Pogođen očiglednim porazom u Siriji, agresivni prijestolonasljednik Saudijske Arabije Mohammad bin Salman uhitio je suparnike unutar elite kraljevstva i izazvao političku krizu u Libanonu, izvještava Dennis J Bernstein.
Dennis J Bernstein
Promjena je očito u tijeku u Saudijskoj Arabiji — prijestolonasljednik Mohammad bin Salman (MbS) osmislio je sumnjivu ostavku libanonskog premijera i uhitio neke od najbogatijih poslovnih ljudi kraljevstva i rivala unutar kraljevske obitelji pod optužbama za korupciju — ali točno ono što predviđa je teško čitati.
Saudijci su također zabrinuti zbog očitog poraza sunitskih džihadista koje podržava Saudijska Arabija u Siriji, uključujući militante Al Qaide i Islamske države. Kakve su onda posljedice za Saudijsku Arabiju i njezine regionalne saveznike?
Dana 20. studenog, nakon što je libanonski premijer Saad Hariri napustio Saudijsku Arabiju i ponovno se pojavio u Francuskoj, razgovarao sam s Vijayem Prashadom, profesorom međunarodnih studija na Trinity Collegeu u Connecticutu. (Hariri se od tada vratio u Libanon gdje ostaje premijer barem za sada.)
Prashad je glavni urednik LeftWord Booksa i direktor Tricontinentala: Instituta za društvena istraživanja. Autor je 20 knjiga, uključujući Smrt jedne nacije i Budućnost arapske revolucije.
Dennis Bernstein: Što mislite gdje je premijer Libanona sada i zašto je tamo?
Vijay Prashad: Saad Hariri je trenutno u Parizu. Emmanuel Macron je otišao u Saudijsku Arabiju i u biti spasio Saada Haririja iz tamošnjeg kućnog pritvora. Hariri je dao ostavku na saudijskoj televiziji. Vjerojatno mu je naloženo da podnese ostavku kako bi se stvorila politička kriza u Libanonu. Hariri je nagovijestio da bi se mogao vratiti u Beirut ovaj tjedan, ali nije sigurno da će se to dogoditi.
Dennis Bernstein: Mislite li da ovo pokreću iste sile koje stoje iza prijestolonasljedničkog uhićenja ključnih poslovnih ljudi i političkih osoba?
Vijay Prashad: Važno je istaknuti da je kriza u Libanonu generirana i iznutra i izvana. To je interno generirano jer Libanon ima čudan sektaški ustav u kojem su različite sekte u zemlji – suniti, šiiti, kršćani – podijelile vlast.
Jedan od vrlo važnih igrača u podijeljenoj vladi je Hezbollah. Hezbollah je, naravno, vrlo blizak iranskoj vladi i bio je protivnik Pokreta budućnosti Saada Haririja i njegovog oca.
Ali mnogo je važniji vanjski pritisak Saudijske Arabije. Od poraza vlade Saddama Husseina u Iraku, Saudijska Arabija je vidjela kako Iran rasteže svoja krila u regiji. Isprobao je različite strategije kako bi u biti vratio Iran unutar svojih granica. Rat u Siriji bio je jedna takva epizoda, kao i borba u Jemenu i pokušaj gušenja Katara. Sada, nakon neuspjeha u svakom od ovih pokušaja, Saudijska Arabija kreće na možda najosjetljiviju zemlju u regiji, a to je Libanon.
Prisiljavajući gospodina Haririja na ostavku i stvarajući političku krizu unutar Libanona, Saudijci žele vidjeti formiranje bloka unutar Libanona koji će pokušati izgurati Hezbollah iz političkog konsenzusa. To se neće dogoditi, ali diže napetost u regiji.
Dennis Bernstein: Ovo nije umjerenost u saudijskoj politici, kako se to prikazuje u zapadnom tisku.
Vijay Prashad: Važno je prepoznati da su potomci utemeljitelja Saudijske Arabije u osnovi dijelili vlast tijekom proteklih devedeset godina. Podijelili su institucije među različitim linijama i pobrinuli se da niti jedna linija ne dominira cijelim kraljevstvom. Svi su eksploatirali naftu i Sjedinjene Države su im dale nuklearni kišobran. To je bio osnovni red u Saudijskoj Arabiji. Budući da su bili od velike pomoći Amerikancima u antikomunističkom križarskom ratu, bilo im je dopušteno izvoziti svoju vrstu islama diljem islamskog svijeta.
