Pogled se ne razlikuje od onoga kako su južnoafrički crnci gledali na izbore bijelaca u aparthejdskoj Južnoj Africi, piše As'ad AbuKhalil.
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Iizraelske izbore američki mediji tretiraju kao američku stvar. Tek nakon što sam došao u SAD 1983. shvatio sam u kojoj mjeri američki politički establišment ulaže u izraelske izbore. I sa svakim izborima, američki mediji i dominantna politička klasa pretvaraju se da će mir biti na dohvat ruke, ako samo ova (ili ona) strana pobijedi i da će povijesni kompromis biti postignut samo ako Palestinci pokažu malo pragmatizma.
Američke administracije ostaju neutralne prema izraelskim kandidatima (sve ih podjednako vole) iako su neki američki predsjednici favorizirali neke u odnosu na druge (Clinton je favorizirao Laburističku stranku, a Obama je favorizirao bilo koga osim Benjamina Netanyahua — nije da se prema Netanyahuovoj vladi odnosio išta osim ulizičko i velikodušno tretman kakav su izraelski čelnici navikli primati od američkih predsjednika).
Američki mediji namjerno pretjerano pokrivaju izbore u Izraelu, dijelom kako bi doprinijeli mitu da je Izrael jedina demokracija u regiji Bliskog istoka (Cipar je vjerojatno jedina zemlja koja zaslužuje tu etiketu). Libanon je održavao izbore davno prije nego što je Izrael (nasilno) stvoren, ali njegovi su izbori slabo popraćeni u američkim medijima.
Pretjerano pokrivajući izbore u Izraelu, američki i zapadni mediji djeluju iz rasističkih preferencija: izraelski čelnici bili su isključivo europski imigranti (ili potomci europskih imigranata), a ocrnjivanje i politička marginalizacija sefardskih Židova ne umanjuje sliku “samo demokracija." To ne spominje zlostavljanje arapskog stanovništva, kako unutar granica okupacijske države iz 1948., tako i onih koji su na Zapadnoj obali, u Gazi ili izvan Palestine.
Izraelski čelnici posjećuju Washington više nego drugi zapadni čelnici. Mit o deklariranim afinitetima i “zajedničkim vrijednostima” između dviju zemalja izmišljen je kako bi se prikrila povijesna evidencija antisemitizma unutar SAD-a i kako bi se prikrilo suučesništvo SAD-a u nedjelovanju Zapada prema holokaustu.

Plakat kampanje iz 2009. koji Netanyahua naziva najjačim po pitanju sigurnosti i gospodarstva. (Wikimedia Commons)
Pogledi Arapa na izraelske izbore ne razlikuju se od onoga kako su južnoafrički crnci gledali na izbore bijelaca u aparthejdskoj Južnoj Africi. Izrael se pobrinuo za uspostavljanje države u kojoj se glasovi nežidova ne broje i ne mogu činiti razliku. Ne možete protjerati 82 posto domorodačkog stanovništva neke zemlje, a zatim izbore u toj zemlji proglasiti demokratskima (nakon što ste domoroce pretvorili u mali — iako rastući — segment stanovništva s pravom glasa). Cjelokupna ideja o proglašenju Izraela kao "židovske države" je pravna obveza koju je preuzela Država Izrael prema svom židovskom supremacističkom podrijetlu i svrsi. U osnovi obećava Židovima u Izraelu da država (kroz svoju vojsku) neće dopustiti da broj ne-Židova ikada dosegne točku u kojoj mogu računati ili napraviti razliku. Ipak, taj sustav na Zapadu još uvijek nazivaju "demokracijom".
Tretira se kao sumnjiva zajednica
Arapi su, nakon što su protjerani iz svojih domova i nakon što je Palestincima nasilno oteta zemlja, tretirani kao sumnjiva zajednica koja je stavljena pod izravnu vojnu vlast od 1948. do 1966. (kada se Izrael već nazivao „jedinom demokracija na Bliskom istoku.”) Arapima su bile potrebne dozvole za putovanje iz jednog sela u drugo i većina se morala prijaviti u policijskoj postaji radi svakodnevnog preživljavanja. I niti jedan arapski pjesnik koji se uzdigao 1950-ih i 1960-ih (od Tawfiqa Zayyada, Samaha Al-Qasima do Mahmuda Darwisha) nije uspio napisati palestinsku nacionalističku poeziju, a da nije morao odležati u zatvoru i trpiti državno maltretiranje zbog svoje književne produkcije . Da je Izrael "jedina demokracija na Bliskom istoku" bio je - i jest - jedan od najofenzivnijih zapadnih političkih trikova u očima Arapa.
