzašao na nebo, i oskrnavio Haram 28. rujna 2000., te namjerno izazvao početak Intifada Al-Aqsa i od tada je nanijela smrt i razaranje palestinskom narodu. Blizu 3700 Palestinaca samo od tada je ubijeno….većina ih je oborena poput pasa na ulici, a što je muslimanski svijet učinio po tom pitanju?
Moji palestinski prijatelji kažu mi da su zabrinuti da bi vlada Malezije mogla priznati Izrael i uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom. Iskreno se nadam da to nije istina. Moramo tretirati zločinački režim apartheida u Izraelu, na isti način na koji se svijet odnosio prema zločinačkom režimu apartheida u Južnoj Africi.
Ako Sjedinjene Države napadnu Iran, vjerojatno će napasti Siriju s izraelskim zračnim snagama i oni će napasti Libanon kako bi uništili islamski pokret otpora u južnom Libanonu; Hezbollah koji je branio legitimna prava Libanona i libanonskog naroda i protjerao invaziju dugotrajne okupacijske izraelske vojske koja je imala punu potporu vlade Sjedinjenih Država više od 20 godina.
Tako bi mogli napasti Iran, Siriju, južni Libanon i nanijeti još jednu rundu etničkog čišćenja palestinskom narodu koji pati. Zapamtite da Sharon i Likhud vjeruju da je Jordan Palestina. I oni žele što više Palestinaca istjerati iz svojih domova u Jordan.
Dakle, ako Sjedinjene Države, kao što su izvijestili Hersh i drugi pouzdani izvori, krenu naprijed i napadnu Iran, mogli bismo vidjeti izbijanje rata cijelim putem od Egipta do granice s Indijom. Cijelo se ovo područje grčilo u ratovanju. A tko će biti prvenstvene žrtve ovog rata? muslimani.
Nepoštovanje muslimanskog života
Sjedinjene Države nisu mogle manje mariti za muslimanski život. Pogledajte demonizaciju i viktimizaciju muslimana koju su prouzročili Sjedinjene Države i njihov surogat, Izrael. Pogledajte Guantanamo, gdje je 600 muslimanskih muškaraca tretirano kao psi u štenari. Otprilike onako kako su nacisti tretirali Židove. Pogledajte Abu Ghraib i sadizam, seksualno iskorištavanje i izopačenost muslimana od strane njihovih američkih otmičara. Ista stvar je učinjena u Baghranu u Afganistanu.
A kada je profesor Sharif Bassiouni, posebni izvjestitelj UN-a, podnio izvješće Vijeću sigurnosti protiv američkih postupaka u Afganistanu, Amerikanci su natjerali Kofija Annana [tadašnjeg glavnog tajnika UN-a] da ga otpusti. Baš kao što su Kofi Annan otpustili Mary Robinson, UN-ovu visoku povjerenicu za ljudska prava, kada je prosvjedovala što se događa dolje u Guantanamu.
Sjedinjene Države nisu mogle manje mariti za muslimanski život. A isto vrijedi i za genocidni režim aparthejda u Izraelu. Oni bi rado upotrijebili nuklearno oružje protiv Irana. Oni bi rado razbili tabu Hirošime i Nagasakija protiv muslimana u Iranu. To im ne bi stvaralo nikakav problem.
Doista, išao sam u školu s tim neokonzervativcima na Sveučilištu u Chicagu. [Paul] Wolfowitz je bio tamo, [Ahmed] Chalabi, [Zalmay] Khalilzad, [Abram] Shulsky, svi ostali. Prošao sam kroz potpuno isti program. Mentor im je bio profesor Leo Strauss. A tko mu je bio učitelj u Njemačkoj i sponzor? Profesor Carl Schmitt, koji je kasnije postao najozloglašeniji nacistički profesor prava svog vremena, opravdavajući svaki zločin koji su nacisti nanijeli svima.
Moramo shvatiti da su ti neokonzervativci zapravo neonacisti. Oni su prihvatili nacističku doktrinu Schmitta i Straussa i Machiavellija i Nietzschea, "nadčovjeka". Oni su superljudi, a muslimani su ološ na zemlji.
Taktičko nuklearno oružje
Sada, ne vjerujem da će Sjedinjene Države u početku početi bombardirati Iran nuklearnim oružjem. Ali ako stvari izmaknu kontroli, potpuno su spremni upotrijebiti taktičko nuklearno oružje. I ovdje u našim materijalima, imate Pentagonovu zajedničku publikaciju 3-12, koju možete pronaći na internetu…. samo pretraži Google i pročitaj. I vidjet ćete tamo, od 15. ožujka 2005.; nuklearno, taktičko nuklearno oružje u potpunosti je integrirano u konvencionalne snage Sjedinjenih Država.
Dakle, ako bi se Iran branio, ljudski val napada, bilo što, rado će upotrijebiti nuklearno oružje, taktičko nuklearno oružje protiv Irana. Zapamtite, ovi neonacisti, neokonzervativci žele razbiti tabu Hirošime i Nagasakija. Oni žele upotrijebiti taktičko nuklearno oružje, kako bi mogli reći ostatku svijeta, radite što vam kažemo ili pogledajte što smo učinili Irancima!
