Ubojstvo novinara u Kašmiru

U ovom intervjuu s istaknutim autorom i urednikom, Vijayem Prashadom, Dennis J. Bernstein raspravlja o nedavnom uličnom ubojstvu novinara Shujaata Bukharija u Kašmiru.

Dennis J Bernstein

Veliki broj ljudi okupio se prošlog ponedjeljka u selu Kreeri u Kašmiru kako bi odali počast životu i novinarskom radu Shujaata Bukharija, ubijenog urednika Rising Kashmira. Bukhari, koji je živio pod stalnom prijetnjom, ubijen je dok je izlazio iz svog ureda prošlog četvrtka. Trojica do zuba naoružanih ubojica na motociklima otvorila su na njega vatru s desecima metaka, ubivši pedesetogodišnjeg obiteljskog čovjeka, zajedno s dvojicom njegovih zaštitara. Bio je na putu kući da prekine svoj ramzanski post sa svojom obitelji.

Bukhari, koji je već jednom bio otet i pobjegao, ubijen je ubrzo nakon što je preuzeo slučaj mladića, Kaisera Bhata, kojeg su sigurnosne snage tragično pregazile i ubile tijekom jednog od mnogih nedavnih uličnih prosvjeda u indijskoj administraciji Kašmir. Prošlog su utorka lokalne i regionalne novine u Kašmiru ostavile velike prazne prostore na kojima bi se obično pojavljivali uvodnici u čast visoko cijenjenog urednika i novinara.

Dugo sam razgovarao s piscem i poznatim autorom Vijayem Prashadom o životu i vremenu Shujaata Bukharija. Prashad je bio Bukharijev kolega—koji je godinama bio šef ureda hinduističkih novina u kojima se Prashadov rad također pojavljuje

Dennis Bernstein: Dobrodošao Vijay Prashad, lijepo od tebe što si ovo učinio.                                                                                         

Možete li nam reći nešto o Shujaatu Bukhari u kontekstu njegovog rada u tom opasnom dijelu svijeta?

Vijay Prashad: Shujaat Bukhari bio je vrlo cijenjen u Kašmiru i dobro poznat u drugim dijelovima Indije. Shujaat je godinama bio šef ureda hinduističkih novina za koje pišem. Zatim je bio voditelj ureda časopisa Frontline. Ti su časopisi visoko cijenili izvještaje koje je Bukhari podnosio iz Kašmira. Bio je vrlo pošten izvjestitelj, u doba kada su mnogi novinari samo stenografi koji pojačavaju glasove moćnika. Tu su i pravi novinari koji izazivaju narativ o tome kako svijet funkcionira. Bukhari je na iskren način izvijestio o tome što sukob u Kašmiru znači sa stajališta ljudi. Pravi novinari su ugrožena vrsta. Kad krenete izvještavati o svijetu sa stajališta ljudi, prelazite granicu nekog moćnog. Vidio sam toliko prijatelja – u Pakistanu, Afganistanu, Turskoj – koje je ubila država. Mog prijatelja koji je radio na priči o Bin Ladenu pokupila je pakistanska obavještajna služba u svibnju 2011. i njegovo je tijelo pronađeno osakaćeno sjeverno od Karachija.

DB: Možete li točno objasniti kako je ubijen? Vjerujem da je njegovo ubojstvo uslijedilo nakon njegova izvještavanja o ubojstvu aktivista, Kaisera Bhata, koji je pregažen na ulici tijekom prosvjeda.

Potpredsjednik: Dat ću vam malo konteksta. Sa stajališta države i stenografa/reportera, netko poput Kaisera Bhata, kojeg je pregazio džip, bio je zastranjenje, terorist. Ali ono što su Bukhari i drugi s velikom osjetljivošću pokazali jest da je Kaiser Bhat samo običan Kašmirac. On preokreće pitanje tereta dokazivanja: Ne moramo se pitati zašto je Kaiser Bhat postao militant. Ono što bismo se trebali zapitati je zašto svi drugi mladi ljudi ne postanu militanti. Kontekst Kašmira gotovo zahtijeva da se stanovništvo digne na ustanak. Indijska država sigurno nije cijenila vrstu Bukharijevog izvještavanja o Kašmiru. Također se izvještavalo da militanti nisu uvijek cijenili. Također je bio kritičan prema načinu na koji su neke militantne skupine zapalile situaciju, radeći za vlastitu korist, a ne za volju naroda. Ubili su ga maskirani napadači koji su došli na motoru. Malo je vjerojatno da će biti uhvaćeni ili da će njihovi voditelji biti identificirani. Ali bez obzira na to možemo li forenzički utvrditi tko je ubio Buharija, znamo tko ga je ubio. Upravo su moćnici bili ugroženi poštenjem ove vrlo hrabre novinarke.

