Nova knjiga Setha Anziske o arapsko-izraelskom "mirovnom procesu" korisna je početna točka sukoba, ali ne ispituje u potpunosti paradoks rješenja Carterove administracije s kojim još uvijek živimo, tvrdi As'ad AbuKhalil.
Od As`ada AbuKhalila
Posebno za Vijesti o konzorciju
Nova knjiga Setha Anziske, pod naslovom “Sprečavanje Palestine: Politička povijest od Camp Davida do Osla” izazvala je veliku buku prije službenog objavljivanja prije nekoliko tjedana. Pisac je to spomenuo u novinskim člancima i primijetio da je iskopao važne dokumente. The knjiga, međutim, nije tako čvrst u svom palestinskom zagovaranju kao što su pretpostavljali pristaše cilja koji su ga hvalili na društvenim medijima i u recenzijama.
Anziska, predavačica židovsko-muslimanskih odnosa na Sveučilištu u Londonu, nastoji pronaći izvore trenutnog zastoja u "mirovnom procesu" koji su formulirali Amerikanci do Carterove administracije i njezinih sporazuma iz Camp Davida. Ali postoji nekoliko političkih i znanstvenih problema s knjigom:
- Čini se da naslov "Sprečavanje Palestine" i način na koji knjiga poriče palestinskom narodu slobodu djelovanja. Tretira projekt uspostave palestinske države kao da je to tek inicijativa Sjedinjenih Država koja jedina može odrediti sudbinu Palestinaca. Ovaj se pristup također odražava u istraživanju u kojem se konzultiraju izvori na engleskom jeziku (i neki hebrejski), ali se ne navode arapski izvori. Pozivajući se na memoare Shafiq Al-Hout, osnivač PLO-a, međutim iIntervjuiranje palestinskog novinara Bayana Nuwayhida al-Huta nije dovoljno upisati palestinski narod u ovu priču.
- Autorov odnos prema Carterovoj administraciji previše je dobrotvoran. Stavlja previše naglaska na ljudska prava kada je stajalište uprave bilo rezultat složenog procesa.
Pogled unutar Carterove administracije
Postojale su različite struje unutar uprave:
- Arabisti su vjerovali da se interesima SAD-a u regiji najbolje služi odgovorom na apel zaljevskih režima za intervencijom SAD-a u mirovnom procesu na Bliskom istoku kako bi se nametnuti pravičnije i pravednije rješenje nego ono što su diktirali Izrael ili SAD. Međutim, stajališta zaljevskih režima nisu bila u potpunosti posljedica njihova interesa za palestinsku pravdu – bili su osveta za čvrstu opoziciju od strane izraelskog lobija za prodaju oružja zemljama Zaljeva. Kako se izraelski lobi pomirio sa zaljevskim režimima i podržavao američko oružje u regiji do 1990., Zaljev se zalagao za "pošteno" američko rješenje smanjio i kasnije nestao.
Izraelski premijer Menachem Begin, lijevo, i američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brezinski igraju šah u Camp Davidu. (CIA)
- Anziska također nikada ne spominje da su Carterovi savjetnici za unutarnju politiku došli, cinično, na ideju "muzeja holokausta", ne toliko kao moralno sjećanje na žrtve povijesnog zločina, već kao način da umiriti židovske birače (što je uvredljivo za židovske birače i za žrtve holokausta).
- Savjetnici za unutarnju politiku vjerovali su da bi Carterov interes za bliskoistočno rješenje smanjio židovsku potporu Carteru na ponovnim izborima. To objašnjava ciničnu izjavu Hamiltona Jordana (Carterovog šefa kabineta) da će Carter postati predsjednik Zapadne obale.
- Tim za nacionalnu sigurnost na čelu sa Zbigniewom Brzezinskim vjerovao je da bi američko rješenje arapsko-izraelskog sukoba ojačalo strateški položaj SAD-a u odnosu na Sovjetski Savez.
- Postojao je i jak cionistički tabor unutar administracije koji je lobirao u korist izraelske nepopustljivosti. Potpredsjednik Walter Mondale (koji je gajio rane predsjedničke ambicije) pokušao je opstruirati Carterove mirovne napore.