To je vrlo ozbiljna situacija. A ovo bi moglo još više izmaknuti kontroli. Sjetite se da je prije nego što je Bush napao Irak, ruski predsjednik Vladimir Putin rekao da bi, ako napadne Irak, mogao pokrenuti Treći svjetski rat. Pa, protumačio sam to kao implicitnu prijetnju. Čak je i poznati američki novinar Walter Cronkite rekao da bi Bush, ako napadne Irak, mogao pokrenuti Treći svjetski rat. Prije dva tjedna imali smo sastanak Šangajske organizacije za suradnju; Kina, Rusija i Iran. Dakle, opet, ako bi Bush napao Iran, vrlo je lako mogao krenuti od Trećeg svjetskog rata, nuklearnog rata.
Francis Boyle je profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Illinois Urbana-Champaign. Među njegovim brojnim knjigama je “Uništavanje svjetskog poretka.”
1901-1951: BRITANSKA KONTROLA IRANSKE NAFTE
Do sredine 1950-ih, iranska naftna imovina bila je u vlasništvu Anglo-Iranian Oil Company (AIOC), čija je kompanija prethodnica kupila koncesiju od Williama Knoxa D'Arcyja. D'Arcy je pregovarao o koncesiji 1901. s Mozzafarom al-Din Shahom Qajarom, perzijskim šahom, koji je dodijelio 60-godišnju koncesiju za traženje nafte u transakciji u kojoj nikakav novac nije promijenio vlasnika.
Veći dio prve polovice dvadesetog stoljeća iranska je nafta bila najveća pojedinačna prekomorska investicija britanske vlade. 51 posto AIOC-a bilo je u vlasništvu britanske vlade. Britanska tvrtka dosljedno je kršila uvjete sporazuma koji je ažuriran 1933. godine i oklijevala je promijeniti uvjete sporazuma iako je iranski pokret za nacionalizaciju rastao u kasnim 1940-ima. Iako je AIOC bio vrlo profitabilan, njegovi iranski radnici bili su vrlo slabo plaćeni i imali su užasne radne uvjete.
U poslijeratnoj laburističkoj vladi Clementa Attleeja i Ernesta Bevina, AIOC je ostao izvor britanskog nacionalnog ponosa. Neki visoki britanski dužnosnici i dalje su vjerovali da je perzijska nafta zapravo i s pravom britanska nafta jer su je otkrili, razvili i eksploatirali Britanci.
OŽUJAK 1951.: IRAN NACIONALIZIRA SVOJU NAFTNU INDUSTRIJU
Nacionalna fronta imala je svoje korijene u mirnom prosvjedu protiv lažiranja izbora, koji je predvodio Mosaddegh u listopadu 1949. Šah, Mohammad Reza Pahlavi, na kraju je popustio i obećao poštene i poštene izbore. Vođe prosvjeda formirale su Nacionalnu frontu i izabrale Mossadegha za njenog predsjednika. Nacionalna fronta zamišljena je kao široki savez udruga istomišljenika (a ne pojedinaca, kao u normalnoj političkoj stranci) s ciljem jačanja demokracije, slobode tiska i ustavne vlasti.
Ubrzo nakon osnutka, Nacionalna fronta usprotivila se postojećoj zapadnjačkoj dominaciji i kontroli iranskih prirodnih resursa i povezanih prihoda. Njegov je cilj bio nacionalizirati iranske naftne resurse i suprotstaviti se britanskoj dominaciji u unutarnjim poslovima Irana pokretanjem izravnih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Nacionalna fronta postala je vladajuća koalicija kada je preuzela dužnost u travnju 1951., a Mosaddegh je izabran za premijera.
Mosaddegh je vjerovao da je koncesija iz 1933. koju je Iran dao AIOC-u bila i nezakonita i nemoralna. Osporavao je svaki aspekt britanske komercijalne prisutnosti u zemlji. Britanci su se bojali da bi, ako Mosaddeqova politika prevlada, druge nacionalističke vlade diljem svijeta mogle nekažnjeno ukinuti britanske ustupke.
Mosaddegh je pokušao pregovarati s AIOC-om, ali je tvrtka odbila njegov predloženi kompromis. Mosaddeghov plan, temeljen na kompromisu iz 1948. između venezuelanske vlade Romula Gallegosa i Creole Petroleuma, dijelio bi dobit od nafte 50/50 između Irana i Britanije. Protiv preporuke Sjedinjenih Država, Britanija je odbila ovaj prijedlog i počela planirati potkopavanje i svrgavanje iranske vlade.
Nakon odbijanja AIOC-a da surađuje s iranskom vladom, Hosseyn Fatemi, Mosaddeghov ministar vanjskih poslova, proveo je Zakon o nacionalizaciji nafte, koji je usvojio iranski parlament u ožujku 1951. Zakon, koji je šah nevoljko potpisao, zahtijevao je nacionalizacija imovine koju drži AIOC. U Iranu je to bilo iznimno popularno i smatrano je dugotrajnim zaustavljanjem krvarenja nacionalnog bogatstva koje se sada moglo iskoristiti za borbu protiv siromaštva u Iranu.