Dakle, ovo je bio osnovni poredak sve dok Mohammed bin Salman, trenutni prijestolonasljednik, nije odlučio učvrstiti vlast. Uhitio je dijelove vlastite obitelji i pokušao staviti svu vlast pod vlastitu kontrolu. To je centralizacija moći koja se događa. Njegov razlog za to je zapravo vrlo zanimljiv.
U posljednjem desetljeću, Saudijska Arabija je koristila svoje naftne bušotine golemim kapacitetom. Preplavljuje međunarodna tržišta nafte naftom, držeći cijene niskima. Naravno, to nije bilo dobro za Saudijsku Arabiju, koja nikada nije diverzificirala svoje gospodarstvo. Suočava se s ozbiljnim nedostatkom platne bilance.
Mohammad bin Salman progurao je takozvanu "reformsku" agendu za liberalizaciju saudijskog gospodarstva. On želi da saudijska naftna kompanija Aramco izađe na javno tržište. Zauzeo je stav protiv korupcije za koju tvrdi da je zemlju koštala stotine milijardi dolara. On ide u lov na vrlo bogate u pokušaju povrata nekih od tih milijardi kako bi pomogao zatvoriti proračunski deficit unutar Saudijske Arabije.
Istodobno je govorio o potrebi obuzdavanja ekstremizma. Ali dok govori sve te stvari, on vodi izrazito antiiranski program, što je naravno crveno meso za ekstremiste. Nije jasno kako je mogao, s jedne strane, staviti ekstremiste na njihovo mjesto, dok je u isto vrijeme u osnovi papagajski ponavljao retoriku ekstremista.
Mogao bi ne samo konsolidirati moć od ostatka svoje obitelji, mogao bi konsolidirati moć od nekih svećenika i postati najekstremniji igrač u Saudijskoj Arabiji sa svojom retorikom protiv Irana. Nije to baš utješan prizor.
Ako se ova saudijska monarhija naglo sruši, u Saudijskoj Arabiji će nastati ozbiljan kaos. Cijeli institucionalni okvir postavljen je oko monarhije i ne postoji lako prepoznatljiva zasebna baza moći.
Dennis Bernstein: Usput, tko je uhićen u luksuznom hotelu tamo u Rijadu?
Vijay Prashad: Jedna od uhićenih osoba bila je moj bivši poslodavac. On je najbogatiji čovjek u Saudijskoj Arabiji i suvlasnik Twittera. Još jedna uhićena osoba također je jedan od najbogatijih ljudi u Saudijskoj Arabiji, koji je jako angažiran u Etiopiji. On posreduje u velikoj kupovini etiopske zemlje i rudnika zlata od strane Saudijske Arabije. Ovo su najbogatiji ljudi u zemlji. Tu je i oko 200 poduzetnika različitog imovinskog stanja koji se vode pod optužbama za korupciju.
Zanimljivo je jer će, s jedne strane, ovo prijestolonasljedniku priskrbiti dobru volju među stanovništvom, kojem je dosta pokvarenosti kraljevske obitelji. Ali ovo nije potpuna promjena sustava. Uostalom, prijestolonasljednik i njegov krug nastavit će se hraniti na koritu naftnih profita kraljevstva.
Dennis Bernstein: Kao što ste istaknuli, tajming je zanimljiv.
Vijay Prashad: Bio sam pomalo iznenađen što korporativni mediji nisu primijetili ovo. Otprilike tjedan dana prije uhićenja održana je velika konferencija investitora u Saudijskoj Arabiji. Prijestolonasljednik je zatražio od konzultantske tvrtke da napiše važno izvješće pod naslovom "Saudijska vizija 2020", u kojem je iznio planove za diverzifikaciju saudijskog gospodarstva od oslanjanja na naftu kako bi Saudijska Arabija postala neka vrsta "Singapura u pijesku". Koristiti bogatstvo zemlje kako bi joj pomoglo da ide u budućnost.
