LJUTI ARAP: Nova vlada Libanona suočava se sa starim nadzornicima

Uplitanje zaljevskih i zapadnih vlada u poslove Bejruta u stalnom je porastu, piše As'ad AbuKhalil za Vijesti o konzorciju.

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

ANakon devet mjeseci odgoda i političkih svađa, Libanon konačno ima novu vladu. Sabor će za nekoliko dana započeti raspravu o priopćenju Vlade (koje sadrži program nove vlade). 

Vijest o formiranju vlade prvi je objavio veleposlanik Ujedinjenih Arapskih Emirata u Libanonu, što je značajno jer izvještavanje zapadnih medija o Libanonu (koje je u potpunosti usmjereno na pokrivanje svega što je od interesa za Izrael) rijetko uključuje raspravu o dominantnom UAE-Saudijskom utjecaju i moć u Libanonu. 

Izraelski narativ o Libanonu – u smislu da postoje Iran i Hezbolah, ali nitko drugi – prevladao je u velikom dijelu zapadnog izvještavanja. Libanon je, kako u prošlosti tako i danas, arena regionalnih i međunarodnih sukoba, a sektaške stranke u zemlji pridružuju se – od 19.^thstoljeća — ovoj ili onoj vanjskoj sili. 

Zgrada libanonskog parlamenta. (Wikimedia)

David Hale, američki državni podtajnik za politička pitanja, posjetio je Libanon u siječnju kako bi pojasnio da SAD neće tolerirati da Hezbolah preuzme Ministarstvo javnog zdravstva; ili bilo koje službeno ministarstvo po tom pitanju. Hale je otišao dalje i naznačio kakva je "vrsta" vlade u Libanonu od interesa za vladu SAD-a. Takvo oštro uplitanje u libanonske poslove ne izaziva mnogo zaprepaštenja među zapadnim medijima i DC think tankovima koji su zauzeti ruskim oglasima na Facebooku tijekom posljednjih predsjedničkih izbora.

Punjenje vakuuma 

Formiranje libanonskih vlada nikada nije bila domaća stvar. Ali od 2005., kada je sirijski režim bio prisiljen — domaćim i međunarodnim pritiscima — povući svoje trupe iz Libanona (u jeku atentata na Rafiqa Haririja), zaljevske i zapadne vlade postojano popunjavaju vakuum snage. 

SAD, primjerice, često ima pravo glasa o ministrima kojima vjeruje i koje odobrava. Koalicija 14. ožujka — proamerička, prosaudijska i koja se sastoji uglavnom od desničarskih sunita, Druza i nekih kršćanskih političkih snaga u Libanonu — uvijek je to uzimala u obzir. Po istom principu, sirijski režim je imao svoje ministarske preferencije. Ali uloga Irana je silno preuveličana uglavnom zato što odnos između Hasana Nasrallaha, glavnog tajnika Hezbullaha od 1992., i Irana nije preslika odnosa saudijskog režima s njegovim libanonskim klijentima (ili odnosa između SAD-a i njegovih klijenti što se toga tiče). 

Sa`d Hariri, premijer, i Walid Jumblat, politički vođa Druza i čelnik Progresivne socijalističke stranke koji je poznat po svojim političkim oscilacijama i promjenama, primaju naredbe od saudijskog režima i SAD-a

Premijer Sa`d Hariri, lijevo, s bivšim američkim državnim tajnikom Johnom Kerryjem, Washington, DC, 2015. (State Department)

Nasuprot tome, Nasrallah ima daleko veći utjecaj u svom taboru. Pošteno je reći da iranski režim traži Nasrallahovo mišljenje i savjet više nego obrnuto. Nasrallah je glavni kreator politike iranske regionalne politike na arapskom istoku. Nijedan od klijenata saudijsko-američke koalicije nikada nije dosegao tu razinu utjecaja ili donošenja odluka - čak ni Rafik Hariri, koji je bio jednako dobar u primanju saudijskih naredbi kao i njegov sin.

Lažno navijanje za feminizam

Nova vlada ima četiri ministrice, što je rekord za Libanon i regiju. I neke zapadne vlade i mediji navijali su za imenovanje žene za ministricu unutarnjih poslova, što je prvi put u jednoj arapskoj zemlji. Njihovo iskrivljeno razumijevanje feminizma moglo bi ih jednog dana navesti da navijaju za imenovanje žene za šeficu tajne policije ili odjela za mučenje unutar tajne policije. Niti jedna ministrica nema feminističku agendu, a nova je vlada pokazala svoju neosjetljivost prema ženama kada je najavila osnivanje novog ministarstva za “rehabilitaciju žena i mladih”. 

Kasnije, kao odgovor na feminističku pobunu, naziv je promijenjen u "osnaživanje žena i mladih". Ali vlada nije shvatila da se pritužba ne odnosi samo na ime; povezivanje žena s mladima i djecom je klasični seksistički pogled. Ali to ne čudi za Sa`da Haririja koji je u prošlom kabinetu postavio muškarca na čelo ministarstva za ženska pitanja. 