- Unatoč Carterovoj retorici o ljudskim pravima, knjiga spominje kako je isti Jimmy Carter ugostio i hvalio osobe poput iranskog šaha i princa Fahda od Saudijske Arabije, između ostalih proameričkih despota.
Ponovno ispitivanje arapsko-izraelske povijesti
Autor je trebao započeti svoju kroniku u Nixonovoj administraciji i Rogersov plan. Čini se da njegova periodizacija Carterovoj politici daje poseban humanitarni prizvuk, budući da je ona bila nastavak prethodne američke politike koja je imala za cilj spasiti Izrael nakon rata 1967. godine. Taj se kontinuitet može vidjeti u knjizi u imenima poput Dennisa Rossa, bliskoistočnog čovjeka za Reaganovu i Clintonovu administraciju i kao posebnog Obaminog pomoćnika; Martin Indyk, izaslanik za Bliski istok za Clintona i Obamu i Douglas Feith, koji je radio na pitanjima Bliskog istoka u administracijama Reagana i Georgea W. Busha.
Jedan od najvećih autorovih nedostataka je njegova nesposobnost da transcendira cionistički senzibilitet u donošenju suda o činovima političkog nasilja. Njegov ton i jezik bijesa i gnušanja prema činovima palestinskog političkog nasilja u oštroj su suprotnosti s njegovim nedostatkom prosudbe o dugoj povijesti izraelskih ratnih zločina, masakra i invazija.
On ležerno koristi riječ "terorist" za palestinske akte političkog nasilja, ali je ne primjenjuje na dugu evidenciju terorizma i ratnih zločina koje podržava Izrael. Na primjer, on se poziva na "istinsku zabrinutost Izraela zbog terorističkih napada 1970-ih." Je li autor mišljenja da Palestinci u izbjegličkim kampovima koje su izraelske vlade redovito bombardirale iz zraka, kopna i mora nisu gajili takvu zabrinutost zbog izraelskih terorističkih djela?
Anziska stavlja sva djela palestinske oružane borbe u istu rubriku terorizma, bez istraživanja elementarnog prava palestinskog naroda na samoobranu.
Autor navodi samo “najmanje” 5,000 žrtava (uglavnom civila, naravno) izraelske invazije na Libanon 1982., kada čak i desničarske libanonske novine, An-Nahar, dao je procjenu od 20,000. Anziska navodi broj od 20,000 5,000 u dijelu bilješke, ali se u tekstu zadržava na XNUMX XNUMX.
Bashir Gemayel (Georges Hayek / Wikimedia)
Knjiga je koristan i informativan prikaz mirovnog procesa, ali je rijetko originalan. Na primjer, Dokument Sabra i Shatila o čemu on govori u poglavlju o izraelskoj invaziji na Libanon nije (suprotno onome što on tvrdi) potpuni tajni klasificirani dodatak izvješća Kahanove komisije. Moj vlastiti sud je da jato zapravo nije ni cijelo slijepo crijevo.
Ono iz čega je autor dobio William Quandt, bliskoistočni znanstvenik na Sveučilištu Virginia, je ono što je izraelska vlada dobrovoljno podnijela obrambenom timu Vrijeme časopis u poznatom slučaju Sharonina tužba protiv publikacije. Izraelska cenzura je notorno stroga i politička, a ono što je autor dobio bio je dio (najvjerojatnije redigiran) iz neobjavljenog povjerljivog dodatka izvješća Kahanove komisije. Ali originalnost nalaza u izvješću manja je nego što autor pretpostavlja možda zato što ne zna čitati arapski.
U 2017, Jurja Freiha, bivši šef kabineta pokojnog novoizabranog libanonskog predsjednika Bashira Gemayela, objavio knjigu pod nazivom “S Bashirom” u kojem je objavio zapisnike sa sastanaka Gemayela i Ariela Sharona.
Zapisnik s tih sastanaka jasno pokazuje da su obje strane detaljno raspravljale o planu za pristalice Falange da napadnu izbjegličke kampove Sabra i Shatila i uključe se u masakre u ime izraelske okupacijske vojske i njezinih surogat milicija u Bejrutu. Freiha tvrdi da je bio prisutan kada su oba vođa spomenula invaziju na logore.