U Britaniji je iranska nacionalizacija AIOC-a naširoko viđena kao nedopustivo kršenje ugovora ili krađa. Britanski emisari u Sjedinjenim Državama nakon nacionalizacije tvrdili su da bi se dopuštanje Iranu da nacionalizira naftnu tvrtku smatralo pobjedom za Ruse i da bi rezultiralo procijenjenim gubitkom od sto milijuna funti godišnje u platnoj bilanci Ujedinjenog Kraljevstva, ozbiljno utječu na britanski program ponovnog naoružavanja i troškove života.
U srpnju 1951. američki diplomat Averell Harriman otišao je u Iran kako bi pregovarao o anglo-iranskom kompromisu, tražeći šahovu pomoć; njegov je odgovor bio da “pred javnim mnijenjem nije mogao reći ni riječ protiv nacionalizacije”. Harriman je održao konferenciju za novinare u Teheranu, pozivajući na razum i entuzijazam u suočavanju s "krizom nacionalizacije". Čim je progovorio, jedan novinar je ustao i povikao: "Svi mi i iranski narod podržavamo premijera Mosaddegha i nacionalizaciju nafte!" Svi prisutni počeli su klicati, a zatim su odmarširali iz sobe; napušteni Harriman užasnuto odmahne glavom.
1951-1953: BRITANSKI EMBARGO IRANSKE NAFTE
Dana 22. kolovoza 1951. britanska vlada nametnula je niz ekonomskih sankcija Iranu. Zabranio je izvoz ključnih britanskih roba, uključujući šećer i čelik, naredio povlačenje cjelokupnog britanskog osoblja s iranskih naftnih polja i sve osim tvrde jezgre od oko 300 administratora iz Abadana i blokirao pristup Iranu njegovim računima u tvrdoj valuti u britanskim bankama. Međutim, čak i uz britansku blokadu, tantijeme iranskoj vladi bile su znatno veće nego prije nacionalizacije.
Nakon povlačenja britanskih radnika u jesen 1951., Iranci su bili uvjereni da mogu zaposliti nebritanske tehničare da vode industriju, a zatim brzo obučiti svoje državljane da ih zamijene. Nažalost, to se nije pokazalo tako; Sjedinjene Države, Švedska, Belgija, Nizozemska, Pakistan i Zapadna Njemačka odbile su staviti svoje tehničare na raspolaganje nacionaliziranoj iranskoj industriji. Samo je Italija pristala.
Do rujna 1951. Britanci su praktički obustavili iransku proizvodnju nafte, zabranili britanski izvoz u Iran ključnih britanskih roba (uključujući šećer i čelik) i zamrznuli iranske devizne račune u britanskim bankama. Britanski premijer Clement Attlee razmišljao je o silom zauzeti rafineriju nafte Abadan, ali se umjesto toga odlučio za embargo Kraljevske mornarice, zaustavljajući sve brodove koji prevoze iransku naftu zbog takozvane "ukradene imovine".
Mosaddegh je tražio američku potporu za rješavanje krize i posjetio je Sjedinjene Države u listopadu 1951. Unatoč popularnosti nacionalizacije u Iranu, Mosaddegh je u razgovorima s pomoćnikom državnog tajnika Georgeom C. McGheejem pristao na složenu nagodbu koja je uključivala prodaju Abadana Rafinerija ne-britanskoj tvrtki i iranska kontrola vađenja sirove nafte.
Međutim, Mosaddeghov apel Amerikancima nije urodio plodom. Trumanova administracija čekala je dok Winston Churchill nije ponovno izabran za britanskog premijera da predstavi dogovor, vjerujući da će biti fleksibilniji. Međutim, Churchill je odbio dogovor i zauzeo još tvrđi stav prema Iranu.
Do sredine 1952. britanski embargo na iransku naftu bio je razorno učinkovit. Britanski agenti u Teheranu radili su na potkopavanju vlade, a Mosaddeghova politička koalicija bila je raspadana. Da stvar bude gora, Mosaddeghova politička koalicija bila je u raspadanju. Predsjednik parlamenta ajatolah Kashani, Mosaddeghov glavni klerikalni pristaša, sve se više protivio premijeru, jer Mosaddegh nije pretvarao Iran u islamsku državu.
Međutim, na iranskim parlamentarnim izborima u proljeće 1952. Mosaddegh se nije imao čega bojati. Unatoč problemima u zemlji, mnogi su ga cijenili kao heroja. Slobodno glasovanje, međutim, nije ono što su drugi planirali. Britanski agenti raširili su se diljem zemlje, podmićujući kandidate i regionalne šefove koji su ih kontrolirali. Nadali su se da će ispuniti parlament zastupnicima koji će glasati za smjenu Mosaddegha. Bio bi to državni udar izveden naizgled legalnim sredstvima.