On planira izgraditi golemi novi visokotehnološki grad u sjevernoj Saudijskoj Arabiji na granici s Jordanom i Egiptom. Na ovoj konferenciji činilo se da su mnoge banke i hedge fondovi bili vrlo uzbuđeni da se uključe u ovaj projekt. Sada, ako želite podići povjerenje investitora, posljednja stvar koju biste trebali učiniti je uhititi neke od najbogatijih ljudi u vašoj zemlji.
Ali mislim da je ovo bila poruka koju je prijestolonasljednik želio poslati ovim investitorima, rekavši da neće tolerirati unutarnju korupciju. Ovo je jedna vrsta neoliberalne poruke bankama, da nećete morati brinuti o davanju mita i sl., ovo će se voditi na moderan način.
Dennis Bernstein: Kako vidite da se SAD i Trump uklapaju u sve ovo?
Vijay Prashad: Stav SAD-a pomalo je čudan. Neki su posjet Jareda Kushnera Saudijskoj Arabiji shvatili kao zeleno svjetlo dano za provođenje ove vrste unutarnjeg državnog udara, a možda i za napad na Libanon i Hezbollah. Siguran sam da u tome ima istine, ali, kao što sam rekao, ovo je dugoročna politika prijestolonasljednika da centralizira vlast i izvrši pritisak na Iran.
Ova politika prethodila je Trumpovoj administraciji. Obama je bio prilično zadovoljan idejom centralizacije vlasti u Saudijskoj Arabiji. Kongres je tek nedavno počeo govoriti protiv rata u Jemenu. Postoji dugoročni trend da Sjedinjene Države podupiru ovog prijestolonasljednika, posebno kako bi se oduprle iranskom utjecaju u regiji.
Trump je daleko agresivniji u svom stajalištu protiv Irana nego što je Obama ikada bio i mislim da je ohrabrio Izraelce. Kada je prijestolonasljednik pozvao Saada Haririja u Saudijsku Arabiju, pozvao je i Mahmouda Abbasa, čelnika palestinskih vlasti. Ne znamo što je rečeno na tom sastanku, ali od tada Saudijci i Izraelci puštaju priče da se njih dvojica sastaju. U isto vrijeme, Ujedinjeni Arapski Emirati pokazuju prijateljske geste prema Izraelu.
Možda Saudijci haluciniraju da će moći iskoristiti Izrael i Trumpovu administraciju da obave svoj prljavi posao u odnosu na Iran. Možda će početi ratom protiv Hezbollaha u Libanonu. Ali Hezbollah, koji je uspio izdržati izraelski napad 2006., sada je mnogo očvršćen u bitkama kao rezultat svog sudjelovanja u Siriji.
Nije vjerojatno da će se Hezbollah raspasti pod izraelskom vatrom. Zapravo, moglo bi nanijeti znatnu štetu Izraelu. Razumna politika u ovom trenutku navela bi nekoga da kaže da treba voditi ozbiljan razgovor između ovih zemalja o smanjenju napetosti, ali nitko to zapravo ne poziva.
Dennis Bernstein: Situacija s libanonskim premijerom mogla bi postati prilično eksplozivna, zar ne?
Vijay Prashad: Hezbollah je u potpunosti integriran u libanonski sigurnosni aparat. Nezamislivo je da bi Pokret budućnosti zapravo želio ostaviti po strani Hezbollah. I nezamislivo je da bi Pokret budućnosti pozdravio izraelski napad na Hezbollah.
Libanon je vrlo mala zemlja sa 4 do 5 milijuna ljudi. Godine 2006., kada je Izrael bombardirao ono što se smatralo Hezbollahovim područjima u Bejrutu, to je bombardiranje utjecalo na cijeli grad. Ne mislim da je Pokret budućnosti dovoljno glup da pozdravi izraelski napad na vlastito društvo. Moraju shvatiti da je cijela libanonska sigurnosna struktura isprepletena s Hezbollahovim iskustvom na bojnom polju i njegovom sposobnošću obrane juga Libanona.
Dennis J Bernstein voditelj je emisije “Flashpoints” na radio mreži Pacifica i autor Posebno izdanje: Glasovi iz skrivene učionice. Audio arhivi možete pristupiti na www.flashpoints.net.
General Wesley Clark: u iskrenom intervjuu, rekao je svijetu o planu Pentagona – da SAD napadnu 7 zemalja u 5 godina.