To nije navedeno u Anziskina knjiga.
Kontradikcija s Carterovim 'Mirovnim naporima'
“Sprečavanje Palestine” toliko je namjerno staviti pozitivno svjetlo na Carterove “mirovne napore” da Anziska prihvaća ideju da je olaka predaja egipatskog predsjednika Anwara Sadata izraelskim uvjetima u pregovorima potkopala napore SAD-a u promicanju palestinskih interesa. On citira Carterove dužnosnike kako bi pokazao da su htjeli da Sadat pogura značajnu palestinsku samoautonomiju. Ali nije za vjerovati da je supersila trebala Sadata da izvrši pritisak na Izrael u ime SAD-a kako bi unaprijedio palestinska prava kada SAD ima mnogo više utjecaja na Izrael.
Baš kao što Sadata nije bilo briga za palestinska prava, SAD je bio voljan povući izjave i izdati retoričke korekcije kako bi umirio izraelsku vladu.
Camp David u rujnu 1978. (Wikimedia)
Ova će knjiga poslužiti kao koristan uvod za tečajeve o arapsko-izraelskom sukobu na sveučilišnim kampusima. Pruža zanimljivu i sveobuhvatnu kroniku mirovnog procesa od Carterove administracije.
Ali paradoks Carterove administracije (i ove knjige) je da je administracija koja je učinila najviše (u teoriji) da pronađe sveobuhvatno rješenje (pod uvjetima koji su mnogo prihvatljiviji izraelskoj strani nego palestinskoj strani) ista administracija utrla je put većoj izraelskoj okupaciji i agresiji izbacivanjem Egipta iz jednadžbe kako bi se Izrael po prvi put mogao boriti na jednoj fronti.
Želja da se Egipat odvuče od "arapskog stada" u Izraelu bila je previše primamljiva za Carterovu administraciju da bi se stvarno brinula za ljude koji nikada nisu bili važni nijednom američkom predsjedniku.
Camp David je na kraju postao najvažniji pojedinačni čimbenik u omogućavanju, čak i poticanju Izraela da se uključi u uzastopne invazije Libanona i palestinskih teritorija. SAD je prodao Palestince kako bi postigao stratešku korist za izraelsku okupaciju.
As'ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je Povijesnog rječnika Libanona (1998.), Bin Ladena, Islama i novog američkog “rata protiv terorizma” (2002.) i Bitke za Saudijsku Arabiju (2004.). Također vodi popularni blog The Angry Arab News Service.
Ako cijenite ovaj originalni članak, razmislite o tome doniranje u Consortium News kako bismo vam mogli donositi više priča poput ove.
Igram šah:
Da je bilo publike – gledajući Begina i Blezinskog kako igraju šah i koga briga gdje.
Gledaju li ljudi stvarno druge ljude kako igraju šah??
Zanimljivo je otprilike kao gledati utrku puževa.
Slika je bila namještena da pokaže da su ova 2 lika šik ... molim.
Svi pokušaji prema “mirovnom procesu” odlučno su i naglo okončani ubojstvom izraelskog predsjednika Yidzaka Rabina.
Sada već dvadesetogodišnji izraelski diktator, Bibi Netanyahu, smatra se glavnim urotnikom u zavjeri za ubojstvo Rabina.
Kontinuirani pokolj i okrutno zlostavljanje palestinskog naroda je humanitarna sramota.
Sramota, sramota za Trumpa jer je pohvalio Nikki Hayley hvaleći njezin rad na ljudskoj tragediji koju nazivaju "izraelskim mirovnim procesom".
Izraelski zakon vis-a-vis prava građana sada se odnosi samo na židovske građane unatoč činjenici da Arapi žive u zemlji desetljećima.
Više od 15,000 Palestinaca u Gazi je ranjeno, a više od 500 ubijeno od dana kada je Trump preselio veleposlanstvo SAD-a u Jeruzalem. Zlonamjerno/ubilačko, bez poštovanja ponašanje Izraelskih obrambenih snaga prema ljudskim bićima u Gazi morbidna je i oronula ljudska horor priča 21. stoljeća!!!