Dok je Nacionalna fronta, koja je često podržavala Mosaddegha, lako pobjeđivala u velikim gradovima, nije bilo nikoga tko bi pratio glasovanje u ruralnim područjima. Nasilje je izbilo u Abadanu i drugim dijelovima zemlje gdje su izbori bili žestoki. Mossadegh se suočio s potrebom da napusti Iran zbog Međunarodnog suda pravde u Haagu, gdje je Britanija tužila za kontrolu nad iranskom naftom. Njegov je kabinet glasovao za odgodu ostatka izbora do povratka iranskog izaslanstva iz Haaga.
Obraćanje međunarodnom sudu u Haagu. Mosaddegh je rekao da će svijet saznati za "okrutnu i imperijalističku zemlju" koja krade od "potrebnog i golog naroda". Sud je odlučio da nije nadležan za ovaj slučaj. Ipak, Britanci su nastavili provoditi embargo na iransku naftu.
U prvoj godini nacionalizacije, jedina strana prodaja iranske nafte bila je 300 barela talijanskom trgovačkom brodu. Strane naftne kompanije spriječile su da zemlje potrošači osjete bilo kakve učinke iranskog povlačenja povećanjem proizvodnje drugdje. Proizvodnju nafte proširili su BP i ARAMCO u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Iraku. Proizvodnja nafte na Bliskom istoku rasla je za oko 10% godišnje 1951., 1952. i 1953. Gubitak izvoza nafte ozbiljno je utjecao na iransko gospodarstvo. S padom proizvodnje nafte s 242 milijuna barela 1950. na 10.6 milijuna barela 1952.
U srpnju 1952., Kraljevska mornarica presrela je talijanski tanker Rose Mary i natjerala ga u britanski protektorat Aden na temelju toga da je nafta s broda ukradena imovina. Vijest da Kraljevska mornarica presreće tankere koji prevoze iransku naftu prestrašila je ostale tankere i učinkovito zaustavila izvoz nafte iz Irana.
U kolovozu 1952. Mosaddegh je pozvao jednog američkog naftnog direktora da posjeti Iran i Trumanova administracija je pozdravila poziv. Međutim, prijedlog je uznemirio Churchilla koji je inzistirao da SAD ne potkopava njegovu kampanju za izolaciju Mosaddegha.
Do 1953. ajatolah Kashani potpuno se okrenuo protiv Mosaddegha. Kashani je podržao puč, lišivši Mosaddegha vjerske potpore, dok ju je dao šahu. Pristaše nacionalizacije, uključujući nacionalnog pjesnika Irana Adiba Boroumanda, podržavali su Mossadeghov pokret. Pjesme su se čitale u radijskim emisijama, dijelile ljudima na papirnatim pamfletima i objavljivale u novinama.
KOLOVOZ 1953.: CIA I MI6 POTIČE DRŽAVNI UDAR
Prethodno izrezani dio interne povijesti CIA-e pod naslovom "Bitka za Iran" objavljen 2013. glasi: "Vojni udar kojim su svrgnuti Mosaddeq i njegov kabinet Nacionalne fronte izveden je pod vodstvom CIA-e kao čin američke vanjske politike, zamišljen i odobren na najvišim razinama vlasti.”
Preokrenuvši raniju američku politiku, predsjednik Dwight D. Eisenhower ovlastio je CIA-u da potakne državni udar u Teheranu. Dokumenti objavljeni na arhivskom web-mjestu CIA-e pod protokolima o slobodi informacija detaljno opisuju kako su Sjedinjene Države – uz britansku pomoć – projektirale puč, kodnog naziva TPAJAX od strane CIA-e i Operation Boot od strane britanske MI6.
Prvi pokušaj svrgavanja demokratski izabrane vlade Irana 15. kolovoza 1953. nije uspio. Fatemija je uhitila rojalistička skupina časnika i vojnika, ali je na kraju pušten. U strahu od očitog neuspjeha državnog udara, Mohammad Reza Pahlavi odmah je pobjegao u Bagdad.
Ujutro nakon prvog pokušaja državnog udara, dok je Mosaddegh još uvijek bio snažan zagovornik ustavne monarhije, Fatemi je savjetovao Mosaddeghu da proglasi republiku u svjetlu neuspjelog pokušaja državnog udara. U večernjim satima istog dana, Fatemi je u vatrenom uvodniku i javnom govoru osudio šaha kao "hirovitog i krvoločnog", "slugu Britanaca" i "bagdadskog lopova".
Drugi pokušaj državnog udara 19. kolovoza 1953. vratio je šaha na vlast. Prema deklasificiranim dokumentima i zapisima CIA-e, neke od najstrašnijih mafijaša u Teheranu CIA je angažirala da organiziraju prošahove nerede. Urede Fatemijevih novina napala je i spalila masa koju je potaknuo iranski agent CIA-e. Ostali ljudi koje je plaćala CIA dovedeni su u Teheran u autobusima i kamionima i preuzeli su ulice grada. U sukobu je ubijeno između 200 i 300 ljudi.