DB: Ovo nije bila prva prijetnja ovoj hrabroj novinarki. Bio je otet u prošlosti.

Potpredsjednik: Oni koji su izvještavali s područja velikih sukoba vrlo dobro znaju opasnosti. Nakon što je otet, dao je izjavu da ne zna tko su neprijatelji. Kad netko uperi pištolj u tebe, ne znaš čiji je to pištolj. Niste vani da vodite raspravu s tom osobom. Ako te neka grupa milicije zaustavi na punktu i prisloni ti pištolj na čelo, ne razmišljaš na čijoj si strani. Misliš, ovo je kraj mog života. Upamtite da ovo nije samo kontrolna točka usred ničega. To su također i Sjedinjene Države koje su gađale ured Al Jazeere u hotelu Palestine u Bagdadu tijekom invazije na Irak 2003. godine. Ovo je ozbiljan problem, ovo zanemarivanje osobe koja je vani da bi dobila priču. Znamo da je kontrola priče vrlo važan dio ratovanja. Proganjanje novinara koji pokušavaju ispričati različite priče uvelike je dio agende ratovanja.  

DB: Za one slušatelje koji ne znaju puno o Kašmiru, možete li opisati koliko je tamo opasno?

Potpredsjednik: Regija je prostrano i lijepo mjesto. Postoje muslimani svih vrsta različitih tradicija. Postoje hinduisti, postoje budisti. Također se definiraju u smislu etničke pripadnosti i kulture. To je vrlo složeno mjesto. Nažalost, 1947.-1948. nova vlada Pakistana nije se mogla pomiriti s onim što se događalo u Kašmiru. Nije bilo uvažavanja samoodređenja naroda Kašmira. I nove države Indija i Pakistan zauzele su teritorij. Pakistan drži oko trećinu regije Kašmir, a Indija oko dvije trećine. Kina je zauzela dio zemlje u ratu protiv Indije 1962.                                                                                 

Stanovnici Kašmira osjećali su se otuđeno od indijske države. Kašmir je eruptirao u nekoliko navrata, gdje su ljudi prosvjedovali protiv indijske državne kontrole. Okvir je da je Kašmir sigurnosni problem i da se Pakistan infiltrira kako bi tamo stvorio probleme. Nešto od ovoga je, naravno, istina. Ali ključno pitanje nije pakistanska upletenost u Kašmir. Suštinski problem je otuđenje naroda Kašmira. To je eksplodiralo u masovnom ustanku 1980-ih, koji je odražavao Prvu palestinsku intifadu. Pokret za slobodu koji je započeo 1989. naišao je na golemu silu. Trenutno je između 700,000 i milijun indijskih vojnika u Kašmirskoj dolini. Prema podacima indijske vlade, ima samo 150 militanata. To je jako čudan omjer. Ova visoko militarizirana regija podsjeća na okupaciju. Sučelje ljudi s indijskom državom nije u obliku poštara ili socijalnog radnika. To je vojni časnik. Dok se indijska vlada ne pomiri s činjenicom da ne možete dopustiti da primarno sučelje države sa stanovništvom bude vojnik i dopustiti da sigurnost bude glavni okvir, dok se ne pomirite s tim i stvorite alternativni okvir, nema rješenje problema Kašmira.  

DB: Daje nam vašu procjenu ovog posljednjeg vala otpora u Gazi.

Potpredsjednik: Pozornost je bila usmjerena na Gazu, na perimetarsku ogradu. Izraelskoj vladi je vrlo teško skrenuti pogled s ovoga. To će izazvati bešćutnost ako se izraelska javnost ne pobuni protiv ovoga. Ali nije tako samo u Gazi. Zanimljivo je da smo na Zapadnoj obali, koja je dugo bila politički prilično tiha, posljednjih nekoliko tjedana vidjeli ljude koji izlaze na ulice zgroženi onim što vide, ne samo u Gazi, već iu SAD-u. preseljenje veleposlanstva u Jeruzalem i zauzimanje istočnog Jeruzalema. Vidimo novu glad u palestinskim zajednicama za novim projektom. Ono s čim se ljudi mire jest da je projekt nacionalnog oslobođenja iscrpio sebe. To je bilo jasno već u poznatom pismu zatvorenika iz 2004. Sada treba postojati novi program kako bismo se pomirili s novom stvarnošću. Vrlo je malo vjerojatno da je moguće rješenje s dvije države. Što je još moguće? Mora postojati neko jasno razmišljanje. Ne možete jednostavno imati emocionalnu reakciju. Moraju se pojaviti nove grassroots formacije, a ono što smo nedavno vidjeli na Zapadnoj obali – sa sindikatom poljoprivrednika i malim sindikatom te raznim drugim radničkim i seljačkim organizacijama koje izlaze na ulice – vrlo je ohrabrujući znak. To znači da narodne organizacije preuzimaju inicijativu. Nadam se da će artikulirati plan za vlastitu politiku, jer Palestina treba novu politiku.