Dok Trump i Hayley likuju nad lažnim "mirovnim procesom", na palestinski narod se gleda kao na životinje u kavezu; blokirani sa svih strana i racioniranim namirnicama, vodom i strujom te ostalim nužnim elementima osnovnog ljudskog opstanka/egzistencije.
Netrpeljivost vodi kleveti palestinskog naroda. Od cionističkih fanatika do pogrešnih “evanđeoskih kršćana”, smrtonosni progon i dehumanizacija Palestinaca nije daleko od, na primjer, dehumanizacije trgovine robljem – gdje se životi ne cijene, a ljudska bića se “smatraju kao ovce za pokolj". —
Ili da to izrazimo terminima SEKTE sudaca “ORIGINALISTA”, određena grupa ljudi(?) može se zakonski klasificirati kao '3/5 ljudi', kao i zakonski nazvati 'divljacima'.
U smislu našeg postupanja prema Jemencima ili Palestincima ili australskim “Aboridžinima” ili američkim starosjediocima — TKO ILI TKO SU PRAVI DIVLJACI! ?
PITANJE —-^—-
U smislu našeg postupanja prema Jemencima ili Palestincima ili australskim "Aboridžinima" ili američkim starosjediocima - TKO ILI TKO SU PRAVI DIVLJACI! ?
ODGOVOR —-^—-
Neobuzdana vlast u Palestini
od Jafara M Raminija
13. listopada 2018.
[izvod]
Moć o kojoj govorim je moć cionističkih okupatora naše zemlje koji se neće zaustaviti ni pred čim da istrebe svakog Palestinca s lica zemlje
lice ove zemlje i izbrisati svaki privid palestinskog života i kulture naše domovine predaka.
Ovu divlju moć omogućile su i jačale tijekom prošlog stoljeća razne zapadne sile, uglavnom Britanija, a zatim Sjedinjene Američke Države. Britanija je kroz Balfourovu deklaraciju iz 1917. učinila sve što je bilo u njenoj moći kako bi olakšala uspostavu židovske države na zemlji koju Britanija nije posjedovala, niti je nad njom imala pravo ili kojom je čak upravljala. Britanski cionisti u kabinetu Lloyda Georgea zalagali su se za uspostavu židovske domovine u Palestini i, kako kažu, ostalo je povijest. Osim što nije povijest. Traje i danas.
Upoznajte Laru Alqasem, 22-godišnju američku studenticu palestinskog podrijetla. Lara se prijavila za magisterij na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i bila je primljena. Zatim je zatražila studentsku vizu u izraelskom konzulatu u Miamiju i to joj je također odobreno. Stigla je u Izrael, kao što je i planirano, kako bi započela studije samo da bi je u zračnoj luci Ben Gurion dočekala stvarnost neobuzdane moći režima apartheida koji vlada Palestinom. Unatoč podnošenju svih potrebnih papira odbijen joj je ulazak, zadržana je i stavljena joj je naredba da bude deportirana. Njezin zločin? Njeno ime je Alqasem. Izraelske granične vlasti zahtijevale su da znaju ime njezina oca, ime njezina djeda, sve o njoj i na kraju su joj odbile ulazak, jer je u jednoj fazi svog mladenačkog života na Floridi označila 'sudjelovanje' na funkciji studentskog sindikata palestinskog pokreta BDS. Kao što svi znamo, Izrael ne tolerira nikakav otpor svojim zločinima niti bilo kakvu kritiku svog režima apartheida u Palestini.
https://countercurrents.org/2018/10/13unbridled-power/
TKO ILI TKO SU PRAVI DIVLJACI! ?
https://countercurrents.org/2018/10/13/unbridled-power/
Klanje u tijeku? Koliko su Palestinaca ove godine ubili Izraelci? Odgovor je 168 i većina ih je ubijena u neredima na granici pokušavajući ilegalno prijeći granicu,
Koliko je ljudi umrlo u Siriji ove godine? Oko 15,000!!!!
Sada je to klanje.
PS: Obavijestili ste me da je moj komentar objavljen.
Nikad nije bilo.
Imate li posebna pravila za komentare?
Napisao sam komentar (reference na dvije vitalne knjige)
.