Mosaddegh je uhićen, a Fatemi je otišao u ilegalu. Sklonivši se u sigurnu kuću, Mosaddegh je 21. prosinca 1953. osuđen na trogodišnju samicu u vojnom zatvoru. Kada je čuo kaznu, Mosaddegh je rekao: “Izuzetno sam zahvalan što ste me osudili. Zaista je večeras iranska nacija shvatila značenje konstitucionalizma.” Ostao je u kućnom pritvoru u svojoj rezidenciji u Ahmadabadu do svoje smrti u ožujku 1967. u dobi od 84 godine.
Fatemi je otkriven i uhićen u ožujku 1954. Mučen i osuđen od strane vojnog suda u listopadu za "izdaju šaha", Fatemi je pogubljen strijeljanjem u studenom 1954.
U kolovozu 1954. AIOC je stavljen pod kontrolu međunarodnog konzorcija. Inicijalno, vlasnički udjeli u konzorciju predloženi su da se podijele na sljedeći način: 40% da se ravnopravno podijeli između pet velikih američkih kompanija; British Petroleum će imati 40% udjela; Royal Dutch/Shell će imati 14%; i CFP, francuska tvrtka, dobit će 6%. Iran je sada dobio 25% dobiti u usporedbi s 20% prvobitnog ugovora s AIOC-om. (Nasuprot tome, Saudijska Arabija i druge zemlje koje eksploatiraju naftu u regiji dobivale su do 50% profita u suradnji s američkim naftnim kompanijama u isto vrijeme.)
Mosaddeghovo svrgavanje učvrstilo je vladavinu šaha sljedećih 26 godina, osiguravajući da će iranska monarhija zaštititi naftne interese Zapada u zemlji. Tek 1980., nakon što je šahov režim koji su podržavali SAD i Britanija svrgnut narodnim ustankom 1979., iranska naftna industrija nacionalizirana je u ono što je danas poznato kao Nacionalna iranska naftna kompanija (NIOC).
Hvala Vam.
Ovo je napisano 2006. Svijet se promijenio. Kineska dolarska ekonomija je upola manja od američke, ali mjereno stvarnim robama i uslugama, Kina je 2014. prestigla SAD (u Kini je sve mnogo jeftinije), a Iran je dio novog Puta svile.
SSSR se raspao '89, a CIA je manipulirala Jeljcinom da uništi rusku vojsku, industriju, obrazovni sustav i, kada je Rusija dana Puinu '99, on nije imao ništa i dopustio je SAD-u da uzme Afganistan, Irak i Libiju, što SSSR to nikad ne bi dopustio. Godine 2013. Siriju je spasio a) Cameron koji je pozvao na glasovanje; a zatim b) parlament Ujedinjenog Kraljevstva koji je izglasao da je pogrešno napasti Siriju. Ali Rusija se obnavljala, usprkos tome što nas je New York Times uvjeravao da je Putinova vojska samo Photoshop (sjećate se kada je Zapad rekao da je Hitlerova vojska samo jedna tvrtka koja uvijek iznova obilazi kvart? Ne uspoređujem Putina s Hitlerom, ovo je o tome kako se Zapad uvijek vara). Putin je 2015. rekao da bi, ako SAD pokuša zauzeti ruske baze u Siriji, to značilo rat. Sve su američke novine rekle da je blefirao: kad mu je predsjednica Clinton naredila da odstupi i dopusti njezinom kandidatu da bude predsjednik Rusije, on neće imati drugog izbora nego krotko se povinovati. Srećom, nekoliko glasača dalo je fakultet Trumpu, koji je obećao da će sve dječake i djevojčice vratiti kući. Lagao je, ali nije započeo nove pucačke ratove. Još. On je samo nastavio i proširio sve pucačke ratove koje je naslijedio od Obame. Započeo je velike nove trgovinske ratove. SAD zabranjuje bilo kojoj naciji da trguje s Iranom, Sjevernom Korejom i Venezuelom i gotovo se potpuno pridržava, ostavljajući Iran na rubu potpunog kolapsa. Nadaju se da mogu izdržati do 2021., kada su ih svi 'stručnjaci' uvjeravali da će netko sličniji Obami sigurno preuzeti vlast, što je jamstvo da bi se moglo, ali i ne mora dogoditi.
Svi se možemo nadati da će se Trump držati trgovinskih ratova, ali, kao i s njegovim reizborom, nitko nema pojma što će se dogoditi.
Larry/,
Biblijski mitovi su biblijski mitovi. Shvatiti ih ozbiljno... pa, u tome leži ludilo.
Pravo ludilo.
Izvrsno predavanje i članak. Ova prijetnja WW 111 ponovno je pokrenuta sadašnjoj Trumpovoj administraciji. Ovaj Kissingerov plan zarobljavanja nafte i plina Bliskog istoka i središnje Azije ažurira se iz sata u sat.
Živimo u najopasnijem vremenu.