Veliku pozornost izazvalo je ulazak Hezbollaha u novu vladu. No, Hezbolah je zastupljen u parlamentu od ranih 1990-ih i (od 2005.) u kabinetima. SAD je još jednom izrazio svoje neodobravanje zastupljenosti Hezbollaha u vladi i sve su zapadne vlade podigle uzbunu zbog vijesti da će Hezbolah (zbog izbornih razloga) inzistirati na ministarstvu temeljenom na službi. Ta ministarstva često primaju zapadnu pomoć i savjetovanje, a SAD nije želio da novac USAID-a dospijeva u ruke Hizbulaha. 

Poster Hassana Nasrallaha na skupu 2006. u Torontu protiv izraelske agresije/okupacije Palestine i Libanona. (humbleslave putem Flickra)

Hizbullah je u početku odbijao pritiske Zapada, ali je kasnije podlegao tim pritiscima imenujući liječnika (kažu da je Nasrallahov osobni liječnik, iako je vjerojatno da ima više od jednog liječnika) koji nije službeni član stranke. SAD je odgovorio prijetnjom sankcijama ako članovi ili borci Hezbollaha prime pomoć ili novac iz državnog proračuna. Ovo je naravno bizarno jer članovi i borci Hezbollaha — kao i drugi građani Libanona — primaju određene beneficije (socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje ili zajmove itd.) iz državnog proračuna. SAD je morao izraziti svoje negodovanje, ali malo je vjerojatno da će učiniti više od onoga što inače čini: uskratiti vođama Hizbulaha priliku da dođu u SAD kako bi posjetili Disney Land ili Disney World, i zamrznuti nepostojeću imovinu Hizbulaha voditelji.

SAD drži oružje na oku

SAD također zauzima čvrst stav protiv oružja Hezbollaha. Američki i zapadni dužnosnici ne umaraju se ponavljati da bi libanonska vojska trebala imati monopol nad oružjem u Libanonu (naravno, libanonski narod je povijesno uvijek bio naoružan). Ali ovo zapadno stajalište sada je slabije nego ikad: zapisnik s posljednjeg sastanka Višeg vijeća obrane Libanona procurio je u Al-Akhbar, ljevičarski bejrutski dnevnik, prije nekoliko tjedana, au njima je direktor Vojne obavještajne službe priznao da libanonska vojska ne može izdržati pred izraelskom vojskom dulje od 24 sata. 

CIA-ina karta Libanona iz 2002. (Wikimedia)

Ovo razotkriva stvarne motive koji stoje iza američkog inzistiranja na ulozi libanonske vojske u nacionalnoj obrani: SAD želi da Libanon bude slab kao što je bio prije uspona nacionalnog otpora (prvo su ga poduzele ljevičarske i sekularne skupine, a kasnije Hizbullah i drugi ). Od 1948. godine SAD su bile ključne u uskraćivanju Libanonu sredstava da se obrani od izraelske agresije. Ali od 2000. godine, kada je Izrael bio prisiljen na ponižavajuće povlačenje iz južnog Libanona, Izrael je odvraćan od napada na Libanon jer zna da sada postoji libanonska snaga koja – za razliku od libanonske vojske u povijesti – neće stajati po strani dok ona napada i ubija po volji. 

Nova vlada suočava se s teškom gospodarskom krizom. Dok libanonska funta ostaje relativno stabilna (zahvaljujući stalnoj intervenciji središnje banke), gospodarski rast je usporen. Obećanja o pomoći Zapada i Zaljeva tek su se pretočila u kapaljku, dok vlade Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata još uvijek nameću turistički bojkot Libanona (građani iz zemalja Zaljeva činili su najveći dio turističkog sektora). 

Corniche al-Manara, Bejrut, 2011. (turistički Marvikad iz Saudijske Arabije, putem Wikimedije)

Gospodarski rast je usporen, a desničarski političari krive sirijske izbjeglice za ekonomsku krizu. Nadalje, zapadne i zaljevske vlade obećale su paket zajmova (u okviru konferencije Cedar u Rim) pod uvjetom da Libanon provede niz "reformi". Te će reforme samo dublje vezati Libanon za zapadne vlade i kreditne institucije. Libanon već ima najveći dug po glavi stanovnika od bilo koje zemlje na svijetu, a "reforme" koje su nametnule zapadne vlade samo će Libanon još dublje potonuti u dugove i političku podložnost.

Suverenitet zemalja u razvoju sve je više ugrožen zbog inozemnih dugova i američke vojne intervencije te obuke lokalnih vojski. U vrijeme Hladnog rata zemlje u razvoju mogle su manevrirati između dva suparnika što im je davalo više moći i više suvereniteta. Libanon je danas iranski vazal u zapadnoj medijskoj propagandi, ali više kao vazal zapadnih i zaljevskih vlada u stvarnosti, usprkos prisutnosti oružja Hezbollaha.

As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je “Povijesnog rječnika Libanona” (1998.), “Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma” (2002.) i “Bitke za Saudijsku Arabiju” (2004.). On tweeta kao @asadabukhalil

Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove. Klikom dajte prilog našoj akciji financiranja na kraju godine Donacije.

Posjetite naš Facebook stranica gdje se možete pridružiti razgovoru komentirajući naše članke kako biste pomogli pobijediti Facebook cenzuru. Dok ste tamo lajkajte nas, pratite nas i podijelite ovaj članak!