Molimo vas da odbijete porez donacija na našu Spring Fund Drive!
Neki su Arapi rano bili privučeni komunističkim skupinama u državi, jer su izraelski komunisti smatrani - ne uvijek opravdano - najmanje rasistima unutar fundamentalno rasističkog političkog spektra. Neki su se Arapi uzdigli unutar Izraelske komunističke partije, ali sve je više Arapa shvaćalo temeljna ograničenja države službeno utemeljene na doktrini apartheida. Odaziv arapskih birača uvijek je bio nizak, ali Arapi su 1970-ih uspjeli proizvesti vlastite "arapske stranke i liste", iako su podjele i rascjepi kvarili njihov politički nastup.
Cionistički pokret od svog je početka nastojao posijati razdor i podjele među Arapima, a nedavno deklasificirani izraelski dokumenti iz arhiva Laburističke stranke iz šezdesetih godina potvrdili su te izraelske planove. Oni ne samo da govore o sprječavanju “formiranja obrazovane klase” među Arapima, već i o stvaranju podjela među njima: “Trebali bismo nastaviti iscrpljivati sve mogućnosti [inherentne] politici komunističke podijeljenosti koja je urodila plodom u prošlosti i je uspio stvoriti barijeru — čak ponekad i umjetnu — između određenih segmenata arapskog stanovništvo".
Participacija kao propaganda
Palestinci u dijaspori i Arapi općenito gledali su s prezirom i dubokom sumnjom na arapsko sudjelovanje u izraelskim izborima i protivili su se arapskom predstavljanju u Knessetu. Arapski kritičari s pravom su istaknuli da je arapsko sudjelovanje, iako nije uspjelo postići nikakve značajne rezultate za arapsku manjinu, samo osiguralo dodatni sloj u izraelskoj političkoj legitimnosti i propagandi.
Promidžbene kabine izraelskog veleposlanstva u SAD-u često prikazuju arapske članove Knesseta bez objašnjenja da su svi oni bili podvrgnuti oštrom i diskriminirajućem tretmanu države: mnogi su često spriječeni govoriti, ili su izbačeni iz dvorana Knesseta, ili izravno izbačen iz Knesseta. Nadalje, političko sudjelovanje Arapa u Knesetu slabi argument Arapa protiv samog legitimiteta izraelske okupacijske države.
Dok stanovnici izbjegličkih kampova nikad nisu razlikovali laburiste ili Likud, jer su bombe padale na njih bez obzira pripada li vlada desnici, centru ili ljevici, čelništvo PLO-a često je stavljalo preveliki ulog u rezultate izbora.
Do 1970-ih i 1980-ih, vodstvo Yassera Arafata nije uspjelo uspostaviti uspješan oružani otpor protiv Izraela (jer je Arafat polagao takve nade u američki "mirovni proces", koji ga je isključio od samog početka) i nije uspjelo prekinuti američki bojkot Izraela. PLO. U potvrdi bankrota vodstva PLO-a, Mahmoud Abbas (koji je bio savjetnik Arafata za izraelska pitanja) uvjerio je Arafata da će promjena doći iz Izraela pod uvjetom da Laburistička stranka ostao na vlasti. Uredi PLO-a diljem svijeta (osobito u Parizu) otvarali su boce šampanjca kad su Laburisti pobijedili Likud. Nisu imali drugog načina djelovanja osim osloniti se na svog neprijatelja da im donese oslobođenje.
Nakon ovih izbora u Izraelu se neće puno promijeniti. Rasizam, agresivnost i prezir prema domaćem stanovništvu uvjerenja su koja dijele cijeli izraelski politički spektar. Nije da u Izraelu postoji novi rasizam: novi rasizam je stari rasizam Laburističke stranke, ali bez kamuflaže i slojeva prikrivanja.