Zašto ova moronska Nacija zvana Amerika nikada ne nauči iz svojih idiotskih neuspjeha u promjeni režima, iz svog prkosi uvjerenju koliko glupa Država može biti? Američki imperijalni "iznimnost" treba biti definiran u rječniku kao američki glupizam? Glupa nacija koja ima morone kao što je Trump na čelu i koja je najgluplja na svijetu s dosljednim činjenjem istih, glupih ponavljajućih pogrešaka i glupih radnji, koje nikada ne postižu željeni rezultat? Ovo je sigurno definicija ludila kao što je Einstein izjavio, beskrajno ponavljajući iste glupe gluposti, iznova i iznova i nadajući se drugačijem rezultatu? Zvuči glupo, ali baš kao što Forest Gump kaže: „Glupo je ono što radi glupost i nitko ne radi glupost bolje od dobrog starca iz A!
Spominjete muslimane, ali situacija kršćana je jednako loša. Zahvaljujući napadima na Irak i pokušajima svrgavanja sirijske vlasti koja je štitila kršćane, vjersko “čišćenje” kršćana u Iraku i Siriji poprimilo je epske razmjere, a nije poznato da su se mnogi od njih sklonili u Iran . Dok je iranska teokracija bila brutalna prema islamskim obraćenicima na kršćanstvo, oni su podržavali slobodu kršćana i Židova da prakticiraju svoju religiju. Iran ima 25 sinagoga i preko 600 crkava, sve rade, a iranska vlada podupire židovsku dobrotvornu bolnicu. Kršćanstvo u Iranu raste brže nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu. Saudijska Arabija, nasuprot tome, nema operativnih crkava ili sinagoga. Ipak, SAD, koji tvrdi da podupire kršćanstvo, sprijateljio se (9/11) sa Saudijskom Arabijom dok demonizira Iran, i provodi politiku zajamčenog uništavanja posljednjih utočišta za kršćanstvo na Bliskom istoku.
Hvala što ste ovo istaknuli. Ovaj izvrstan članak propustio je dotaknuti one apsolutno relevantne točke o kojima ste raspravljali u svom komentaru. Zahtijeva uređivanje cijelog članka, toliko je temeljno pitanje koje u cijelosti nedostaje u članku.
Točno. Pokušajte ovo objasniti gledatelju vijesti američkog Foxa.
“Oni su prihvatili nacističku doktrinu Schmitta i Straussa i Machiavellija i Nietzschea, “nadčovjeka”. Oni su superljudi, a muslimani su ološ na zemlji.”
Nietzsche nije bio simpatizer nacista. Bio je odavno mrtav. Njegova sestra je bila. Ubermensch nije bio sredstvo za veći nihilizam, već njegov cilj. Nakon brojnih dobrih, geopolitičkih argumenata, nema smisla pozivati se na pogrešne povijesne presedane. Pokušajte ne pasti na kulturne zablude.
Zlo nikad ne spava
“Zapamtite nakon 1973., što god bio prije toga, Izrael nije ništa više od mačje loptice Sjedinjenih Država. Oni rade ono što im Amerika kaže! Inače Izrael nije ništa više od propale države.”
Osjećaj Francisa Boylea iz 2006. da "Izrael nije ništa više od mačje loptice Sjedinjenih Država" na prvi je pogled lažan.
Takvi osjećaji u potpunosti zanemaruju realnost proizraelskog lobističkog utjecaja u američkoj politici i stupanj uplitanja Izraela u vanjsku politiku SAD-a.
Kao što je Kongresna istraživačka služba izvijestila prošle godine:
“Izrael je najveći kumulativni primatelj američke inozemne pomoći od Drugog svjetskog rata. Do danas su Sjedinjene Države osigurale Izraelu 134.7 milijardi dolara (tekućih dolara ili dolara bez inflacije) u bilateralnoj pomoći i financiranju obrane od projektila. Gotovo sva američka bilateralna pomoć Izraelu je u obliku vojne pomoći, iako je Izrael u prošlosti također primao značajnu ekonomsku pomoć.
“Na ceremoniji potpisivanja u State Departmentu 14. rujna 2016., predstavnici američke i izraelske vlade potpisali su novi 10-godišnji Memorandum o razumijevanju (MOU) o vojnoj pomoći koji pokriva FG 2019. do FG 2028. Prema odredbama Memoranduma o razumijevanju, Sjedinjene Države obvezuju se osigurati 38 milijardi dolara vojne pomoći (33 milijarde dolara u bespovratnim sredstvima za inozemno vojno financiranje plus 5 milijardi dolara u izdvajanjima za raketnu obranu) Izraelu. Ovaj memorandum o razumijevanju zamjenjuje prethodni 30-godišnji ugovor vrijedan 10 milijardi dolara, koji traje do fiskalne 2018. […]
“Za fiskalnu 2019. Trumpova administracija traži 3.3 milijarde dolara inozemnog vojnog financiranja za Izrael i 500 milijuna dolara pomoći za raketnu obranu kako bi se obilježila prva godina novog memoranduma o razumijevanju. Administracija također traži 5.5 milijuna dolara za financiranje pomoći migracijama i izbjeglicama (MRA) za humanitarne migrante [sic] u Izrael.”
Ove brojke ne uključuju ogromnu ekonomsku i ljudsku cijenu uzastopnih američkih vojnih akcija (brutalne američke "šape" i njezinih predvidljivih katastrofalnih posljedica) protiv nacija koje je Izrael smatrao svojim protivnicima, uključujući Irak, Libiju i Siriju.