Ispunjeni potrebni podaci. (Bilo je 9 komentara
u to vrijeme.)
Ništa se nije dogodilo jer su reference u mom
pogledaj ključ za razumijevanje, ponovo sam napisao komentar i
ponovno ga je poslao.
Tek treba biti tiskan.
Je li zato što oba djela ozbiljno propituju datost
mainstream razumijevanje? Nadam se da ne. (Oni su u različitim
polja.)
— Peter Loeb, Boston, MA, SAD
U Carterovoj Dnevnik Bijele kuće on opisuje stalan niz razočaranja jer ga je Begin opetovano izdao. To ga je dovelo do spoznaje da Izrael želi cijelu Palestinu, a njegovo sudjelovanje u mirovnim pregovorima samo je paravan. Na kraju je javno izjavio da Izrael nema interesa za mir i da je nacija aparthejda. Zbog toga je bio zabranjen iz MSM-a zajedno s drugim visoko upućenim kritičarima izraelskih djela i politike.
Carterova ograničena postignuća moraju se promatrati u kontekstu ogromne moći koju cionisti imaju u Americi. Za nove čitatelje CN-a, dana je sažeta povijest te kontrole
https://warprofiteerstory.blogspot.com/p/war-profiteers-and-roots-of-war-on.html
OSUĐENE I KVARENE ANALIZE
Sve analize koje se ne bave točno dokumentiranim
činjenice u knjizi Thomasa Suareza STANJE TERORA: KAKO TERORIZAM
STVORENI SUVREMENI IZRAEL mora propustiti razumjeti temu.
(Olive Branch Press, u SAD-u 2017.).
Povijest Palestine nalazi se u knjizi THE MYTHIC Thomasa L. Thompsona
PROŠLOST: BIBLIJSKA ARHEOLOGIJA I MIT IZRAELA (UK-
Slučajna kuća, 1999.; inače Basic Books, A Member of
Perseus Books Group).
Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Izvrsna, promišljena kritika knjige.
Iznesene točke su valjane i važne.
Samo ću spomenuti još jedno razmatranje, koje se često zanemaruje, ali vjerujem da je srž problema.
Izrael je doista američka kolonija, pied-a-terre na Bliskom istoku.
Njegova povijest nema veze, za uzastopne američke vlade, sa simpatijama prema Židovima ili užasima holokausta.
Američki establišment uvijek je bio prilično pristran prema Židovima kod kuće i nije ni prstom maknuo da pomogne situaciji u Njemačkoj 1930-ih. Čak je odbila brodove pune židovskih izbjeglica kojima je Hitler dopustio da odu.
Hitler se divio ljudima poput Henryja Forda, njegova je slika bila na zidu blizu stola Hitlerove kancelarke. Kao što se divio američkim zakonima koji podupiru sterilizaciju "nepodobnih", prema kojima su deseci tisuća nedobrovoljno sterilizirani prije nego što je Njemačka učinila isto.
Veliki novinar i kroničar nacista, William Shire, primijetio je 1930-ih da vjeruje da je vrlo moguće da bi Amerika mogla biti prva nacija koja će dobrovoljno postati fašistički, takve su bile stvarnosti koje je promatrao.
Ali kada su se interesi Washingtonskog establišmenta, koji su nakon Drugog svjetskog rata bili skloni svjetskoj dominaciji, prodali ideji da Izrael osigurava veliki američki klin na Bliskom istoku, slika se uvelike promijenila.
Sada imamo licemjerne prizore američkih političara – upravo one vrste ljudi u mnogim slučajevima koji bi prigrlili ograničenja za Židove 1930-ih – koji nose jarmulke i pretvaraju se da s poštovanjem dodiruju takozvani Zid plača. Nereligiozni ljudi, brutalni ljudi, nemilosrdni ljudi - takvo poštovanje.
Sve u svrhu sirovih nagona imperijalne moći, i apsolutno ništa drugo.
Američki političari čak se danas mogu potapšati po leđima jer su navodno učinili nešto vrijedno i humano za Židove koji su toliko povrijeđeni u Europi.