Plan Pentagona je da SAD uništi 7 zemalja u 5 godina.
I general Wesley Clark imenovao je zemlje.
Irak
Sirija
Liban
Libija
Somalija
Sudan
i dokrajčiti Iran.
Da... Libanon je definitivno na popisu.
Ne saudijski popis nego popis američkog Pentagona.
Je li glupo pretpostaviti da je SAD stvarni agresor ovdje i da je saudijski prijestolonasljednik Mohammad bin Salman samo majmun koji brusi orgulje u svemu ovome?
Kaže se da se KSA boji povratka svojih džihadista u Siriju, postavljajući pitanje gdje ih se može poslati. Bez sumnje drugdje u Africi unatoč pričama o njihovom preseljenju u JI Aziju. Poremetili bi samo u zapadnom Iraku. Kad bi ih KSA poslala na izraelske granice na Sinaju i Golanu i južnom Jordanu, i obučila ih da napadnu Izrael, mogli bi ujediniti sunite i šijite protiv pravog izazivača problema. Onda neka se bore od vrata do vrata u Izraelu za svoju vlastitu islamsku državu. I nastaviti tvrditi da se bori protiv terorizma kako bi izbjegao odmazdu.
“Samit u Sočiju bio je koreografiran do milimetra. Prethodno je Putin održao detaljne telefonske razgovore s Trumpom i saudijskim kraljem Salmanom (ne s MBS-om); emir Katara; egipatski Sisi; i izraelski Netanyahu. Paralelno sa sastankom vojnog vrha Sirije i Rusije, sirijski predsjednik Bashar al-Assad je navratio; neočekivani posjet Sočiju kako bi osobno rekao Putinu da bez ruske vojne kampanje Sirija ne bi preživjela kao suverena država.
“Činjenice na terenu su oštre; sirijska arapska vojska (SAA) – potpuno proširena, preobučena, preopremljena i ponovno motivirana – ponovno je zauzela Aleppo, Palmiru, Deir Ezzor i gotovo cijeli jugoistok; granice s Irakom i Libanonom su otvorene i osigurane; primirje je na snazi u više od 2,500 gradova; Turska je odustala od godina naoružavanja i podupiranja 'umjerenih pobunjenika' i sada je dio rješenja; ISIS/Daesh je u bijegu, sada samo manja ruralna/pustinjska pobuna.
“Daesh je gotovo mrtav – iako uvijek može doći do povratka Živih mrtvaca, s nekim opskurnim neo-al-Baghdadijem koji se predstavlja kao kalif u egzilu. […]
“Takozvani Visoki pregovarački odbor (HNC) – koji su u biti sirijske oporbene frakcije pod vodstvom kuće Saud – u rasulu je. Njezin vođa, Royad Hijab, nedavno je smijenjen u mutnim okolnostima. Te su se frakcije ponovno susrele u Rijadu, paralelno sa Sočijem, a Saudijci su se uglavnom sveli na vrištanje 'Assad mora otići'.
“MBS-ov rat protiv Jemena je katastrofa – da ne spominjemo stvaranje užasne humanitarne krize. Blokada Katara se pretvorila u farsu. Očigledno uplitanje u Libanon preko sage o Haririju kao taocu također se pretvorilo u farsu. Saudijska Arabija je izgubila i u Iraku i u Siriji. Sljedeći vanjskopolitički potezi MBS-a krajnje su nepredvidivi.”
Rat u Siriji, mir u Sočiju
Autor Pepe Escobar
http://www.atimes.com/article/syria-war-sochi-peace/
“Nije iznenađenje da je Donald Trump željan poništiti nuklearni sporazum s Iranom iz 2015., jednu od rijetkih Obaminih politika koje su povećale izglede za mir u svijetu. Trump je blisko povezan s ekstremnom desnicom Republikanske stranke, koja se protivila sporazumu od samog početka i koja je željna eliminirati islamističku vladu u Iranu bilo kroz izravnu invaziju SAD-a ili povjeravanjem posla Izraelu.