Iran je sljedeći na popisu meta.
Ukratko, bez stalne goleme izravne i neizravne američke pomoći dobivene kroz spletke proizraelskog lobija, Izrael doista nije ništa više od propale države. Boyle je barem po tom pitanju bio u pravu.
Saudijska Arabija (novi BFF Izraela) sada je u dosluhu s proizraelskim lobijem i s entuzijazmom sudjeluje u američkim i izraelskim vojnim avanturama Osovine, ponajviše u Siriji gdje su plaćeničke snage koje podržava Saudijska Arabija opustošile velika područja zemlje.
U travnju 2015., Robert Parry je izvijestio da su Saudijci iskoristili arapsku državu treće zemlje da usmjere najmanje 16 milijardi dolara na izraelski "razvojni" račun. “Saudijske akcije izazvale su minimalne kritike od strane glavnih američkih medija i političkih krugova, dijelom zato što Saudijci sada imaju zaštitu izraelskog lobija”, primijetio je Parry.
Da, g. Boyle je u ovom govoru pokušavao prikriti izraelski utjecaj koji je doveo neokone u Drugi rat u Iraku.
Tvrdi da je cilj SAD-a na Bliskom istoku bio "dominirati izvorima nafte i plina u Perzijskom zaljevu", ali priznaje da su njegovi neokonzervativci iz UChicaga, uključujući Chalabi(!) i DefSec Wolfowitz(!), koji su postavili tri izraelska operativca Wurmser, Feith , i Perle (koji su dugo radili zajedno kako bi uvjerili Netanyahua da prevari SAD da vodi ratove u ime Izraela) u uredima DIA-e, CIA-e i NSA-e koji su Bijeloj kući "slali" poznate loše informacije o WMD-u od svog drugog priznatog kolege Chalabija da racionalizira Drugi rat u Iraku (vidi Bamfordov Izgovor za rat). Boyle je to znao prije ovog govora iz 2006., ali je to zanemario spomenuti.
Sasvim sam siguran da bi Iran i ostali bili sretni da nastave prodavati naftu SAD-u bez bombardiranja, unatoč tome što su SAD svrgnule njihovu demokraciju 1953. u ime Izraela i podvrgnule ih 26 godina diktature pod Šahom, završivši s iranskom revolucijom i preuzimanjem američke ambasade tamo 1979.
Ziokoni od početka koriste izgovor "to je nafta" za američke posredničke ratove za Izrael.
Nikada nisam smatrao potrebnim bombardirati lokalnu benzinsku postaju kako bih osigurao stabilnost opskrbe.
SAD je dobio vrlo malo iračke nafte nakon Drugog iračkog rata.
Sam F.,
Kažete, “…SAD su svrgnule njihovu (iransku) demokraciju 1953. u ime Izraela,…” Ne, SAD su svrgnule Mossedegha, demokratski izabranog, progresivnog predsjednika ne za Izrael nego za Veliku Britaniju koji je tvrdio da je perzijska nafta njihova vlastiti, kasnije ga nazvavši British Petroleum, zamolivši prvo Trumana da pomogne. Kad je Truman odbio, pitali su Eisenhowera koji je pristao, čime je postavljen šah. Divni Mossedegh odlučio je iskoristiti iransku naftu za Irance, a, naravno, neetični Britanci to nisu imali. Ne daj Bože da bilo koja država želi koristiti resurse za dobrobit svojih građana. SAD su se složile i uništile dobru zemlju. Otkako su Iranci odlučili povratiti svoju zemlju (ne znam zašto im je trebalo toliko dugo), SAD, bijesan, još uvijek ima kiv i traži načine da “vrati” zemlju koja nikada nije bila njihova. Još uvijek čujete ljude kako govore o Iranu koji drži taoce, kao da ti "taoci" imaju pravo biti tamo. Izrael je spreman za rat, kao i Saudijska Arabija, jer su glupi jer Iran nije nikakva prijetnja Izraelu.
To je doista standardno objašnjenje američkog rušenja demokracije u Iranu 1953., a možda je bilo dovoljno da su prethodnik BP-a i američke naftne kompanije tako željele. Ali sve više sumnjam da se to ne bi dogodilo da nije bilo Izraela. Možda su cionisti viđeni kao uporište ili klin za podjele muslimana.
Naravno, netko bi mogao tvrditi da se Izrael ne bi dogodio da nije bilo nafte. Palestina je bila najsiromašniji od mogućih izbora kao utočište za Židove, jer su cionistički ekstremisti tamo već stekli neprijatelje do 1930-ih. Čini se vjerojatnim da se barem prethodnik BP-a složio sa cionistima do 1950-ih da će napredovati zajedno.
Abe, Sam F i Rob Roy-
Mislim da je pogrešno razmišljati o SAD-u, Velikoj Britaniji, Izraelu i Saudijskoj Arabiji kao o zasebnim entitetima. Zapravo, vjerujem da je sve postalo jedno Carstvo, a podjela nacija samo je iluzorni plašt. Naravno, mi “obični ljudi” ne želimo o tome razmišljati na taj način, ali svi dokazi upućuju na to da djeluju u tandemu i bez obzira na svoje građane. To je podivljali globalizirani kapitalizam; a MIC, MSM i "obavještajne" agencije Five Eyes su samo sluge Carstva. Ne postoji stvarna individualna “nacionalna” odanost, osim za pokazivanje.