A tu je i dodatni bonus, osim što imamo tu koloniju na strateškom i ekonomski važnom mjestu, pod američkim pojmom demokracije "novac je sloboda govora", veliki lobi za distribuciju novca i utjecaja izrastao je, gotovo u političku industriju u Amerika.
Licemjerni američki političari, koji uvijek i bez pitanja podržavaju Izrael bez obzira na zlouporabe za koje je kriv, ne samo da se osjećaju dobro zbog onoga što čine za Židove u inozemstvu, već si osiguravaju udobnu potporu najbolje organiziranog lobija u zemlji. Ovo je dobar dan za posao.
Ali nerješiv i sramotan problem milijuna Palestinaca koji žive u potlačenosti i bez prava i bez budućnosti i koji su izloženi beskonačnom zlostavljanju ne može se nikada riješiti pod takvom osnovnom političkom strukturom.
A ti milijuni ne nestaju, ma koliko ih brutalne ubojice poput Netanyahua i Liebermana pokušavale zaraditi. Izrael je pohlepno stvorio problem koji ne može riješiti.
Amerika je, naprosto, pod ovom političkom strukturom, potpuno nepodobna za rješavanje najveće gnojne rane u svijetu ljudskih prava.
Nešto će jednog dana eksplodirati. Zato Izrael doslovno ima redove snajperista iza ograda koji pucaju na tisuće ljudi, nenaoružanih prosvjednika u Gazi, upravo sada. To je poput divljeg lova na veliku divljač, samo s ljudima, a niti jedan američki političar ne progovara, osim što hvali Izrael za "suzdržanost".
Jednostavno ne možete tako unedogled.
Mogli biste pomisliti da bi Izraelci, od svih ljudi, cijenili da nepravda i brutalnost imaju strašne posljedice.
Bilo bi komično da nije tako tragično da su SAD pod kontrolom Izraela samoimenovani nadzornik "mirovnog procesa" u Palestini, gdje se situacija (namjerno) samo pogoršava svake godine kako Izrael jača svoju okupaciju i ubija sve više starosjedioci. Možda SAD služi kao dobar (ili loš) model za Izrael, misleći na europsko preuzimanje onoga što je sada SAD, što je uključivalo mnoge iste čimbenike koje vidimo u Palestini, uključujući otimanje teritorija i genocid. Američka vojska uspostavila je predstraže na Zapadu s glavnom misijom istrebljenja američkih domorodaca. Sada u Gazi imamo snajperiste IDF-a čija je primarna misija ubijanje domaćih Palestinaca. Za Izrael su njegove "sigurne i priznate granice" u INSCR 242 granice Palestine.
Autor:
“Želja da se Egipat namami dalje od “arapskog stada” u Izraelu bila je previše primamljiva za Carterovu administraciju da bi stvarno marila za ljude koji nikada nisu bili važni nijednom američkom predsjedniku.
Camp David je na kraju postao najvažniji pojedinačni čimbenik u omogućavanju, čak i poticanju Izraela da se uključi u uzastopne invazije Libanona i palestinskih teritorija. SAD je prodao Palestince kako bi postigao stratešku korist za izraelsku okupaciju.”
Predsjednik Carter je dobio Nobelovu nagradu za mir jer je postigao samo za Izrael i Egipat. Nastavljamo plaćati Egiptu za njegovu izdaju palestinskog naroda. Moj je dojam da je Carter, kada više nije predsjednik, shvatio da je izdao palestinski narod. Nagrada za to nije bila još jedna Nobelova nagrada za mir, već oblik medijskog izbjegavanja.
Dobio je povoljnu pozornost kad je izjavio da je Bolton kreten, moja riječ. Naravno da je bio u pravu kao i kad je proglasio Izrael i državu aparthejda.
jedina realna nada za ovu rastuću katastrofu je jednodržavno rješenje: izrael priznat kao suveren u cijeloj palestini, od gaze do golana, i jedna osoba jedan glas u ovom eretz israelu. tada možemo smisliti što učiniti sa sljedećih pet trilijuna dolara koji se ne potroše na “sedam zemalja u pet godina” i dobrom voljom svijeta od sljedeća dva milijuna ljudi koje ne ubijemo.