“Iznenađenje je da većina američkog vanjskopolitičkog establišmenta želi očuvati dogovor i žestoko je lobirala, iako neuspješno, kako bi natjerala Trumpa da ponovno potvrdi iransku usklađenost. Budućnost dogovora sada je u rukama Kongresa prema odredbama zakona koji su Obami omogućili suspenziju sankcija. Sankcije će se ponovno uvesti samo ako većina u Zastupničkom domu i Senatu glasa za to. Možemo očekivati intenzivno lobiranje vojske, bivših diplomata i iza kulisa State Departmenta kako bi spriječili Kongres da djeluje. Važni američki poslovni interesi također su signalizirali svoje protivljenje sankcijama. Ova podjela među elitama oko politike prema Iranu je dugotrajna, ali je od 2015. sazrela u više institucionalizirani oblik.
“Raskol odražava proturječja s kojima se suočavaju Sjedinjene Države u svojoj ulozi hegemonijske sile u svijetu u opadanju. […]
“Protivnici sporazuma s Iranom iz 2015. nastoje prije svega spriječiti ekonomski i geopolitički uspon Irana, koji bi mogao ugroziti položaj postojećih moćnika u regiji.
“Jedan od glavnih izvora protivljenja je Izrael i dio njegovih podupiratelja u Washingtonu, koji se brinu da je nuklearni sporazum samo prvi korak u širem približavanju SAD-a i Irana. Ako se dvije zemlje približe i rade zajedno na rješavanju sukoba u Iraku, Siriji, Libanonu i drugdje, Izrael više ne bi bio jedini vjerodostojni zastupnik Sjedinjenih Država na Bliskom istoku. Pod tim uvjetima SAD bi mogao prekinuti svoju bespogovornu potporu izraelskoj beskonačnoj okupaciji i izvlaštenju zemlje na Zapadnoj obali, njegovim teritorijalnim i ekonomskim sukobima s bliskim susjedima i njegovom natjecanju s Iranom kao središtem regionalnog gospodarstva Bliskog istoka.
“Zaljevske diktature, predvođene Saudijskom Arabijom, drugi su izvor protivljenja. Iran bez sankcija mogao bi izvoziti više svojih ogromnih rezervi nafte i plina, potkopavajući dominantan položaj Saudijske Arabije na tim tržištima. Proširenje iranskog izvoza dovelo bi do nižih cijena nafte i plina, što bi Saudijsku Arabiju i njezine saveznike u Zaljevu koštalo dijela prihoda. Političke implikacije su jednako prijeteće. Ako bi se odnosi SAD-a i Irana poboljšali, SAD ne bi nužno stale na stranu Saudijske Arabije u njezinom brutalnom ratu protiv jemenskih civila ili u sporovima oko Egipta, Bahreina i drugih zemalja u kojima Saudijci podupiru represivne sunitske režime. Strahove zaljevskih režima ponavljaju i njihovi zagovornici u Washingtonu, uključujući američke kreatore politike koji režime vide kao pouzdane zaštitnike statusa quo na Bliskom istoku, think tankove sa sjedištem u SAD-u koje financiraju zaljevske države i američke obrambene tvrtke koje ih prodaju milijarde dolara u oružju.
“Kao rezultat toga, moćan segment vanjskopolitičke elite SAD-a smatra da svojim interesima najbolje služi kontinuirana potpora SAD-a ratobornosti Izraela i Saudijske Arabije i kontinuirana marginalizacija Irana. Taj segment uključuje veći dio Republikanske stranke, koja otvoreno zagovara militaristički unilateralizam. […]
“Koja će strana pobijediti – široki krugovi diplomata, vojnih čelnika i poslovnih rukovoditelja koji naglašavaju troškove otkazivanja sporazuma iz 2015. ili uži interesi elite koje utjelovljuje Bolton, koji bi ugrozili dugoročne interese svoje klase za radi vlastitih ekonomskih, političkih i ideoloških planova?
"Višestruki pokretni dijelovi u ovom sukobu, zajedno s Trumpovim čudnim ponašanjem, čine ishod teškim za predviđanje."
Tko želi poništenje sporazuma s Iranom?
Richard Lachmann, Michael Schwartz i Kevin Young
https://www.counterpunch.org/2017/11/27/who-wants-the-iran-deal-canceled/
Mislio sam da Salman bin Abdulaziz Al Saud ima demenciju?
> Mislio sam da Salman bin Abdulaziz Al Saud ima demenciju?
To je drugi član kuće Saud na kojeg mislite.