Oni žele cijeli kolač i radije će dići svijet u zrak nego podijeliti. Svatko tko ima viziju mirnog suživota u multipolarnom svijetu koji poštuje nacionalni suverenitet je neprijatelj s kojim se treba postupati u skladu s tim. Njihov glavni kamen spoticanja je rusko-kineski savez. Skoro su zauzeli Rusiju pod Jeljcinom, ali ih je Putin osujetio. I naravno, Kina također odbija status vazala.
Izraelski lobi doista je trenutno najmoćnija politička skupina na svijetu. Teško mi je povjerovati da nisu imali jaku ulogu u izboru Trumpa.
Budući da su najmoćnija politička skupina, igraju na sve strane. Hillarynih deset najvećih donatora bili su cionisti. Oni kontroliraju igru kontrolirajući sve igrače.
"Ali ako stvari izmaknu kontroli, potpuno su spremni upotrijebiti taktičko nuklearno oružje."
Ovo je zastrašujuća perspektiva. Koliko god sam siguran dok sjedim ovdje i pišem ovo, nema apsolutno nikakvog načina da Rusija dopusti Washingtonu da detonira nuklearnu bombu bilo gdje blizu svog južnog podzemlja. To znači da moskovski arsenal nuklearnih projektila očito djeluje kao svojevrsno sredstvo odvraćanja u korist perzijske države.
Iako je s psiho Boltonom na čelu sve moguće. A s ovom administracijom doista se morate odmaknuti svakih nekoliko dana kako biste analizirali stvari iz nove perspektive, b/c Trump je sličan uličnom uličarskom uličaru po tome što voli zasijati javnost i masovne medije. Tako da nikada niste sasvim sigurni gdje on sjedi na stvarima; mogao bi koristiti svog Bulldog Boltona da pripremi stvari za moguće pregovore s Teheranom u budućnosti. Neka vrsta rutine lošeg policajca dobrog policajca.
Hvala što ste objavili ovaj članak.
Fee Fi Fo Fum….Krv i novac tek su počeli…..opet!
Izrael će koristiti taktičko nuklearno oružje...
Ako mislite da će predsjednik Trump napasti Iran zbog prijetnji američkim snagama i saveznicima, niste pročitali sitna slova,
Vratimo se na napad na Irak 1991. Predsjednik George stariji zapravo je trebao napasti Iran kako bi ga Izrael okupirao, ali ga je zatrpao invazijom na Irak.
Napad na svjetske trgovačke centre 2001. godine organizirali su izraelsko/saudijski Mossadovi operativci, koji su planirali dati Bin Ladenovu terorističku skupinu za povratak u Iran,
2003. godine predsjednik George Bush mlađi prestao je napadati Iran, postao je svjestan izraelske prevare.
2005. Donald Trump, prijestolonasljednik Saudijske Arabije i sadašnji premijer Izraela izradili su plan vrijedan 3 bilijuna dolara za tamošnje hotelsko, odmaralište i nekretninsko carstvo do 2014. Izrael i Saudijski mossad pokrenuli su lažne vijesti protiv Irana Pokrenuto od strane Donalda Trumpa u pokušaju za Bijela kuća zašto, tako da može preusmjeriti vojne resurse u Izrael kako bi prikrio kako predsjednik Trump pljačka američke porezne obveznike kako bi platio svoj udio u carstvu nekretnina, oni koriste rusku špijunsku agenciju kao paravan za hakiranje i uplitanje u američke izbore i kako bi osigurali bijelo svjetska organizacija za podršku nadmoći koja će pasti nakon što Iran bude okupiran,
2019. Plan i lažni napadi na snazi kako bi se privukli saveznici da se bore u bliskoistočnom ratu s Iranom za Trumpa, dok Izrael sjedi na stupu ograde potičući daljnje nemire na Zapadnoj obali, u Gazi i Golanu dok cilja na Siriju koja je razorena borbom.
Saudijska Arabija će sada koristiti krizu u Jemenu, naftne tankere u Perzijskom/Arapskom moru kako bi unaprijedila situaciju kako bi osigurala napad na Iran.
Ovo također uključuje ubacivanje krtica kako bi se osigurali nemiri u Europi, Velikoj Britaniji kako bi ljudi bili svi za rat.
Veliki Izrael (google slika)
Postanak 15: 18
“U onaj dan Jehova sklopi savez s Abramom govoreći: tvome potomstvu dajem ovu zemlju od rijeke Egipta do rijeke velike, rijeke Eufrat.”
Moderna, sekularna, socijalistička država zvana Izrael nije Izraelsko kraljevstvo koje je osvojeno 722. pr.
Savez koji je Bog sklopio s hebrejskim narodom bio je uvjetovan. Ponovljeni zakon 28