Cijeli politički spektar Izraela nastavlja se pomicati sve više udesno, ali okupaciju i apartheid podmetnula je cionistička ljevica u Izraelu. Ideja da se Izrael mijenja (prema rasizmu i isključivosti) je mit koji su podmetnuli oni koji su cijelo vrijeme vjerovali da u Izraelu postoji "tabor mira". Politička debata između Netanyahua i njegovih protivnika pokazuje da su se obje strane natjecale u pokazivanju neprijateljstva i agresije prema Arapima. general Benny Gantz, koji se ovaj put kandidirao protiv Netanyahua, hvalio se brojem Palestinaca koje je uspio ubiti u Gazi 2014. godine, kada je stradala uvjerljiva većina žrtava civila.
Izrael se neće promijeniti sam od sebe, već će biti prisiljen promijeniti se promjenom regionalnog odnosa snaga i nepokolebljivosti palestinskog stanovništva. Više je ljudi diskvalificirano za glasovanje u povijesnoj Palestini nego onih koji imaju pravo glasa (uglavnom židovsko stanovništvo, uključujući bilo koju Židovsku osobu čim dođe u Izrael s bilo kojeg mjesta na svijetu). Palestinci koji su rođeni u Palestini 1948. i koji su za sobom ostavili domove i voćnjake bili su strijeljani na granici ako su se ikad pokušali vratiti. Za državu koja je ubijala, raseljavala i sprječavala povratak domorodaca ne može se reći da je demokratska, čak i ako je većinskom židovskom stanovništvu dopušteno da izabere tko će od njih voditi državu apartheida.
As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitka za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil
Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove. Molimo dodijelite našoj proljetnoj akciji prikupljanja sredstava klikom Donacije.
Posjetite naš Facebook stranici, gdje se možete pridružiti razgovoru komentirajući naše članke kako biste pomogli pobijediti Facebook cenzuru. Dok ste tamo lajkajte nas, pratite nas i podijelite ovaj članak!
Zapravo je prilično zabavno kako pseudo-pseudo-akademske gluposti razdražuju sve uobičajene antisemite.
Da se pseudo-pseudo-akademik odgovoran za ovo umjetničko djelo uopće potrudio pročitati stvarne intervjue sa stvarnim izraelskim Arapima, znao bi da je glavni razlog slabog odaziva bilo kažnjavanje njihovih (arapskih) predstavnika jer su dali prednost vlastitim uskim interesima nad interese svojih birača.
Zato Arapi nikada neće pobijediti: vjerovat će svakome tko im govori ono što žele čuti…
Izostavili ste da su takozvani Palestinci podržavali Hitlera tijekom 2. svjetskog rata
Tipična hasbara pčela. Židovi su uz pomoć Britanaca ukrali Palestinu
DA GLASOVANJE ima značaj, vladajuća klasa nam to ne bi dopustila ni ovdje.
Navodi se da SAD priznaje Izrael kao demokratsku državu unatoč uklanjanju preko 85% stanovništva...
Imamo vrlo sličnu povijest i legitimizirati Izrael znači legitimizirati vlastitu manjkavu i krvavu prošlost i sadašnjost.
Postoje i drugi čimbenici u koje treba biti siguran.
Kad su SAD bile izraelske dobi, vršile su genocid na dva kontinenta.
SAD NIJE PREPREKA DEMOKRACIJE!
Zasljepljujuće je očito da je najhitniji zadatak međunarodne zajednice eliminirati jedinu židovsku državu na svijetu i zamijeniti je 23. muslimanskom arapskom državom na svijetu. Na taj će način demokracija, raznolikost, mir i pravda biti zajamčeni zauvijek, kao što sada možemo vidjeti u susjednim muslimanskim arapskim demokracijama. Kada dođe taj sretan dan, Hamas i Hezballah će se dragovoljno razoružati, budući da će njihovi vojni ciljevi biti postignuti kada agresivni, militaristički entitet aparthejda nestane.