na kraju krajeva, izraelci kontroliraju cijelu palestinu. njihov je, oni su ga osvojili i mogu ga braniti hidrogenskim bombama (u početku naoružani našim okidačima koje je ukrao holivudski producent mossada arnon milchan čija je treća produkcija, medusa touch, prikazivala avion koji je uletio u newyorški neboder. https://en.wikipedia.org/wiki/Arnon_Milchan).
rješenje s dva stanja je himera; tome se protive na najvišim razinama u izraelu i bio bi recept za daljnji sukob ako bi do njega došlo. samo jedno državno rješenje može ikada poboljšati živote palestinaca koji će tada postati izraelci. bit će daleko drugačiji od crnaca i bijelaca u južnoj africi. u eretz izraelu, većina ljudi ima prilično velike nosove, smeđu kožu je uobičajena pojava i crnu kovrčavu kosu. jedine kožice u hrpi su na (nekima) kršćanima. zapravo sve što je potrebno da postanete nerazlučivi jest naučiti drugi (vrlo sličan) jezik, napraviti novu frizuru i nositi drugačiji šešir. s tako radikalno promijenjenim motivacijama, ti će novi Izraelci iznenaditi mnoge svojom lojalnošću prema zemlji kojoj su konačno dio i koju mogu pomoći kontrolirati do određenog stupnja, umjesto da ih ona napadne i liši posjeda.
pa bi palestincima odmah bilo puno bolje. ostatak svijeta, posebice mi, bili bi prekrasno oslobođeni mučnog tereta. a za one Izraelce koji ne žele čekati sljedeći šamar, ubod, tijelo ili bombu u koferu, dobra prilika kao i svaka druga i bolja od većine.
Jeff Berg, vaš cionistički fašizam se vidi.
Naravno, natjerajte ih da se pokore cionističkom fašizmu, sve će biti bolje.
Ovdje nitko nije prevaren: morat ćete platiti drugima da se pretvaraju da se slažu.
Ili im prijetite lažnim optužbama.
Zašto ne biste otišli u Izrael prodavati svoje smeće?
Sretan ti fašizam.
Jeff, 137 nacija priznaje državu Palestinu, tako da je tvoj prijedlog mrtvo slovo na papiru. 137 nacija je 71% od 193 nacije u općoj skupštini, tako da je rezolucija Ujedinjenja za mir koja uvodi državu Palestinu u opću skupštinu nadohvat ruke i kasni. Što se tiče “uti possidetis” osvajanjem, možete zaboraviti na to.
Jeste li vidjeli najnoviju kartu onoga što je ostalo od «Palestine»? Osim ako ne možete uvjeriti izraelske čelnike da vrate ono što su ilegalno ukrali tijekom 50 godina, rješenje dvije države je de facto mrtvo, bez obzira na to koliko zemalja misli da mogu prkositi gravitaciji.
Jimmy Carter napisao je knjigu pod naslovom–PALESTINA -MIR A NE APARTHEID objavljenu 2006. dajući svoj stav o ovoj temi..–Rekao je da je njegov cilj bio pomoći u osiguravanju trajnog mira za Izraelce i druge na Bliskom istoku–
Kao što je prikazano u ovom članku, postoji značajna razlika u tome kako američki Židovi i nežidovi gledaju na državu Izrael:
http://viableopposition.blogspot.com/2018/06/who-backs-israel.html
Potpora bijelih evanđeoskih kršćana židovskom posjedu Izraela veća je nego bilo koje druge vjerske skupine osim modernih ortodoksnih Židova i gotovo je dvostruko veća od razine religiozne židovske podrške konceptu od Boga danog obećanja židovske domovine.
Ovdje nema iznenađenja.
Ali Cartersov trenutni položaj mogao bi biti zanimljiv.
Vjerujem da se zalagao za palestinska ljudska prava.
Je li se Carter javno zalagao za građanska prava Pal i palestinsku državu i/ili jednak status unutar Izraela?
Je li Carter kritizirao Izrael?
Zna li itko ovdje koja je Carterova trenutna pozicija?
Ne znam kako napraviti veze, današnji Guardian je izvijestio da je izraelska vojska ubila 3 Palestinca, jedan je bio dijete.