DB: Zanimljivo je razmišljati o Jordanu u tom kontekstu. Palestinci su tamo veliki dio stanovništva. Oni na neki način pokušavaju igrati s oba kraja u sredinu.

Potpredsjednik:  Vrlo ste u pravu. Mislim da se prosvjedi koji su se dogodili u Ammanu i drugim gradovima nisu mogli ni zamisliti tek 2011. godine, tijekom Arapskog proljeća. Neposredni povod za prosvjede bilo je povećanje poreza od strane vlade. Razvio se međuklasni savez kako bi protestirao protiv toga. Ali to je bila samo iskra koja je izvela ljude na ulice. Ima tu nešto dublje. Jordanska vladajuća klasa imala je vrlo neobičan podređeni položaj u odnosu na Saudijsku Arabiju, Sjedinjene Države i Izrael. Kad su prosvjedi u Ramallahu, na primjer, s druge strane rijeke Jordan, u samom Jordanu vlada tišina. Zašto jordanska monarhija nije bila mnogo iskrenija u osudi masakra na perimetru Gaze? Ne bismo trebali pretpostaviti da se ovdje radi samo o porezima, problemu kruha i maslaca. Ima tu i nečeg odlučno političkog, nezadovoljstva monarhijom. Sposobnost pokretanja alternativnog programa je u Jordanu vrlo ograničena. Ne predviđam raskid sa Saudijcima, Amerikancima i Izraelcima. To postavlja teško pitanje za monarhiju u Jordanu. Uravnotežuje s jedne strane ovaj tabor Saudijaca, Amerikanaca i Izraelaca, a s druge strane vlastito stanovništvo koje ne voli taj savez. Ono što dobivamo su ove promjene kabineta, ali nema dugoročnog rješenja za Jordan.

DB:   Trumpova administracija zapravo se pojavljuje kao operacija nadmoći bijele rase. Podiže imigracijski aparat uspostavljen pod Obamom na višu razinu. Što mislite o razdvajanju obitelji na granici?

Potpredsjednik:    Nema sumnje da je Trumpova politika prilično odvratna. Sretan sam što ljudi u Sjedinjenim Državama uzvraćaju. Ali to seže do hvatanja indijanske djece, stavljanja u koncentracijske logore. Robovska djeca oteta iz njihovih obitelji. Ovo je stara priča u američkoj povijesti, za koju država nikada nije odgovarala. Ovo je puno dublji problem od Trumpa ili Obame. To je duboko u američkoj strukturi. Mislim da je krajnje vrijeme da se zemlja suoči s ružnom istinom o ropstvu. Uništene su cijele obitelji. Koncepti poput ljubavi oduzeti su ljudima afričkog podrijetla. Što se događa s njihovom djecom, koja se smatraju vlasništvom gospodara? Kako se to razlikuje od onoga što Trump sada radi?

DB: Vidimo da se američki izvjestitelji jako uzrujavaju zbog razbijanja obitelji, ali ne čini se da ih je baš briga kada Izraelci imaju politiku uhićenja i mučenja djece i razbijanja obitelji, što je jako teško ne primijetiti.  

Potpredsjednik:  To djelomično ima veze s određenom vrstom arogancije, da je Amerika bolja od ovoga. Ali zapravo, Amerika je upravo to. Ako kažete da smo iznimni i ako kažete da Izraelci to moraju učiniti iz sigurnosnih razloga, onda možete Izraelcima istovremeno oprostiti što tvrdite da su drugačiji. Ann Coulter je, primjerice, jučer rekla da su djeca koja dolaze preko granice djeca glumci. To je isti stav najtvrđih srca u Izraelu. Ukoliko se ljudi ne bune protiv takvih postupaka svoje vlade, duša tog društva će atrofirati i više neće imati sposobnost suosjećanja. To je ono što se događa u Izraelu. I, naravno, to je dio skleroze koja je zarazila i američku kulturu.

Dennis J. Bernstein je voditelj emisije “Flashpoints” na radio mreži Pacifica i autor Posebno izdanje: Glasovi iz skrivene učionice. Audio arhivi možete pristupiti na www.flashpoints.net. S autorom možete stupiti u kontakt na dbernstein@igc.org.