Nevjerojatno kako potomci egipatskih robova mogu imati takav učinak na milijarde vjernika proroka
koji je bio masovni ubojica, nepismeni pedofil
Izostavili ste riječ Bog.
jeste li sigurni, sam m čovjek je isprva mislio da razgovara s demonom u toj pećini
razuman čovjek bi mogao tvrditi da je to religija onog drugog tipa,
znaš, onaj kojem je Saul Alynsky posvetio svoju knjigu
Totalna bes feom od tipičnih cionističkih Židova. Židovi su ukrali palestinsku zemlju i ubili nebrojen broj Palestinaca od 1917. godine. Pravda će na kraju pobijediti jer je luk pravde dugačak
Ovdje je članak koji govori o tome kako je Izrael prekršio međunarodne konvencije o ljudskim pravima koje štite određene Palestince:
https://viableopposition.blogspot.com/2018/11/palestinian-children-and-israeli.html
Slični postupci jedne od nacija Osovine zla, Rusije ili Kine, bili bi osnova za ekonomske sankcije i prijetnju vojnom intervencijom, međutim, kao što svi znamo, generacije američkih političara pokazale su se prilično vještima kada je riječ o ignoriranju loše ponašanje Izraela.
O, tako istinito – jesu li Rusi, Kinezi ili, dodao bih, Iranci učinili *pola* onoga što je Izrael radio tijekom desetljeća od 1947. (a tijekom desetljeća između 1917.-1947. bilo je to uz puno britanskog popustljivosti, na na terenu kao iu dvoranama Westminstera), ne bi se uvele samo ekonomske sankcije, već i "humanitarne intervencije". Zasigurno protiv Irana da su učinili bilo što slično 70+ godina etničkog čišćenja, mučenja, bombardiranja, otimanja zemlje itd. itd.
Kao što prof. AbuKhalil ističe, današnja palestinska “građanska” populacija unutar samog Izraela je politički fragmentirana i to je ozbiljan problem – ali Izraelcima se tako sviđa.
Duboko je nesretna činjenica da su takve podjele, fragmentacije (političke, vjerske, socio-ekonomske) bile istinite za razdoblje prije Drugog svjetskog rata – a te su podjele Britanci snažno iskorištavali i osiguravali (sasvim namjerno) tijekom cijelog razdoblja svoje “Mandat”, tim bolje da pomogne cionistima i njihovim namjerama za palestinske zemlje. Kad bi se Palestinci mogli udružiti, u tim prvim godinama cionističkog ulaska u Palestinu, kako bi formirali snažnu, kohezivnu političku protusilu protiv britansko-cionističke. Stvari bi se mogle razviti prilično drugačije da su uspjeli prevladati svoje razlike dovoljne da učine ništavnim britanske i cionističke napore da zadrže te rascjepe.
Ujedinjeno Kraljevstvo mora odgovarati za isto koliko i SAD za uništenje – prošlo i tekuće – Palestine i Palestinaca.
Više od etničkog čišćenja, to je genocid kako otvoreno tvrde i podržavaju neki cionisti.
Kriviti rascjepkanost među Palestincima slično je okrivljavanju žrtve.
Suočeni s cionističkim terorizmom, Britanci i sila Rothschilda bilo kojoj konfiguraciji palestinske društvene strukture bilo bi teško obraniti se od agresora.
Hamas su u početku financirali cionisti kako bi se suprotstavio Fatahu.
Indijanci su također bili plemenski ("fragmentirani"), ali niti oni nisu bili odgovorni što nisu mogli izbjeći patnju pokušaja genocida.
Ne mogu pronaći više spominjanja cionističkog financiranja Hamasa. Može li referenca koja to podupire biti dostupna?
Bernard Fisher,
ovdje ćete naći kratki komad. Organizacija je izvorno bila Muslimansko bratstvo. Referenca govori u nekoliko riječi o "pod vodstvom šejha Ahmada Yasina i uz dopuštenje izraelskih vlasti", međutim, to je bila aktivna uloga Shin Beta.
http://www.oxfordislamicstudies.com/article/opr/t125/e1639
Još jedan: https://www.jstor.org/stable/3992661?seq=1#page_scan_tab_contents